Sandra Polić-Živković: Zašto je čaša vina s vanjske strane prozora?

Cijeli smo dan radili k’o luđaci. Rokovi, obveze, dogovori, stres, borba za preživljavanjem. Napokon otišli na ručak i tek nakon jela osjetili umor. Odmora nema. Idemo dalje. Obećala sam sinu trampolin, a mladom Nizozemcu koncert na kojem nastupa zajednički frend. Muž umoran, ne želi ići, njurgav odlazi prošetati psa koji je jučer srušio njegovog nonića. S tri bajpasa. Zaustavlja se kod susjeda, alkoholičara kojeg je ostavila žena. Namjerno ga tješi: moja žena ide van s tri tipa, a danas nam je točno petnaest godina veze. Dolazimo u Malinsku, bankomat ne radi, žicam frenda dvjesto kuna. Sram me, al’ prevladavam. Ribarska fešta. Šetamo. U trideset prvoj prvi put skačem na trampolinu sa svojim sinom kojem je sedam. Poslije igramo odbojku na suhom sa škartocom od bureka zgužvanim u kuglicu. Vraćamo se kući, malac spava, a frend kaže ja ću kod vas, da me ne voziš kući.
Muž budan čeka, nije svaki dan petnaesta godišnjica. Kuhamo meso (koje je odleđeno predugo stajalo i hitno se trebalo pripremiti). Liježemo. Pričamo. On odlazi u kuhinju. Uzima sa stola čašu za vino, otpije do kraja i natoči još malo. Frend spava na kauču u dnevnom boravku. Donosi i Xanax. Dijelimo bratski popola. U nekom trenutku piše poruku na mobitelu. Kreće spika. Konačno je na red došao seks. Meni se piša. On lud. Neću kroz dnevni boravak. Pišam u čašu. Gdje da ju sad stavim? Otvaram prozor. Super. Svršili. Smijeh. Napokon. Samo što je pet ujutro. I cijeli ćemo dan raditi ko luđaci.

Foto: www.morguefile.com

Ružica Gašperov: Biro, kafić, kuća

Bila bi savršena večer da ona moja luda ne friga srdele. Jebale je srdele! Usmrdila je cilu kuću, a onda se još mala sprema za vanka, pa se našpricala s nekin govnon. Dođe mi ih obe istirat. Nema čovik mira od njih ni po danu ni po noći. Uvik nekog vraga klapaju, šuškaju, viču, pivaju, a meni je već na vrh glave i posla i familje i obaveza.
Jutros san uru vrimena izgubija na birou, slali me ovamo, slali me onamo, da bi mi na kraju rekli da nemaju za mene ništa. Odahnija san. Već san se vidija u nekoj jebenoj robijašnici, a nisan ja više za to. Ostarija san. Godine stigle, penzija ni na vidiku. A kako ću objasnit onoj mojoj raži da ne mogu? Ona odma’ privede u Neću i eto ti pizdarije.
Radi toga san svratija u kafić malo se naštimat uz pivu. Gladija san orošenu čašu dok san namišta facu. Triba mi malo dok se ufuran. Ne mogu joj doć na vrata s cerekom. Odma će me pročitat. Kad san se nagladija čaše, diga san je i prinija ustima. Pjenila se ka piva, mirisala je ka piva, bila je gorkasta ka piva, ali nije bila piva nego jebeno bezalkoholno sranje. Zabranija mi je doktor pit pravu pivu uz tablete.
Vidija san Ivušu kako prelazi ulicu, pa san mu mahnija. Sija je kraj mene, ispriča mi šta ima novoga na kladionici, dâ nekoliko savjeta i popija pivu sa mnom. Ko jebe doktora i njegove savjete! Priša san i ja na pravu i napokon se ositija ka čovik. Druga već nije bila gorka ka prva, a treća je bila taman. Dotle su došli Tomo i Arči. Radili smo skupa u Ingogradu, OUR Visokogradnja. Skupa smo i dobili otkaze. Sad skupa tražimo posal. I molimo Boga da ga ne nađemo, ali ko će to objasnit onoj mojoj. Triba za struju, triba za spizu, triba u frizera, triba majicu za malu, triba cipele za malu. Pa, kupi, bogati! Radiš. Imaš plaću. Ja neman plaću.
Uz četvrtu pivu san o tome govorija ovin mojin lapanima. Oni su klimali glavama i govorili da mi je svaka dobra ka sucu. I njima je skoro pa isto tako. Naručili smo još jednu rundu , jer san mora bit fer pa poslušat i njihove jade iako su isti ka i moji. Žene, dica, biro. Stalno u krug i da se ovako ne nađemo uz čašicu razgovora, odavno bi nas vrag odnija. Triba čoviku povremeno odušit, olakšat dušu, pa ako triba, i suzu pustit. To ona moja ne razumi. Samo zna vikat na mene ka da san ja kriv šta me poslalo na biro, a posla nima.
Poslin šeste, Tomo je reka da mora ić kući. Uzeja je jutros ribe na peškariju, pa ide dok se nije usmrdila. Krenija san za njim i puten namišta facu za onu moju doma. Dočekala me na vratima s podignutin obrvama. Odma san zna koja je ura, a znala je i ona. Odglumija san koliko san moga tugu i nemoć i uputija se prema kauču. Drača je išla iza mene i brojila. Ja san brojija svoje. Obaveze, presing, jebene nepravde, porezi, korupcija. Iman spiku za ovakve situacije. Riči dolaze same. Onako iz duše.
Onda san se zavalija na kauč i zapritija da budu tiho, jer ću popizdit. Dosta mi je i moje muke, a ona me još pegla. Tu se gestapo povuče za špaker, a ja malo otkunjan dok ne spremi štagod za u kljun. Posli san se opet zavalija do navečer. Navečer budu sranja na televiziji, ali bolje mi je i to gledat nego nju slušat.
Gledan Ples sa zvijezdama. Lipo je digod bacit oko na mlado meso iako ona moja ne misli tako. Uostalon, jebe mi se šta misli! Dosta je meni i moje muke.

