Florian Hajdu: Sami

Ako ste sami ovih dana, nedelja, ne očajavajte, mnogi su. Veoma je teško izdržavati da se drugima poklanjaju osećanja a vama ne, naročito za vreme slavlja ljubavi ili osecanja mora, soli, golicanja cvrcka po pupku i uvetu. Ako samo zavirite ovde, i vidite da nas ima još, i da smo baš privilegovani jer možemo jedno drugom virtuanu ljubav slati bar malo ublažiti osamu i čemer…i zato žedni moji, šaljem vam sve što imam,… sve sam otvorio, srce, dušu, prozore, ragastore, čak i nadkrovnjak ako stignem, samo da bar nešto osetimo zajedno – sami, od onoga što bi svi mi nekome poslali i tada kada je veoma, veoma teško… lepi vam bar neki trenuci bili, ma gde živeli, samovali ali ipak i dalje voleli…

Ilustracija: Florian Hajdu, Svetci baliraju u Veneciji ulje, drvo, 30 X 50. sm.fh

‎Lada Vukić‎: Ti i tvoj pas

Pitanje je koliko dugo možeš još tako trčati
Niz šljunčanu stazu
U kaputu bez dna
S džepovima iz kojih šuškaju
Mirisi rogača,
Umori starih valova i
Dva kratka daha u predahu
Sjećaš se, ti i onaj bezimeni pas bez pedigrea,
Na koga su svi podigli kamen,
Stajali ste na rubu, tko zna čega,
Isplazili ste jezike na sunce
A gomila vam je lajala u leđa
Još ih čuješ kao viču za vama
Kao huk u pramenu kose
Kao kamen što trči za vašim leđima niz šljunčanu stazu,
Rukama ne prestaješ pipati dno svoga kaputa,
Izvlačiti mirise i obmane
Ti i tvoj pas
Trčite niz strminu dana s pjenom na ustima
Između dana i noći
Trčite ispod čipkastih podvezica na obzoru
Koje također spremaš u džepove bez dna
Skupa s hostijom od sunca i mirisima rogača
A onda liježeš rasute kose
Ti i tvoj pas
On ti liže umorne trzaje u nogama
Dok vas onaj kamen ne dohvati leđa
I natjera u novi trk niz šljunčanu stazu

Foto: http://finance.yahoo.com/news/attention-dog-lovers–the-tinder-for-dogs-is-here–195115125.html

Tatjana Mrvoš: Kada je SOS telefon tražio volontere, pa je jedan lajk promijenio tok stvari

Tatjanu sam upoznao prije nekoliko godina i znam da je vrlo angažirana u mnogim stvarima, baš onaj društveni kotačić koji vrti da se svijet ne zaustavi, makar se radilo o radnim akcijama za čišćenje krame iz bliže okolice grada ili prezentacijama zbirki “nevažnih” lokalnih pjesnika. Znam da sam je tlačio s tim svojim književnim stvarima, ali taj je altruističko-aktivistički potencijal, nešto što se ne vidi, ali se osjeti u rezultatima, sažet i u ovom kratkom tekstu na temu sudjelovanja u SOS telefonu. Važno iskustvo, malo, kozmički gotovo nebitno, ali ljudski i te kako važno. Tatjana nam je donijela neka svoja iskustva.

