Blago Vukadin: Cigančica Selma

Izraz Cigani je pogrdni naziv za Rome, ali ako bih ovu priču pisao pod tim službenim nazivom o ljudima koje sam poznavao, činilo bi mi se da pišem o nekom drugom, nepostojećem i izmišljenom. U svojim sjećanjima međutim vidim konkretna lica, sjetim se pokojeg imena i događaja, a jedna od tih osoba bila je mala Cigančica iz Vukovara, čije sam ime zaboravio, ali sam je prozvao Selmom, po pjesmi Bijelog Dugmeta Putuj Selma jer je ona u to vrijeme u koje sam je upoznao stalno putovala.

Svake godine Cigani su po dva puta navraćali u naše selo. Jednom ljeti i jednom zimi. Uvijek bi oni prodavali svoju robu, popravljali onu lanjsku i pritom glasno pričali i hvalili svoje kotlove, kišobrane i perinu, a kudili tuđe, pa ja za sve nas njihov dolazak u Mandino Selo značio nešto posebno, neobičnu promjenu naše svakodnevice. Vozili su se na nekom malom kamiončiću zelene boje, barem na onim mjestima koja još rđa nije bila zahvatila, a putovali su u grupama, obično više obitelji zajedno, po nekoliko braće sa šareno obučenim ženama i bezbrojnom djecom. Ljeti su Cigani spavali u kamionu, a mislim da su ponekada postavljali svoje šatore negdje oko Kažmirova trnja, na mjestu na kojem vjetar, kojega kao što je poznato u našem kraju ima od viška tijekom cijele godine, manje puše.

Zimi, koja je kod nas uvijek jako hladna i naravno vjetrovita, ti su putnici iz nama dalekog hrvatskog Podunavlja, koji su govorili otegnutom, lijenom ekavicom, imali veliki problem gdje prespavati. Ne znam gdje bi oni osim naše kuće proveli noć, ali znam da je nekoliko godina zaredom jedna ciganska obitelj prenoćivala kod nas, dok bi oni drugi spavali kod nekoga u Ivićima.

Meni je tada bilo otprilike desetak godina, nisam više bio malo dijete, a daleko od toga da sam bio odrastao, jer taj stupanj vjerojatno nisam još uvijek dostigao. Obitelj koja bi negdje u siječnju, iza Božića i Nove godine, kad je zima bila najljuća i vjetar najhladniji, navratila kod nas, sastojala je se od brkatog, debelog oca, pravoga Cige kao iz priče, njegove mršave i neobično lijepe supruge, na kojoj je se unatoč lošoj odjeći zamjećivala prirodna finoća, i njihove troje djece, dvije kćerkice i jednoga sina. Sva djeca bila su u našem uzrastu, između osme i dvanaeste godine života, pa je u našoj kući u to vrijeme bivalo poprilično veselo i bučno. Kuća bi bila pretijesna kad bi Cigani navratili.

Naša majka je naime, iz meni nepoznatih razloga i motiva, jedne zime došla na ideju da ih pusti u kuću, sažalila se vjerojatno nad djecom koja su bila promrzla i od tada pa sve do dana kad su oni krenuli u neke druge krajeve, naši Cigani su znali gdje mogu u toplu prespavati. Večerali bismo svi skupa, najprije mi djeca, pa onda odrasli. Iako je obično bila samo čorba, sudžuka bi naime nestalo malo prije, a pršuta malo poslije Božića, prije nego bi se Vinko vratio u Zagreb, taj objed je ipak djelovao nekako svečano. Bili su tu naši gosti iz dalekog svita koji su se radovali da ih je netko primio, a mama je opet htjela pokazati da je dobra domaćica, pa bi s onom mršavom Cigankom do kasno u noć pričala o djeci i ispijala kave.

Mi bismo u međuvremenu otišli u našu roditeljsku, a mala ciganska djeca bi pak legla u dičinju sobu, gdje bi im se kasnije pridružili njihovi roditelji, dok smo moj brat i ja čekali da mama dođe i da s nama izmoli Očenaš. Na početku je naša majka bila jako nervozna, nismo imali baš puno vrijednih stvari u kući, ali se je o Ciganima svašta pričalo, pa je prve godine ona sve novce koje smo u to vrijeme imali zašuškala ispod jastuka, da nitko slučajno ne dođe u iskušenje. Znam da te prve godine neobičnog posjeta mama nije skoro oka stisnula, nije bila sigurna je li ispravno to što radi, ali je već druge zime mirno zaspala pored nas.

Kasnije, dakle, to skrivanje našega imanja od ljubaznih gostiju nije bilo potrebnojer bismo nakon odlaska ciganske obitelji bili bogatiji za nekoliko lijepih jastuka i jorgana, jer su oni preko zime prodavali perinu i nama bi, u znak zahvalnosti za mamino gostoprimstvo, uvijek ostavili poneku vrijednu stvar. Mislim da smo čak i kotao, u kojem je kasnije za vrijeme svinjokolje pareno krme, dobili na poklon od naše ciganske obitelji, ali je sasvim sigurno da smo ga zvali Cigo i da je on dugo godina besprijekorno služio svojoj svrsi. Sve dok nije procurio, i to baš u vrijeme u kojem Cigani iz nekih meni nepoznatih razloga nisu više navraćali u naše selo, pa ga nitko nije mogao stručno zakrpiti.

