Sadržaj zimskog broja časopisa Književnost uživo 2015.

Dragi naši, evo i našeg zimskog broja časopisa Književnost uživo. Nijemci bi rekli Spaet, aber doch! Dakle, bolje ikad neko nikad! Naš je ovogodišnji zimski broj svojevrsna rekapitulacija triju do sada postojećih godišta, pa je stoga riječ o višestrukom probiru. Naravno, bit će toga još, i što reći nego sve nabolje u novoj 2016. godini! Od proljeća se opet vidimo!

Sadržaj:

I. Lanci gravitacije: otkada svoj mozak poznajem, znam za muve
Florian Hajdu: Sve je isto, kao Pecelóba 8
Mladen Blažević: Ovijam oko prsta 9
Vergilije Franizz: Kolotečina vješalice 10
Livija Reškovac: Čišćenje 11
Petra Čargonja: Ako me gusjenice prime u klan 12
Željko Maurović: Imena, opisi, fikcije 13
Slavica Gazibara: Kuhinja 22
Alen Brlek: Noćne teorije 24
Tatjana Beuk-Laćak: Ostatak života 25
Miro Škugor: Ne pristajem na manje 26
Blago Vukadin: Razglednice 27
Zoran Žmirić: Zdravica 32
Tihomir Dunđerović: Kretanje 33
Marija Rakić: Mater četnička 35
Blago Vukadin: TV Panorama 42

II. Najzelenija трава tukaj, rajo! (Smrdjeli smo podjednako)
Moris Mateljan: Mario 46
Martina Grbeša: Razumij nerazum 49
Skarlet_p: Lublin. Ulica Lubartowska. 50
Miloš Petronijević: Književnik 52
Robert Vrbnjak: Grafikoni pokazuju rast 66
Ivan Zrinušić: Hrvatski kapitalizam 67
Miloš Petronijević: Ona je u susretu mene sa sobom 68
Ilija Barišić: Sitne podvale 69
Mojca Bereša: Instant 74
Barba Franko Bušić: Apokalipsa II 75
Zoran Žmirić: Pet razina zadrtosti 76
Mladen Blažević: Tragovi goveda 81
Izet Medošević: Tarantino 84
Vladimir Vuković: Kap po kap 85
Ivan Glišić: Da sam ja Bog 86
Olivera Olja Petrović: Želim (ili jebale nas ovolike reči kada u sebi ćutimo najvažnije stvari) 87
Katja Kuštrin: Bacanje žabice 91
Tamara Čapelj: Balkan 92
Ivana Pavić: Ženstvena 94

III. Danas nema mleka. Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!
Marko Marciuš: Putovanje 96
Krešimir Butković: Podzemlje 114
Nikola Leskovar: INRI 115
Miloš Petronijević: Dobar dan, gospodine Jordimoviću 116
Alen Brabec: Perigej 120
Izet Medošević: Drva 121
Tina Ruven: U subotu navečer 123
Moris Mateljan: Sjediti na Balkanu 124
Ružica Gašperov: Vučedolska golubica 125
Barba Franko Bušić: Krckaju orasi kozmosa 128

IV. Neke posljedice putovanja
Željko Maurović: Neke posljedice putovanja 130
Milan Zagorac: Danas sam osjetio blink 135
Peter Semolič: Les casseurs 136
Martina Mlinarević Sopta: Bit će sve dobro 137
Zoran Žmirić: Budim se kraj hladne peći 138
Vid Sagadin Žigon: Na istoku 139
Mirela Fuš: Kalibriranje u proljeće 140
Jure Radić: Gastarbajter Marko 141
Nada Topić: Budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo 148
Iva Rogić: Skica 149
Smilja Savin: Tarot majstor 150
Darko Cvijetić: Piazza 154
Vergilije Franizz: Svjetlo 155
Slavica Gazibara: Jabuka 156
Nenad Veličković: Preokreći se, sine 157
Alen Brabec: Od kostiju svirala 159
Iva Rogić: Ispričavam ti se, nenapisana poezijo 161
Andrija Crnković: Bez interpunkcije 162

 