Foto: Melinda Kostelac

Gordana Brkić Žagar: On i ja

U našem Klubu 12 koji nikada nije Klub 12 nego uvijek manji, ali to ne znači ništa posebno, stvari se odvijaju sve brže i brže, sada već moram priznati da kaskam u praćenju rada polaznika. Pa da barem malo nadoknadim gubitak, evo još jednog priloga naše radiofonične voditeljice Gordane Brkić Žagar koju, eto, poznam skoro 20 godina, a tek u zadnjih mjesec-dva znam da povremeno piše. Pa dobro, ako je to poanta, dakle, da se izađe iz ormara, ako se to uopće može nazvati tako, onda je svaki pozitivan poticaj dobrodošao! Kao dokaz da se stvari odvijaju jako brzo i jako dobro tu je jedna jako intimna priča! M.Z.

Ne pitajte me, ne sjećam se više, jesu li crtice u prozorčiću bile plave ili ružičaste, okomite ili paralelne. Sjećam se samo kako sam prigušeno ciknula u kupaoni kada se na kućnom testu za trudnoću pojavila ona potvrdna kombinacija.
Sjećam se da sam se pogladila po trbuhu i rekla: „Hej, mali, bok!“
Sjećam se i da je bilo nešto prije sedam, jer u uputstvima stoji kako je ujutro test ipak najprecizniji. Sjećam se još i da sam njemu u krevetu, u koji sam se nekao opreznije uvukla, šapnula s osmjehom da će postati tata. Sjećam se i kako nismo mogli vjerovati da će se neke stvari tako jako promijenit…
Ja, na primjer.
Ja sam se počela mijenjati. Taj život u meni odmah me dohvatio na fizičkom planu. Baš odmah. Nije tu bilo ni časa zadrške, nekakvog perioda privikavanja na činjenicu da moj struk više nikada neće biti isti. Ne. Sve je krenulo odmah i naglo, širio me na svim tjelesnim meridijanima i mijenjao svjetlost u mojim očima zbog koje su svi koji su se u njih zagledali odmah znali da se pripremam biti mama. Sililo me odmah to nevidljivo nešto u meni da mu posvetim svu svoju pozornost.
„Tko si ti? Kako ćeš izgledati?“, bila su moja prva pitnja, moje prve misli upućene tom malenom nečem što još nisam ni osjećala kao bebu. Zanimljivo, skoro sam sigurna da se nikad nisam pitala da li je muško ili žensko. I to ne zbog toga što me nije zanimalo, nego zbog toga jer sam bila tako sigurna da je dečko. Zašto? Nemam pojma. Kad sam pogledala u onaj spmenuti test za trudnoću, kad sam ga pogladila i rekla mu „Bok!“ ja sam to napravila „njemu“, a ne „njoj“. Šaputala sam mu koješta. Pričala sam s njim ne zato jer sam mislila kako će to utjecati na njegov intelekt kako nas uče mudre modrerne knjige o trudnoći i koječemu što se roditeljstva tiče, nego zato jer sam bila sama doma, i on je bio sjajan kompanjon koji je slušao moje beskonačne monologe ničemu. Pjevali smo zajedno, plesali, trčali na wc, smijali se, veselili se proljeću koje te godine nikako nije dolazilo i prvim šparogama koje od hladnoće nisu mogle niknuti. Šetali smo i pričali, slušali buru kako lupa i pričali. Ja njemu riječi, a on meni nježni dodir, ili manje nježni dodir, ili žestoki udarac od kojeg se pitaš što to točno nosiš u svom tijelu.
Tamo njegdje na polovici devet mjeseci duge priče jedan od ginekologa u KBCu posvetio mi je puno vremena kako bi malo ublažio muke čekanja u onoj neudobnoj čekaoni.
– Želite li da vam otkrijem spol? – pitao je mrljajući na ultrazvučnom pregledu po onom mom ogromnom trbuhu. Nasmijala sam se pitanju koje je smiješno djelovalo ovako nedorečeno.
– Pa ja vam cijeli život vjerujem da sam žensko.- smijala sam se i dalje, čak i pomalo neumjesno jer „Želite li da vam otkrijem spol?“ izrečeno u ginekološkoj ambulanti zapravo nema drugo značenje. Ali, mene stvarno nije zanimala rodna opredjeljenost moje bebe.
– Pa, ‘ajde kad se već nudite – pomirljivo sam spuštala loptu – recite.
– Cura.
– Stvarno?!
– Aha, skoro sto posto.
– A ja bila sigurna da je dečko – rekla sam polako prihvaćajući mogućnost da sam ipak mama jedne djevojčice, što mi se odmah pčelo činiti nekako cool.
