Milan Zagorac: Sinegdoha Nabokov

Nada Grubišić: Kadulja – u zaklonu s Nabokovom

Naizgled se čini jako teško ući u poetsko tkivo pjesnikinje Nade Grubišić – naime, gusti, simbolima prenaseljeni stihovi, rizomski zakutci koji ponekad dovode u zabludu, nestvaran svijet, složene usporedbe koje evociraju čas patos, dok ga već u drugom času isijecaju oštrim rezovima – sve to čini poeziju Nade Grubušić teškom, ali dostojnom puno ozbiljnijeg razgovora, puno šireg i dubljeg eseja no što ću izložiti u ovome kratkome osvrtu.

Naime, s njezinim se pjesništvom, koje jest vapaj na rubu, na granici, na samom rubu ekstinkcije, ali je još uvijek ovdje, zapravo zahtijeva neka vrsta literarnog spasenja, nje kao lirskog subjekta, a samim time i cijeloga čovječanstva, poput one iz prethodne zbirke Bolesna ruža. Ta se eshatološka crta djelomice prenosi i na ovu, donekle još neprozirniju, gušću i kondenziranju poetsku minijaturu, tako reći, do razine svijeta u svijetu, svojevrsnu točku singulariteta. Kadulja je stoga hologramski film teorije svega koji tek pod punim svjetlom i pravom optikom postaje to što jest – pjesništvo u totalu, pjesništvo koje jest sam život, same suze erotike i bola, pisanje koje više nije samo jedan čin, već cijeli život postaje pisanje.

Neka čitatelja ne zanesu poetske slike koje će prizvati s jedne strane aristokratsku studen petrogradskog spleena kao i s druge strane američke pedesete, šezdesete, hippie kulturu te (navodno) babyboomerska opća mjesta. To je samo krinka, kamuflaža nečega dubinskoga što se krije iza Raklja, djetinjstva, mirisa kadulje, KADulje i Nabokova – sve od reda pojmova koji ne donose patetični mir nevinosti i mladosti nego snažnu distorziju. Štoviše, rekao bih da je već sama početna igra riječima kadulja – neka vrsta enkodirane poruke, neka čitulja, koja dolazi od ovoga KAD u naslovima – dakle, već tu započinje igra riječima koja se odvija do samoga kraja, do onog zadnjeg smislenog znaka u knjižnome bloku. A ta je enkodirana poruka, slično kao i u Bolesnoj ruži neka vrsta diskursa s nevidljivim opresorom, moguće simbolički danom u notornom Nabokovu (dakle, ovo bi bila „sinegdoha Nabokov“, ako ćemo aluzivno prizvati „Sinegdohu New York“, kad već nismo načisto s temeljnim sadržajima), ona se zrcali iz stihova: Priroda je zapravo ravnodušna na nas / naše konje na livadi leptire je li pošteno / gubiti tolike ljude biti opsjednut njima sjećanjima / na djetinjstvo pedofile koji se bore protiv / pedofilije that slow slow words / zato je za tobom potekla izvorska voda.

Tu je mračni lik situiran u prijetećem, iskrzanom ambijentu poluotoka i podivljalog bilja odraženog u opasnu, muljevitu jezeru: znači napitak kuhan od kadulje s poluotočkih makadama / Raklja Stancije Grgur Skitače neprovjetrenih / malih madona izmišljenih moći / crne rupe zjape u noći kada se pije čaj / motri sebe s neudobnog stolca tamno svoje lice / odraz na vodi opasna muljevita jezera.

Ovo je u temelju poezija dviju energija, najlakše bi bilo reći erotičko-tanatičke, no može se reći i one muške, snažne, prodorne, koja čini prekršaj pa je stoga mučna na jedan način i one druge, ženske, koja je bolesna, koja treba izlječenje, spasenje. Te dvije energije jedna drugoj nanose bol, patnju, ta moćna muška intuicija / osjetljiva na bolesne krajolike svijeta / planeta koji se ponaša uzorito poput spoznaja, tj. jer rekao si Nabokove: Genij, to je nonkomformizam / duboka brazda čovječnosti te nam se tako nadaje spasenje negdje u pomirenju, nesvarljivoj ljubavi između opresora i žrtve, između jakog i slabe, u nekom samoekskulpirajućem činu posvemašnjeg oslobođenja užasavajućeg (neimenovanog) tabua.

