Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

U subotu 28. studenog 2015. u Hostelu Celica u Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava.

Na njoj su sudjelovali pesnici i pjesnikinje iz Slovenije in Hrvatske Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak.

Nakon redaionice je slijedila književna večer, na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice, Književnosti uživo te s trima pjesničkim videioma iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik).

Večer je vodio Peter Semolič.

Tekst: Katja Kuštrin

Foto:

Jurica Pavičić: Predgovor knjige Pobunjenik Ive Anića

12278052_880871055353682_1517800797_nUz promociju knjige Pobunjenik 12.12. 2015. uz Big Bang Tribute to Azra i goste, Split Legends bar Bačvice, 20 sati

Ivo Anić : Čovjek koji piše zato jer mora

Osim u jednom „nevažnom“ detalju, ljudska priča Ive Anića nalik je tolikim tisućama i desecima tisuća splitskih priča. To je priča o ditetu koje je odraslo uz kino Tesla, koje je raslo u Splitu osamdesetih, u godinama koje su – kako pjevaju Ban i društvo – „bile godine“ i kad su kraljevi bili Johnny Štulić i Baka. To je priča o izdanku socijalističkog industrijskog Splita, o unuku armera iz Lavčevića i sinu kamarjera s Jadrolinijina trajekta, momku koji studira strojarstvo i počinje raditi u firmi koja se – kako je već s tadašnjim firmama slučaj – zove po narodnom heroju. Zove po, da prostite, Radi Končaru. To je priča o mladom tipu koji ulazi u grotlo industrijskog, modernističkog Splita s njegovim tvornicama trafo stanica, s njegovim Siročićima, s njegovim garnizonom i sjevernom okukom Poljuda gdje i Ivo Anić navija protiv Zvezde i Partizana. To je priča o još jednom Splićaninu čija firma prolazi privatizacije i turbulencije, sindikalne sukobe i seobe iz Splita. O čovjeku koji u međuvremenu podiže dvoje djece i plaća narasle račune tako da radi dva posla – onaj industrijski u Dicmu i onaj – konobarski, u divljem, noćnom, kerumovskom Splitu. Sve je u toj priči tako tipično. Rekao bi čovjek – engelsovski, po „načelu tipičnosti“, kao da je Ivo Anić lik iz nekog pedagoškog socijalnog romana Maksima Gorkog. Samo jedna stvar kod Ive Anića nije tipična. Naime, on piše. Ivo Anić ne piše zato jer mu je to posao, zato što tako zarađuje plaću, zato jer preko Društva književnika ziđe društveni prestiž, dokup staža ili mjesto u čitanci. Ne piše zato što je to socijalno prestižno, ni zato što se tako dospije na TV. Ivo Anić piše iz onog razloga koji kod pisanja stvarno i jedino vrijedi: zato jer mora. Zato jer bi puka’ da ne piše. Zato jer je njegova stvarna, duboka potreba ta da ostavi pisani trag o onome kako vidi svijet oko sebe. To je jedini stvarni razlog zašto treba pisati. I to je razlog zašto Ivo Anić piše, iako ništa u njegovom životu – ni obazovanje, ni karijera, ni okolina – nije „prirodno“, „neizbježno“ vodilo pisanju. Pisanje je Ivi Aniću naraslo kao ticalo, kao neumitni, nezatomljivi poriv. I tako Ivo Anić piše. Počeo je pisati kao fejsbuk bloger (ako to postoji?), nastavio pisati na portalima, na Hera Znanje, Indexu, Lupigi, Tačno-net-u. Iz tjedna u tjedan Ivo Anić piše o svijetu i prostoru u kojem živi: o Splitu nekad i Splitu sad, o vremenima industrije i postindustrije, o gej prajdovima i Hajduku, o škveru i turizmu, o Kerumu i Baldasaru, vladama i ministrima, o folkotekama, konobarima i izbacivačima. Kao u onoj slavnoj Borgesovoj paraboli, Anić crta svijet, a kako crtež ide dalje, svijet počinje dobivati konture njegovog vlastitog lica. Kao u drugoj Borgesovoj paraboli, Anić piše. I stvarajući – stvara svoje prethodnike. Pišući tako iz dana u dan, Ivo Anić ulančava se u tradiciju koju sam stvara: tradiciju splitskog puntarstva i nepokolebljivosti, tradiciju koja se u ovom gradu sudara s isto tako jakom (ili jačom) tradicijom totalitarnosti, kampanilizma, snishodljivog režimstva, ružne zagriženosti. Anić se ulančava u tradiciju svojih heroja u kojoj su Toma Bebić i Momčilo Popadić, Vicko Krstulović i Smoje, Feral i TBF. To je „trafo stanica“ koja napaja Anićevu „centralu“, trafo stanica koju nije pravila Končar industrija, nego kojoj napajanje daju Končari heroji. Oni s osjećajem za socijalnu nepravdu i za prezrene ideje solidarnosti, Anić piše i piše stranice i stranice o onom bivšem Splitu i ovom sadašnjem, o Dalmaciji i Hrvatskoj u trideset godina od velikih iščekivanja do naprslih balona. Zašto to Ivo Anić radi? Zato što bi puka’ kad ne bi pisao. A tko ne piše iz tog prvog i temeljnog razloga, taj ne treba ni pisati.

Ljubaznošću Ive Anića, zahvaljujemo na ustupljenim materijalima. 

Sadržaj jesenskog broja časopisa Književnost uživo

Dragi naši čitatelji, autori, pratitelji, stalkeri, hejteri i ostali… (dobro, šala mala!), dakle, pozdrav svima. U nastavku je sadržaj jesenskoga broja časopisa Književnost uživo koji će biti objavljen danas u 12.00 i koji ne smijete propustiti!

Fotke su od dvije autorice: Mirela Fuš & Tamara Modrić s dvije-tri kojima ne znamo porijeklo, ali sve evociraju jesen.

Za koji sat, uživajte u čitanju vašeg najdražeg online književnog časopisa.