– Ma znate što, sad kad kažete, stvarno je lako moguće da je ipak dečko… – doktor je i dalje skrolao s onim neobičnim jojstickom po mojoj trbušini koja se sada tresla od smijeha.
– Nemoje mi zamijeriti, ali izgledi su mi, dakle, pola-pola? – konstatirala sam. Odmahnuo je glavom smijući se.
– Baš vam je svejedno, jel da? – kimula sam potvrdno. – Ma, imate pravo. Doznat ćemo sve na vrijeme – dodao dok sam ja brisala gel sa sebe.
I doznala sam to na jedan bivši, stari , zaboravljeni blagdan koji je bio posvećen mladima. Da, u svibnju, na Dan mladosti. Noć uoči tog dana, koju sam cijelu probdjela, pun mjesec polako se micao riječkim nebom.
Gledala sam u taj pun mjesec dok mu svjetlost nije rastočila prvo zora, pa onda i jutro…
Sve što je uslijedilo potom, ostavit ću uspomenama jer zapravo i nema veze s ovom pričom.
Bilo je tri i dvadeset popodne. Ili dvadeset pet… ne sjećam se. Ne sjećam se više niti tko mi je rekao da je ipak momak, jer mi ni tada nije bilo važno, jer sam eto ipak znala da je on“, a ne „ona“.
Onda sam ga prvi puta uzelau ruke, ali važno je ono što se dogodilo kad smo prvi puta ostali sami. Nas dvoje. Držala sam ga za ruku jer nisam ni znala ni mogla drugačije. A on je u mene škiljio s jednim na pola otvorenim okom jer nije ni mogao ni znao drugačije. Gledali smo se tako, nas dvoje, bez riječi, i bez plakanja. I bila sam sigurna da ga znam od nekud. Tako sam intenzivno osjećala tada da mali čovjek pored mene nije tek zbroj genetskih zadatosti koje smo mu prenjeli. Ne. Donio je sa sobom nešto što je bilo samo njegovo, i tada sam, u tom našem usamljenom satu kada smo gledali jedno drugo, tako silno osjećala da je taj mali osoba sama sa sebe, bez obzira na to tko sam ja i što sam. Da ima neki svoj put na kojem ću ja biti njegov vjerni Sancho Pansa.
Nestala je ta čarolija, ne baš sasvim ugodna, onog časa kad nas je uhvatila mašina bolničke rutine, pa kućne rutine, pa rutine nicanja prvog zuba, temperature…krenuli smo prema naprijed pogurnuti u život.
Onaj osjećaj, znate, da je on biće za sebe, zauvijek je ostao. I svako malo na neki čudan način davao bi mi do znanja kako je na njega uzaludno pokušavati ljepiti svoje ambicije, naguravati i podvaljivati mu nešto što mi mislimo da bi bilo dobro za njega… nikada tako nije išlo.
Ni danas ne ide. Gledam ponekad u njemu sebe i ljutim se na svoje mane koje prepoznajem, zaljubljujem se u one vrline za koje misli da su moje vrline, prisjećam se zbog čega je njegov tata izabran da bude njegov tata. Tražimo se oboje u njemu, ali ja tako često nalazim nešto što nikamo ne pripada, nešto samo njegovo, nešto što je donio sa sobom. Ima jedna neobična epizoda koja me uvijek kopka…
Mogao je imati tri, tri i pol godine. U marku sam ga uspavljivala na krevetu, a nikad nije volio, niti sad voli, spavati. Igrali smo se one tupaste igre „Tko koga voli više!“
Bezbroj smo puta jedno drugom dobacili : „Ja tebe!“ dok meni nije bilo dosta igranja pa sam mu kratko odrezala: – Ja tebe volim više jer sam te poznala još dok si mi bio u trbuhu i nisi znao tko sam!
Bio je to klasični šah-mat nakon kojeg nema nastavka igre. A onda se maleno dijete od tri, tri i pol godine, okrenulo na bok, stavilo mi dlan na lice i reklo: – Ne, ja tebe volim više jer sam još i prije znao da ćeš ti biti moja mama.
Naježila sam se gledajući u nasmijano lice jedne bebe . Jesam li se dok ovo pričam naježila ponovo? Jesam. Treba li tome pridavati ikakvo značenje? Ne treba. Je li to čarolija? Za mene da. Čarolija skrivena u pamćenju, podsjetnik da sam samo pratitelj, satelit u njegovoj orbiti, oslonac, vjerni suputnik. Sve to – i samo to. Njegov vjerni Sancho Pansa.