Pa iako evidentno evocira nešto strašno, ono se ne događa, no spoj, taj nužni hermafrodizam kojim se mora oprostiti muškarcu na počinjenju i ženi na slabosti svakako je moment čudesne transformacije, magije, alkemijskog čuda, dakle, nakon sagorijevanja, pada i izgaranja do crnoga, slijedi bijelo i žuto, slijedi graal, kamen mudraca, mogući nagovještaj spasenja.

Zbirka kodnoga imena i još više kriptične fakture Nade Grubišić upravo će se ovim simbolički prenabijenim stihovima posve zaokružiti, uhvatiti o vlastiti rep i ostaviti nas i dalje s pitanjima. Ta pomalo parsifalska uloga čitatelja kao da i jest samo dovršenje djela koje se proteže možda u beskraj, dakle u sebi sadrži onaj ranije spomenuti „pad u singularitet“, a simbolički nam je dana konačno otvorenim prolazima: bloody professor pogledima dodiruje stegno / učenica čaj je okružen stolom zatim morem istim / ljetom kad nismo starjeli već se obostrano prepoznavali /… političke znanosti sjede u klupi do tebe Vladimire / daješ mi vremena da postanem djevojčica / sjećam se Europe nemirnih tragova broda na Atlantiku / tvoje sjene / vrata uvijek ostavljaš otvorenim.

O autorici

Nada Grubišić rođena je u Puli 23. svibnja 1954. godine. Pohađala je pulsku Gimnaziju te je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Piše poeziju, epove i poetsku prozu. Objavljuje u hrvatskim, slovenskim, makedonskim i američkim časopisima.

Do sada je objavila sljedeće knjige: Apokaliptična avenija, Djevojčica iz porječja, Djevičanstvo ili The Moralizing Florist, Metropola praznine, Čitanje Dubrovnika, Akvarel /poetski roman bez interpunkcije/, Putovanje u mjestu, Oralne teme, Bolesna ruža i Kadulja – u zaklonu s Nabokovom.

U pripremi za tisak su: Magnesium beach, Gibraltar, Tusculum, Romeo u pustinji, Povijest nepostojećeg grada /ep/, Rendez vous, Bologna i Erosova košuljica.
Članica je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

Ilustracija ovitka: Branko Gulin

Marijana Stanković: Buđenje

Vetar je pomerio zavese i hladan vazduh je ušao kroz prozor.
Otvoreno je.
Budi je hladnoća. Volela je tako da se budi.
Ne shvata, ali ovaj dan biće drugačiji, teži. U njemu će prvi put biti nova ona, ni nalik staroj.
Ustaje. Mala, bela prikaza gleda kroz prozor. Ogrće veliku maramu preko pidžame i stoji. Gleda ljude. Naslanja se na prozor. Oči su joj snene, lice blago, još nenaviknuto na dnevnu svetlost. Ona nekog čeka.
Gleda iza ugla, očekuje uobičajene korake, koje prate sveži mirisi peciva i kafe, samo za nju. Gotovo da se smeje. Već zamišlja poljubac u vrat, blago će skloniti njenu maramu, neće se buniti. Iako je hladno. Zatim će uslediti lak, neobavezan razgovor. I neizbežno ispijanje prve jutarnje kafe. Udvoje. Najlepši početak dana. Sanjarenje joj prija.
Gleda ulicu, ljudi su joj zanimljivi. Posmatra ih, traži u licima drugih njegove obrise. Nema ih. Kasni. Tako čudno, nesvojstveno njemu.
I hladan vazduh prodire kroz maramu. Trza se. U trenu shvata. Sama je. Neće doći, otišao je.
Ulica više nije zanimljiva, samo masa bezličnih ljudi. Polako zatvara prozor da njihov miris, hladnoća i miris hrane ne uđu unutra.
Nije više gladna. A kafa ionako više nije ista. Kasnije će skuvati čaj.
Crni čaj je dobar za buđenje.

Foto: www.morguefile.com

Slavica Gazibara: „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije

Intervju s našom autoricom Slavicom Gazibarom iz zimskog broja časopisa 2014. na neki je način samopropitivanje našega djelovanja. Znamo da smo dosta zamutili vodu, ali još uvijek ne znamo dokle nas ova priča može dovesti. Slavica Gazibara dala nam je ponešto smjernica.

Predstavite nam se ukratko vlastitim riječima, odakle je počelo vaše spisateljsko putovanje i kako je izgledalo?