Zdravka Prnić: Boja jastoga

Jutro je bilo sivo, velike nakupine olovnih oblaka natkrile su zgrade i bilo je samo pitanje trenutka kad će se pljusak sručiti na grad. Nera je u žurbi obula baš tog jutra nove štikle, uopće nije razmišljala, inače sigurno ne bi učinila takvu glupost. Bijesno je frktala kroz nos dok su joj potpetice upadale između granitnih kockica. K tome je nosila i kišobran, onaj ogromni koji se tako bedasto zove “za dvoje”, aludirajući valjda na stare crno-bijele filmove u kojima ljudi nemaju pametnija posla, nego se, eto, šeću po kiši — udvoje. Obilazila je dućane u centru pokušavajući pronaći poklon. Na njenom popisu stvari koje ne voli raditi, na samom vrhu bi se sigurno šepurilo šopingiranje! Nikako nije mogla razumjeti kako netko može uživati u beskonačnom hodanju gradom, guranju na ulazu u dućan, prevrtanju vješalica, žamoru… Nakon svakog šopinga trebala joj je termosica kave i apsolutna tišina bar jedan sat.
Kako je vrijeme odmicalo, bila je sve nervoznija, obišla je već knjižare, darovne dućane i sva mjesta na kojima se nadala naći neku prigodnu stvarčicu za rođendan — no nije imala sreće. Nije bila od onih koje će kupiti bilo što. Poklone je smatrala previše osobnim i izgledalo joj je besmisleno poklanjati nešto tek tako, reda radi. Problem je bio samo u tome što je njena prijateljica imala baš sve, k tome se nisu vidjele već pet godina i pitala se koliko se promijenila za to vrijeme, može li još uvijek pronaći nešto čime će je obradovati?
Konačno je pokucala na vrata salona za oslikavanje svile te pronašla unikatnu maramu Pinot Noir Rose boje. Da, Alma bi to tako nekako nazvala, ona je, naime, sve nazivala bojama vina. To sve značilo je doista sve: odjeću, obuću, doživljaje, emocije,… Nasmijala se, Almu je tako i upoznala, nadvijena nad zrcalom u toaletu diskoteke, popravljala je potpuno nepotrebno savršenu frizuru a la Farah Fawcett i oduševljeno komentirala njen ruž opisavši ga savršenom notom Burgundca.
Pitala se kako džepna Venera sad izgleda, nakon dva porođaja, na pragu pedesetih? Kao klinka Alma je uvijek govorila kako neće rađati i kako joj je koncept surogat majke baš odlična stvar. Mrska joj je bila i sama pomisao na pola kilograma viška, a kamoli deset! Osim toga, porođaj, trudovi i dojenje jednostavno nisu dolazili u obzir! Čovjek nije stvoren za bol i patnju! No, nakon što je upoznala Jana i odselila u Bavarsku, sve se promijenilo. Nakon šest godina tulumarenja, uslijedilo je vjenčanje, a trudnoća odjednom više nije bila nepoznati pojam u rječniku stranih riječi. 
Neko vrijeme su se dopisivale, onim danas izumrlim stvarnim pismima sa žigom i markicom. Bila su to duga, opširna pisma u kojima se nalazilo svašta, izvještaj o najnovijim krpicama u ormaru, prvim dječjim koracima, putovanjima,… U pismima su uvijek dolazile fotografije malih plavih glavica. Kako je vrijeme odmicalo, tako su pisma zamijenili mejlovi, stizali su sve rjeđe, a bivali su i sve kraći, iako virtualnost nije imala baš nikakve veze s tim. I teme su se nešto promijenile; djeca su narasla i već se pričalo o njihovim prvim poljupcima, tišini u spavaćoj sobi, sve češćim muževim službenim izbivanjima, a spominjali su se i neki pogledi s kolegom na kavi u pauzi. Ljeti su naštimavale godišnji, kako bi bar dio provele zajedno. Naravno da su zbog obiteljskih obveza morale krasti vrijeme za svoje male, najčešće noćne razgovore, na terasi, dok svi spavaju.
Kad su djeca odrasla i počela ljetovati s društvom, prestala je dolaziti, spomenula je tek jednom, onako usput, kako Albert više voli ići u Španjolsku. Albert je bio lijek za neke otvorene rane, o kojima je nerado govorila, u svom sad otvorenom braku. Zatim je sasvim prestala pisati, nazvala bi telefonom da joj čestita rođendan i pokušala u tih par minuta sabiti cijelu godinu. Nakon tih poziva Neri je uvijek u grlu ostajao onaj trpki okus, kao od lošeg vina. Nije joj to nikad rekla, nije se činilo primjerenim u tih par minuta razgovora. Sjedila bi nakon toga i razmišljala kako prijateljstvo umire. Uvijek je mislila kako je s nekim ljudima vežu istinske silnice emocija, pa su joj teško padala ta odumiranja. Možda ona zapravo pretjeruje, pa nisu više klinci, imaju druge prioritete. Daleko od očiju, daleko od srca, kaže stara narodna poslovica, no ona se uvijek iznova pitala može li se prijateljstvo potrošiti, izlizati, zar nije otporno na habanje?
