Milivoj Benigar: Pišući ovo promijenio sam izvršenje zadatka

Milan Zagorac: Kako ne bi ostali ovaj tjedan samo na jednom glasu, a nadam se da ćemo uskoro imati i 12 objava na tjedan (naravno, bilo bi previše preuzetno forsirati toliko objava u jednom tjednu i to već drugi tjedan, evo jednoga teksta koji će malo, barem malo ismijati i mene. Neka, baš me briga. Hoću čuda!


Ako ti padne na pamet da se –

nakon što si:
bio u pobjedničkoj ekipi pionirskog prvenstva Hrvatske u šahu,
zarađivao kao srednjoškolac na preprodaji karata za kino,
jednom u životu bio udarnik na gradnji nasipa Save kod Zagreba,
nosio oko vrata Holtomov znak mira u vrijeme djece cvijeća,
diplomirao na nekakvim faksovima,
studirao za magisterij i doktorat (i nikad završio, jer zaključuješ da biti doktor znanosti i nije baš nešto),
u vojsci izgradio jednu cestu, dva mosta, a jednom selu doveo vodovod, te izgradio navodnjavanje njihovih polja,
izradio stotine projekata i napisao nešto malo manje od stotine stručnih i znanstvenih članaka,
pisao scenarije, vodio snimanja i montaže, na prvoj privatnoj televiziji,
bio najdosadniji prodavatelj osiguranja (a prodavatelji osiguranja, ako niste znali, su zaista najdosadniji ljudi),
radio još i desetak drugih poslova,
odnosno ako se, nakon što si se bavio svim i svačim u životu, a što nema veze jedno s drugim, na kraju upišeš u jednu spisateljsku radionicu –
onda si zaslužio da ti se dogodi i prvo pisanje jednog ovakvog eseja u životu.
A, kao što vidite, to se upravo sad dogodilo meni!
I što sad?
Kao, znam ja što je esej! Ta pročitao sam ih puno u životu! Pa mogu valjda i ja napisati jedan običan esej?! No, da li sam siguran što esej jest u svojoj biti?
Nije mi preostalo ništa drugo nego da prvo posegnem za nekom definicijom: Što je esej?!
Otvaram Solarovu Teoriju književnosti, listam kazalo pojmova, nalazim na 224-toj strani: Esej je, naime, takva književna vrsta u kojoj biva ujedinjena znanstvena namjera u obradi životnog ili znanstvenog pitanja s težnjom da se ta obrada ostvari na umjetnički konkretan, živ, uvjerljiv i stilski dotjeran način, takav način u kojem dolaze do izražaja i sposobnosti pisca da ostvari umjetničke dojmove.
E sad znam. Lijepo rečeno. No moglo bi se sad postaviti pitanje: Tko je tu pisac eseja? Ups, pa to sam sad ja! Što mi je sad još i to trebalo?

No kako se nikad u životu još nisam uspio izvući iz ove moje kože, ne preostaje mi ništa drugo nego da počnem pisati. Da, ali što? K tome još i taj glupi naslov: Može li književnost promijeniti svijet?

Pa što ja znam o književnosti?! Doduše pročitao sam stotine, možda sad već i tisuće knjiga, ali pisanje?!

Istina, napisao sam nekoliko pričica, meditacija… no to je bilo samo za moj gušt. Nisam ja taj tko će pisati eseje, zar ne!? A i Milan je mogao izmisliti neki drugi naslov, nešto konkretnije, a ne baš neki svjetski problem. Možda oni koji su to trebali, još uvijek nisu pronašli odgovor na ovo pitanje. Vjerojatno ni Milan nije našao odgovor na to pitanje, pa hajde da se sad netko drugi, to jest ja – mučim s tom temom…