Više od dvadeset godina radila sam kao novinar, a već dosta sam godina profesorica u srednjoj školi u svome gradu Varaždinu, gdje i živim. Kako sam iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata bilo je svima teško, ali ni meni lako pa sam godinu dana u Stuttgartu prala suđe u jednom talijanskom restoranu. To zovem svojom studijskom godinom (humor me često spašava).

Kad sam se vratila, ratna se euforija ipak smirila, ljudi su počeli razmišljati da zlo ipak nije nacionalna kategorija i dobila sam radno mjesto najprije u Čakovcu u Gospodarskoj školi, a potom u Varaždinu u Elektrostrojarskoj, gdje radim i sad. Kako sam sama brinula o kćeri, a ona je planirala studirati, godinama sam radila po barem dva posla: uz školu sam  pisala za razne novine, agenciju HINA, za Jutarnji list itd.

Kao gimnazijalka slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu družeći se mnogo s mladim kreativcima. Tada sam željela na Kazališnu akademiju, a kako sam poeziju voljela i sama pisala, nastupi Enesa Kiševića i Darka Čurde dodatno su me motivirali u radu. Moju ideju o akademiji roditelji nisu podržali i život je krenuo drugim putem

Iako pišete i poeziju i prozu, vaš rad ipak broji više pjesama. Što je za vas osobito u poeziji, a što u odnosu na prozni izričaj?

Ja naprosto obožavam poeziju! Čitanje pjesme i dodavanje vlastitih opservacija datostima u pjesmi za mene su uživanje. Mislim da me poezija čini boljom osobom. Čini mi se da je ona šira od mogućnosti proze. Znam da zvuči paradoksalno, ali u pjesmi mogu obuhvatiti sve, apsolutno sve, a dodati i glazbu ako želim. U prozi netko to mora svirati ili upaliti radio.

Zapravo mislim da avangarda kao sveukupnost postmodernističkih izričaja traje i danas, stotinu godina poslije prvih krikova i manifesta. Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje.

Današnju razlomljenost čovjeka, njegova života i svijeta te odvojenost od prirode, svemira, drugog čovjeka i samog sebe već su raspredali filozofi i sociolozi, ali nisu našli rješenje. Naravno – onda je i umjetnost, pa i književnost, takva. Miješaju se književne vrste, tehnike pisanja, rodovi; u poeziji definitivno prevladava slobodni stih, a pjesme su sve kraće. Taj gotovo aforistični pristup izražava čovjeka današnjice: on nema vremena, volje ni unutarnje potrebe da dnevno dva-tri sata odvoji za čitanje. On traži kratko, intrigantno štivo pa je zato danas najpopularnija prozna vrsta kratka priča.

Govorim li o poeziji – pjesma postaje sve zgusnutija, stih je ogoljen, značaj epiteta kao ukrasnog pridjeva gotovo da se gubi, često je on u funkciji pojačavanja kontrasta ili paradoksa. Epitet danas daje efekt začudnosti. Ima još narativne poezije, a ako govorim o ovim našim prostorima – onda mi se čini da – kako idemo prema istoku – to je ima više

Kakva je, po vašem vlastitom mišljenju, narav vašeg književno-umjetničkog izričaja, čemu stremite?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Sve ono što volim u pjesništvu… Nadam se da djelić toga ima i u mojim stihovima. Znam da su pitanja poput onih tko sam, kamo idem, koje je moje poslanje, pitanje osamljenosti fizičke, ali i one u društvu – elementarna pitanja svakog čovjeka. U svojim pjesmama postavljam pitanja, a tek ponekad odgovor. Sebi. Ako se i drugi nađu u njima, onda sam na dobrom putu

Možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Svi koji objavljuju ovdje pišu dobro. Kao da je nekim čudom selekcija već obavljena. Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića.

Zapravo u vašem časopisu nema loših pjesnika, to je činjenica, a valjda i jeste zato najbrojniji po autorima, najcjenjeniji među njima i najutjecajniji pjesnički portal u zemlji.

Imate li omiljenu pjesmu ili autora, možda kolegu pisca? Kojim se piscima iznova vraćate u potrazi za inspiracijom ili naprosto oduškom?