Upravo razmišljam o tome koji je to zapravo onaj mali, naizgled nevažan trenutak u mom životu koji bih slavodobitno mogla proglasiti najvažnijom životnom prekretnicom, a što daje barem malo široj zajednici, u sadašnjem trenutku, na ovom svijetu.
Samo jedan takav trenutak bih namjerno izostavila, a posvetila se odluci koja će svakako utjecati na moj osobni razvoj, pa čak i promjenu mnogih do tada čvrstih stavova. Naravno, utjecat će i na izgradnju jednog novog zanimljivog identiteta u životu.
Sve se to dogodilo prije godinu dana, običajenim „facebookovskim“ putem, dakle općepoznatim pretraživanjem naslovnice, gledanjem fotografija prijatelja i njihovih objava, obavijesti te uobičajenom pretraživanju ostalih „društvenih“ aktivnosti.
Odjednom sam tako surfajući društvenomrežnim bespućima naišla na objavu da je netko od prijatelja „lajkao“ objavu „sos telefon grad Rijeka traži volontere“. Hm, činilo mi se zanimljivo da malo proučim o kakvim se tu zapravo volonterima radi. Otvarajući objavu došla sam do informacije o otvorenom natječaju za prijem volontera u SOS telefon grada Rijeke, udrugu koja se bavi potporom i pomoći žrtvama nasilja.
Uvjete toga natječaja nije bilo teško zadovoljiti, barem što se tiče forme budući da je trebala samo volja za takvom vrstom angažmana i punoljetnost. Odlučila sam da se želim okušati u volontiranju takve vrste, prijavila se mailom i ubrzo dobila poziv na razgovor za volontere, a nakon što su me izabrali slijedilo je sudjelovanje na edukacijama.
Na tim sam edukacijama zapravo naučila što znači sudjelovati na takvoj vrsti volontiranja i s kakvim se izazovima i problemima mogu suočiti u daljnjem angažmanu.
Stoga, volontiranje kao odluku da svoje slobodno vrijeme posvetim barem minimalnom suzbijanju sve prisutnijeg problema nasilja mogu slobodno nazvati životnom prekretnicom, odnosno novim, svakako malim, i naizgled neznatnim trenutkom u životu koji ostavlja doprinos i moj osobni pečat u zajednici.
U čemu se sastoji volontiranje u udruzi, kako me je promijenilo, u kakvim situacijama i kako zapravo volonteri mogu pomoći potrebitima?
Kao posebno educirani volonteri Udruge SOS telefon spremni smo pružiti savjete, podršku i pomoć žrtvama svih oblika nasilja prilikom aktivnog slušanja problema uzrokovanih nasiljem, no pomoć se korisnicima pruža i u suočavanju s drugim životnim problemima.
Naravno, moram napomenuti da me volontiranje svakako promijenilo tako da sam otkrila kako mogu slušati tuđe probleme s empatijom, uz što se duboko u meni javio onaj osjećaj da materijalno blagostanje nije najviše na ljestvici životnih prioriteta: pomažući drugima u zajednici zapravo pomažemo sami sebi kao duhovnom i odgovornom čovjeku u društvu.
Konkretno, moje volontiranje na SOS liniji kao jednog od niza volontera različitih profila i zanimanja se sastoji u pomoći osobama s najrazličitijim problemima, ne nužno vezanih samo za nasilje već primjerice problemima vezanim uz odnose s bližnjima, problemima koji uključuju lakša i teža depresivna stanja, te općenito razgovor, zapravo, razumijevanje i podršku. Primjerice, nekoj bolesnoj i usamljenoj osobi puno pomaže običan razgovor, što mi se i više puta potvrdilo u samoj praksi.
Naravno, uključena sam i druge aktivnosti budući da su ciljevi Udruge promicanje građanske svijesti o osnovnim ljudskim pravima na život bez nasilja, o potrebi zaštite žrtava te pravnim mogućnostima, ali i općenito širenje znanja o oblicima nasilja, prevenciji i djelovanju okoline.
Slijedom tih nastojanja priključila sam se pisanju komentara na odredbe prekršajnog i kaznenog zakona vezanih uz nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje za potrebe pravnog tima koji bi trebao biti oformljen u Udruzi. Uz aktivnosti koje sam navela, jedna sam od autorica članaka objavljenih u on-line glasilu SOS udruge, a od prije nekoliko mjeseci postala sam formalno i članica udruge.
Konačno, može li volontiranje promijeniti neku običnu osobu s prosječnim senzibilitetom i empatijom i bih li drugima preporučila isto to?
Kao što sam ranije napomenula, mene je volontiranje kroz proteklu godinu svakako oplemenilo, shvatila sam da sam izuzetno senzibilizirana za problematiku kojom se aktivno bavim, angažirajući se upravo na taj način u zajednici. To iskustvo mi je donijelo brojne male, naizgled nevažne trenutke kao skup povezanih događaja u životu koji su me ispunili ljepotom i osjećajem za društvenu odgovornost.
Naravno, svima preporučujem volontiranje, promijeniti će vas makar malo, a neznatno.
Ako ništa drugo barem svatko u sebi može osvijestiti, pa možda čak i živjeti onu poznatu aktivističku parolu: „Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, budimo aktivni!“
Dakle, usudi se i probaj!
Jedino što ti je za promjenu potrebno jest jedan klik mišem na x-inčnom ekranu.
Ili jedan svemogući „like“, veliki, nevažni facebookovski…

Foto: prekrasna ilustracija dragih kolegica – Lea Jurin / Nina Delanović iz Kombinata http://www.kombinat.com.hr/projekt/sos-telefon/