Kad nisam pronašao nikakav izgovor da esej ne napišem – hvatam se i tog „posla“!
Počnimo od njega, Milana. Da li je, prvo na primjer on, mogao nešto promijeniti u književnosti? Ono malo što sam pročitao, a što je on pisao – ako nije promijenio, a ono je sigurno započeo promjenu. Dakle s njim se nešto počelo događati. Možda je to lokalna razina, ali negdje se uvijek počinje. Lokalna razina se malo uzburka, pa malo nagrize i nešto širi prostor. I tako malo po malo, sve dalje i dalje…. i stignemo do razine svijeta. E sad nastaje novi problem – što svijet jest? Milan je vjerojatno mislio na ovaj naš Svijet na Zemlji, nije valjda mislio na Sunčev sustav, našu Galaksiju ili čak Svemir…?
Nije, siguran sam da nije. Vratimo se opet mi na naš Svijet na Zemlji.
Krenimo redom. Krenimo od pojedinca. Svaki pojedinac nešto radi, a time – ako nešto radi – onda nešto i mijenja. Ono što je bilo prije, mijenjanjem dobiva neki drugi oblik, značajku, vrijednost – u pozitivnom ili negativnom smjeru, ali sigurno nije isto kao prije. Kad se grupa ljudi udruže – mijenjaju nešto na većoj širini. A mijenjanje nužno dovodi do – promjene, zar ne?
Moglo bi se čak reći da i ja upravo sada nešto mijenjam. Pišem esej, a tko zna u kojem smjeru idem? Da li je to baš esej? Možda upravo mijenjam jedan (moj) esej u nešto drugo, nešto što bi trebalo biti esej, a ispadne tko zna što? Možda vi mislite da čitate esej, a na kraju ispadne da to uopće nije esej. A što je to onda? I to je mijenjanje, promjena!
Zaključujem.
Pišući ovo promijenio sam izvršenje zadatka. A pisao sam – dakle bavio sam se spisateljstvom – književnošću na određeni način. Malo sam promijenio pojam pisanja eseja – pa ako sam ja to uspio sa pojmom esej, što ne bi taj veliki pojam, kao što je književnost, mogla mijenjati sebe, a time i ono što je oko nje? I do kuda možemo doći do onog velikog pojma – Svijeta!
Moglo bi, zar ne? Dakle književnost može mijenjati okruženje oko nje same, pa tako i Svijet.
Doduše uvijek ima onih koji ništa ne mijenjaju. Koji uče u školi djecu da književnost počinje od Ilijade i Odiseje – i to isto godinama, stoljećima, a onda netko pronađe u nekoj špilji neke znakove isklesane davno, davno prije ovih epova?! I gdje smo onda? Hoćemo li promijeniti naše poimanje o književnosti? Da li je to klesanje bila prva književnost, doduše bez papira, na kamenu? Hoćemo li pisanjem blogova na internetu nešto promijeniti? Zamijeniti papir, knjige sa internetskom komunikacijom? Hoće li u budućnosti korištenje onih 90% ljudskog mozga, za koji danas znanstvenici još uvijek ne znaju čemu služi, zamijeniti Internet. Hoćemo li komunicirati ne slovima, riječima, novinama, knjigama, internetom – nego samo našim mozgovima? Hoćemo li onda napredovati i to počnemo nazivati naslijeđem književnosti?
Možda ćemo napredovati, a možda nazadovati. Ta ti jadni, primitivni Aboridžini već odavno koriste taj način komunikacije – komuniciraju mislima!
Da zaključim. Na pitanje: Može li književnost mijenjati Svijet, odgovaram sa: Ne znam! Jedino u što sam siguran – to je da se stalno nešto mijenja, a ako se mijenja, onda nastaje i promjena. A gdje se ona događa? Pa u Svijetu – baš tamo gdje se nalazi i književnost, zar ne?!
Dakle, odgovorite si sami, hoće li ili neće književnost promijeniti Svijet!?

PS. Uostalom i Pero Preradović jednom kaza: „Stalno na tom svijetu samo mijenja jest!“

Gordana Brkić Žagar: “Svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost”

Klub 12 predstavlja:

Milan Zagorac: Neki dan sam na svojoj književnoj radionici zadao temu “Može li književnost promijeniti svijet?”. Ok, znam da je tema jako jako široka, ali zato sam je i postavio. Pa to i tražim od polaznika: da zarone i da se oslobode. Da ta složena književno-stvarnosno-kreativna priča nađe put i da oblikuje lice nečega novoga.

I da, rezultati su već tu, nakon dva susreta, očekujem da će u sljedećih tjedana i mjeseci biti još i još.

Gordana, prva si na redu. Nadam se da se neće primijeniti ono o mačićima i vodi (jadni mačići!)