Jedan kolega uputio me u izdavačke vode. Otad objavljujem na nekoliko pjesničkih portala, među kojima je i „Književnost uživo“. Velikom pjesniku i velikom čovjeku Zoranu Piljeviću sam duboko zahvalna na podršci i to ističem ovom prigodom s obzirom da se nismo upoznali. Iako čovjek s vremenom stvori neke rigidne stavove o ljudima, još uvijek ima i divnih ljudi! Otad – oko dvije godine – objavljujem najčešće baš na portalu „Književnost uživo“.

Volim i čitam od poezije sve do čega dođem, ali posebno volim ruske i francuske pjesnike: Jesenjina, Ostrovskog, Ahmatovu, Baudelairea, Verlainea, Lorcu, Nerudu, Poea… Od prozaista  Dostojevskog, Camusa, a od suvremenih obožavam Franzena, Gryttena, Shea mi je dobar, Handke, novi naraštaj Skandinavaca, mladi Goran Vojnović iz Slovenije… Ipak, uvijek se ponovno vraćam Selimoviću, Andriću, Dostojevskom i Tolstoju. Možda zato što sam s njima odrastala, a od pjesnika prije svih volim Ujevića pa Matoša, Šimića, Miljkovića, Desanku Maksimović. Kod njih pronalazim mnoge odgovore na vlastite dvojbe i svako malo zavirim u njihove stihove.

U mome viđenju poezije Tin Ujević nije samo veliki pjesnik i pisac, već i kao čovjek zauzima posebno mjesto. On mi je nešto poput biblije u književnosti. Njegove i Matoševe rečenice najljepši su stihovi i najljepše stranice na hrvatskoj književnosti. Oni su postavili standarde pisanja koji ni danas nisu nadmašeni. Kad ih po ne znam koji put ponovno čitam, ne samo da im se divim, već uvijek nanovo otkrivam ljepotu svog jezika.

Postoji li za vas negativna tendencija u poeziji/prozi? Postoji li literatura koju ne volite čitati?

Pravi problem danas su vrijednosni kriteriji. Pripadam starijoj generaciji koja je u mladosti doista osjećala slobodu u izražavanju mišljenja, promišljanju svijeta, čovjeka, mi smo se stvarno borili promijeniti svijet i mijenjali smo ga. Danas mlade ne zanima gotovo ništa, osim novi tip mobitela ili kompjutera i filmovi – bajke, a sve zbog najnovijih tehničkih dostignuća. Kada sam djeci na nastavi htjela pokazati kako su ljudi  u starom vijeku množili višeznamenkaste brojeve samo pomoću sjecišta linija, oni su počeli brbljati, potpuno nezainteresirani! Na pitanje zar ih to ne zanima, odgovorili su – što će im to kad ionako imaju sve na kalkulatoru! Tako je i s odnosom prema znanju.
Ipak, nisu oni krivi, mora da je upravo moja generacija negdje pogriješila kad smo ih rodili u ovakav svijet, dali im takve igračke u ruke… Možda smo se trebali više družitis njima, razgovarati, igrati, čitati, možda se nismo trebali oduševljavati svakom tehničkom i tehnologijskom novotarijom i poželjeti je u svome domu, a možda smo mi preživjela kategorija ljudi, a baš oni ta novost koja će iznjedriti neki bolji svijet…
Naravno, da se odraz ovoga vidi i u umjetnosti, pa i u književnosti.

U poeziji ne volim prostakluk niti me zanimaju erogene zone pojedinih ljudi, kao ni njihov način vođenja ljubavi. Iako je to danas u modi i erotske pjesme pišu mnogi, meni su odbojne. Za mene je čist papir, bijeli papir na kojem će nastati pjesma ili biti upisana neka dobra misao – svetinja, imam pred njim neku tremu i želim dati najbolje od sebe kada pišem. Jer to je moja JA, moj lirski subjekt koji je mnogo više od banalnih riječi leptirići u trbuhu i tragovi poljubaca na vratu. Naprosto me ubija ta banalnost, prizemnost kad čitam…

Smeta mi i nepismenost djela onih koji pišu. Najviše mi je žao kad vidim dobru pjesmu, sjajno napisanu, a ni elementarno pismenu. Znam da ne mora svatko znati savršeno pravopis i gramatiku, ali ipak smatram da iz poštovanja prema poeziji, prema pjesmi i prema samome sebi mora prije objavljivanja to pokušati urediti.