Foto: www.morguefile.com

Prvi broj časopisa Underpass za prevedenu književnost donosi hrvatsku prozu

Kolegica Terra Chapek iz američkog časopisa Underpass.co javila nam se s novim prilozima novije prevedene hrvatske književnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihovo priopćenje za medije stoga u cijelosti prenosimo, budući da bi svakako moglo biti zanimljivo i mnogim našim autorima na portalu Književnost uživo. Ujedno, vjerujemo da su mnogi od naših autora i čitatelja svjesni da je samo proširenje čitateljske publike ujedno i put prema novoj kvaliteti te da će se svakako još netko odlučiti za objavu na engleskom. Naglašavamo da se za svaki pojedinačni upit obratite redakciji časopisa Underpass.co
“Prevedena književnost našla je svoj internetski dom na Underpass.co. Nedavno pokrenuta publikacija promicat će prozu i eseje iz svih krajeva svijeta, a poseban naglasak bit će na engleskim prijevodima djela koja potječu iz manjih i marginaliziranih jezičnih skupina. Underpass će tako postati prečica mnogim čitateljima engleskog govornog područja za upoznavanje s novim i neistraženim kulturama i književnostima.Underpassov prvi broj bavi se Hrvatskom. Premijerno izdanje sadržava raznoliku zbirku pisanih djela iz ove zemlje, kako već iskusnih i nagrađivanih autora, tako i  novih nada hrvatske književnosti. Izbor uključuje dovitljive priče o modernim navijačkim obračunima u Dalmaciji i neprilagođenim osobama u suvremenoj Dalmaciji do one koje se bave ratnim devedesetima, te povjesnu fikciju s početka dvadesetog stoljeća.
“Šarmirane smo i zadivljene ovim hrvatskim pričama i iznimno smo sretne što ih djelimo s čitateljima engleskog govornog područja,” navela je Terra Chapek, urednica Underpassa.Sljedeći su autori doprinjeli prvom broju časopisa: Tomica Bajsić, Boris Beck, Miroslava Buljan, Nada Crnogorac, Ksenija Kušec, Zoran Malkoč, Gordan Nuhanovic, Luka Ostojic, Sanja Pilić, Dinko Relkovic, Tomica Šćavina, Ivana Šojat Kuči, Dinko Telećan, Zoran Tomić, Vedran Volarić i Zoran Žmirić.Underpass će i u budućnosti objavljivati prijevode priča i eseja, s naglaskom na one koji čitateljima mogu predočiti specifičnost  područja iz kojeg dolaze. Njegov blog i Facebook stranica donosit će vijesti i informacije o međunarodnoj književnosti kao i razgovore o spisateljskom zanatu te resurse za autore koje žele objaviti svoja djela na engleskom i za prevoditelje u potrazi za svojim sljedećim projektom.Nakon svog premijernog izdanja, Underspass će objavljivati dvije do tri nove priče svakog mjeseca, te je uvijek u potrazi za kvalitetnim tekstovima. Posebno su nam od interesa engleski prijevodi manjih te marginaliziranih svjetskih jezika, a detalji se mogu pronaći na Submissions Guidelines.

Dok časopis prihvaća pisane doprinose sa svih strana svijeta, trenutno će se koncentrirati na one iz Hrvatske i njene šire regije, sve dok se ne pojavi kritična masa kvalitetnih tekstova neke druge zemlje na koju će usmjeriti pažnju.”

Luca Malatesti: Pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv je na društvene vrijednosti

Razgovor s Lucom Malatestijem

U Rijeci se od 12. do 16. listopada 2015. održava manifestacija “Pet dana za mentalno zdravlje”. Radi se o vrlo složenim temama, a jedan od govornika na okruglom stolu naslova “Treba li liječiti normalne?” bio je Luca Malatesti, sveučilišni nastavnik, filozof, posebno posvećen problematici normalnosti i nenormalnosti. Luca Malatesti radi na riječkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostalog predaje i kolegoj “Filozofija psihijatrije”. Upravo s tim povodima razgovarali smo s njime u ovome kratkom intervjuu od svega četiri pitanja, ali s dosta odgovora.

M. Z.: Dakle, prvo pitanje odnosi se na shvaćanje normalnosti prema nenormalnosti – stvar je i u kontekstu vremena, zar ne? Uvijek pomislim da bi veliki duhovni autoriteti prošlosti danas možda bili smatrani ludima.

L. M.: Suvremeni filozofi psihijatrije, kao Bill Fulford i Derek Bolton, uvjerljivo tvrde da je pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv na društvene vrijednosti. Na primjer, depresija je u glavnim dijagnostičkim priručnicima koncipirana kao tuga neprimjerena okolnostima. U tom slučaju, morale bi postojati neke norme koje bi preporučivale kolike količine emocija treba doživjeti u određenom kontekstu.