Milan Zagorac Uvodnik 5

to ti ta ti tu ti – bitci… 7
Ljiljana Jelaska Misao 8
Neven Lukačević Curriculum dr. Laa 10
Sara Mrak Šišmiš je uletio kroz prozor 11
Davor Vuković Kompjuterska 13
Mirela Fuš Rade na Mrtvom kanalu – ((r)e-legija, 16. lipnja 2009.) 14
Florian Hajdu ..873 b 16
Neven Lukačević Arsenova obala 17
Vergilije Franizz Rio nešto 18

ja psujem najsočnije 19
Neven Lukačević Seoba kromosoma 20
Blago Vukadin Ljudi vole parole 21
Mladen Blažević U golomrazici 22
Ivan Glišić Znate li vi ko sam ja 23
Davor Vuković Jednostavno… izbjeglička 24
Slavica Gazibara Jegulje 25
Boško Habuš Viadana 26
Vergilije Franizz Baraba 27
Mislav Bartoš Samo nam treba uobičajenog smijeha 28
Blago Vukadin Europske vrijednosti 29
Ivana Pavić Na autobusnoj stanici 30
Slaven Posavac Uvijek malo dalje 31
Robert Vrbnjak Brakorazvodna 32
Dejan Todisijević Bojim se 33
Sara Mrak Emigrantska 34
Blago Vukadin Braniteljska 35
Abdulah Sidran o Darku Cvijetiću 36
Darko Cvijetić Lepe Radić dva 37

Razgovor s Kristianom Novakom Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom 39

dok kiša uporno rastače 51
Milan Zagorac Jamstvo 52
Zoran Žmirić Iz zbirke Zapisano metkom 53
Ljiljana Jelaska Kiša 54
Vergilije Franizz Prvi januar 55
Entrip Entrip Nedostaje mi 57
Kristina Glušac Plavšić Ljuštura 58
Beatrisa D. Stošić Epitaf 59
Marguerite Bužimsky Duras U sumrak Bogova 60
Ivan Bogović Djed u krevetu 61
Miloš Petronijević Pomalo sam radoznao 62
Slavica Gazibara Kišna noć 63
Nikolina Žigmunić Rutina umora 64
Ljiljana Jelaska Zavlačim ruke u jesenje boje 65
Mia Ugrin Tuđi životi 66
Sara Mrak Pjesma u prozi 67
Володимир Криницький Imao sam mačka 68
Neven Lukačević Prokockana stvar 69
Mislav Bartoš Pred kraj ljeta 70

u tome zajedno 71
Ljiljana Jelaska Gorki, gorki Tic-Tac 72
Neven Lukačević Ruska nota 73
Ivo Anić Začarana 74
Tamara Čapelj Ponoćne misli 75
Darko Balaš Posljednji tramvaj 76
Ivo Anić Stamena vodenica 77
Neven Lukačević Sub rosa 78
Dejan Todosijević Samoća 79
Vergilije Franizz Teatar 80
Beatrisa D. Stošić Reč 81
Enisa Angie Behaderović Znaš 82
Ivo Anić Beskonačnost blizine 83
Drago Glamuzina Rano je jutro 85
Predrag Babić Tanja 86
Florian Hajdu …Volim te 87
Slavica Gazibara Tišina 88
Blagoj Baković Ti znaš da je vladika…89
Predrag Babić Volio sam kišu 90
Mislav Bartoš Naći ćemo se 91
Miloš Petronijević Sedela je natronošcu 92
Franc Vezela Posejdon iz Bosne 94

proza 97
Melinda Kostelac Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. 98
Neven Lukačević Pred progonom 101
Sanja Kobasić-Bužimkić Amy Jenny 103
Maja Marchig Odstupanja 115
Ljiljana Jelaska Kukac 118
Zdravka Prnić Boja jastoga 121
Blago Vukadin Stipe 126
Predrag Šneler Tamo me ništa ne boli 132
Blago Vukadin Društvo izabrano 139
Juraj Močilac Za sve je kriva Nora Roberts 141

Suzana Matić: Jer ja to zaslužujem

Svira. Melodija je razigrana, teče; ne mogu je razložiti u pojedinačne udarce po tipkama, onako kako se riječ u koju dugo buljim raspadne u niz mrtvih slova.

Obitelj. O b i t e lj.

Da je napišem okomito mogla bih uz svako slovo, kao nekad u spomenarima – Ti me pitaš koga volim, napisati asocijaciju, složiti mozgalicu, a ona bi, uspravno pročitana, dala rješenje zagonetke i uprla prstom u vlasnika spomenara. Tebe!

Evo – „O“, što je ono „O“, recimo oslonac, i ognjište je „O“, logično, i obećanje. Omča, ološ, okov.

Pa onda „B“; brak, brižnost, brašno za kolače, boja za zidove. Bol, bolest, bijeg.

„I“…

Kako se ono stavlja točka na „i“? i tko je vlasnik tog spomenara uopće? i zašto on upire prstom u mene na svakoj svojoj stranici u uvijek istoj gesti nepodijeljene optužbe? i kako da ga čitam uspravno kad sjedim pognuta na rubu kade? i da bar, kad je ne mogu otkucati, da barem mogu baciti tu točku, kao loptu… dovoljno daleko da je više ne pokrivaju pravila igre. I to bi bio bijeg.

Bijeg su izmislili oni koji nisu uspjeli pobjeći, ali kupaonica sigurno nije dobro mjesto za pokušaje, bar ne ova bez prozora koju sam nekad nazivala našom. Mislim, sad to zbilja zvuči nadrealno, to – naša; jer… trenutno je to moj zatvor od skupocjene keramike prve klase, ali… koliko još rata kredita moram otplatiti? Prvo te uhvati zanos, poslije potpuno iscrpe kamate, a do glavnice je cijela stvar već potrošena ili ima naznake plijesni. Barem u fugama. Spojevi su slaba mjesta čak i u klopci. Gledam: s jedne strane mojom rukom zaključana vrata, s druge – nema prozora, pa čemu onda uopće iščupati umivaonik iz zida kad ne mogu njime razbiti rešetke, kao Indijanac, i preletjeti ovo kukavičje gnijezdo.

Iz pipe kapa: kap, kap, kap, kap… Čitala sam da je to jedan od najperfidnijih načina mučenja – pustiti zatvoreniku tek zvuk kapanja vode. Oduzeti mu sve i prikovati ga za vrijeme koje curi. Pročišćeno i filtrirano. Ništa se u tom vremenu ne događa, ništa se u njemu ne mijenja, sve je isto, samo ti nestaješ u odvod zajedno s vodom, polako ali neumitno, kap, kap, kap…

Trsim se ne čuti odbrojavanje, moje vrijeme je i tako već isteklo, s udarcima kapljica, s udarcima po tipkama, s udarcima po vratima.

Prije tipki udarao je točke na svoje „i“– ove po mojim vratima. Ničeg uspravnog ovdje nema ni s jedne strane; ostale su zakucane u iverici kao čavli kojima je od siline udarca savinuta glava. Brojala sam ih: prva, druga, treća… četa, ta – te, tapa – te. Sada pak razmišljam kojim se predmetom poslužio u tu svrhu, treba smoriti i mozak nečim. Ipak, jedino što prodire kroz zaključna vrata, ruke su velikog pijanista. Lijeva mi je – alfa, desna – omega, a ja… primam ih obje u svoje; čestitam, maestralne ste, uistinu jeste!, vi ste naše najdragocjenije što imamo; ne nosite vrećice iz dućana, ne vješate slike po stanu, ne čistite filter u vešmašini, ne znate za bušilicu, kliješta; JA stojim na braniku vaše posebnosti i preuzimam pol kile kruha svagdašnjeg u pregibe svojih zglobova, vaš „moj čovjek“ mogao bi me eventualno zadaviti profinjenim golim rukama, to da, ali a–a, ne bi on udario nenaoružan u vrata, ni u snu. Ni u ludilu. Ni u lu–di–lu…

Ta–te, tapa– te… Točke na „i“ prevele su se u trotočje s ove strane krila; čitam, lijepo piše: nastavit će se.