Kakva su vaša razmišljanja o projektu i časopisu „Književnost uživo“? Uspijevamo li povezati autore i pružiti im polje kreativnog izričaja? Imate li savjete za nas?

Kako to da nema kod nas više prostora za objavljivanje? Ima portala, naravno, ali ako otvorite i vidite posljednju objavu od prije godinu dana ili šest mjeseci, onda se tu nema što tražiti! Osim toga te stranice njihovi timovi koriste za promidžbu, reklamiraju svoja izdanja i neke aktualne događaje. Kad to odrade, a ne događa se ništa drugo i nitko ne objavljuje svoje radove, zadnja objava nekad traje mjesecima. Uglavnom – upravo „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije, u Hrvatskoj definitivno, ali i šire – mnogi ljudi koje poznam preko poezije s drugih portala – iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada – objavljuju upravo ovdje. Ovaj portal postao je nekako prestižni kulturološki centar onog što danas možemo nazvati širom regijom.

Osim što na ovoj, ali i još nekim stranicama objavljuje puno ljudi, vlada svugdje dobra atmosfera, administratori brinu da nema neugodnosti ili provokacija bilo koje vrste, tolerancija je maksimalna i to mi se sviđa. Kao što ima eminentnih imena, ima i onih koji su početnici, ali se vrlo brzo iskristalizira tko i kako piše. Iako je ovaj način plasiranja poezije nov, on već zauzima značajno mjesto uz one uobičajene klasične načine – tiskane knjige i povremene promocije. Knjiga stoji na polici u knjižnicama ili domovima i uglavnom se ne čita, dok se na portalima čita sve objavljeno, tako da su mnogi koji ovdje objavljuju čitaniji od onih velikana u knjižnicama. Upravo je to bitna karakteristika Fb-poezije, koju posredovanu internetom možemo čitati, čak i prosuđivati javno, a sve iz svog doma. Naravno – to je i njezina najveća prednost. A „Književnost uživo“ po mom dubokom uvjerenju ispunjava sve ovo.

Znam da je danas teško financirati tiskovinu, a još teže ju prodati, ali vaš časopis je toliko avangardan, toliko različit od svih ostalih, toliko kvalitetan i po sadržaju, i po likovnim prilozima i po grafičkom oblikovanju – to je kultni časopis – i trebalo bi ga tiskati. Da bude savršen, da bude za budućnost otisak jednog vremena, to bi svakako trebalo napraviti.

Razgovarala: Tea Marković

Tamara Čapelj: Bijeg na kraj svijeta

Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta?
Ostavimo vremenske prognoze i hirove,
ustajanja na lijevu nogu i sastanke
s kiselinom u stomacima,
zaboravimo ograničenja brzine i lajkove
i hajdemo,
nek’ nam mjesec bude za leđima,
a pred nama ništa,
samo duboka provalija
jednog zaluđenog svijeta
i ozonska praznina
sa sjećanjem na rupe.
Tamo ćemo hladiti potrošačka lica
zelenim listovima umjesto lepeza,
brčkati noge u plićaku potreba
i rukom tjerati sve izmišljene standarde
kao dosadne muhe.
Jesti ćemo svaku petu ulovljenu ribu,
a ostale uz pozdrav vraćati u vodu
(za sjeme svakovrsnom životu)
i neko samoniklo sočno voće
kad nam crijeva zasviraju gajde
il’ kad nam se hoće,
i ja ću ti svakog dana u travi ubrati
pune šake slatkih crvenih osmijeha,
a ti ćeš predvečer sakupljati
po naramak toplih pogleda
da nas grije u našem domu
s krovom od zvjezdanog neba.
Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta
da se nikad ne vratimo
ili da se ušunjamo u prošle živote
samo ako poželimo
provjeriti koliko smo sretni?
Drugi će o nama nagađati
gdje smo to naprasno nestali
i kakve su to mračne tajne
ukrale naše korake
šarenim izlozima lutaka bez srama,
a mi ćemo mirom dane krečiti
i negdje na kraju svijeta srećiti
zbog svega što je ostalo za nama.

Foto: www.morguefile.com

Sanjina Marochini: Malo je kasno “željeti postati”…

Malo je prekasno „željeti postati“ bilo što u godinama u kojima jesam. Pola stoljeća i nije tako malo, kao što, uostalom, nije ni puno. Međutim, možda je ispravnije reći da „želim postati“ nikako nije moguće u našoj zemlji.