S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.

Ne znam kako bi stručnjaci za mentalno zdravlje reagirali na nekadašnje duhovne autoritete. Moja disciplina bi preporučila pažljivo razmatranje svih dijagnoza, uključujući dijagnoze “velikog duhovnog autoriteta”.


S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.


M.Z.: Drugo pitanje, odnosi se na represivnost psihijatrijskog sustava i njegovu zloupotrebu tijekom 20. stoljeća, dakle, koliko je sustav aziliranja postao sredstvo isključivanja, odnosno koliko je opća demokratizacija svijeta povezana s demokratizacijom i humaniziranjem pristupu ljudima u potrebi?

L.M.: Nažalost, povijest potvrđuje da je na različitim zemljopisnim širinama i u različitim političkim sustavima psihijatrija podupirala i provodila represiju i nepravdu. Te zloporabe mogle su biti nemoralni rezultati devijantnih praksi pojedinih psihijatara ili institucija. Međutim, iz filozofske perspektive, trebali bismo istražiti oslanja li se ova disciplina na pretpostavkama koje se priklanjaju ovim ili onim oblicima zlostavljanja.

Jedan radikalni anti-psihijatrijski pogled, a koji je razvio slavni Thomas Szasz tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, tvrdi da je većina simptoma psihijatrijske bolesti označena samo kao odstupanje od društvenih normi, a bez temelja na “objektivno poremećenim” neurološkim uzrocima. Po Szaszovu mišljenju, psihijatrija nije dio znanstvene medicine. Dakle, bez obzira na oblike tretmana koje može prepisati, oni se ne temelje na objektivnim medicinskim i znanstvenim spoznajama. Prema tome, pretpostavka po kojoj psihijatrija ima autoritet znanosti jest intelektualna zloporaba, a što bi moglo dovesti do drugih, još gorih oblika zloporaba.

Ipak, Szaszova pretpostavka da se psihijatrija treba temeljiti na objektivnom ne-normativnom pojmu neuralne ili biološke normalnosti je neodrživa. Psihijatrija sigurno treba težiti otkrivanju objektivnih neuroloških, psiholoških i socijalnih uzroka mentalnih poremećaja te ih, dakako, liječiti. Međutim, tvrdnje što treba smatrati mentalnim poremećajem, a prije nego što smo se prebacili na uistinu zadivljujuće skenere mozga i elektronske mikroskope, stvar je koja treba biti odlučena u procesu razrade i pregovaranja o društvenim vrijednostima.

Sada, neki su skloni skepticizmu i relativizmu čim se na sceni pojavljuju vrijednosti. Međutim, mi delegiramo u demokratske procese pregovaranja i druge vrlo važne odluke koje često uključuju izrazito suprotstavljene vrijednosti i sklonosti. Dakle, isto možemo učiniti s uspostavom pojmova normalnosti u procesima koji će uključivati te dati na vrijednosti i uvažiti sklonosti svih relevantnih zainteresiranih strana (pacijenti, njihove obitelji, stručnjaci, političari i tako dalje).

Dakle, odgovaram na pitanje; s fokusom na apstraktnom problemu kako odrediti normalnost, proizlazi da je neophodno da se, pri usklađivanju psihijatrijske klasifikacije, teorije i prakse, uključe i naše demokratske procedure i vrijednosti.

M.Z.: Treće pitanje odnosi se na mogućnost postavljanja nove kvalitete, tj. što znači deinstitucionalizacija za pojmove normalnosti i nenormalnosti, odnosno je li time izazvana norma, odnosno prekršen tabu?

L.M.: Deinstitucionalizacija je proces koji bi trebao biti opravdan i u odnosu na naše opće stavove o tome kako razumno odrediti normalnost. Takva odluka, međutim, ne može biti osjetljiva samo na opći ideal normalnosti koji bi uključivao sve, ili na sve više prisutan pogled da smo svi “ludi”. U stvari, funkcioniranje našeg današnjeg društva, dostupni resursi i konkretne mogućnosti promjene trebaju imati svoju težinu u našim odlukama.

Osim toga, medicinsko tretiranje određene vrste ponašanja i mentalnog života je često povezano s neprihvatljivim oblicima stigme i socijalne isključenosti, te se stoga moramo boriti. Ali medikalizacija može i poboljšati kvalitete naših odnosa prema nekim pojedincima.

Na primjer, disleksija je poremećaj u onom društvu koje cijeni pismenost. No, bilo bi neodgovorno, s obzirom na današnje stanje, povući status poremećaja s disleksije, te time, primjerice, u školi obilježiti djecu s disleksijom jer jednostavno ne mogu čitati kao i ostali.

M.Z.: Četvrto bi se odnosilo na to kako se današnje filozofije odnose prema ovim fenomenima, koji stav prevladava te naslućuje li se nešto novo?