Kap, kap, kap… Da mi je biti voda, ona prođe gdje je pustiš ili si sama napravi put, a ja – stojim, ne – ja sjedim godinama na rubu ove kade. Možda bih ustvari trebala sjesti u nju. Ili leći u praznu. Smjestiti se cijela među njene brane, kad sam već dignula branu na svakom svom mogućem putu i izlazu, kad sam si podignula branu čak i na kapcima. Više nisu ni natečeni. Možda moj novi šampon uz ono – Jer ja to zaslužujem, ima negdje sitnim slovima ispisanu i no more tears odliku? Možda postoji određena količina suza koje se može isplakati u jednom životu? Možda je trebalo misliti prije, možda je trebalo plakati racionalnije, ali kako god: NEMA! Iscurilo je. Sve! I oslonac i briga i brašno za kolače, nad kojim se sad još samo mogu smijati… I staviti si sjaj na oči ujutro, i nadati se da nitko neće primijetiti sedam sitnih razlika po kojima se ta slika razlikuje od one – sjaj u očima, i nacrtati si neki lipfinity osmijeh… koji će se cijeli dan zubima držati za mene sve dok se ponovno ne vratim ovdje; kap, kap, kap…

Gdje je ona kap koja nije prelila čašu? Otkada to osluškujem kapi i udarce, a ne čujem svoju fugu?

Netko dalek iz zrcala mi kaže: što si mislila sophisticated lady, što si mislila? Lijepa si, dozvolila si sebi tek dva zamršena polugnijezda u kosi vikendom, samo to će nekom pažljivom promatraču odati da nisi sretna. I ti tvoji beskrvni obrazi.

Sjećaš se, imala si četiri kad si dohvatila tatin žilet s umivaonika i stisnula ga čvrsto u šaci? Sjećaš se kako si se prestravila, kako je krv tekla? Nije kapala uopće, zapunila je sve fuge. Pa zašto si nastavila posezati za oštrim? Za hladnim i reskim? Za metalnim i nemilosrdnim? Za onima koji će te prorezati do kosti? Baš njih si htjela obujmiti u toplom dlanu. Zato što su udaljeni svjetlucali?

„T“ kao trokut, kao troje, kao trećiTreća! Treća, a prva. Prešućeno slovo, progutano, zastalo u grlu, koje želi van, koje želi unutra, koje je već tu. Ne, nije obitelj, ali ono ju dokazuje, ono je demantira. Lakmus i dokaz, corpus delicti. S korpusom savršenih proporcija.

„E“… kao Eva. Od rebra stvorena? Recimo, kao: Nije mi on slomio rebro, tata… pala sam na stepenicama. Recimo, kao to?

„Lj“ kao ljubav? Zadnje mrtvo slovo na papiru.

Ološ, okov, oružje, osveta, bol, britva, bijes…

Trudim se ne vidjeti svjetlucanje starinske britve pod umjetnom rasvjetom, ali – prejako je. Uzimam je u ruku. Bijes. Tu sam davno trebala stati. Tu sam trebala proglasiti smrt, otkucati mrtvo slovo, staviti točku na „i“. Tu sam trebala završiti riječ prije nego se dokoturala do „T“. Tu sam je trebala prerezati na pola, u grlu, u pola iznenađenog udaha.

Izdaha.

S oblom drškom britve u čvrsto stegnutom u dlanu, otključavam vrata i kao začarana mantrom koračam niz hodnik prema izvoru glazbe. Prva, druga, treća… četa. Parket pod klavirom nema fuge.

Poslije ću oprati ruke. Svojim skupocjenim sapunom.

Jer ja to zaslužujem.

Foto: slika via Melancholia by Lars von Trier, asocijacija na Ofeliju Johna Everetta Millaiasa

 

Davorka Medved: Zadarski memento

Jedna dirljiva priča o odnosu ostarjele majke i odrasle kćeri, bolesti, kemoterapijama, zadarskim lutanjima, i nadasve životu koji pleše po samome rubu u svoj svojoj veličanstvenosti. Davorka Medved kao da evocira domaću Alice Munro… Ne, ne evocira, ona to već jest…

Moja je majka u ozbiljnim godinama. Već dugo je bolesna od raznih kroničnih bolesti. Zbog neuspješne operacije koljena teško je pokretna. Hoda uz pomoć dva štapa.  Kao da sve to ovoj ženi nije bilo dovoljno, ljetos joj je zbog tumora odstranjena dojka.

Tu činjenicu je doznala kad se probudila u bolničkoj sobi nakon petosatne operacije koja je trebala biti rutinski zahvat odstranjivanja benigne kvržice, masnog tkiva i koja je trebala trajati do pola sata. Pa ipak, nakon spoznaje koju je prebrodila u trenu, tražila je da joj ovlažim usne i odmah se vratila u normalu. Borbeno.

Bila sam devastirana petosatnim čekanjem, neizvjesnošću, negiranjem, prihvaćanjem i na kraju suočavanjem s predmetom svih strahova,teško bolesnom mamom. A ona? Nastavila je svoju misiju razveseljavanja drugih pacijentica, redom mladih žena koje su sve bile mlađe i od mene. Najbolja bolnička frendica joj je bila djevojka tek koju godinu starija od njene unuke – 25.

Sada, nakon nekoliko mjeseci na redu su kemoterapije. Doputovala sam iz Rijeke u Zadar da budem uz nju. Dok čekam da prođe taj sat infuzije, imam dovoljno vremena i šećem uz more. Mislila sam da poznajem Zadar, ali ovakav kasnojesenji za mene je pravo otkriće. Jesen je ali je ugodno toplo. Ljudi žure ulicom koja se proteže nad morem i vodi me prema uvali Jazine. Mnogi su na biciklima, Zadar je pretežno ravan i pogodan za bicikliste. Predivan novi doživljaj mističnog jesenjeg jutra u Zadru.

Odjednom, pogodi me pitanje. Kako to da sam mirna, opuštena pa čak i zadovoljna? U ovom trenutku mama u dnevnoj bolnici prima decilitre otrova u svoj organizam, a ja šećem i uživam u zadarskom jutru. Zar sam bezosjećajna? Trebala bih u panici prebirati po raznim lošim scenarijima koji će uslijediti ove jeseni i zime kada mama bude došla u Rijeku zbog zračenja. Umjesto toga ja otkrivam ljepote ovog drevnog grada i prepuštam se izvansezonskim iskustvima. Što mi se dogodilo? Od kada sam takva?

Vrtim film u glavi i nastojim odgovoriti sama sebi. Dovoljno sam uporna i našla sam odgovor.