U našoj zemlji vrlo malo ljudi i razmišlja o tome što žele postati. Žele samo raditi da bi preživjeli. I to najčešće ono što nisu završili bilo srednjom ili visokom školom i ono što stvarno ne vole i ne žele. Ovo je „Ne, ne želim postati zemlja…“. I kakva može onda biti privreda takve zemlje. Zemlje u kojoj gotovo svi rade na pogrešnom ili nevoljenom mjestu.

Ja sam samo željela postati stručnjak. Stručnjak u onome što sam završila ili eto, dobila da radim. Nikada nisam težila nekoj poziciji u poduzeću tj. šefica, direktorica i slično. Nije mi nikad bila privlačna moć. Puno privlačnije mi je bilo da netko kaže: „Idi k njoj. Ona ti je stručnjak u tome, sve zna što se o tome može znati.“


U našoj zemlji vrlo malo ljudi i razmišlja o tome što žele postati. Žele samo raditi da bi preživjeli. I to najčešće ono što nisu završili bilo srednjom ili visokom školom i ono što stvarno ne vole i ne žele. Ovo je „Ne, ne želim postati zemlja…“. I kakva može onda biti privreda takve zemlje. Zemlje u kojoj gotovo svi rade na pogrešnom ili nevoljenom mjestu.


Možda bih danas i izabrala nešto drugo za studij. Ima neke logike što Zapad često primjenjuje da prvo mladi ljudi rade u zanimanju koje žele studirati, a potom ako vide da im to ide i sviđa im se, idu studirati. Često ih i sama poduzeća upućuju na to. Definitivno bi izabrala nešto drugo npr. agronom, mikrobiolog, zoolog, veterinar, šumar, pisac, povjesničar umjetnosti, muzičar …

Moj otac je jako želio da postanem liječnica i stvarno sam imala dara za to. Ali, eto problema, nisam nikako mogla podnijeti pomisao na seciranje. Moja mama uopće to nije željela. Iako djeca definitivno sama moraju odabrati što žele raditi, nikad ne treba zanemariti da svatko dijete ipak želi udovoljiti svom roditelju.

I tako sam ja po vlastitom nahođenju diplomirala ekonomiju. Činilo mi se da je to baš ono pravo, iako pojma nisam imala što ću raditi i što oni ustvari rade. Bio mi je to studij-mješavina svega onoga što volim i što mi odlično ide. Ima matematike, ima stranih jezika pa tu su i putovanja koja obožavam, zemljopis. Sve se složilo točno kako je trebalo. Međutim, u stvarnosti sve je nekako krenulo naopako i ništa nije bilo onako kako sam smatrala da će biti i kako je trebalo biti po svim ekonomskim teorijama. Bilo je tu svega i složenih radnih odnosa i složene privredne situacije i privrednih kriza i sve to je doprinjelo da danas ne radim. Ah, da, danas radim sve što samo ja hoću.

Ne raditi ništa, u onom klasičnom smislu kad ste nezaposleni, zapravo je kao da vam netko amputira ruke i oslabi vezu prema središnjem živčanom sustavu. Ali, ja sam to riješila vrlo brzo. Završila sam puno tečajeva od klasične masaže, jezika, brzog čitanja do dizajnera interijera. Samo pitajte za neki tečaj, sigurno sam ga prošla i to s najvišom ocjenom. Što se tiče ruku, opet malo pišem, samo za razonodu. Ruke se moraju kretati, to je svima jasno, zar ne? A, tu je i moj predivni vrt. Uposlila sam žestoko i noge. Prije nekoliko mjeseci otrčala sam polumaraton i ozbiljno razmišljam o maratonu. Nezaposlenost mi je, vjerovali vi to ili ne, puno toga dala.

Kaže se da Bog uvijek da nešto što ne očekujemo. Ja sam mu zahvalna na svemu. Dao mi je puno, puno toga što sam mislila da će biti problem, oduzeo mi je nešto o čemu uopće nisam brinula, dao mi je nešto da se borim žestoko i da uspijem u tome i nešto što koliko se god trudila neću nikada uspjeti.

Kad još jednom razmislim što bi stvarno željela postati… Željela bi postati astronaut i uživati u ljepotama Svemira lebdeći u bestežinskom stanu. Da, bestežinsko stanje je još jedina stvar koja mi nedostaje.

 

Milan Zagorac: Prozor u… Drenje

Luka Bekavac, Drenje, Profil, 2011.