Ilija Aščić: Žene

On ustade s kreveta, još uvijek potpuno gol, i odšeta do prozora. Ona ja ostala ležati u krevetu, i čuo ju je kako pripaljuje cigaretu. Znao je da je ljuta. Možda i s pravom, mislio je. Al što je sa mnom? Što je sa mojim željama? Gledao je kroz prozor dolje na gradsku aveniju, gdje su automobili gmizali sporo poput mrava. Nije to bilo prvi put da mu se nije uspio dići ni nakon pola sata pokušaja. Nije znao što da kaže. Nisi mi više napeta? Tvoja stražnjica, tvoje grudi, sve sam to toliko puta vidio, toliko puta su moje ruke prešle preko tvog međunožja, tu više nema ništa zanimljivo. Ali tko želi izreći istinu? Tko želi čuti istinu? Istina nikog ne zanima. Ona ustade i priđe mu s leđa te ga obgrli objema rukama.
– Što ćemo sad? – reče.
– Ništa.
– Kako ništa? Ovo je već treći mjesec kako me nisi jebao.
– Nisam znao da brojiš.
– Pa eto, brojim!
– Okej. Šta da radim?
– Da nisi bolestan? Možda bi trebao posjetiti liječnika. Nema tu ništa loše, mnogi muškarci idu liječniku zbog toga.
– Nisam jebeno bolestan! Nije mi ništa, Marina. Ne diže mi se, to je sve. Umoran sam. Svaki dan se borim da zadržim posao, a kad dođem doma ti me jebeš. Nije mi do jebanja.
– A kad ti jest do jebanja? Uvijek si jebeno umoran, uvijek samo sereš o tom svom poslu i kako ti je teško i kako ti je uvijek bilo teško i svi su drugi govna, a ti si žrtva, uzvišeni gospon koji se jadan mora baviti prizemnim stvarima.
– Treba mi deset godina odmora od svega, da se opet pomladim.
– Jebote, prije smo se jebali svaki dan, i po nekoliko puta, a sad već tri mjeseca ništa! – reče ona razočaranim, optužujućim glasom.
Prije, pomisli on, prije je bilo drugačije. Prije je uvijek drugačije. Prije sam bio mlad i bezbrižan i nitko mi nije naređivao.
I bilo je drugačije. U početku je to bila burna veza, ispunjena opsesijom i strašću, gotovom ludilom. Znao je sjesti u automobil i juriti gradom 120 na sat kako bi što prije stigao do nje i strgao joj odjeću već na vratima. Još za volanom je vizualizirao kako joj trga suknju i tanku košuljicu i skida čipkasto rublje, a onda je povaljuje na pod. Živjela je na drugom kraju grada i kada bi ga nazvala, u bilo koje doba dana i noći, sjeo bi u auto i došao za deset minuta. Bio je pravi erotoman, neprestano je vizualizirao ženska tijela, sam je za sebe govorio da mu život ovisi o seksu i da nema žena i njihove pičke, da bi živio kao propalica od socijalne pomoći. Trošio je kao lud, znao je u jednoj večeri potrošiti i po nekoliko tisuća kuna, samo da joj udovolji, a onda poslije, slijedila je prava jebačina od koje bi ga danima boljeli svi mišići. Ona je tada bila u nekoj čudnoj vezi i u početku je govorila da će prekinuti s tim dečkom, ali nekako se to sve rastezalo, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, ali nije prekinula, i iz nekog razloga seks je baš zbog toga bio moćan. On bi je pozvao u tri iza ponoći da dođe kod njega, a i ona bi se iskrala iz stana i došla, on bi je pojebao i onda je odvezao kući. Palilo ga je to da jebe tuđu ženu. Krao je voće iz tuđeg vrta. Obožavao je to što bi je izjebao, a onda je poslao da ide drugim muškarcu. Nakon šest mjeseci ostavila je njega, a ne dečka, ali vratila se opet pola godine kasnije, kad je dečko saznao sve i izbacio je iz stana i tako je počela živjeti s njim.
U početku su oni bili solidan par, svađali su se kao i svi drugi, najčešće zbog gluposti, a onda bi se mirili i nakon toga opet luđački ševili.
Ali to je bilo prije 5 godina. S vremenom se sve to nekako istopilo, tko zna zašto, ali strast je naprosto iščezla. Svakog dana dolazio je umoran i iscrpljen s posla i samo je želio leći na kauč i gledati filmove. A tu su bile i druge stvari koje su ga uvijek iscrpljivale, poput upoznavanja njenih prijateljica, njihovih rođendana, dosadnih partyja, odlazaka na večere kod njene mame, na kojima je morao biti pristojan i držati se uljuđeno. Odjednom pojmi da mu je sve to naporno i da u cjelini nije vrijedno truda. Ponekad moraš žrtvovati 50 posto vremena, da bi iskoristio preostalih 50 posto. Ali ako odustaneš od svega, a ništa ne dobiješ zauzvrat? Odjednom je postao svjestan te promjene.
Ona je imala samo 30 godina, tijelo joj je još uvijek bilo u odličnoj formi, jer je redovito vježbala i držala do sebe, i bila je činjenično dobra u krevetu.
Sve stvari na svijetu dosade, pomisli. Čak i one najbolje. Ali nastavljamo ih raditi iz navike i kukavičluka. Nekako je već dulje vrijeme nalazio izlike da je ne jebe, ali istina je bila da nije više bilo strasti. Zašto su to bogovi tako uredili, nitko nema pojma.
– Dosta mi je ove moralne prevare – reče on odjednom.
– Kakve moralne prevare? O čemu ti pričaš?
– Ne osjećam se ugodno.
– A tko se osjeća ugodno? Što si ti umišljaš? Da si jebeni Dostojevski, da si neki nadljudski kurac i da imaš pravo očekivati od ljudi da budu nadljudi?
Bila je bijesna zbog nečega.
– Ne mislim ništa. Samo znam što osjećam.
– Dobro. Jebi se! Jebi se ti i tvoji uzvišeni kriteriji. Jel tebi jasno da ja u bilo kojem baru za pola sata mogu naći nekog da me jebe? I to ne bilo koga!
– Ne sumnjam u to.
– Znaš što, ja ću dobiti ono što želim, s tobom ili bez tebe!
One su uvijek tako u pravu, pomisli on, uvijek su tako pravednički bijesne i to im daje moralnu prednost. Kako god okreneš, mi ispadnemo govna. Ako jebemo pet žena, jer nam jedna nije dovoljna, onda smo pohotna govna, ako je pak ne možemo zadovoljiti, ona ima pravo naći drugog jebača.
Pokupila je svoju odjeću s poda i bijesno izišla iz sobe. Čuo ju je kako se oblači, kako ljutito navlači traperice i povlači patent zatvarač. A zatim je izišla iz stana, zalupivši vratima. Ostao je sam u stanu. Nije znao što da radi. Vratio se u krevet i legao. Osjeti se nekako usamljeno, kao da je zadnji čovjek na svijetu. Zapalio je cigaretu ležeći tako u krevetu. Bilo je užasno otkriće da je sve to već viđeno, da nema ničeg što već nije viđeno. Isto ovo prolazi tisuće i stotine tisuća ljudi, u svojim samotnim sobama u tisućama gradova svijeta. Sva ta usamljenost, sva ta agonija! Svi ti usamljeni ljudi saginju glave, nitko ne govori istinu. Zar smo svi takve kukavice?
Dobro. Neka bude tako. Svatko ima svoj život i svoja pravila.
Onda se odjednom sjeti Ane. Predivne Ane, plave kose i osmijeha širokog kao nebo, uvijek vesele i opuštene. Nije je se sjetio više od godinu dana. Nikad nisu bili skupa, ali uvijek je tu bilo privlačnosti i neke čudne energije između njih. Oh, Ana, da si barem ti ovdje, dao bih cijeli svijet za jednu bezbrižnu noć s tobom, samo za jednu noć, da smo negdje sami, daleko od svega, ispod sjenice na nekom mirnom jezeru, ili da se vozimo cestom u onom mom Fordu Taunusu, pa da opet imam 20 godina i da je svijet preda mnom. Da vidim tvoj osmijeh, tvoje lice, tvoju nesputanu radost. Ana! Ti si samo san, fantazija u mojoj glavi, ali ipak si stvarna, jer je san jači od stvarnosti.
Osjetio je kako mu se energija vraća u tijelo, kako snaga opet struji preponama. A onda mu se počeo dizati. Gurnuo je ruku u gaće i našao sasvim ukrućenu kitu. Počeo je malo nadrkavati glavić, a on se začas navlažio. Vizualizirao je kako ulazi u Aninu sobu, kako joj skida gaćice, dok se ona namješta, okrećući stražnjicu prema njemu. Isuse bože! Uspalio se poput bika. Osjećao je da bi mogao zadovoljiti pet žena. Dohvatio je jastuk i zabio kurac u jastuk i drkao tako jastukom. Osjetio je kako dolazi, poput vulkana i onda je sve ispalio u jastuk. Svršavao je i svršavao! Isuse, Isuse, Isuse! Dahtao je poput psa. Osjeti neizmjerno olakšanje, ali i neku nejasnu tugu.
Cigareta je dogorjela u pepeljari. Ne, nikad se neće dogoditi ta noć. Ali nema više nazad, pa što bude.