Znam točan trenutak kada sam postala ovakva. Bilo je to na nedavnom maminom onkološkom pregledu i dogovoru za terapije koje su danas započele. Doktorica je priopćila mami i meni kakva je vrsta tumora kojeg su mami odstranili i na koji način će teći liječenje. Razgovor koji je po svojoj prirodi zapravo neugodan, u jednom trenutku poprimio je neočekivan tijek. Pitala sam liječnicu hoće li mami otpasti kosa znajući da kod nekih vrsta terapije to više nije slučaj. Liječnica je rekla:

– Gospođo, od ovog lijeka ostat ćete bez kose, ali kada vam naraste nova kosa, moguće je da bude sasvim druge kvalitete. Mnogima koji su imali ravnu kosu, izraste kovrčava i obratno, a čest je slučaj da se promjeni i boja kose.

Kako sam ja ipak svoje majke kći, moj hrabri duh se ubrzo nakon mamine operacije oporavio i u svrhu ohrabrivanja bolesnice, trudila sam se da se što više smijemo i zbijamo šale. Ovaj put sam u tom duhu zaključila:

– Odlično, pa to znači da mama više neće morati kod frizerke raditi trajnu, dobit će svoju prirodno kovrčavu kosu!

Nasmiješila sam se, nasmiješila se i mama. Istog trena osjetila sam nelagodu i pojasnila sam doktorici kako stvari stoje.

– Nemojte misliti da mama i ja ne shvaćamo ozbiljno sve ovo što ste rekli, ali mi si na ovaj način olakšavamo stvarnost koju moramo prihvatiti. Nitko iz ove ordinacije nije izašao nasmijan, za nas bi se moglo reći da nismo baš normalne kada se smijemo u ovakvoj situaciji.

– Gospođo, – obratila se liječnica mami – samo vi nastavite sa smijehom i s takvim stavom. Imala sam mnogo pacijenata koji su imali lakšu dijagnozu nego što je Vaša, ali se na kraju ipak nisu izliječili jer su svoju bolest prihvatili kao tešku sudbinu i nisu se suprotstavljali tome. Isto tako, bilo je i pacijenata s težom dijagnozom, ali su bili odlučni u namjeri da se izliječe. Većina takvih pacijenata je i uspjela u tome.

Zahvalile smo se doktorici i doista s osmjehom izašle iz ambulante. To je bio Trenutak s velikim T. Klik s velikim K.

Ja sam tada istinski izmijenila stav prema bolesti i zdravlju, smrti i životu. Dugo sam radila na tome. Čitala sam i slušala mudre savjete, ali dok se kod mene nije desio taj moment, sve su mi riječi bile apstrakcija. Znala sam da su istinite i da ih trebam živjeti, ali to se do tada nije dogodilo. S druge strane, moja  mama mi je svojim životom svjedočila kako je snaga duha jača od životnih nedaća. Ja sam, bila tu, uz nju u mnogim takvim situacijama i proživljavala iste te trenutke. Trebalo mi je skoro pola stoljeća da prihvatim sve te teške stvari. I sada, kada se to dogodilo znam da nisam neosjetljiva na sudbinu ljudi oko mene i teškoće koje proživljavaju. Isto tako znam da sam napokon, otpustivši tu kočnicu, prestala sve što je loše doživljavati tako fatalno i prestala sam se bojati takvih stvari. Zapravo to nije prava istina. Uvijek se bojiš nečeg lošeg što se može desiti, ali ne dozvoljavaš da ti taj strah troši sadašnjost. Pomirena si sa lošim, a u isto vrijeme svjesna da svojim djelovanjem možeš i moraš izbjeći neke loše scenarije. A za ono zlo koje te zadesi, bez obzira na tvoj manje ili više ispravan život, već sam rekla, pomirena sam s tim. Ili, o tome ću razmišljati tada. I činit ću najbolje što mogu da umanjim posljedice toga. U tome je bila veličina tog malog Trenutka s velikim T.

Zbog toga se sada divim Zadru, jeseni (ja, koja sam proljetni tip?!), biciklistima, izmaglici na moru, nedostatku turista i gužve i osjećam ljepotu trenutka.

Prošlo je 45 minuta i malo bržim tempom  se vraćam istim putem, ulicom uz more. Došla sam do dnevne bolnice. Mamina terapija je završila. Polako sjeda u auto dok ja pridržavam njene štapove i prisjećam se svojih prvih uspomena.

Mama me nosi u desnoj ruci, a u lijevoj drži kišobran. Izašle smo iz trolejbusa u kojem me kondukterka pitala koliko imam godina. Pokazala sam tri prstića. Put nas vodi od željezničke do dječjeg dispanzera. Tamo me čeka doktorica sa injekcijom penicilina koju moram primiti svaki dan i tako deset puta.

Pravi trenutak za ovu sliku. Sliku događaja u jedno riječko jesenje jutro prije 45 godina. Događaja koji se spojio s ovim današnjim zadarskim jesenjim jutrom pa kroz prostor i vrijeme zaokružio cjelinu.

Željko Maurović: Imena opisi fikcije (za Ljubu V.)

