Blago Vukadin: Pisma i razglednice

Zadnjih godina nitko više ne piše pisma, razglednicu tek ponekada vidim, ali i one su rijetke, iako moji Mandoseljani sada još češće i dalje putuju nego ranije. Nisu se ljudi promijenili pa zaboravili svoje selo, rodbinu i susjede, dapače, čuju se redovito, vide se svakodnevno preko novih telefona, računala i drugih pomagala u kojima ulogu poštara Tome preuzima nekakav procesor, pa pisma šalju samo oni kojima se ne žuri i koji cijene emocije odslikane u rukopisu.
Snalazim se ja doduše i s novom tehnologijom, ali sam ipak malo starija pa mi je draže kad već po krivim slovima prepoznam tko me se je sjetio. Ne trebam ni pročitati sadržaj – on je skoro istovjetan i ponavlja se od pisma do pisma, ovisno o godišnjem dobu i potrebama obitelji kojoj su pozdravi i savjeti upućeni – ali se radujem kad netko iz dalekog svijeta upita one koji su ostali u selu:
„Kakvo je vrime kod nas, ima li sniga, pada li kiša, ko je umro, ko je se oženio?“
Opet sam po svom običaju ubrzala i rekla glavno već na početku, ali da bi se moglo razumjeti što mene, Joskanovića murvu, muči moram se vratiti nekoliko desetljeća unazad i prisjetiti se kako su stizala pisma iz nepoznatih gradova u Mandino Selo.
Većinu pošte sačinjavale su kuverte poslane iz Njemačke od muške čeljadi koja je radila u toj zemlji na adresu: „Moja žena, Mandino Selo, 79540 Duvno, Jugoslavija“, a donio bi ih poštar Tomo Važića iz Rašćana. On bi dvaput tjedno dolazio u selo, krenuvši od Banove pa do Rezine kuće, ispijajući svugdje po kavu ili lozu i radujući se skupa sa ženama i djecom kosim, krivim, ravnim, nečitkim ili jasnim slovima.
Kad bi Tomo stigao do Seserovih kuća, već bi ga neko Joskanovića dijete upitalo:
„Ima li išta za nas, da ponesem kući?“
„Ima, ali ti neću dat, ajde leti materi i reci joj da ima pismo iz Njemačke. Sad ću ja doć, samo da popijem do kraja.“
Potrajalo bi Tomino druženje ispod Seserovih kuća nekada i dulje od sat vremena, valjalo je ispričati kakvo je vrijeme u Rašćanima, čija krava se je otelila i gdje se je udala koja cura, ali bi se on pouzdano dogegao do mene, gdje su, sjedeći na kamenju žene, djeca i baba Mara iščekivale poštu. Sljedeća kava je već čekala na Tomu kad bi on, s plavkastom poštanskom kapom na kovrdžavojkovrčavoj prosijedoj kosi, konačno stigao i počeo iz izlizane kožne torbe s tri pregrade vaditi ranije sortiranu poštu, glasno čitajući:
„Za Kavurku, šalje Kalčo. Za Baćkušu, šalje Stipe. Za Gabrušu, šalje Baja. Za Šoljušu, šalje Ćokan. Za Kovačušu, šalje Mijo.“
Sadržaj svih pisama bio je, kao što napomenuh, skoro istovjetan, a očevi škrti na riječima znajući da će njihovo pismo pročitati ne samo žena kojoj je ono adresirano, nego i sva njihova djeca, bez obzira na to što su i njima, svakome posebno na malom listiću, običavali napisati:
„Draga moja ćeri, dragi sine, rekla mi je mater da si bila/bio naoapak/a i da nisi tio/tila slušat. Ako tako nastaviš biće ti po guzici kad dođem kući, a ako budeš dobar/ra doniću ti iz Njemačke novu lutku/ loptu. Dobro uči i slušaj mater.“
Svojim ženama muškarci nisu mogli napisati ništa što drugi ne bi smjeli pročitati, osim da misle nda njih i da se raduju jer je do sljedećeg dolaska kući ostalo samo još dva mjeseca, pa bi usput naveli što one ne smiju zaboraviti:
„Nek Živko Miškov pokosi djetelinu na Brdinama, neka u Šćete naruče pet metara drva za zimu i u željezari kupe dva kila eksera jer će kad dođu kući, popraviti ogradu oko krava u štali koja se je još prošle godine rasklimala.“
U pismu bi bilo složeno i po nekoliko novčanica, njemačkih maraka, da ih žene razmijene u dinare kod Luke Šarca, budući da jer je on nudio bolji tečaj od banke, pa nek kupe sve što im zatreba dok on ne dođe u selo i ne donese „Urlapsgeld“, dodatnu plaću za odmor od koje će napraviti krov na novoj kući.