Malo je koji roman domaćeg autora koji sam pročitao u posljednjih nekoliko godina imao ovakav radikalan utjecaj na moje trenutno stanje svijesti. Je li to zbog specifične ugođenosti na tematiku koja ako ništa drugo, onda barem okvirno slijedi one teme, znate na koje mislim, one koje ćemo, primjerice, gledati u Mišakovim emisijama Na rubu znanosti, a koje, iako često djeluju sluđeno, bez ikakvog smisla, a kamo li “znanstvenog diskursa”, doznačuju vrlo kompleksne činjenice koje olako marginaliziramo ili preskačemo.

Dobro, pustimo sada Mišaka, to je tema za sebe, ima i on svoje uspone i padove, možda je i Mišak tek “mula” neke druge agende koju za sada ne možemo spoznati.

Možda je na mene utjecala ta geografska podudarnost, naime, moja je prabaka Eva Kajtar, rođena Pek pokopana na pustom seoskom groblju na neoznačenom grobnom mjestu, tj. označenom drugim imenima, ali u stvarnom Drenju, ono drugom Drenju u koje je Marta, glavna junakinja Bekavčeva Drenja, “jutros otputovala , presjedajući u Đakovu”, a koje je geografski dijametralno suprotne pozicije u odnosu na ono u kojem se odvija radnja romana. Moje je Drenje, tamo, kada krenete od Đakova prema Satnici pa skrenete kod Bijele Vile na cestu prema Mandićevcu. Bekavčevo je Drenje u Baranji, u svojevrsnom rasjedu, tektonskom poremećaju koji je mogući “uzrok” puzajuće “katastrofe”. Ima još tih geografskih podudarnosti, Paljevine, primjerice, još jedan lokalitet koji zaziva vukojebinu, mjesto koje jest, a nije, mjesto koje je u totalnom raspadu, ispunjeno tek zombijima, alkoholičarima i njihovim suprugama bez ikakve perspektive.

Ne, nije slučajna ova podudarnost s Romerom i njegovom “Noći živih mrtvaca”, oni su ovdje malo manje opasni, rekao bih više nelagodni besmisleni ljudi (čak se na jednom mjestu sam pripovjedač osjeća nelagodno zbog te eugeničke prispodobe), a više simptom kompletne trulosti, unutrašnje raspadljivosti, unutrašnje dezintegracije mjesta u koje možete samo (u)pasti (“pad u Drenje”) nekim nesretnim slučajem, nizom nesretnih događaja, nikako namjerno stići, mjesta koje je odvojeno od svijeta ne samo fizički, nego i telekomunikacijski, kojem nitko ne zna uzrok propasti (“cementara” i tko zna tko je kriv za propast, “komunisti, četnici ili ratni profiteri”), no čini se da taj uzrok nije ni lako ni jednostavno spoznati. Dakle, mogli bi ga čitati i u tom socijalno-političkom registru, no ovaj roman to nije, malo je tu bavljenja takvim stvarima, iako tangencijalno ispipava bilo besmislenih financiranja sveučilišnih projekata u nedogled, kao i prepuštanje pojedinaca, zajednica pa čak i cijelih kolektiva dugoj, polaganoj, propadajućoj agoniji koja se manifestira u urušenim socijalističkim industrijskim kompleksima, u propalim zgradama bivših robnih kuća, naseljima u ubrzanom stanju devastacije i gutanja od strane podivljale elementarne prirode (čitaj, sindrom Pripjata) koja u ovom romanu mahom predstavlja prijetnju i opasnost, ona je besvjesna i djelujuća za razliku od svega što ima svijest, a to je čovjek, djelomično i životinje, što nastoji pobjeći iz ovoga bezdana, tj. informacijske crne rupe.