Nagađam da se početak priče koju kanim ispričati zbio negdje koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom gradu središnje Slavonije, gradiću od nekoliko tisuća ljudi što je imao sve što mjesto da bi bilo grad mora imati. Bila je tu zgrada općine u kojoj je, od početka,to je značilo od Austrougarske po riječima starih mještana, stolovala gradska vlast, dok je, nasuprot stajala vapnom objeljena crkva ispred koje smo svatovima dovikovali, mi mulci – kume izgori kesa – našto bi narečeni i prozvani bacio nešto sitniša u prašinu a mi se bacili za plijenom. Djed Jozo, Tunin djed, je govorio – Žuti te upišu kad se rodiš, sad su žuti trenutno crveni, prije su bili trobojni a još prije crnožuti. Upišu te u knjigu i vesele se . evo je stigao novi pacijent za namete, nova ovca za striženje a crni koji se sklanjaju iza bijelih zidova te ispišu iz stada kad, nogama naprijed, zadnji put prođeš kroz grobljanska vrata. I za to plate oni koji ostaju iza tebe! Nema đabe ni u stare babe. – Ništa nismo razumjeli, mi djeca, deda Jozu, kog su, jedni držali čudakom a drugi mudracem. – Ne brinite djeco – govorio je, dijeleći nam tvrde, zelene mentol bombone – kad porastete kaš’će vam se samo. – Korzo, glavna gradska ulica, prostiralo se od trga isperd općinske zgrade sve do katedrale od crvenih cigala, prvelike za gradić a po mjeri biskupa koji ju je dao graditi. Bilo je popločano kaldrmom a trgovine uzduž galvne gradske šetnice, što su nudile oskudni izbor ionako ne baš pretjerano zahtjevnim kupcima, neki su, iz navike, zvali „Kod Milera“ ili „Kod Hansa“ iako ni Milera ni Hansa više nije bilo. Otišli da se ne vrate. Katedralu su još Prvostolnicom zvali a meni nikako da netko objasni zašto pa sam, tada, mislio da je tu Prvi stol a svi ostali potječu od njega. Nitko mi to nije mogao potvrditi jer bi se odrasli zagrcnuli od smijeha i naručivali mi malinivac u vrtu krčme koji smo zvali bašća. Tako mi je poslije, kad sam doselio na Primorje, ispalo da je Bašćanska ploča ploča iz gostioničarskog vrta dok su mi se u selu moje none u Istri, rugali mulci da je – bašta – od tovara sedlo. Tako sam prvi puta iskusio čari multilingvizma a da to tada nisam znao. Oko katedrale je bio velik park nekad biskupov sad građanski pa su građani nedeljom pokazivali svoju nedeljnu presvlaku i. kao i svakog dana, svoju, tipično slavonsku flegmatičnu prirodu. Ako ih ne diraš ili provociraš. E, ali ako bi se, Korzom prema Prvostolnici, zanjihala niska mladih gospođica u crvenim čižmicama i širokim, platnenim, bijelim suknjama, tada bi u muškinje, mlado i staro, iz meni nepoznatih razloga, počelo kočoperno se isprsivati i sukati brkove gdje ih je bilo i tamo gdje još nisu rasli. Mene je, ipak, više zanimao meteor koji je davno pao a sad je bio, poput megalita, ukras parka. Upravo sam tu, u blizini palog meteora, jedne sunčane nedjelje, prvi put vidio na okupu porodicu Pavlović iako smo bili gotovo pa susjedi; stanovali su na drugom katu secesijske zgrade i od naše kuće ih je djelilo samo unutarnje dvorište s klizavim tlom od cigala, baraka s limenim krovom i starim orahom nad njom i truli plot što je ograđivao zapušten vrt. Njihova je kuća svojom lijepom fasadom gledala baš na Korzo a našoj, otrcanoj i zemljanožute boje, dvokatnici, pokazivala je stražnju, ne baš atraktivnu stranu.
Otac Pavlović kog nisam nikad vidio a da nije bio u crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnoj kravati, samo bi kod kuće, vidio sam kad sam počeo k njima zalaziti, skidao jaknu i ogrtao kućni haljetak i obuvao stare pustene papuče. Doktor prava, odvjetnik, advokat se tada govorilo, privatnik, u doba kad više nije bilo puno odvjetnika s privatnom praksom. Tek će poslije doći vrijeme da, kao u gradu R. gdje sada živim, nema kuće u centru, na ovdašnjem Korzu, koja nema bar jedan a češće dva cimera s naznakom – Odvjetnička Kancelarija – . Visok, mršav, ozbiljan, na nosu cviker. Pod ruku ga je držala gospođa Pavlović, sitna i krhka žena što je, čeličnom voljom u baršunastim rukavicama, upravljala svojom porodicom koja je uključivala još i baku Saru, papagaja Džona Piplfoksa i debelog mačka Baltazara. Iako su tad precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – gospoda i gospođe – baš kao što su danas, o tempora o mores, precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – drugovi i drugarice – njih se uvijek, doduše preko volje i kroz stisnute zube, pomalo zavidno i pomalo zlobno, zvalo gospodin i gospođa Pavlović. To je valjda zaostalo u gradu od nekadašnjeg austrougarskog štiha – riječi su mog oca, koji se inače nije petljao u svakidašnjicu, uglavnom je bio po putovanjima kojima nismo znali svrhu. To i drvored lipa koji je, tada još prašnjavom ulicom što su je ljeti polijevali vatrogasci, vodio do garnizona na rubu grada i velikog mlinskog postrojenja s golemim silosima, kamo su seljaci zimi, velikim sanjkama s upregnutim konjima, vozili žito. Prava varoš ala Terezienburg, kako sam kasnije čitao u Miroslava K. Jedna od tih zaprega će mi skoro doći glave. Da, tu je još bila i ergela lipicanaca ili –lipicanera – kako su ih zvali stari šokci a meni ni šokci ni lipicaneri nisu bili na pameti pa ni Gradski bazen na sasvim drugom kraju grada na kojem sam se, o sramote, skoro utopio, već kćer Pavlovića, godinu dana od mene starija Pavla, koja je sad hodala pored oca i majke, obučena u prekrasnu tamnoplavu haljinu, bar je meni tada bila prekrasna, i bijele svilene čarape kakvih u prodaji u Narodnom Magazinu nije bilo. Obuvena u crne, lakirane sandale smjerno je gazila držeći mamu za ruku