Zagreb, 2015.

Foto: http://wallpaperesque.com/image/18126

Sonja Krivokapić: Sasvim običan dan

I žvačem, žvačem žvaku na raskršću bijelih ulica. Drugim riječima, izgledalo je kao da dan ide po planu. Ali uto se desi sljedeće – zagrizem usnu umjesto žvake. Pojavi se, naravno, kratka ali oštra bol uz popratni pritisak u glavi. Nastavim ja dalje, čekam da se upali crveno, da pređem ulicu. Ali bol se nije smirila. Otišla je direktno mozgu na razgovor. Prilično uzrujana, moram dodati.
„Jesi… vidio… žvaka… usna… ugriz… ha?!“, na kraju daha uspjela je bol izgovoriti ključne riječi događaja. „Šta? O čemu pričaš? Usna ugrizla žvaku?“, promrmljao je mozak nezainteresirano podigavši pogled od knjige koju je čitao. „Joj, šta pričaš ti? Kako je usna mogla ugristi žvaku?! Samo zubi mogu ugristi žvaku! A da je i to bio slučaj, bih li ja ovdje razgovarala sad s tobom? Bih li se ja pojavila da su zubi ugrizli žvaku? Pa žvaka ne boli, usna boli! Za mozak, nisi nešto naročito pametan“, odbrusila je bol mozgu. „Čuj, ne zanima me. Hajde me ne davi. Baš čitam nešto. Odlazi, samo daviš sve oko sebe.“ „Nemoj ti meni da ja davim! Imamo situaciju ovdje, šta ti nije jasno? Ugrizla je usnu umjesto žvake! Ja sam samo posljedica. Ovo ti moraš rješavati. Već je dovoljno sramotno da te ja moram na to upozoriti dok ti sjediš tu k’o trut i čitaš knjigu“, derala se bol. Mozak je nije ni pogledao, samo joj je mahnuo rukom da ode. To je prelilo čašu. Bol je još jače povikala: „Tako me tjerati, šta je s tobom? Jesi ti lud? Imamo krizu i samo je produbljujemo gubeći vrijeme! Ostavi tu knjigu i idemo to riješiti, pa da možemo ići svako svojim putem!“Mozgu je bilo jasno da je bol zapela i da je se neće moći tako lako otarasiti. Ipak, pitao je: „Dobro, ugrizla je usnu i to je sad gotovo, gotova je stvar, šta sad očekuješ od mene?“ „Mogla bi se opet ugristi za usnu, kako to ne vidiš?!“, uzrujavala se bol. Mozgu nije bilo stalo da riješi problem a stoga ni drago da je, eto, primoran da ga riješi. Ali kad već mora, mislio je, zašto da ne spoji sadržaj knjige u kojem uživa i ovaj mučan zadatak? Zato je počeo čitati, pokušavajući pronaći rješenje: „Dobro, boli, sad ćemo mi to. Evo, tu piše da je Heraklit rekao da se sve mijenja, da sve nastaje i nestaje, da je sve u toku, razvoju i kretanju. Da li to znači da bi trebali prihvatiti ugriz usne kao nužnu promjenu?“ „Ne, ne čini mi se to dobro. Ovaj je ugriz bolio, ne bismo smjeli riskirati još jedan ugriz čisto promjene radi. Ne sviđa mi se taj Heraklit, čitaj dalje“, rekla je bol i sjela na fotelju do kauča na kojem je mozak ležao. Mozak je nastavio čitati: „Hm, dobro, pređimo na Demokrita. On kaže da opažaji dohvaćaju promjenjivu zbilju pojava a mišljenje trajnu zbilju. Dakle, opažaj je bol pri ugrizu usne a ona je, prema Demokritu, promjenjiva zbilja a ako je nekako natjeramo da razvije mišljenje, dakle, prema Demokritu, trajnu zbilju, da taj ugriz nije bilo ništa strašno, možda tako riješimo problem?“ pitao je mozak. Bol je odgovorila: „To nije loše rješenje, da. Nije ovaj Demokrit loš. Jedini je problem što nemamo vremena za to. Svaki čas bi se mogla ponovo ugristi. Možemo pokušati ali mislim da nemamo vremena, sljedeći ugriz samo što se nije desio.“ „Da li ti znaš kad se desi novi ugriz?“, pitao je mozak. „Da, meni jetra pošalje impuls. To bi, inače, ti trebao, ali si kakav jesi pa to onda mora obavljati jetra. Uz sav posao koji ima“, zakolutala je bol očima. „Dobro, je l’ sad čitam? Je l’ pomažem riješiti problem? Hajde me ne zajebavaj.“ „Štagod, hajde ti samo fino čitaj“, požurivala ga je bol nervozno. „Ok, dakle, od Demokrita ništa“, nastavio je mozak. „Hajde da se ostavimo antike, očito je niškoristi“, prekinula ga je bol. „Idi na neke druge filozofe. „Dobro, koje?“, usred svoje trutosti i nezainteresiranosti mozak je postao blago nervozan. „Šta ja znam, idi dalje, samo što dalje od antike.