Utrčala je u cvjećarnicu na aerodromu kako bi odabrala ružu i umotala poklon, doslovno u zadnji čas. Nestrpljivo se osvrtala u predvorju čekajući da se Alma pojavi u nekoj izazovnoj haljini, besprijekorne linije, s glamuroznim šeširom i ostavi sve oko sebe bez daha. Alma je doslovno morala stati ispred nje da bi je Nera prepoznala. Izgledala je nevjerojatno sitno, poput djevojčice u dugoj mornarskoj haljini, s prevelikim tamnim naočalama i kosicom ošišanom na dva centimetra. Zapravo, bila je premršava, morala joj je reći kako je ovog puta pretjerala, ovo više nije savršena linija, izgledala je anoreksično. Alma ju je zagrlila, tako čvrsto i tako netipično za nju.
– Kako si mi falila.
– I ti meni draga. Sretan ti rođendan!
Pružila joj je poklon. 
– Ruža boje pjenušca, hvala ti draga, uvijek na sve misliš! 
Vozile su se prema gradu. Bila je odsutna, poklon nije ni otvorila, umor ju je valjda svladao.
– Došla sam potpisati neke dokumente bratu i riješiti onu ostavštinu, znaš. Ostat ću samo dva dana. Nemoj ni slučajno organizirati nekakvu zabavu iznenađenja, za ovaj rođendan želim samo čašu vina i komadić Camemberta.
– Dobro, draga, kako god želiš.
Navečer su na terasi prepričavale dugo u noć događaje iz djetinjstva. Alma je bila nostalgična i žarko je željela oživjeti sva sjećanja. Smijale su se prvim izlascima, poljupcima, rastancima; s ove udaljenosti izgledalo je kao da se sve događalo nekom drugom.
– Znaš, fale mi naša pisma, već dugo ti ne pišem, no to je zato što ako sve to stavim na papir, onda je nekako konačno, ovako se još donekle zavaravam. Lažem samu sebe. Kradem vrijeme.
– O čemu govoriš?
– O svemu: braku, djeci, ljubavniku, životu…
Nera se lijeno istezala na ležaljci i da iz zvučnika nije vrištalo toliko decibela, vjerojatno bi uživala na plaži, ispod suncobrana. No, nije se mogla ljutiti jer ovo bi bio savršeni rođendanski party, kad bi izbor glazbe bio malo drugačiji. Osim toga, Almini blizanci su slavili svoj dvadeset i prvi, a to se nije moglo propustiti. Umjesto koktela, u ruci je držala veliku staklenu čašu punu voćnih, sočnih plodova. Kad je trebala nazdraviti, u čašu s mineralnom kapnula je par kapi Fante. Bio je to stari prokušani trik; čaša se ispunila mjehurićima i nitko ni na tren nije posumnjao da ne pije pjenušac! Almi je uvijek bilo smiješno kako ona izbjegava piti vino, za nju je to bilo pravo svetogrđe. Još dok je bila klinka, Alma ju je navukla na one fine francuske sireve, grožđe i crne masline. Morala je priznati, bila je to odlična kombinacija i uživala je u njoj. Ali uz to je uvijek išla i čaša crnog vina, a njena nepca to nisu mogla podnijeti. Vina su joj bila gorka, trpka, kisela i jednostavno nije podnosila njihov okus. 
Navečer je uz čaj promatrala zalazak sunca i čitala Almina pisma. Kad je posljednji put bila tu, obećala je kako će joj opet pisati. Nera je mislila kako ju je samo ulovila nostalgija, no inbox joj je svake večeri bio pun. Ono sve što nije mogla izgovoriti tu, na ovoj istoj terasi, pisalo je sad na ekranu. Bila je bolesna i uplašena kao srna.
Trebalo joj je dugo dok joj je uopće napisala dijagnozu. Najprije joj je govorila o padu imuniteta i još nekim bezazlenim sitnicama, da bi konačno tek deseti dan napisala: Znaš li koje je boje jastog? Nastanio se tu, u meni, bez pitanja. Raširio je svoja kliješta ispuštajući duge ružičaste niti. Krade mi stanicu po stanicu, svaki dan. 
Pisma su bila ispočetka duga, po nekoliko stranica, nekad nostalgična, nekad puna strahova i pitanja; potom sve kraća i pomalo nesuvisla. Pred kraj postalo je gotovo nemoguće pratiti virove njenih misli. Zatim su prestala dolaziti, a blizanci bi joj slali tek kratke, šture poruke.
Jednog utorka, u listopadu, oko deset ujutro, nebo se zamračilo, a vina su na trenutak poprimila crnu boju.