pogledavajući ispod sedefastih obrva svojim, vragolastim, poput kupina tamnim očima. Pa ako je kič i neka je, bez kič-začina mnoga bi životna maneštra ostala dovijeka neslana. Ispred nijh je trčkarao i vitlao sabljom od listova perununike, Braco ili Bracika, kako su ga još zvali, mlađi od mene koju godinu no, sklon, poput mene, upasti u svaku nevolju koja mu se mogla naći, zgodom ili nezgodom, na putu. E sad, susret naših dviju porodica, u međuvremenu sam dobio sestru, koja je sad bauljala pored mene i morao sam je držati za ručicu što me je posebno ljutilo, bio je, suzdržano korektan jer je s jedne strane bila familija što je stajala uz Novi režim a s druge ostaci stare, buržoaske klase ili porodice a oličenje je toga bio suzdržani pozdrav, kimanje glavama uz dodirivanje šešira, da, tada su se nosili šeširi, oba pater familiasa te cerekanje mene u pravcu Mire i kreveljenje Bracike u mom smjeru. Gospođa i drugarica su se suzdržano nasmiješile jedna drugoj a samo je Pavla prekršila protokol učinivši kniks i progovorivši zvonkim glasom u našem smjeru – ‘ruke! – što je značilo – Ljubim ruke – nije bila kriva tako ju je učio kućni odgoj, njezin kinderštube, kako su govorile stare šokice koje su pamtile. I, to je bilo sve. Prošli smo mimo kao dvije kompozicije koje se začas voze paralelnim kolosjecima ali već u trenu udaljuju. Osim što sam ja nastavljao biti zaljubljen u Pavlu koju sam, odmorima u školi, pratio pogledom i u sebi divljao što je vječito bila centrom pažnje dječaka iz viših razreda, što su je vječito pratili doma dečki koji su već nosili dugačke hlače i dogodine će u gimnaziju a ponekad bi i kakav gimnazijalac šetao uz nju, gladeći poput mačka svoje jedva postojeće brkove. Ma, nepostojeće brkove!
U dvorištu ispred kuće odvijale su se moje avanture s tarzanskim krikovima koji bi uzbunili susjedstvo i skokovima s grana starog oraha na limeni krov šupe sve dok, jednog kišnog dana nisam izgubio ravnotežu i po skliskom krovu otklizao i bubnuo na ciglom popločano tlo. Časak, dva sam bio izgubio svijest ali sam došao k sebi u oblaku parfema i naručju gospođe s prvog kata, gospođe koja je vječno bila u svilenom šlafroku i svakodnevno primala posjete, samo muške posjete. Mama je rekla da je ona švelja za gospodu. Lijepo mi je bilo u njenom naručju ali je uskoro moja mama istrčala iz kuće i, ne brinući za možebitne ozljede svog sina kojih, uostalom, nije ni bilo osim blage ošamućenosti koja je začas prošla, ulovila me za uho i okrutno odvela od plavokose gospođe u oblaku parfema, uostalom oblajhane a parfem jeftin, na litre se prodaje, bio je mamin komentar.Slijedila je zabrana svega i svačega koja me nije pogađala jer ionako sam bio baštinik ničega a o odlascima u kino ili na bazen moglo se samo sanjati jer to se plaćalo, koštalo je a sve što se plaćalo nije bilo vrijedno te cijene. Prema mjerodavnom mišljenju moje majke.
Došla je još jedna zima a zima u Slavoniji e, to je prava zima! A zimske radosti zimi u Slavoniji e, to su prave zimske radosti. Seljaci su zimi sanjkama s konjskom zapregom vozili žito na meljavu u mlin na kraju grada pa smo mi mulci odlazili daleko izvan grada i dočekivali kolonu seljačkih zaprega, vezivali, za seljačke sanjke, odostraga, svoje male sanjke rađene u kućnoj radinosti. Nitko osim Bracike nije imao kupovne sanjke ali njega nisu puštali s nama. Tako bismo se, vučeni od zaprega, vozili kilometar i više a kad bi bili na domak gradu odvezivali bismo svoje sanjke, usmjerili ih u stranu, kojiput i u jarak pored puta ionako zatrpan snjegom, pa kretali natrag da ulovimo još koju vožnju. Dogodilo se tako, a komu snjegom poput ogledala, zavrtio se nasred ceste i završio pod konjskim kopitima seljačke zaprege koja se kasnije drugom do meni, da sam nepažljivo odvezao sanjke kad je zaprega stigla u grad i umjesto da završim pored ceste izglađene priključila u kolonu a da ja to nisam opazio. Sanjke su prsnule u iverje, ništa od njih osim treščica nije ostalo, moja luda glava je, pak, opet jednom ostala cijelom kako bih, između ostalog, do danas trajao pa i ovo mogao napisati.
Svog izubijanog, odvela me ambulanta u bolnicu, liječnik je rekao majci da mi je, začudo, svaka košćica na svom mjestu i da sam imao ludu sreću jer jedino idioti mogu vjerovati da konji u punom kasu, na zaleđenoj cesti, mogu izbjeći gaženje onog što im se nađe pod nogama. Preporučio je strogo mirovanje i jodnu tinkturu za ogrebotine. Odnijelo me doma, majka me, na moje čuđenje, opskrbila stripovima i hrpom –Robot – napolitanki sa sličicama koje sam skupljao i lijepio u album u nadi da ću dobiti nagradu – dječji bicikl. Nisam dobio bicikl ali stigla je, meni stoput ljepša, nagrada: Pavlovići, Braco i Pavla, došli su nam u posjet!
Moja je jadna majka cijeli dan ribala naš skroman stan kad su, preko susjede, najavili svoj posjet. Na prozorima su sjale uštirkane zavjese a ja sam ležao u krevetu obučen u novu pidžamu. Braco i Seka, tako su ih zvali roditelji, su donijeli nikad viđene darove; Braco mi je poklonio svoj, malo zahrđali ali još uvijek san svakog revolveraša, sjajnocrni kaubojski pištolj na kapisle, njemu je, ionako bio dosadio a Pavla-Sara, kako je sebe voljela potpisivati na spomenarima, donijela mi je kutiju pravih pravcatih Mozart-kugli koje je moja majka odmah spremila u kredenc –pod ključ. Ostali su kratko i vrlo uljudno razgovarali više s majkom nego samnom a Bracika se stalno kreveljio i pokazivao mi, skrivećke, igraću kartu s nekom golom ženom na poleđini. Kad su odlazili, ljudi moji, kad su odlazili Pavla me poljubila! Lagano i ovlaš u čelo koje nisam