L.M.: U posljednjih je dvadesetak godina nastala nova filozofija psihijatrije, osobito u Europi, a vjerojatno je to posljedica pritiska koji je došao s neviđenim i spektakularnim napretkom u neuroznanosti. Filozofi istražuju pojam mentalnog poremećaja te snažno podupiru, i teorijski i etički, samu psihijatrijsku praksu.

Velika Britanija je vodeća u upoznavanju budućih stručnjaka za mentalno zdravlje s filozofijom psihijatrije. Psihijatrija uključuje vrijednosti, odražava naše društvene prakse i bavi se vrlo teškim konceptualnim problemima. To se ne može naučiti niti prakticirati samo kao zbirku objektivnih činjenica.

Razgovarao: Milan Zagorac

Paula Knapić: Uma i ja

O ne, moja Uma nije ona koja pleše s John Travoltom, ona koja tako lijepo baca noge, lomi kičmu i trese kukovima na plesnom podiju. Ne. Moja Uma je ona koja s mačetom u krvavim rukama traži Billa. Uma ili kako ju drugačije svi zovemo – mama.

Koliko li sam se samo puta susrela s ”kill Bill” sjajem u njenim očima. Zašto? A tko će ga znati. Hodala sam bosa po pločicama, što ne bi bio problem da mi se stopala ne znoje. Lako za prehladu, nego ostavljam tragove svojih prstiju po podu! Ostavila sam ujutro krevet iza sebe nepospremljen i još sam joj uzela gutljaj kave iz njene pune šalice. Dobro, jesam li ja normalna? Rugala sam se njenom stablu masline na balkonu. Ne, nije bitno što imamo stablo na balkonu. Što se balkon nalazi na osmom katu nebodera. Stablo, neboder. Stablo, neboder. Vidim li samo ja ovu nelogičnost? Rekla sam joj da je juha možda malo bljutava. E pa mogla sam se sama uhvatiti kuhače i padele, pa napraviti bolje! Toliko razloga, njoj tako valjanih, da izvadi mačetu iz korica, da zaslužim ”kill Bill” pogled. Koji put se pitam kako sam ja još uvijek živa? Kako to da još uvijek nije ostvarila onu svoju vječnu prijetnju – ona rodila, ona ubila? Bit će da me voli. Bezrezervno, onako kako samo mame mogu voljeti. Ima neka tajna veza. Ona prava, iskrena i prirodna. Koja veže mamu i dijete neraskidivim sponama. Sponama koje ponekad znaju nervirati. I nju i mene. Ne možemo pobjeći jedna od druge i da hoćemo. A nećemo.

Nikada sa mnom nije pričala kao s djetetom. Čak ni kada sam bila dijete. Nikada s njom nije bilo – zato jer sam ja tako rekla. Tražila je da zahtijevam objašnjenje. Učila me da razmišljam svojom glavom, budem svoja. Danas zbog toga zna žaliti, kaže. Napravila je od mene koliko toliko pametnu osobu koja zna s riječima. Koja voli rasprave i argumente. I u tome uživam. A ona nije svaki put raspoložena za moje teorije. Voli mir i tišinu, što zbog mene ne može svaki put imati. Možda zato toliko uživa u svom vrtu na balkonu. Biljke slušaju, a ne odgovaraju. Uživa ih saditi, presađivati i uređivati. Kao zapravo i cijeli naš stan, zbog čega se posebno veseli mom iseljenju jednoga dana. Možda i puno više nego što bi jedna mama trebala. Uvjerena sam da negdje, u nekom skrivenom kutu stana, već ima nacrte kako urediti moju sobu za svoju biblioteku. Voli biti sam svoj majstor, zbog čega nas sve zna izluditi. Prošli put kada se toga igrala, završili smo u radovima cijeli mjesec. Kompletan remake stana. Spavali na kauču, budili se sa zvukovima bušilice, udisali prašinu. A krenula je samo presložiti knjige u dnevnom boravku. Bojim se pomisliti što će biti kada uđe u moju sobu. Što se tiče majstorstva, pravi majstor je i u kuhinji. Voli kuhati, izmišljati nova jela i usavršavati ona već dobro nam poznata. Mi se ne žalimo. Dapače. Naučila nas je uživati u hrani. Zbog nje su nam nepca postala razmažena. Postali smo gurmani koji veću sreću ne osjećaju nego kada jedu. A znate kako Julia Child kaže: ”Ljudi koje vole jesti su najbolji ljudi.”