Naravno da književnost može promijeniti svijet! I mijenja ga. Barem u istoj onolikoj mjeri u kojoj svijet mijenja književnost…

Oh, znam! Ta je njihova veza jedna od onih strašnih, zadatih, neizbježnih, sudbinskih. Jedna od onih u kojima se trenuci nevjerojatne strasti izmjenjuju sa trenucima neopisive mržnje, u kojima se čas šapuće čas vrišti. Išli su ponekad ruku pod ruku prateći jedno drugo, ponekad je on zakoraknu brže, a ona ga pratila. Ponekad ju je nagovarao na da promovira neke njegove sulude ideje što se obično pokazalo fijaskom – padala su zbog toga carstva, rušili se režimi – nije tu književnost svojom slatkoriječivošću mogla učiniti puno. Ponekad je pak ona , tako tipično ženski, nabacivala neke svoje sulude ideje koje je on prihvaćao pa čak i izgurao! – jer teško joj je tako slatkoj odoljeti. Filozofije su u tim slučajevima postajala pravila života, ideje općeprihvaćeni pokreti. No, znala je luđakinja i uprskati kada bi u svojim ludostima bila nejasna, pa bi ju on pogrešno shvatio i načinio sranje samo takvo. Jednom je savršeno naopako ubrao priču o natčovjeku…oh, to je fakat bila jedna od njihovih najgorih epizoda.
No, kako god, njihova je ljubav jedna od onih ljubavi u kojima lete stvari po kući i psovke po zraku, u kojima se čas siloviro grli i zaklinje na ljubav, a sutradan se bježi i plačući prijeti da se nikad više neće vratiti. Naravno, obično plače književnost jer je ‘ona’, a ne Svijet jer je ‘on’, muškarac. A koliko god se i jedno i drugo trudilo, uplakani dečki nikome baš nisu napeti. I osim toga, za privlačnost emotivnih muškaraca kojima nije teško pustiti suzu daleko više od književnosti napravila je modna industrija…
Nešto me drugo zapravo zanima, da ne kažem muči ili brine. Može li književnost izmijeniti ove naše male , lokalne, privatne svjetove?
Primjer prvi: Večernji sati, u krcatom prigradskom busu čitam onu Sejranovićevu ‘Nigdje, niotkuda’. Još i pozajem gada! Slomio me u prvih deset stranica sa onim svojim urođenim sevdahom, pa plačem…plačem mili bože! Cijeli mi se život trese jer piše kako mu je umrla mama. Ja prepoznajem djelove koje je u druženju na kavama znao prepričavati, stvarne događaje, pa zašto ne bi vjerovala kako mu je mama umrla! A nije umrla! Govno ju je zatuklo samo u romanu, priznao je kidajući se od smijeha nakon što smo mu na promociji svi davali saućešće. Dobro, nema to veze, nego vratimo se sceni u kojoj odrasla žena plače i suza suzu stiže, sunčane očale sam na nos stavila da se ne vidi kako suzim,što bi i bilo u redu da nebo nad Rijekom već nije obasjavala mjesečina. Ja tulim , a u busu sve poznata lica iz istog sela koja nemaju pojma što se događa… Uglavnom, znam da me bar dvoje ljudi sa te vožnje i dan- danas samilosno pogleda kad se sretnemo na vratima lokalnog dućana, klimnu i utješno me dirnu po ramenu. Kunem vam se u sve živo kako misle da mi glavi nije baš sve kako treba.
I? Što mislite ? da nisam plakala nad tom knjigom u busu bi li ti ljudi imali drugačiji odnos prema meni, možda mi postali bliski, ili bih se s njima svađala ? Bi li moj svijet bio drugačiji zbog ove epizode za kooju je direktno kriva književnost? Pa, ja vjerujem da bi.
Primjer drugi: Sjedim u dupkom punoj čekaonii i čitam Tomića. Ante Tomić , da ne bi bilo zabune. I hihoćem se na glas, jeba me pas kad se ne mogu suzdržati! Opet naravno dvoje gleda u mene sa strane i pogledava se međusobno onim pogledom koji se još zove i ‘jebate! lude babe!’. Ali, jedan mlađi muškarac bio je dovoljno hrabar i znatiželjan da me pita: „Ma što vi to čitate?“ Danas smo frendovi koji često sjede na kavi, i vjerovali ili ne, rijetko pričaju o književnosti. Da li je književnost izmijenila moj svijet? Apsolutno!
Meni koja ne volim putovati književnost je otkrila svijet. I onaj koje zovemo pravi i sve one predivne, zamišljene i izmišljene koji su zbog književnosti za mene stvarniji nego ovaj po kojem hodam.
Za mene recimo nema veće erotike nego kad Adson u Imenu ruže djevojci šapće Pjesmu nad pjesmama…uh! Onda, jedna iz djetinjstva – na brzinu sklepan sendvič bio je najslađi uz Razma u skitnji, odnosno uz onaj jedan dio kad tako slatko jedu … i danas volim točati crni kruh u bijelu kavu. Bih li bila dugačiji čovjek da se nisam kidala od smijeha uz Ćopćeve Orlovi rano lete, da nisam plakla uz Dedićeve pjesme, da nisam pilvala u Folknerovom Kriku i bijesu pogođena u trenutku baš tamo gdje treba? Ne bih bila isti čovjek, i svijet oko mene zbog toga bi bio drugačiji.
Danas već imam svoje favorite koji u svojim iznucanim koricama čuče kraj kreveta, od nekih drugih bježim k’o vrag od tamjana! Neka mi, recimo, oprosti veliki Lav N. Tolstoj, ali ubi me brate s onom Anom Karenjinom! Pa ipak, kad danas pomislim kako bi jedan pošten ljubavnik riješio sve moje probleme, sjetim se i Vronskog i kako je ova naša sirota skončala…ma izmijeni ti se svijet u sekundi!
Mogla bih tako čini mi se nabrajati u beskraj i naslove i na koji su mi način skretali, usmjeravali, ubrzavali ili usporavali život. I time mijenjali mene, a onda, naravno,i svijet.
Književnost i svijet imaju jedan zajednički početak i svršetak – čovjeka. Ne znam ja tko počinje, a tko završav promjene , ona ili on, ali sve je nekako inicirano od nas, i vodi prema nama…
Ok. Stat ću. Niti imam ambiciju uvaljivati se u dublje filozofije, jer sam u principu plitka, ajde, bolje zvuči – površna osoba. Nemam namjeru, također, čačkati po nekim teorijama kaosa koje bi možda i imale alate za otkrivanje toga tko pogoni akciju, a tko reakciju u ovom procesu.
Jedino u što sam sigurna je moja ljubav prema riječi. Pišući nešto , ovako sam napisala:
„Ta ljubav prema nekim knjigama koja nam se ponekad desi, to je jedna od onih predivnih, vjerojatno u stvarnim životima nepostojećih ljubavi koje samo traju i samo rastu i rastu sve veće, sve čvršće. Sve više jedno o dugom vi i te priče znate. Zatvorenih očiju, i samo sa prvom riječi u pasusu znate točno gdje ste, a samo čitanje postaje toliko više od pukog svladavanja slova . O, da! čitanje postaje maženje ljubavnika. To puteno prevrtanje riječi čiji redosljed uglavnom znaš napamet, ali godi ti osluškivati u vlastitoj glavi njihov žubor, a taj žubor samo pravi majstori znaju načiniti takvog da ti iskri u cijelom tijelu, pršti magličastim kapljicama u lice čineći te tako predivno živim! Osjeti kako joj se koža naježila, pa duboko uzdahne nastojeći se riješiti bajki.“
Nemam pojma , ali nekako mi se sve ovo najlakše čini sabiti u jednu kratku – svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost. I hoćeš – nećeš, ispada da smo tu nekako prilično važni, iako nas u naslovu nitko ne spominje.