Foto: www.morguefile.com

Gordana Brkić Žagar: Sloboda je…

… često ono što ne očekujemo od nje. Štoviše, mi često ne želimo nikakvu slobodu, jer nas to onda tlači i gnjavi, i tjera na nešto. Sloboda je sve što je izvan našeg amnionskog stanja… zato je sloboda tako zajebana…

Sloboda je psovka.

Ispočetka sam vapila za njom i klela se u nju i vjerovala istinski da bih bila spremna zginuti za nešto čemu čak nisam znala ni definiciju. Nisam, istina je, zapravo znala što je to, ali zvučalo je tako slatko, zvučalo je „Protiv!“, zvučalo je „Ja!“ , zvučalo je „Mogu!“, zvučalo je „Mladost“… Misao o slobodi izvačila je usne u prkosni osmjeh, tjerala na obećanja samom sebi poslana u budućnost  – tamo je čekala ta sloboda.

Ne znam više jesmo li se mimoišle negdje putem gluvareći prema toj budućosadašnjosti. Tu, na ovom mjestu u prostorvremenu gdje sam joj obećala da ću je naći. Mislim da smo se ipak srele. Tu je, pored mene, ali drugačija od onog što sam zamišljala. Sada zvuči „Odgovornost“, zvuči „Procjena“, zvuči „Preživi!!!“, zvuči „Opsuj ako treba!!!“, zvuči „U vražju mater!“ … Iz ove ‘oči u oči’ pozicije izgleda manje glamurozna, manje graciozna. Izgleda više muškobanjasto, zamazanih ruku, namrštena lica…Izgleda baš onako kako treba, jer sa više od ovog običan se čovjek ne zna nositi. Nismo mi njoj dorasli.

Sloboda je nedostižna

Jer joj nismo dorasli. Mi ne znamo s njom i pokazujemo to na svakom koraku i da!, ne znamo se nositi sa slobodom jer sloboda je! odgovornost. Prema sebi i prema drugima. Koliki je postotak čovječanstva spreman odgovarati za svoje postupke? Mali. Pretpostavljam da je mali. Tražimo pomoć s neba, zazivamo bogove – Spašavajte! Pomagajte! Zgriješili smo! Pogriješili smo!

To slobodni ljudi ne rade. To ne rade ljudi koji prepoznaju slobodu. Oni znaju da je teška. Da je i velika i ljepa i „…strašna kao vojska kad korača pod stjegovima…“ .

Sloboda je teška

Ne činiti drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi ili Tvoja sloboda seže do onog mjesa na kom počinje tuđa sloboda. Mah! Jednostavno i nemoguće. Ljudska vrsta to uglavnom još ne zna. Dio zna, ali to je premali dio. Ja nisam sigurna kojem dijelu pripadam. Lakše je funkcionirati u okvirima, u zadanim granicama. Lakše je lupnuti glavom u prepreku, zaonsku, fizičku, moralnu ili bilo kakvu drugu, nego misliti svojom glavom kako do udarca ne bi ni došlo. Sloboda je teška. Okviri su lakši. Ladice urednije, makar su ograničavajuće. Sloboda je teška.

Sloboda je crna

Jer je topla. Jer je utješna i nalazi se iza trepavica kad zatvorim oči u bolu, u strahu. Tamo se nalazi, u popunoj crnini koja odjednom počinje bljeskati svim onim bojama kojih se mozak prisjeća ili mu se čini da ih se prisjeća. Crna je jer je mekana kao baršun koji mora biti crn. Crn kao noć. Sloboda je crnoneprozirna jer je tako lakše zariti lice u nju i učinit ono što za oslobođenje ponekad tako silno treba  – isplakati se na samo.

Sloboda je izbor koji ne želiš

Ljubav brkamo sa slobodom i  puštamo joj da nas veže, postajemo dobrovoljno kompromisni, ljubav nas nosi na onaj poseban način u kojem se sve čini slobodnim…Tek kad nestane ljubav, kada se sva težina tih veza i spona objesi na imučena tijela, iskrzane duše i na rutinu seksualnosti, tek tada počinjemo primjećivati svijet izvan ljubavi, stvarni svijet, gadan, ali istinit svijet. Želimo li k tom svijetu moramo biti spremni na užasno bolno, na teško, na mučno  kidanje veza, spona i navika…

“ You take the blue pill, the story ends. You wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill, you stay in wonderland, and I show you how deep the rabbit hole goes.” Sloboda je izbor koji ne želiš.