prao tjednima nakon toga! I, dobili smo pozivnicu, cijela porodica, za inauguralni koncert Pavle – Sare Pavlowiz, valjda je bila tiskarska greška, oni su se prezivali Pavlović.Koncert je, u gradskom kazalištu na kojem je izvodila Chopenove etide, Bachove Goldberg varijacije i Mozartovu sonatu za piano No 12. ne, ne pamtim tako dobro, klasičnu muziku, uostalom, nikad nisam zavolio, sačuvao sam program potpisan od mlade pijanistice, doživio veliki uspjeh, popratile su ga pozitivnom kritikom i novine a sniman je i za radio. Nakon koncerta održana je svečana zakuska u foajeu koju su moji roditelji izbjegli ali su meni dopustili da ostanem pa sam se smio diviti iz ugla, sjedeći na plišanoj, crvenoj stolici s malinovcem u ruci i Bracikom, iznimno mirnim, pored sebe, pijanistici koja je blistala u crnoj dugačkoj haljini i bijelim, do lakta, rukavicama i bila centar Svemira oko kojeg su se stari i mladi, gotovo svi u frakovima a žene u dugačkim, večernjim haljinama vrtjeli poput prikaza planeta kojeg nam je profesor geografije jednom u razredu priuštio, natjeravši nas da se vrtimo jedni oko drugih sve dok, zbog vrtoglavice, nismo popadali po klupama uz njegovu primjedbu – Evo, sad znate kako je planetima! –Mi svejedno nismo znali ali sam ja sad znao kako se osjećala Pavla, jer me za natrag, do kuće sam išao s Pavlovićima, uzela ispod ruke i, stiskala me od uzbuđenja, znao sam, ne zbog mene, već zbog proživljenog koncerta i sveg oko njega.
Za mene su nastali dani sreće jer sam dobio prešutnu dozvolu Pavlovića i mojih roditelja da mogu posjećivati Bracu i Seku u njihovu stanu. Oni nikad više nisu došli k nama ali je gospođa Pavlović, uvijek prilikom mog odlaska iz njihovog stana, naglašavala da pozdravim majku i – gospodina oca – dajući mi komad kolača od trešanja ili štrudle za moju – slatku setricu –kako je govorila. Štrudlu bih pojeo već po stubama a pozdrave sam, naravno, redovito isporučivao. Sjedio sam u kutu sobe, sok od bazge u čaši predamnom na stilskom stoliću od orahovine, i slušao Pavlu kako vježba. Ne, nisam slušao, već gledao njene vitke noge kako pritišću pedale klavira dok su joj tanki prsti letjeli crnim i bijelim tipkama a pogledom me,podrugljivim, tu i tamo, ošinula i promišljeno povukla suknju dolje ali dolje nikako nije htjela suknja već je, sveudilj, otkrivala njezina obla, bijela koljena.
Sve lijepo, kažu, kratko traje, makar ja nisam nikad dokučio radi li se o aksiomu ili samo o radnom, praktičnom pravilu što služi zavaravanju. Sebe ili drugoga, svejedno. Jednog je dana kod Pavlovića bilo užurbano, na hodniku su stajale neke velike drvene kutije oko kojih je bila razbacana slama a peć nije bila upaljena što je bilo čudno jer je još bila zima. Pavla je hodala unaokolo, blijeda i u kaputu s krznenim ovratnikom. Tata Pavlović, ozbiljan kao i uvijek, zamolio me da danas odem prije jer, kako je rekao, imaju još obaviti puno posla, prije nego. I tu se prekinuo i ispratio me do vrata te mi, prvi put od kad ga znam, pružio ruku i čvrsto stisnuo, kao odraslom. Mama Pavlović, crvenih očiju od prehlade samo me pogladila po glavi, rekavši – Danas nema, kolača, nisam stigla ispeći! – Pa zatim, šmrcajući, odjurila u kuhinju. –Jaka prehlada – mislio sam, hodajući stubama nadolje kad me, poput vihora, sustigla Pavla i zgrabila, obujmila mi lice svojim hladnim, tankim prstima. – I nemoj me, nikad, nikad zaboraviti, čuješ li ! – tresla je divlje moju glavu i utisnula mi je poljubac u usta,onako filmski, užarenim jezikom zapečativši svoju molbu! I odjurila natrag, kao što je i došla, poput vihora.
Sutradan me majka, kao i svake nedjelje, poslala do seljaka na periferiju po mlijeko, priprijetivši mi, kao i obično –Ako razbiješ bocu, kližući se s tvojim huncutima po zaleđenom pločniku, ne vraćaj se! – Nisam je uzimao ozbiljno. Dakako da ću se vratiti. Dakako da ću se klizati. Jednom sam razbio tri boce za redom od kojih jednu punu mlijeka, pa sam se svejedno vratio, a što bih drugo, i otrpio zasluženu kaznu. U ponedjeljak u školi nisam vidio ni Pavlu ni Bracu što mi je bilo malo čudno ali sam pomislio da su se od majke zarazili prehladom, možda gripom. Poslije škole smo se ostali grudati a kad sam, sav mokar, došao doma kasnije nego sam trebao, umjesto grdnje, majka me dočekala s – Otišli ti Braco i Seka, otputovali Pavlovići!– Pogledao sam je još neuznemiren – Kako misliš otputovali, pa nisu praznici, škola je, ne bi valjda usred.. – Majka me sažalno gledala –Ne, otputovali su zauvijek. U Izrael! Uzeli su židovsko državljanstvo, po baki, majčinoj, baka Sari, priznato im je da su Židovi i pozvani su da se presele u Izrael. Baka je već odranije tamo. Sad su joj se i oni pridružili. Zar ti Bracika nije rekao. Ni Pavla? Pa da, Pavlovići nisu htjeli da se okolo priča o tomu. Gospođa Pavlović mi je tek nešto natuknula… nisam je više slušao. Pojurio sam preko dvorišta, preletio stepenice do drugog kata i pozvonio na vratima. Šuplje je odjeknulo zvono a meni je pogled privukla bijela četvorina papira priljepljena na njihovim vratima. Kvartovska stambena komisija izvješćivala je da je stan privremeno zapečaćen do dodjele novom stanaru.Pečat i potpis. Sjeo sam na prag i gorko zaplakao.
Sjećanje je rijeka u kojoj pecam, često bez velike nade u ulov. A kad se nešto i zakvači za moju udicu od riječi, pokazujem svima svoj siromašni ulov; evo to je priča koju sam danas uhvatio. Koliko je od zapisanog istina? Dovoljno da ne lažem sebe i druge. Koliko pak laži možemo zahvaliti autoru? Dovoljno da je nazovemo fikcijom. Ipak, treba ponovo reći: Ne postoji ništa izvan teksta.