Foto:

Milan Zagorac: Tržište i književnost. Književnost i internet. Društvene mreže i književnost. A što uopće znaju DHK-ovski intelektualci o tome?

Ovaj su tjedan bile dvije književno-portalsko-kulturne teme koje bi se uvjetno rečeno mogle nazvati zanimljivima: prva je dodjela sredstava za elektroničke, recimo to tako, nezavisne medije (ali zavisne od javnih sredstava) Ministarstva kulture, koje, na kraju ima jako malo veze s kulturom, a više s nečim drugim (nema potrebe da zavlačim o toj temi, spomenula ju je Maja Hrgović u Arteistu u članku Ministarstvo kulture i drogirani majmun s katanom), dok je druga tema ona o književnosti u potrošačkom društvu na 36. zagrebačkim književnim razgovorima.

Kako rekoh, ove mi se stvari s nekompetentnim i aljkavim ministarstvom ni ne spominje, naime, nikakve vajde od ovih žalopojki, dotle me ova druga stvar pogodila kao šaka u pleksus: naime, književnici iz DHK su otkrili da postoji potrošačko društvo koje nas terorizora izborom i koje nastoji cijelu umjetnost podvesti pod konzumerističke kanone prodavljive robe.  Zaista veleuman zaključak, s otprilike 70-godišnjim zakašnjenjem, ali šlag na torti je ipak ovo: gospoštija su otkrili da postoje i društvene mreže i da se nekakva književnost odvija i na njima.