Sloboda je precijenjena

Zbog toga što je precijenjena. Jer ona jednostavno nosi previše muke i vadi nas iz tople maternice rutine u kojoj možemo i smijemo igrati igre s našim sitnim grijesima bez straha od ožiljaka, umjesto da se rogovima nabijamo u zidove koje nećemo srušiti.

Soboda je naša polovica koju tražimo

“….poznavala  je tu osobu koja je stajala preko puta nje. Bila je to njezina zaboravljena polovica. Pustolovna, nekonformistička, slobodna i spremna da radi što želi, kada želi i s kime želi. Nezina izgubljena  polovica koja joj je silno nedostajala.”  napisala sam jednom i stojim iza toga.

Sloboda je predivna

ako odlučim sve baciti pod noge i ganjati svoje snove na kraj svijeta, slobodna da činim, slobodna da molim za oprost i milost one koji će u tu moju slobodu bit uvučeni mimo svoje želje … Sloboda je samotna, ako je prava sloboda.

Nemam pojma što je sloboda. Imam neku iluziju o onome što bi trebala biti i par jasnih definicija koje funkcioniraju, ali ih se nitko ne drži. Tu je i bezbroj tlapnji o njoj sa kojima se, sigurna sam, Sloboda ne bi složila. Nemam pojma što je sloboda i u kojem se to kvadrantu neba skriva od mog pogleda. Ćutim joj ponekad laki dodir, dok se utapam u svojim igrama mislima i živim bez osjećaja da sam bilo čime vezna za ‘sada’ i ‘ovdje’. Osjećam je i u času kad s osmjehom opletem sočno ‘Odjebi’ svemu što mi prži kožu nekakvom svojom slobodom. Sloboda je uputiti pojubac u onom smjeru u kojem taj poljubac ne bi smio ići … Sloboda je hrabrost iskoračiti u stranu utabanog puta, čak i ako znam da me tamo čeka tek jedan jasan, čist i brutalan slobodni pad.

Foto: www.morguefile.com

 

 

 

Milan Zagorac: Umjetnik ima tri uvjeta

Umjetnik ima tri uvjeta bez kojih ne može.
Prvi je da bude uzemljen. To znači da mora živjeti stvarnost, pa bila ona ovakva ili onakva, odnosno da mora biti svjestan svakodnevice. Ono mu daje korijenje. Bez toga će umrijeti od gladi ili će stradati na neki drugi način. To ne znači da umjetnik mora čeznuti za materijalnim dobrom. Naprotiv, uopće ne treba, ali ne smije ga ni zanemariti. Kao što nije loše paziti na svoja leđa, u svakom smislu riječi.
Drugi je da poznaje svoj mit. Za čovjeka iz našeg kulturološkog kruga to je judeokršćanska, odnosno abrahamska predaja zajedno s onom grčko-rimskom. U cjelini mislim na predaju, dakle, na onu ljudsku, desecima tisuća godina staru mudrost koja je izvrgnuta svekolikom ruglu mlade, nadobudne racionalne svijesti o sebi. I tu predaju treba poznavati ne samo kao suhoparne štreberske činjenice, nego kao numinozne istine, stvarne istine koje imaju utjecaja na umjetnikov unutrašnji svijet, a samim time i na vanjski. Ako umjetnik to ne pozna, bit će mu teško dokazati da je umjetnik ili će biti bez dovoljnog pristupa mudrosti ili će djelovati šuplje i lažljivo. Bez nje će mu sve biti nejasno, od dobra i zla, od ideje o zlatnom dobu, kraju povijesti do onih osobnjih stvari, poput onih naizgled nevidljivih obiteljskih veza.
Treća stvar bez koje umjetnik ne može je magija. Umjetnik mora imati nešto duhovnoga kao alkemičar, ali i nešto šarlatanskoga istovremeno poput vašarskog zabavljača nekada ili dobrog voditelja na TV-u danas, nešto zavodljivo. Naravno, kada kažem šarlatanstvno, ne mislim u negativnom smislu, nego u smislu gore spomenute magije. Ljudi vole magiju, štoviše, čeznu za njom, daj im je. Ako ne prihvaćaš magiju, a s njom i pripadajuće vještine (i trikove, za onaj performativni dio), bit ćeš neshvaćen.
Bez bilo kojeg od ovih uvjeta umjetnik će uvijek biti zakinut, tj. neće ni biti umjetnik, nego nesretni, siromašni, neshvaćeni čovjek.