“ „Ok, evo, Fichte. On kaže da je djelovanje ono prvo a svijest ono izvedeno. Možda da je nagovorimo da se ponaša na način da to nije ništa strašno, to što se ugrizla za usnu? Da nagovorimo sve organe da djeluju zajedno da se, recimo, nasmiješi? Ona tako neće imati u svijesti kao da je to nešto strašno. Ha?“ „Ovo uopće nije loša ideja“, zamislila se bol. „Brže je od toga da joj stvorimo mišljenje, ono što je onaj blesan Demokrit rekao. Djelovanje, to mi se sviđa. Brzo, alarmiraj sve organe.“ „Ja da alarmiram? A šta ćeš ti, samo sjediti na fotelji?“, protestirao je mozak podigavši obrve. Bol je takođe podignula obrve: „Uopće neću ni ulaziti u činjenicu da bi to trebao biti tvoj i samo tvoj posao nego ću reći – da, naravno da ću pomoći. Ti zovi jetru a ja ću dvanaestopalačno crijevo.“ „Samo ga nemoj tako nazvati kad ga budeš tražila na telefonu.“ „Zašto?“ „To mu je preslužbeno“, rekao je mozak, „on više voli da ga se zove dvanaj.“ „Dvanaj?“, začudila se bol, „mi imamo krizu, djevojka bi mogla ponovo ugristi usnu, a ti meni ovakve budalaštine govoriš? Da li si ti normalan?“ „Zapravo, dvanaj sa y. dvanay.“ Boli je jednostavno prekipjelo. Izderala se na mozak ustavši sa stolice: „Sa y? Prvo, to je totalno nebitno u ovoj krizi a drugo, kad izgovorim taj njegov nadimak, da li se zaista čuje razlika između y i j? Mislim, zaista? Daj zovi jetru bolje i začepi. „Ajoj, što smo nabrušeni“, mozak je raširio oči i rekao „pih“, „dodaj mi telefonski imenik. Ajoj, zaboravio sam, dvanaj je na godišnjem.“ „Na godišnjem?“, zaurlala je bol, „Pa kako ćemo onda?!“ „Polako, imamo i druge organe“. „Zvoni telefon, javi se, javi se!“ „Dobro, dobro. Halo?“ „Halo, ovdje bubreg, mogu li razgovarati s boli, molim te? Jetra mi je javila da je kod tebe.“ „Evo, samo malo. Treba te bubreg.“ „Šta je sada?“, uspaničarila se bol. „Halo?“ „Da, boli, ovdje bubreg. Jetra mi je dojavila da je ispljunula žvaku. Nema više opasnosti.“ „Ispljunula je žvaku?! Nisam dobila nikakav impuls. Jetra mi je trebala poslati impuls. Kad već mozak neće čiji je to posao, naime“, bjesnila je bol. „Pa dobro, sad ti ja javljam, impuls ili telefonski poziv, svejedno je“, odgovorio je bubreg. „Kad smo kod toga, nemam više impulsa na telefonu. A i ova pije vodu k’o blesava. Sad pogotovo nakon što je bacila žvaku. Moram ići. ‘Ajd zdravo!“ „Pih, poklopio mi je slušalicu“, rekla je bol mozgu. „Ah, bubrezi. Svi su oni isti! Nego, prošla je frka! Pljunula je žvaku!“ „Eto, znao sam da će se to desiti“, rekao je mozak ležerno spustivši ponovo pogled na knjigu. „Da, da, znao si, a pokušavao si sa mnom riješiti krizu. Koju ne bi ni počeo rješavati da ja nisam došla k tebi.“ „Vidi ti nje kako bi ona prisvajala zasluge!“, povisio je mozak svoj glas, „Ja sam se trudio pretražujući filozofe k’o manijak ne bi li došao do rješenja. Je li doista važno tko je prvi kome došao?“ „Ti ne radiš svoj posao kako treba, to svi znaju. Misliš da te organi ne ogovaraju? Svi ti pričaju iza malog mozga, a tebe baš briga. Poanta je da ti loše obavljaš svoj posao i već te se davno trebalo zamijeniti. To što si malo pomogao sad ne znači apsolutno ništa.“ „Ne znači ništa? Nisam ja kriv što je dvanay na odmoru, uostalom, a ne zaboravi da sam ja predložio rješenje za ovu krizu! Ja! Moja knjiga, ja!“, urlao je mozak. „Ti si trebao znati da je dvanay na odmoru, ti si mozak, zaboga! Eto, još jedan primjer da ne radiš svoj posao kako treba.“ „Joj, molim te, nestani. Baš čitam Schopenhauera, smetaš mi.“, opet je mozak postao ležeran. „Dobro. Samo ti sebi lijepo čitaj. Idući put kad bude ovakva kriza, idem kod jetre“, ljuto je rekla bol. „Misliš da me briga? Baš me briga.“ „Briga te. Baš me zanima hoće li te biti briga kad se založim na organskom odboru da te zamijene!“ „Kakvom organskom odboru?“ „Ajme, ni to ne znaš!“, odbrusila je bol i nestala.
Ja sam do tad već bila u krevetu i razmišljala da li da tekst za hindski seminar prevedem sutra od 8 do 2 ili od 5 do 9. Zaključila sam da je bolje od 5 do 9 jer ću ujutro morati oprati suđe.