Zaista, ali zaista, čini se da su ovi ljudi, barem mislim na organizatore, ne na pojedinačne sudionike, otkrili da nakon 20 godina postojanja googlea i više od desetljeća postojanja upotrebljivih društvenih mreža, nakon svih ovih promjena koje su se dogodile u diseminaciji informacije, s time da uopće ne ulazim u kvalitetu samih informacija, nakon gotovo desetljeća razvoja platformi za čitanje i objavljivanje, kao i pripadajućih uređaja za čitanje, e sad su se ova gospoda, za koju smo odavno mislili da ih je prekrila akademsko-dehakaovska prašina, dakle, sjetila da ipak postoji neko tajno mjesto gdje je moguće da se premjestila ne samo trivijalna, nego i vrlo ozbiljna književnost, štoviše, da je samo rodilište književnosti postalo baš to što oni spominju kao čudo neviđeno i otkriće.

Pa sa se čovjek nasmije. To je istovremeno i tragično i komično, naime, sloj autora koji se nije pomaknuo dalje od električne Olimpije otkriva da postoji, eto, nešto što se zove Twitter ili Facebook (njega ni ne spominju, on je valjda previše konzumeristički) te da objavljivanje već odavno ne podliježe protokolima zastarjelih redakcija s tajnicom i fikusom.

Da se razumijemo, nije ovo samo grijeh dehakaovskih intelektualaca, nisu ništa bolji ni neki drugi, samo je simptomatično: govoriti kritički o nečemu što ne razumiješ i za što nema nikakve nade da ikada shvatiš i to sve skupa nazvati znanstvenim ili barem akademskim skupom.  Bojim se postaviti pitanje: ima li netko od organizatora skupa uopće društvenomrežni profil? Još bolje: zna li uopće otvoriti e-mail?

Pretpostavljam da je vrhunac ovih književnih razgovora objavljivanje tiskanog zbornika, jasno, u nakladi od 1000 primjeraka, koji nikada nitko neće kupiti, a niti posuditi, a kako nitko od organizatora ne zna ništa o objavljivanju na webu, a još manje o viralnom dijeljenju na društvenim mrežama, duboko sam uvjeren da će ova blasfemična ideja o dostupnosti sadržaja na mreži biti odbačena s indignacijom. Naime, to je čak i uvredljivo, nešto objaviti na webu. Pa nije to dobri stari papir.

Prepostavljam, na kraju, da će sljedeće godine sličan sastav razgovarati o nepostojanju kriterija i uništavajućem tupilu koje nam je donijela tehnologija. I kako se, naravno, teško odupirati tome, kada nam je mladež tako iskvarena.

O tempora, o mores! E, kako su bila divna ona stara vremena!

Nikola Leskovar:‎ inri

božji sin
zaposlio se kod nas
sjedi s desne
direktoru
ide da nam
pripravi mjesto

pored kontejnera
sa skupljačima hrane

a u kući njegova oca
mnogo je stanova
automobila i križeva
na zidu razapetih

leševa

prije spavanja
čitaju molitve
iz knjige statistike

oduzimaju lijene i bolesne
dijele bogate i siromašne
zbrajaju menadžerske bonuse

a nas bi množili

sa nulom

Tamara Čapelj: Kamena pjesma

Nikad se ne svađam s kamenom
kad na njega naiđem,
poštujem starije i mudrije,
umirim se,
šutim,
samoj sebi kažem – Nijedne!
postojaniji je od mene,
otporniji,
čvršći,
zna se braniti,
u sebe uvući,
otporan na samoću,
neranjiv za tuđe mušice,
ne glumi strogoću,
ne usvaja stihijski tuđice,
gladak a nepropustljiv,
krucijalno šutljiv,
čuva zapise svemira
o postanku života,
odaje ih upućenima,
neupućene zbunjuje,
vremenom putuje
bez plastičnih korekcija,
kumuje vulkanima,
tekući vreo
i nerastočiv,
zato
nikad mu ne proturiječim,
tek zastanem,
mirujem,
i učim.

Foto: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bosniangraves_bosniska_gravar_februari_2007_stecak_stecci1.jpg