Ilustracija: http://chainraise.com/great-figures-in-history-and-their-other-lives/

Davorka Medved: Libby

Znam je već desetak godina. Možda koju više. Tu i tamo smo si dobre, družimo se. Volim je. I ona mene. Ali nestalna je. Ode pa se dugo ne vraća. A onda se nenajavljena useli. Nema frke, ona je gošća koju rado primam. Uživam kad je kod mene. Ma može ostati za stalno. Ali neće. Ona je žena od kojih trideset i nešto, možda četrdeset. Izgleda mlađa. Živjela je i živi bez stresa, nesputano. To blagotvorno djeluje na Libby, ljepoticu. Postala je još ljepša, a mnogima i poželjnija. Kad je vidiš na prvu, djeluje malo divlje. Nije baš njegovana. Nosi stare kaubojske čizme. Kaže, kožne su, udobne su, stopile su se s njenom nogom. Što da ih mijenja? Neće ta na nogu staviti štiklu, ni u ludilu! Ne zanima je patnja zbog ispraznih ciljeva, a u to bi spadalo nošenje štikli.  A tek njen dugi kožni kaput! Kao da stiže s bojišnice.  Koliko puta sam joj ponudila da uzme nešto moje, ili da joj kupim novi, moderniji, koji nema ogrebotina. Ne pristaje. Uporna je i tvrdoglava. Rijetko posjećuje frizera. Njena bujna kosa nesputano leti na sve strane.

A opet, sve na njoj pristaje  joj savršeno.

Kad je ovako opisujem, neupućeni bi mogli zaključiti da je to neka neodgovorna žena. Upravo suprotno, odgovorna je prema sebi, prema drugima, prema slabijima, nesretnima, prema  čovječanstvu, planeti, prema svemiru. Ima ugrađen smisao za poredak stvari. Ne remeti ga, već ga potpomaže i upotpunjuje. Ali, to je njoj prirodno, kao vodu piti. Nema težine, sve je lako i baš onako kako treba biti. Ne opterećuje se ničim. Nebo joj je granica. Puno sam naučila za naših druženja. Ona mi je bila treće oko, uvid u stvarnost, u pravu prirodu i poredak stvari.

Kako smo se upoznale?

Radila sam svakoga dana po 10 sati minimalno. Imala sam dobru plaću i povlastice. Kvaka je bila u tome da su me povlastice još dublje zakopavale u posao. Onda sam počela maštati o tome da dam otkaz i da jedno vrijeme ne radim. Stvari su se tako i posložile i ja sam nakon 20-ak godina rada dala otkaz i prestala raditi. Slobodna, napokon! Dišem punim plućima. Nemam šefova ni klijenata, nitko me ne tlači. Uobrazila sam da znam definiciju slobode. Tada smo se prvi put susrele i upoznale. Ushićeno sam joj ispričala svoju situaciju i rekla da sam sretna jer sam napokon slobodna. Pogledala me sa zanimanjem i podigla lijevu obrvu. Kako i neće kad sam rekla da materijalna sigurnost daje čovjeku slobodu. Hm, kako se uzme, rekla bih danas.

Prođe koja godina. Susretnemo se opet Libby i ja. Kažem joj: sloboda je kad se suočiš sa strahovima i pustiš da se dogode, dapače provociraš ih, ubrzaš događaje. Ovaj put je ostala nešto duže. Nije podigla obrvu.

I tako s vremena na vrijeme, u ciklusima koji su se zbijali u sve češće događaje, Libby mi je dolazila u goste. Ona nije puno popovala i davala savjete. Njena prisutnost je bila katalizator za moje sazrijevanje. Ili je moja zrelost nju pozivala u goste?

Ima li slobode za čovjeka?

Ima, odgovara mi Libby.

Pa tko je slobodan? Mislim, materijalna stvarnost nas uvijek veže za ovaj svijet, tako da jedino indijski jogi koji se hrani sunčevim zrakama i odbacio je sve ovozemaljsko, a još uvijek je živ, jedino taj jogi je slobodan?!

Možda, opet će ona.

Ne znam. Još ne shvaćam do kraja. Sloboda nam je neuhvatljiva, možda je doživimo na nekom drugom svijetu, u drugom životu, na višem nivou, ali u ovom materijalistički determiniranom, teško ili nikako.

Na njenom licu lagani zagonetni osmjeh. Kao Mona Lisa. Libby, Libera, Slobodna, neuhvatljiva.