Pisma su se čitala naglas jer neke žene nisu dobro vidjele, drugima naočale koje su dobile od sestre nisu više pasale, a treće nisu znale čitati, pa su djeca polako slovkala, Tomo je nazdravljao s onima koji tog puta nisu dobili poštu napominjući kad će opet u selo, a ja sam slušala i pamtila ovo čega se sada sjećam.
Bilo je međutim ponekada i neugodnih pisama, neobičnog i nepoznatog rukopisa, koja bi donosila brige i neprospavane noći. Takvo pismo je nekoliko godina zaredom dobivala Šoljuša.
Bilo je neobično adresirano, njenim krsnim imenom i prezimenom, uz napomenu čija je žena, a slao ga je, kao pozdrav za Uskrs i Božić, izvjesni Jerko čije prezime sam zaboravila. Ćokan je u to vrijeme već bio slabijeg zdravlja, posla u Njemačkoj je za njega bilo malo bilo, para još manje, a njihova djeca još nisu bila odrasla, pa je on, ne slušajući ženu, a ne htijući doći kući praznog novčanika, znao posuditi pare od nekoga.
Šoljuša bi se snašla zahvaljujući njenom djeveru Miji i bratu Jozi, koji bi bez pamćenja uskočili kad bi zagustilo, napominjući da će „Bog vratiti“, ali se Ćokan nije uvijek pridržavao njenih savjeta, pa je prilikog gradnje nove kuće na granici posudio veću svotu novca od prijatelja Jerke iz Hercegovine. S njegovim financijama je međutim umjesto nabolje krenulo nagore, Ćokan je mjesecima bio na bolovanju, drugoga posla osim bauštele nije mogao dobiti, a za gradilišta ga Bog nije stvorio, pa nekoliko godina nije uspio Jerki vratiti posuđeni novac.
Jerko ni sam nije bio bogataš, i on je kopao kanale po Bavarskoj, pa je, vidjevši da od Ćokana uskoro neće dobiti pare, odlučio obratiti se direktno njegovoj ženi Šoljuši u Mandinu Selu, pismom s uvredama i prijetnjama kako će banuti pod murvu i uzeti ono što mu pripada.
Nakon prvoga Jerkina pisma nastupila je pauza, žena mu je odgovorila Vinkovim rukopisom da će mu sigurno vratiti dug čim mogne, ali da je to sad nemoguće jer jedva krpi kraj s krajem, da je njezin Ćokan pošten čovjek i da nije zaboravio što komu duguje, ali da ga muči zdravlje, pa nek se strpi jer ona i sama zna da je sramotno posuditi a ne vratiti, te da mu se zahvaljuje što im je jednom pomogao, ali ga moli nek se strpi još koju godinu, dok djeca ne porastu.
Ćokanov bivši pajdo se međutim nije strpio dulje od prvoga Božića, da bi nakon toga svakih nekoliko mjeseci slao uvijek isto pismo od kojeg bi žena proplakala, djeca prepoznala da ih se je sjetio Jerko koji u svakom retku spominje Boga i poštenje i onda bi svi skupa smišljali što da mu odgovore, a da ga ne uvrijede pa da stvarno ne bane u Mandino Selo i ne uzme im televizor marke Blaupunkt kojega im je stric Mice poklonio, a Vinko Paškin ga popravljao kad bi klonuo u vrijeme profesora Baltazara.
Nekoliko godina kasnije se je Ćokan vratio u selo, počeo je raditi u građevinskom poduzeću kao stražar, ali se je ubrzo razbolio i „isposlovao“ penziju iz Njemačke. Od isplaćenih zaostataka Šoljuša je odmah vratila novac Jerki i nadodala još sto maraka za poštanske markice koje je on potrošio čestitajući godinama njoj i djeci skoro sve kršćanske blagdane. Tako je Šoljuša poravnala dugove svoga muža, koji nije bio previše marljiv, ali je iznad svega volio nju i svoju djecu.
I poštaru Tomi je spao kamen sa srca kad su prestala stizati Jerkina pisma u Mandino Selo.
Dolazio je on još puno godina pješice u Joskanovića komšiluk, donosio dugo iščekivane kuverte, sitne penzije i šarene razglednice, lijepe i tužne vijesti i sve drugo što poštari uspiju strpati u svoju kožnu torbu, a nakon njegova odlaska u mirovinu naslijedio ga je mladi poštar iz Kongore, moderniji i mobilniji –- dobio je Tomin nasljednik službeni motor marke Tomos, pa je i loze bilo manje, a sokovi se piju brže. Ili su Mandoseljani već tada počeli manje pisati? Ali to je ipak druga priča.

Odgovori