Ilustracija: Heraklit i Demokrit, Donato Bramante, 1477., Pinakoteka Brera

Ružica Gašperov: Božićni bon

Recimo da živim dobro. Recimo. Sin se udao, odselio, zaposlio. Gotovo da ga i ne viđam. Kćeri sam ostavila stan. Mislim, lakše će meni biti u podstanarstvu nego njoj s troje djece. Muža se ni ne sjećam. Otplovio je davno, iskrcao se negdje u Južnoj Americi. Nije bitno. Više uopće nije bitno.
Dobila sam taj božićni bon . Mislim, četiristo kuna je ništa. Boca viskija i bombonijera. Četiristo kuna je puno ako si ja, pa ih znaš rasporediti. Malo ovoga, malo onoga, tri cigle kave, kilo šećera, komadić boljeg sira, paket troslojnog papira, kalodont, omekšivač, tristo čuda. Previše. Morat ću dio ostaviti kod prodavačice. Ne mogu toliko nositi odjednom.
Ispred mene mladi otac. Paket mlijeka, Čokolino, boca vina, voštane svijeće. Smješkam se. Ah, ti mladi bračni parovi! Djetetu Čokolino i spavanje; njih dvoje uz svijeće i vino. Ne bih se čudila da dogodine bude kupovao pelene.
Starija žena me pita mogu li je pustiti preko reda. U košari joj paket jeftine tjestenine, 3,99 i tetrapak pasirane rajčice, 2,99. Koliko nam je puta pašta šuta bila i ručak i večera. Dobra su mi bila djeca. Skromna. Shvaćali su situaciju. Jedna plaća, nas troje. Sramim se obilja u mojim kolicima, pa se brzo mičem ženi s puta i puštam je preko reda.
Na susjednoj blagajni sredovječnjak u šuškavoj trenerci, zeleno ljubičasta, reklamira pivo. Prodali mu pokvareno pivo. Prodavačica ga pokušava uvjeriti da je sve u redu. To je radler. Dolazi šefica. Uzima otvorenu bocu i odnosi je. Čovjek nervozno bubnja prstima po blagajni. Vraća se šefica. Čovjek grabi bocu i odlazi bez riječi i bez vrećice. Samo pivo i on.
Dolaze dvije srednjoškolke. I one bi preko reda. Ajte, djeco, vama se žuri! Meni je svejedno. Nitko me ne čeka kod kuće osim praznog frižidera.

Gordana Brkić Žagar: Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana

Gordani je puna kapa prosinca i blagdana. Pardon, njenoj je glavnoj junakinji puna kapa… I mnogima je od nas. Da, da, sva ona kreveljenje i gdje god dođete, zvončići, oni glupi jeleni, još gluplji zeke i djedovi mrazovi, prije je to psihoza blagdana nego neki blagdani. I to traje najmanje cijeli mjesec, ako ne i malo dulje… od 6. do 6. Malo je tu onoga što pokazuju reklame, obiteljska ljubav i slično, blagovanje o velikom, ako ne i najvećem blagdanu, točnije rečeno prežderavanje koje ima malo veze s ustezanjem i skromnošću, a više veze s bakanalijama. Da, mnogi od nas se užasavaju blagdana: imamo više ili manje skrivene razloge, ali mnogi ih ne volimo. Štoviše, jedva čekamo da to prođe.

Dok Gordaninoj junakinji ne dođe roker, valjda na motoru s dugom pomalo srebrnom kosom i onako ležernim govorom upravo u skladu s onim što ženama u najboljim godinama i predstavlja arhetip muškarca – dobri bandit. Koji mijenja sve. Dobro, barem nešto, ako ne sve…

Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana. Ima tome već duže vrijeme da se loše osjećam ulazeći u taj kraj godine koji je u nekoliko navrata bio beskrajno brutalan prem meni, a to veselje i dobrota koji bi kao trebali isijavati iz svih nas – ma dajte molim vas!
U čemu je fora?!
Popraviti u trideset dana to što smo bili šupci preostalih tri stotine i trideset? Izvrsno! Licemjeri prokleti… I ta darivanja u kojima dušu ispustim dok snabdijem za sve one kojima želim i kojima ne želim, pa čišćenja i čašćenja, i kićenje i raskićivanje… Pun mi je kufer i prije nego počne! Raskrstili smo manje više s tim prenamaganjem onog časa kad je maloljetni ukućanin pitao – Jel’ ja i ove godine moram pisati pismo ili vam mogu samo reć što mi treba od svetog Nikole? – „To kume!“ uzviknula sam u sebi sretna jer ćemo napokon smjeti preskočiti onu šaradu sa postavljanjem obuće po prozorima.
Ide mi na klinac i to općenarodno veselje, reklame sa sobovima, božićne pjesme, Mariah Carey osobito, vile i vilenjaci, duhovi Božića i sva ta izmišljena žgadija, a posebno imam pik na Nikolu i Mraza (meni je Mraz bio i ostao unatoč svemu). Imam sto razloga za to što ne volim prosinac i mogu vam ih navesti devedeset i sedam, ali o tri ne želim pričati jer njima tu nije mjesto. Njima zapravo, nigdje nije mjesto jer ih živ čovjek ne bi smio nikad doživjeti. Ali doživimo ih. Unatoč tome što je prosinac, i lampice i veselje koje bi trebalo biti pamćeno samo po dobrome. E pa nije. Jer jebeni život nije prosinac, nije samo veselje i dobrota nego i sve ono suprotno tome. Život je uglavnom Krampus.
No, kako god. Ovog je puta noć s petog na šesti prosinca proticala kao i bilo koja druga noć. Do kasno sam čačkala po internetu, konkretno, po društvenim mrežama s obzirom da mi je društveni život živ samo na društvenim mrežama. Nosala sam sa sobom po kući čašu viskija koji sam pijuckala između traženja neke zanimacije za dušu. Nije mi se čitalo. Još sam se dvoumila dal’ da pogledam „Oči širom zatvorene“ jer sam se nameračila ponovo pogledati, ali nije mi se ni to dalo. Na televiziji je išla neka verzija Božićne priče onog napornog Dickensa… Ma da ne bi! Bilo je kasno, bila sam umorna, i bila je to prilika da legnem i naspavam se k’o čovjek nakon ne znam koliko dana jer je sutradan dan vikenda, pa se neću morati dizati k’o vampir prije sunca. Onog časa kad mi je glava dotaknula hladnu tkaninu jastučnice zaspala sam, onako kako treba, bez jebade sa snovima.
Probudilo me lupkanje u kuhinji. Dok mi je mozak procesuirao zvukove koji su me izvadili iz sna govoreći mi da su to zvukovi otvaranja ormarića i zveckanja čaša, učinila sam ono što uvijek učinim kad se probudim usred noći – pogledala sam na mobitel koji mi navjeke leži pored kreveta da mi draga sprava kaže koliko je sati. Bilo je 3:30 točno. Bacila sam noge iz kreveta nadrkana jer mi ona sotona od mačka opet radi sranja po kući. Još ne sasvim budna, ušla sam, onako samo u gaćicama i potkošulji, u boravak proklinjući žutu beštiju koja mi je ponovo razbucala spavanje u jednom komadu. Ukopala sam se na mjestu kad sam vidjela da mi u kuhinji stoji muškarac koji drži dvije čaše u rukama, dok mu se zlikovac od mačka vrtio mazno oko nogu predući glasno očito oduševljen tipom.
Jasno sam vidjela muškarca koji se smješkao mačku jer je cijela prostorija bila osvjetljena najblistavijom mjesečinom koju sam ikad vidjela i čudila sam se sama sebi kako taj mjesec nisam još ranije zamjetila. Da vas ne lažem – usrala sam se živa. Muškarac, metar osamdeset do metar devedeset, traperice, čizme, jakna vojnička – američka ‘vijetnamka’ koju sam prepoznala jer imam i ja takvu, poluduga kosa, tamnija, valovita, brada Johny Depp style. No, ponavljam – usrala sam se živa! Majketi što je ovo?! Tutnjale su mi misi kroz glavu, pitanje je proganjalo pitanje – tko je? kako je ušao? Ako me mislio ubiti, zašto me već nije? Ako će me tek ubiti, hoće li me mučiti? Koji će mu kurac čaše? Zašto tako mirno stoji mojoj kuhinji? I koji mu se klinac onaj šugavac koji se nikome ne da podragati mazi kako da ga on hrani, a ne ja!? Skamenjena sam stajala dok je sve u meni vrištalo u panici, a onda me tip spazio na vratima sobe. Klimnuo mi je glavom i mirno, u hodu prema foteljama u boravku, mahnuo rukom da mu se pridružim.
– Ako tražite novac po kući, pomoći ću vam, pa možda zajedno nešto i nađemo – blesnuo je iz mene vic kao i obično kad me pere nervoza. Pogledao me ispod oka odlažući čaše na stolić i nasmijao se tiho pokazujući mi glavom na fotelju preko puta one koju je očito izabrao za sebe. Skinuo je vojničku ‘đaku’ i ostao samo u majici kratkih rukava, crnoj, na kojoj je pisalo „make love not war“. Sjeo je, naslonio se udobno i prebacio nogu onako muški zadržavajući čizmu na koljenu.
– Pa dobra ti večer – progovorio je prvi puta, a glas mu je imao onu dubinu i onu baršunastu mekoću od koje se meni uvijek naježi koža.