Foto: http://www.irishexaminer.com/examviral/real-life/these-pictures-of-indias-holy-men-practising-yoga-are-radically-different-from-our-health-obsessed-versions-338422.html

 

 

 

Maja Marchig: Odstupanja

On me zove dušo. Pušimo na balkonu, nakon božićnog ručka, smrzavamo se. Bura raznosi pepeo s vrhova cigareta tako da one stalno svijetle narančasto u polumraku. To je dobro, jer on često zaboravi otresti pričajući pa prlja balkon i ljuti moju svekrvu. Ovako, prljamo cijelo nebodersko susjedstvo, oboje zamotani u pulovere koje svekrva opsesivno plete otkako je nedavno prestala pušiti. Priča mi nešto o japanskim željeznicama, o magnetno-levitacijskim vlakovima i brzinama većim od 500 kilometara na sat. Ništa ne razumijem, klimam glavom i tu i tamo nešto zapitkujem, a on je sretan što netko pokazuje zanimanje za njegove priče. Na prvi pogled, Tomislav mu je jako sličan. Visok je, lagano pogurenih leđa, ozbiljnih očiju. Obojica obožavaju tehniku, rukuju električnim aparatima kao što kauboji u starim filmovima postupaju s konjima, vješto i s razumijevanjem. Svekar je bez sumnje jako ponosan na sina inženjera, stručnjaka. Ipak, između njih dvojice tinja neki tihi sukob, pretpostavljam da je tome uzrok strah od vlastitog odraza u zrcalu.

– Kupila si mu za Božić… Što?! – iznenađeno je viknuo Tomislav kada je ugledao poklon koji sam zamotavala u sjajni, tamnoplavi papir za njegovog oca.

– Sat koji se automatski korigira radio vezom u milisekundu!

– Jesi li poludjela? Nisi primijetila da ih u kuhinji visi već osam? I tri u predsoblju? S radio-budilicom u spavaćoj sobi i pokvarenom kukavicom bake Anđe, ukupno ih je trinaest u stanu! Misliš li da treba još jednog?

– Ne, mislim da on želi još jednog. Ovog. U čemu je problem? Ne ujedaju, ne zrače, ne izazivaju rak!

– Nikome ne treba toliko satova, to je besmislica! – ljutio se Tomislav. Nije ga prošlo ni do Božića, kolutao je očima dok je stari razmotavao poklon, divio se mehanizmu, udubio u čitanje uputa. Svekrva se smijala:

– Radio veza sa Švicarskom! – rekla je – Sad ću bar znati koliko je stvarno sati. Nikad ne znam koji je od ovih običnih u pravu, neki kasne, neki žure…

Sjedimo u čekaonici hitnog prijema bolnice.

– Otišao je grijač na veš mašini. Samo sam otišao do servisa, naručio novi. Kad sam se vratio bila mi je čudna, usporena, nerazumljivo je pričala. Nazvao sam hitnu, došli su za 14 minuta, to je brzo, zar ne? – pita me.

– Je, brzo je. Dobro je to. Važno je da dođu pravovremeno.

Sami smo, on i ja. Tomislav je na nekom kongresu u Ženevi – Kod onog atomskog sata! – smijala se njegova mama samo koji dan ranije. Svekar se pogrbio u plastičnoj stolici, šuti, gleda u pod. Mene sve žulja od sjedenja.

– Idemo vani, zapaliti. Javit ćemo se sestri na prijemnom, da znaju, budu li nas tražili.

Sestra suučesnički klima glavom. Pred bolnicom natpis Zabranjeno pušenje na udaljenosti od dvadeset metara. On broji dvadeset koraka, kaže – Tu je u redu!

U proljeće su noći još hladne, čak i kada nema vjetra. Omata mi leđa svojim plavim džemperom – Moraš paziti na zdravlje, dušo.

U Ženevi je točno 1 sat i trideset minuta.

Otkako je Tomislavova majka u bolnici, pušimo u dnevnoj sobi, kao prije njene bolesti. Stari u toj sobi sada i jede, vjerojatno i spava na kauču, bez posteljine, glave naslonjene na ukrasne jastučiće s ružama. Tomislava to jako iritira, ali mislim da o tome ne pričaju. Svekar gleda neki dokumentarac o planovima za javni promet mnogoljudnih svjetskih metropola, ja pijem kavu koju sam skuhala nakon ručka i pokušavam započeti priču.

– Gdje je sad opet on? – pita me ne skidajući pogled s ekrana.

– U centrali firme u Beču. Opet neka edukacija. Nisam sigurna – nastavljam oprezno – Znate… Tomislav i ja u zadnje vrijeme baš nismo…

– Pretpostavio sam, dušo – prekine me kratko – On jest moj sin, ali ipak shvaćam kakva je budaletina. Šutim i gledam u sat s kukavicom bake Anđe. Taj mi je najdraži među svim tim satovima. Radi, ali pokazuje neko svoje vrijeme, nitko ne zna kasni li ili rani. Povremeno, bez vidljivog razloga, otvore se vratašca na satu i pojavi se i mala glavica s oštrim, crvenim kljunom i zakuka. Gledam i nadam se da će se pokazati, dok sam još ovdje.