Kažu nam sličimo. Da smo iste. Da imamo isti osmijeh, isti smijeh. Istim stvarima se smijemo. Sarkastične smo, ponekad morbidne. U tolikoj mjeri da ljudi oko nas rijetko to shvaćaju. Ali ne smeta. Znamo si biti dovoljne. Zna biti dovoljan i sam pogled. Znamo što ova druga misli. Nemalo puta nas te naše misli nasmiju. Kažu nam da imamo i isti hod. Pomalo čudan, ukrivo. Ne gledamo gdje hodamo, u svom smo svijetu. Znamo se zamisliti, pa završiti tamo gdje nismo planirale. Znaju nas i sažalno pogledati, pa reći da imamo isti nos. Glupani jedni. Ne znaju da je nos ponos. Dijelimo i ljubav prema ružnim cipelama, zbog kojih smo toliko puta ostale neshvaćene od ostatka svijeta. Obukle bismo ih i krenule na koncert. Ona i ja, naši nosevi i ružne cipele. Volimo sličnu glazbu. Još kao dijete me uvela u svijet bluesa i rocka. Koliko sam samo puta doma skakala na Claptonovu Laylu, zatvorila oči na B.B. Kingovu Lucille ili pjevala So Long Cohenovoj Marianne. Rugala sam joj se kako pleše. Prestala sam kada sam shvatila da plešemo isto. Uvela me i u svijet knjiga. Zbog nje ih gutam, jednu za drugom. S njom komentiram gotovo svaku. Volim slikarstvo. Zbog nje. Ok, koji put me od njega odbije. Ali čisto iz razloga jer Uma, sam svoj majstor, gotovo svaki drugi tjedan uzima bušilicu u ruke i počne premještati slike po stanu. Traži im novo mjesto, treba joj promjena. A tko je uvijek pri ruci da joj te proklete slike pridržava, dok ona iz daljine procjenjuje kako sve to skupa sada izgleda? Imate pravo samo jednom pogađati.

O da, postoji ta veza. Prava, iskrena, prirodna. Zbog tebe bi pomaknula planine. Ti radi nje šume i pridržala joj slike. Ljubav, bezrezervna. Ona tebe, ti nju. Ljubav je tu, čak i kada se ne volite. Čak i kada pokušavaš bezuspješno odvratiti pogled od njenog ”kill Bill” sjaja u očima. Kada te na vratima dočeka Uma s mačetom. Čak i tada.

Pa čak i sada, kada izlazim iz lifta. Kada se umornim korakom približavam stanu. Iznutra čujem ri rock taktove dobro mi znanog albuma koji mi odmah mami osmijeh na lice. Svaku notu, takt, rif, svaku riječ znam napamet. Album Fita. Koliko li ga je samo puta preslušala. Koliko li smo samo puta nabacile onaj naš ne baš reprezentativan ples na Mačku ili zapjevale Zaboravit ću sve. Jer rock’n’roll je kriv za sve, zar ne? Ulazim u stan. Ne čuje me, što zbog glazbe, što zbog godina. Sluh je oslabio. A budimo realni, uvijek joj je bilo draže ne čuti. Osvrćem se oko sebe. Ajme, ajme, ne opet! Ne opet! Vrištim u sebi. Dvije prazne kante boje na hodniku, prljava špatula, novine postavljene na strateškim mjestima. U zraku se osjeti miris farbe. Pa gdje me nađe opet?! Zovem ju. U kupaonici je. Popela se na škale, farba strop. Na moj upitni (čitaj: prestravljeni) pogled, odgovara: ”Ma samo sam išla ofarbati malo ove kantune zidova po kući koji su prljavi. I onda mi je u kanti ostalo još boje, pa što ne bih to potrošila do kraja! Da se napokon riješim ovih kanti, ionako nemamo mjesta u špajzi.” Srce mi počinje ubrzano tući, osjetim kako mi krv pulsira. Panika i živčanost mi istovremeno struje tijelom. Ali volim ju čak i sada. Čak i sada, dok ju gledam i vidim kako joj se misao nove špajze počinje motati po glavi. Mogu čuti metar u njenoj glavi. Vidim kako počinje mjeriti, kalkulirati i raditi računicu. Jače je to od nje. Ali čak i sada. Čak i sada Paula, nemoj zaboraviti. Izlazim poraženo iz kupaonice. Ostavljam ju okruženu farbom i pinelima. Ulazim u dnevni boravak, sjedam na kauč. Iz zvučnika dopire Lukasov glas. Pjeva o nemirnim godinama. O da, čujem te Lukase, čujem te. Dolazi nam nemirno doba u stan. Gledam u kauč. Odjednom mi izgleda premalen i neudoban… Zapjevam na sav glas. Dolaze nam nemirne godine. Sve je ludo, sve se, sve se okreće. Čujem ju iz kupaonice kako se nasmijala. Razumjela je. Ah Uma…