Gordana Brkić-Žagar: Najdraža

Da vam je netko rekao da ćete u jednoj priči dobiti igračku i čokoladu, zacijelo biste se nasmijali u brk tom mudracu… No Gordanina priča upravo to i jest: igračka i čokolada u jednom, bolje rečeno, odlična priča i majoneza u jednom… I ne, nije samo o majonezi, ima tu i o muškarcima tj. muževima i ženama, ima tu i one sladostrasti gledanja 24 kitchen i jedenja… ima tu svega, a Gordana se neprekidno potvrđuje kao vrsna pripovjedačica koju, eto, nekom nepažnjom do sada nismo bili otkrili…

Da mi je netko rekao da će ta zajebancija toliko oslobađajuće djelovati na mene, rekla bih mu da je lud, ali desilo se – ljudi, oslobodio me recept!
Treba malo konteksta za ovo…
Ja volim kuhati. Vjerojatno zbog toga što to činim rijetko i uvijek je od gušta. Volim i jesti fine stvari i ne zamjerite, ali nije mi mrsko roknut paru za tartufe, ili zažmiriti na cijenu škampa, ili mrsiti neki fini carpaccio od tune recimo, ili mastiti brk s nekim dobro odležanim, slabo pečenim biftekom.
Naravno da sam i konzument raznih emisija i programa vezanih uz kuhanje i kuharenje. Lješkarenje u fotelji i zurenje u 24 kitchen je čisti zen!
No, unatoč toj ljubavi između mene i hrane, jedna veza je fatalna – veza između mene i majoneze.
Znate onu reklamu sa zaplakanim, očajnim ljudima koji shvate da nema majoneze u frižideru? To nije izmišljeno – to sam ja. Ne može se bez majoneze! Majke mi, u jednom sam intervjuiću bila upitana i ono pitanje „Bez čega ne možete?“ – ja navela obitelj, prijatelje, bla, truć i – majonezu. Jest da su me malo bijelo gledali, ali… što ću lagati. Jednom sam morala obrazlagati i kako to mislim da bih od svih čudesa koja bi mi dobro došla na pustom otoku ja uzela – majonezu. Pa sam obrazlagla. Jest da se nikome nije dopalo obrazloženje, ali tko vas smatra! Ja bi nosila majonezu i gotovo! Nisam je još kušala s kokosovim orasima (pretpostavka je bila da je otok u nekom tropskom kraju, ove snježne vukojebine naprosto nisu za preživjeti ni sa čim), ali ja vjerujem da bi oplemenila okus tog voća. Kao i ananasa. I nekih trava koje bi se eventuan tamo našle.
Znate li vi da sam u obožavanom Pulp Fictionu mrrrrrrrzilaa! Travoltu iz dna duše jer posprdno priča o majonezi? S druge strane, bilo mi je slatko što Richard Gere u Oficiru i džentlmenu dobije nadimak po majonezi. Ništa se ne čudite – moje ludilo po tom pitanju je poprilično.
Ničeg u frižideru ne mora biti, samo majoneze nek mi je. (Ovo zvuči k’o stih iz neke Magazinove pjesme, zar ne? 🙂 )
Ne imati majonezu u frižideru nije opcija! Zato budno pazim da se takve stvari ne dogode i mogu na prste obje ruke navesti koliko sam puta imala onu tužnu, izgubljenu facu iz gore spomenute reklame.
Naravno, osim imati majonezu, važno je i koju majonezu imati. Dakle! U jednoj sam fazi bila navučena samo na jednog proizvođača i to na njihovu majonezu u tubi. Naime, majoneza iz tube bila je sasma različitog okusa od one u staklenci ili vrećici koju nisam mogla smislit.
Dogodilo mi se jednom da sam sa starcima bila kod nekih njihovih frendova na ručku, jele su se neke školjke, ja to baš nisam gotivila, ali bilo je za mene pomfrija i – majoneze! Nu, veselja! Dobra je volja nestala kad je domaćica pred mene stavila majonezu drugog proizvođača…Tu sam raskrstila sa jednoumljem i rekla – mala, moraš se naviknuti na više toga jer si u govnima ako ovi tvoji prestanu proizvoditi majonezu. Nije to privikavanje na nove okuse bilo lagano. Uopće ne! Ali davala sam sve od sebe, širila vidike, trudila se… i uspjela! Nakon godinu dana baratala sam već s nekoliko različitih majoneza.
Došlo je i vrijeme kupovanja hrane u Italiji. E, to je bio zajeban izazov. Svaša sam probavala, doma sam imala embargo na bacanje majoneze koja mi nije dobra – dakle, bilo je ili jedi ili plači. Mama je odustala od tog pravila kad sam od jedne te ‘no name’ majoneze skoro dobila upalu žući. Bilo je to strašnih pola godine u kojima mi je bilo zabranjeno jesti jaja u bilo kojem obliku, osobito mom najdražem – majonezastom.
I tako… Morali ste dobiti informaciju o tome što taj kremasti, predivni namaz meni znači da bi ste lakše razumjeli moj bijes, moj užas i moju bol kad sam prije par mjeseci doživjela ono rijetko i beskrajno traumatično iskustvo – ostala bez majoneze. Onaj nesretnik s kojim živim tutnuo je prazan! bocun u frižider! Prazan bocun mi je podvalio, stoka jedna!, i da sam imala u kući one papire za rastavu, ubio me bog ako danas ne bi imala samo jedno prezime. Ubit sam mogla! Ubit! Ali kako sam kroz život naučila da nema vajde od sjedenja skrštenih ruku, reko – ajmo, mala, ovo traži brzu i učinkovitu akciju. Domaća majoneza će se radit.
Mislim – domaća majoneza. Jeste li vi ikad to jeli ? Nema to veze s majonezom, pravom, konfekcijskom, onom koja zaslužuje nositi to sveto ime. Dogodilo mi se u par navrata da me tako izlevate neke tuke po večerama s tim domaćim majonezama bez okusa i mirisa… Ma radila sam ja to i sama, normalno da jesam. Drljala, mrljala, kapljuckala to ulje u žumanjke, daj amo, daj tamo i na kraju bi sve završilo u kanti za smeće. (Jednom sam izlila sve u sudoper i pustila vruću vodu… znate da se jaja skuhaju na taj način? Ja znam. Sad. Nakon što sam iz sifona vadila kajganu.)
I tako. Vratimo se trenutku od pred par mjeseci u kojem bi s guštom bila zatukla ovog svog, ali sjetila sam se da mi je frendica s posla prepričavala tu neku super brzu fintu s majonezom koju je ona gledala na jednom domaćem amaterskom kulinarskom showu (a, majketi, ima’l gore od toga?) koji ja iz razloga navedenih u zagradama nisam pratila. Sila boga ne moli, a Google sve zna i daj ključnu riječ, pa još neku riječ, pa…. nemoj mi na engleskom stranice izbacivat!!! , i ne! ne treba mi wikipedia i …voila! Nađem recept. Nisam se imala što dvoumiti, ni prva ni zadnja koja će završitit na smetlištu, a osim toga – najskuplji sastojak su dva jaja. Štapni mikser? Imam. Jaja – tu su … Izvadim sve sastojke (za divno čudo, sve imam, jer obično nečeg najvažnijeg nema – tibetanske soli, mravlijh nogu i tako tih uobičajenih namirnica koje se rado nađu po tim fensi-šmensi receptima, a koje svi, naravno, uvijek imamo po kući.) Pobacam ja to sve u onu zdjelicu od tog istog štapnog miksera, rek’o – bože, smiluj se, samo da sve ne ode ‘na vodu’ jer po receptu to kao treba samo od dna do vrha provuć u dvadeset sekundi i to je to. I, ljudi moji, to je bila jedna od najljepših čarolija koje sam ikad vidjela! U dvadeset sekundi u zdjelici su se nelijepi sastojci pretvorili u mmmmmm…nešto što bi čovjek očima jeo. Čovjek koji voli majonezu, ofkors.
E, trebalo je to sad i probati. Tu se koplja lome, tu glave padaju, tu se bitke gube i dobijaju. Sumničavo sam tutnula prst u tu predivnu masu, pa ga tutnula u usta, zatvorenih očiju – malo od straha, malo zbog toga što volim ove filmske scene prenjeti u život… i onda se otvorilo nebo i zbor anđela je proturio svoje slatke plave glavice zapjevavši ‘slava bogu u visini’. Majke mi moje, ne makla se s mjesta taj je okus bio taj! okus! Bila je to majoneza, prava, pravcijata, baš k’o iz dućana!
Ja sam postala slobodna žena. Nikad više tuleža pred fižiderom bez majoneze, nema rastave braka ako konj spremi prazan bocun… majoneza je tu. Uvijek.
Oćete i recept? Ajmo na brzihen… ulje – piše sedam ja stavim maksimalno 4 dl, jedno cijelo jaje i jedan žutanjak, žlica jabučnog octa, žlica senfa, malo (baš malo) soli i limunov sok (ja curknem dosta al ne pretjerujte za početak). Sve u padelicu, štapni mikser na dno, upalite i polako povucite prema gore
(sexi, a? bome je 🙂 ) I to vam je to.
Eto, malecni događaj velikih posljedica.
Inače, kad smo već kod toga, svi imamo tih nevažnih događaja pun koš. Jedan nevažan susret koji rezultira strastvenom noći, jedna nevažna literarna zajebancija koja proslavi autora, jedan nevažni sistematski pregled koji rezultira hitnom operacijom…
Nije stvar u važnosti događaja, nego u važnosti njihovih posljedica. Nadam se samo da meni ne slijedi opet neka upala žući…

PS: recept je stvaran! Probajte!

Foto: Monica Schwartz @ http://ediblehi.com/homemade-mayonnaise/