Foto: www.morguefile.com

Ljiljana Jelaska: Kukac

Pokupila ga je na sprovodu. 
Naravno da će poći s njom. Pa koji bi muškarac, ako se muškarcem smatra, odbio takav poziv?

Pokojni im je bio zajednički prijatelj, a da to nisu znali. Ne, ne sjećaju se da su se ikad prije vidjeli. Eto, da nije ovako tužnih događaja, neki ljudi se nikada ne bi sreli. Današnja poznanstva se većinom sklapaju na svadbama i sprovodima… Ah, šteta. A bio je tako drag… Tako drag. Uvijek spreman pomoći, uskočiti… Otišao je u najboljim godinama, u naponu snage. Četrdesete su za muškarce zlatne godine. Ona stanuje tu, u blizini. Eno, u onom bloku zgrada. Drugi ulaz s desna, prvi kat.
Sa suprugom preminulog je odrasla. Na faksu su bile cimerice, a danas su kolegice na poslu. Duboko suosjeća s njom i zna kako joj je. I sama je prije tri godine ostala bez muža. No, mora se dalje živjeti. 
Televizor je radio. Rijetko kad ga isključuje. Ne može podnijeti tišinu. Posjela ga je u udobnu kožnu fotelju. Boca originalnog irskog viskija Connemara. Samoću krati čestim putovanjima.

Propagandni program. Reklama za Eurodžekpot. Ponekad odigra. Tu i tamo zna joj se zalomiti pokoji dobar zgoditak. Ako mu je neudobno u fotelji, može se premjestiti na trosjed, kraj nje.

Čin-čin! Prst viskija u čašama s debelim dnom koje zovu na još. Boca originalnog irskog postaje napola prazna. Ili napola puna, rekla je ona, ovisi o tome kako tko uzima. Pomogla mu je riješiti se loše krojenog odijela. Trosjed se dao razvući, a ona je na svom božanstvenom tijelu imala samo malu crnu haljinu, kakvu bi svaka žena trebala imati u svom ormaru kako bi se osjećala božanstvenom.

Traje li vani dan ili noć, ili se upravo smjenjuju, bilo mu je svejedno. Tamo negdje, vani, iza zastrtih prozorskih stakala događao se svijet. Pred njegovim očima prostirao se svemir. Beskonačnost. Znoj, suze, ljepljivo, ljepljivo… Čin-čin… Mamurluk, žeđ, glad… Glad… Na momente je znao zaspati, no njoj bi nekim čudom uvijek polazilo za rukom razbuditi ga. Fragmenti informativnih emisija, promidžbeni programi, iscjelitelji na daljinu mašu viskom, proricatelji s dalekovidnice čitaju iz tarota. Možda bi kojeg trebao nazvati. Možda bi mu koji od njih znao reći koliko mu još života preostaje, hoće li uspjeti izvući živu glavu.

A vani se događao svijet, tekao je život. Ljudi su jeli, hodali, spavali. Ljudi umorni, odmorni, pothranjeni, prehranjeni, siti, gladni… Gladni. Tažila je glad grickajući ga, slasno cokćući jezikom skupljajući njime kapljice znoja s njegovog tijela. Kosti su mu krckale, drobile se pod stiskom njezinih ekstremiteta. Kao račica kad među svoja kliješta zarobi plijen. No on se ne da i posljednjim trzajima snage brani čast svojih zlatnih četrdesetih. Začudno mu je bilo kako na izgled tako malena usta, mogu u sebe primiti tako veliki zalogaj.

Odmarao se u poluležećem položaju, leđima naslonjen na jastuk. Ona je, palacajući jezikom putovala od ušnih resica, preko prsa mu i trbuha prema svom krajnjem odredištu.

Predatori među životinjama su brojni – dopirao je iz televizora ugodan bariton spikera. Repriza dokumentarca – Bogomoljka spada u red velikih grabežljivih kukaca. Poznate su brojne vrste, od kojih dvije žive u našem podneblju. To su obična bogomoljka i vražji cvijet. Kanibalizam se kod ovog kukca očituje tako što tijekom parenja ženka mužjaku odgrize glavu.

Naglo je skočio s ležaja, s poda dograbio zgužvanu plahtu i čvrsto je omotao oko struka. Pogledala ga je iznenađeno. Kleknula je sklopivši ruke u visini grudi, kao u molitvi. 
– Što ti je odjedanput? 
Koraknuo je unatrag. Pogleda prikovanog za njezine sklopljene ruke pitao je: 
– Od čega ti je umro muž?

Foto: www.morguefile.com