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=ot6C1ZKyiME

Davorka Medved: Moja Đuli

Đuli i ja, žene, majke, prijateljice. Volimo Rijeku, njenu oronulu arhitekturu, njen postindustrijski štih, volimo Vodovodnu, volimo Industrijsku (ma znam, Baračevu), zaobilazimo Korzo alternativnom rutom. Ali volimo i Korzo, samo ne u podne kad svi kavopije vise na terasama. Kažem joj:
– Ma ja volim ponekad sjesti na kavu, osobito sa dragim ljudima koje nisam dugo vidjela, ali ne prečesto, tu i tamo.
– Ali kad je meni to dosadno, ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu – ona će.
Vraga ne može! Kad nas dvije sjednemo na takvu kavu, pa kad se razvežemo o svojim temama, da vidiš kako može. Pola sata, tri kvarta od ure, prođu nam za čas. Naše teme su uobičajene. Primijenjena psihologija, odnosno što se kojoj dogodilo i zašto je netko postupio ovako ili onako. Đuli to začini sa astrološkim determinizmom:
– To je zato što imam mjesec u Blizancima pa sam nemirna.
– Pa što, imam ga i ja, pa opet nisam zvrk .
– Da, ali tebi nije u istoj kući. – pojašnjava mi ona.
– Ma znaš što, najlakše je razlog za krive postupke tražiti u nečem izvan nas, pa bio to i položaj planeta u trenutku kad smo se izlegli. Sama sam si kriva ako nešto krivo napravim, nitko me nije na to natjerao. Moja je greška i neka mi posluži za iskustvo, da drugi put bolje i pametnije biram svoje opcije.
– Ma je, draga, slažem se ja s tobom ali nismo baš sve sami krivi, nešto je i izvan našeg dosega – odgovara Đuli.
– Ma dobro, svakako je i to istina, ali ne volim stalno opravdavati vlastite greške vanjskim uzrocima. To je bolest slabića, a mislim da ih je jako puno oko nas – pojašnjavam joj.
– Je, je. Ma kad si ti meni draga, kužiš me, a ne ona Helga, ona bi samo sjedila satima, bila na nekim večerama i što ti ja znam.
Ustajemo sa kave, a prošlo je skoro sat vremena, ne vidi to moja Đuli.
Volimo mi i Trst. Pa i po Trstu tražimo druge rute, a ne one klasične, za šoping. Ma mi zapravo ni ne šopingiramo. Samo ako nam je usput. Smijemo se našim fiziološkim potrebama, pije se voda, pa se često mora na kavu da bi se dokopale toaleta.
– Hej, znam ti ja gdje nam je besplatno, znaš onaj parking, ima odličan WC….
Dok mi dođemo do parkinga, naši mjehuri bi rado platili i po pet eura za kavu. Ali tako je zanimljivije, napravile smo spačku, rekla bi ona. Samo dosadnjakovići bi postupili uobičajeno, očekivano, po propisu. Kao da smo napravile, ne znam što, a ne potražile besplatni toalet.
Kad se obučem prestrogo ili klasično ona me kori:
– Obukla si se kao općinarka! Ne idu uz ovu kombinaciju cipele na petu, trebala si staviti tenisice.
– Ma nema veze, to mi je danas bilo zgodno.
– Ali kad je moj znak vaga, pa mi je estetika jako bitna!
Dalmatinka Đuli, školovala se i živjela u Splitu, Šibeniku, Perugi, Beogradu. U Rijeci živi već trideset godina. Pitam je:
– Zašto nisi poprimila naš riječki govor ni nakon trideset godina? Još mi uvijek razvlačiš po dalmatinski.
– Ma nisam nikad ni probala. Volim ja riječki govor, ali to je mene bilo sram, kao da se pravim da sam nešto što nisam.
– A talijanski si govorila u Rimu i u Perugi?
– Ma to je drugo!
– Ma to je prvo! Biti u nekom gradu tri desetljeća i ne poprimiti naglaske, govor svoje okoline, ma stvarno to ne razumijem – ljutim se ja.
Malo mislim, kako da je zeznem.
– Znam, predložit ću Obiju da ti dodjeli nagradu Grada Rijeke za dugogodišnje očuvanje tuđeg dijalekta u okrilju našeg grada.
– To, to! Ha, ha ha! – viče Đuli i pridružuje se mom glasnom smijehu.
– To bi bila još jedna potvrda tolerantnog duha našeg grada. – zaključujem uz osmjeh.
Ona sluša Pearl Jam, Mikea Pattona, RHCP i sve to nešto tako, a ja kažem:
– Ma neka te, da si mi tako tvrda i energična, rokerice moja.
– Ma to ti je moj škorpion u podznaku, pa onda….
Nastavlja sa nekim kvadratima i kućama, kao, to dovodi do viška energije koju mora usmjeriti u takvo pražnjenje i u redovito svakodnevno višesatno hodanje.
Razumijemo se mi i nemamo nekih bitnih nesuglasica. Ona često traži moje mišljenje, a ja njezino. Kad se naljutimo jedna na drugu, ne traje dugo. Razbistrimo vodu i idemo dalje.
Ovnica i vagica. Koju ćemo danas spačku smisliti? Znam, idemo u parfumeriju isprobati svaka najmanje po 5 parfema, ali na sebi, ne na papiriću. Težak kriminal!
I tako nas dvije, dva do tri puta tjedno, aktivno negiramo depresivne kišne dane, uživamo u sunčanim danima, ali izbjegavajući dosadne načine, tražeći svoje staze i gradeći svoj svijet.
Ah, mi ljudi, uvijek si tepamo da smo posebni i drukčiji.