– Dobra večer – odgovorila sam pristojno, iako me tukao tornado panike. Jednu je čašu stavio pred mene, iz jakne izvadio cigarete, a ja sam kao pristojna domaćica dohvatila pepeljaru i stavila je na sredinu stola. Jebat ga! Moraš bit ljubazna jer ne znaš s kim imaš posla. No, tko god da je bio i kakve god da su mu namjere bile, taj je frajer bio stvarno, ali stvarno jako zgodan. Kosa i brada samo su naglašavali lijepo, pravilno lice. Ispod identičnih lukova gustih obrva svjetlucale su tamne oči u kojima se nije dalo vidjeti nikakvo ludilo. Traperice su otkrivale mišićave noge, a T-shirt istesanu trupinu. Znam, znam!!! Nije to situacija u kojoj gledaš kako izgleda, ali nisam mogla ne primijetiti! Ma dajte, zaboga! Pa žensko sam… Ponudio me cigaretom, zapalili smo oboje.
– Bit će ovo duga noć – rekao je stavljajući srebrni zippo pored kutije. Jebote!!! Što je ovo?! Rambo u mom boravku?! Morala sam tome stati na kraj pa kud puklo.
– Oprostite, tko ste vi?
– Nikola. Sveti Nikola.
No krasno! Nije samo provalnik nego je i psihotčan. Ipak, čak ni tako usrana nisam uspjela sakriti podrugljiv osmjeh koji mom gostu nije promaknuo. Upitno je uzdignuo obrve.
– Ma daj?! Nikad ne bih rekao za tebe da robuješ stereotipima. Što bi ti bilo po volji? Starac s bijelom bradom?
– Pa… da – odgovorila sam iskreno. Opet se prigušeno nasmijao. Položio je onda dlan na stol i polako ga podignuo, a ispod njegove ruke stvorila se niotkud boca Jacka Danielsa. O majketi! Natočio je meni pa sebi.
– Ste-re-o-ti-pi – raščlanio je slog po slog gledajući me u oči naslonjen sada laktovima na koljena i malo mi se unoseći u facu. – I ti stvarno misliš da bi ja sa svim tim moćima kojima raspolažem izabrao biti smiješno obučeni starac? Koka, ja u jednoj noći moram napraviti posao o kojem ti ne možeš ni sanjati! Za to treba snage – stisnuo je ruku pokazujući nabildane mišiće. – A tu sam jer me živo zanima zbog čega mi ti uporno i uporno otežavaš taj posao i podmećeš nogu i sereš li ga sereš protiv dobrog duha prosinca! I nemoj mi samo govoriti kako imaš sto stvari koje možeš navesti kao razog, ali o tri ne želiš jer… – zašutio je. Pogledao kroz prozor, pa opet u mene. – Znam za te tri stvari. Bio sam pored tebe kad su se događale. I što sad?! Masirat ćeš sve oko sebe cijelog života jer je tebe zakačilo malo nevolje?
Pokušala sam reći kako znam da nam se u životu zna dogoditi i nešto loše i da nije to glavni problem nego da me smetaju ti licemjeri koji eto, baš u prosincu žele pokazati da su dobri…, ali me ušutkao prije nego sam zaustila.
– Ni riječi! Nemaš pravo! Gadna ste sorta vi ljudi. Baš jeste. Ne pitaj kako znam za druge sorte, ali vi ste baš zlo i naopako! Kao mala djeca ste. Zapravo bi željeli biti dobri, ali nekako to uvijek i vrlo uspješno uspijete suspregnuti u sebi. I onda dođe taj prosinac. Ubijem se od truda cijelu godinu da vas natjeram da pustite tu dobrotu iz sebe i tada mi se pojave ovakvi kao ti i uporno miniraju stvar! Pa što ako je samo prosinac!? Bolje i to nego ništa! – malo je izgubio kontrolu nad sobom. Istresao je sadržaj svoje čaše u sebe i zapalio ponovo. I ja sam nagnula svoju, pa nakrivila usta – nije bilo leda. Skužio je grimasu i prošao dlanom preko moje čaše u kojoj su zazveckale ledene kockice. Bolji je nego Copperfield, pomislila sam u sebi.
– Nisam Copperfield – odgovorio je mojim mislima. – Ja sam sveti Nikola. I ove sam godine ja tvoj poklon – nasmijao se od srca dvosmislenosti izjave.
Pogledao me znakovito.
– Od takvih kao ti očekujem pomoć. Treba vam malo smijeha i veselja i toplog srca. Morate se potruditi. Ti se moraš potruditi. Ili ako ti je tako lakše, daj se samo pusti! Ne moraš analizirati baš svaki klinac! – dlanovima je pokrio lijepo lice – Ne mogu sam. A Mraz isto po malo diže ruke od svega jer mu je pun kufer ovakvih kao ti… – zastao je na čas i dodao – ma serem, Mraz ne postoji. – pa se opet nasmijao ispod glasa. Uto je nešto zazveckalo po prozoru.
– Vrijeme je. – rekao je oblačeći jaknu. – To je ona budaletina od Krampusa. Već mu godinama govorim da mora promijeniti taktiku, prestati se blesaviti s tim lancima i napraviti nešto stvarno gadno tipa, što ja znam – usporiti internet, srušiti mobilnu mrežu, zablokirati facebook… ali ne želi. Kaže da bi to ipak bilo malo prestrašna kazna. – Odmahnuo je glavom nemoćan očito utjecati na smekšano srce jednog demona. Mahnuo mi je na pozdrav i u tom je času nestala svjetlost za koju sam vjerovala da je od mjesečine, a boravak je utonuo u potpuni mrak.
Jutros sam se probudila na fotelji, sva ukočena naravno. Što god da se to po noći događalo, ostalo mi je, eto u živom sjećanju pa zapisujem prije nego zaboravim. Razumno je i prihvatljivo objašnjenje da sam ipak ostala s onim viskijem negdje pred televizjom gledajući Božićnu priču koju i onako znam napamet, pa me sve to smutilo i načinilo jednu prigodnu spačku mom neispavanom mozgu. Pijem treću šalicu kave i stvarno mislim da mi je um priredio zamku, jer tek sad vidim drljajući ovu ispovijed i šarajući po internetu da je tip u mojoj kući bio jako sličan jednom rokeru kojeg obožavam…
I jedino što me buni i što me još uvijek malo kopka je da su na stolu u boravku dvije čaše, a trebala bi biti samo jedna. I da… evo cijelo jutro imam onaj čudan osjećaj da mi je nešto jako važno promaklo, ali nisam sigurna što.

Foto: http://weknowyourdreams.com/image.php?pic=/images/johnny-depp/johnny-depp-02.jpg