Ciganske djevojčice i njihov brat bi brzo zaspali, bili su umorni od dugog putovanja u uskom Tamiću, ali bi ujutro, nakon buđenja i zajedničkog doručka – tada iznimno ne bismo svi jeli iz iste činije, nego bi svatko od nas dobio svoj tanjur s mlijekom i kruhom za drobljenje – počinjalo za mene najljepše vrijeme njihova posjeta. Starija kćerka iz ciganske obitelji – bila je prve godine otprilike jedanaest ili dvanaest, a njeno pravo ime sam, kao što napomenuh, zaboravio pa je ovdje proglašavam Selmom – mi je odmah zapela za oči. Bila je nešto manja od mene, male glavice i jako mršava, ali uvijek nasmijana, imala je tanke prste i velike, crne oči i uvijek se slatko smijala. Da bih nekako stupio u razgovor s njom ja sam je prilikom prvog posjeta upitao:

– U koji razred ti iđeš?

– Zašto me to pitaš? – upitala je tajnovito, bez odgovora na moje pitanje.

– ‘Nako, samo ‘nako – nadodao sam ne znajući kako nastaviti ašikovanje od kojega ne bi bilo ništa da ona nije preuzela inicijativu, nasmijala se glasno i veselo, pa mi ništa drugo nije preostalo nego da se i sam nasmijem. I druge i treće godine sam ponavljao svoje pitanje koje se je pokazalo jako uspješnim, a Selma se opet nasmijala i ponovila protuupit:

– Zašto me svake godine pitaš u koji razred idem? E, baš ti neću reć’!

Nakon toga bismo svi skupa, moj mlađi brat i ja zajedno s ciganskom djecom – kasnije bi nam se pridružili i Ante i Katica Baćkušini – krenuli do Trpine podvornice, gdje bismo igrali jednu igru u snijegu čije ime je bilo ili Tava ili Tepsija.
Pamćenje imena mi je slabija strana, ali se zato pravila igre sjećam do detalja. Izgazili bismo prtinu u snijegu u obliku kruga i nakon toga bismo kroz njega napravili po nekoliko poprečnih linija, mislim da ih je po cijeloj duljini bilo ukupno tri, koje su se križale jedna s drugom u sredini, na trgu. Tako bismo napravili nekoliko izgaženih puteljaka. Jedno dijete bi nastojalo uhvatiti neko drugo, kretanje je bilo dozvoljeno isključivo utabanom prtinom, a kad bi netko bio uhvaćen onda bi se pridružio pobjedniku i skupa s njim hvatao drugu djecu, dok svi osim jednoga ne bi bili dodirnuti ili gurnuti u snijeg.

Ja sam se radovao kad bi me netko ščepao i kad bih odmah na početku izgubio, jer sam onda mogao birati koga ću uhvatiti, a hvatao sam isključivo Selmu. Ni ona nije previše brzo bježala, pustila bi me da je dohvatim, ponekada bi se sasvim slučajno okliznula i mi bismo zajedno završili u snijegu pored prtine, smijući se radosno. Mlađa djeca su se bunila zbog očitog kršenja pravila igre, ali to nama dvoma nije smetalo, i sve bi krenulo iz početka, sve dok njeni roditelji ne bi svoju djecu glasno pozvali da dođu do kamiončića i da nastave put.

Tijekom nadolazećih mjeseci bi se ponekada, po mom nahođenju previše rijetko, pojavila kakva nova Selma, ali nije bilo ni prtina, ni hvatanja. No čim bi prošao Božić, već bih se veselio dolasku naših Cigana i njihove lijepe kćerke.
Naše igre potrajale su tri ili čak četiri godine, ne sjećam se više točno, ali znam da je zadnje godine u kojoj su gosti iz Vukovara spavali u našoj kući njihova obitelj bila manja za jednog člana. Nije naime bilo Selme s njima, njeni roditelji su došli samo s njenim bratom i mlađom sestrom. Moja majka je mršavu Ciganku priupitala o lipoj curici, a ona je napomenula nešto o udaji, ali ja nisam htio čuti sve do kraja i otišao sam u krevet.

Sljedećeg jutra nisam uopće htio izići s drugom dječurlijom na Trpinu podvornicu, oni su se međutim igrali glasno i veselo. Bez mene i bez Selme.

Danas sam u novinama pročitao jedan brutalni članak o tomu kako neki manijaci po Mađarskoj pale ciganska sela, jedna osoba je divljanje i nasilje rulje platila glavom, pa mi je moja Selma pala na pamet i pitam se baš što li ona sada radi, je li još uvijek onako slatka i je li zaboravila pravila igre u snijegu. Ja nisam.

Ili mi se sve to samo pričinja, kao što mi se pričinja njeno ime?

Foto: Romski bal

Odgovori