Ima i ona pučka egzorcistička crta, dakle, onih likova u seoskim odijelima i bijelim košuljama koji dolaze  iz Habjanovaca, samozvanim radiestezistima tj. rašljarima koji se okupljaju oko časopisa “Duh i rašlje”, ospkurnog glasila, uvjetno rečeno razuma u degenerirajućem i sve iracionalnijem ambijentu koji se s vremenom samo dodatno distorzira: zapravo priroda snimana i zatim obrađivana minimalnim tehničkim sredstvima pokazuje napukline u konzistenciji, neki “bijeli šum”, ono nešto što ne pripada ni ljudima, ni živom svijetu, pa čak ni samoj, recimo to tako, neživoj prirodi. Moguće, taj se “bijeli šum” čini kao posljedica neke katastrofe, no za njega je teško naći dokaze. Upravo se tome, kao kontrapunkt “znanstvenom”, a zapravo nekonvencionalnom istraživačkom duhu profesora Markovića postavljaju ovi pomalo protudemonski rašljari. Pučki egzorcizam, sumnja u zloduhe, suspektne magijske čini koje remete prirodnu ravnotežu. Film Bijeli šum dodatna je zanimljiva poveznica, naime, predstavlja tu natprirodnu vezu sa onim svijetom, što god taj svijet bio, no ovdje je dominantan osjećaj snomorice.

Marta (Vaszary) uz profesora Markovića predstavlja jedini bitan lik u tijeku uvjetno rečeno radnje jer radnje nema u klasičnom smislu riječi, ona je rudimentarna i dala bi se sažeti u nekoliko riječi: aposolventica Marta svoj završni dio studija mora odraditi na stručnoj praksi kod profesora Markovića u Drenju na projektu koji se javno zove “Utjecaj Domovinskog rata na bioaktustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, a sastoji se od niza snimki koje treba napraviti, analizirati, katalogizirati, razlučiti, dovesti u stanje pogodno za sustavnu analizu. I da, to se i čini, tijekom cijeloga romana, no prepreke koje se postavljaju pred Markovića i njegovu još uvijek neodlučnu suradnicu Martu, daleko nadilaze fizičke, a postavljaju sve teže i teže mentalne granice koje postaju sve nepodnošljivije što je slika “katastrofe” i “Novog Bezdana” sve jasnija i, naravno, sve manje znanstvena. Čini se kao da je Drenje ne samo negativ Viljeva, kako se implicira u romanu, nego negativ određenog duševnog stanja u kojem se nalaze kako Marković (o kojem manje više ne znamo ništa, osim što možemo reći da je to jedan manje prosperovski, a više lik poput Fabijana u Ritmu zločina, ludi genije za kojeg nismo sigurni je li manipulator) i Marta (o kojoj znamo da je bolovala od neke nedefinirane bolesti no s jasno izraženom duševnom tj. psihičkom patnjom).

Općenito Bekavac je sinestetičar, tj. njegove su bogate slike vrlo zanimljive unatoč statičnost, zapravo, po cijeloj je toj fakturi sličan modernoj inačici Blechera i njegovih Događaja u neposrednoj irealnosti,  s istom temeljnom postavkom: naime, cijeli je naš svijet, cijeli život, tj. sva svijest tek jedna manifestacija nečega toliko monumentalno neprispodobivog da zapravo izaziva jezu. Ne, dakle, toliko ta atmosfera zombijevske tuposti, ne ta prijeteća sila iza bijeloga šuma, ne dakle, nekakva strašna neman ili duh, vampir ili prikaza (toga nema), već ta moćna potmula buka autentičnog postojanja koja se krije iza naše zavjese koju percipiramo kao stvarnost jest sama po sebi jeziva, od nje se ježimo i nju osjećamo kao moćnu distorziju naizgled razumnog svijeta.

“Treba se pomiriti s tim, mozak je samo filter, krajnje primitivan filter: on inhibira taj tijek koji postoji mimo njega, a zatim tu inhibiciju, ili ono što se kroz nju uspije probiti, naziva ‘stvarnošću’ ili ‘svijetom’. To je, zapravo, jedina svrha ljudskoga mozga: konverzija visokofrekventnih signala od kojih je tvoren taj famozni šum oko kojega se prepiremo, transformacija te buke u niže frekvencije naše vremenske zone”, navodi Marković u svojem pledoajeu na tzv. konzultacijama Marti, zapravo, vrlo precizno govori, štoviše, pomalo apodiktički o nečemu što bi psihijatri nazvali perceptivnim inhibitorima i njihovom eventualnom kolapsu što se, dakle, naziva psihoza. Stvarnost je budna svijest ograničena cijelim nizom inhibitora. Bijeli šum je jedan od mogućih proboja tog nasumičnog nesvjesnog neartikuliranog sadržaja u naše prostorovremensko polje, naime, nesvjesno ne podliježe zakonitostima ni prostora ni vremena, ono je izvan toga, zapravo čini se da je ono taj potencijal svega postojanja, dok je svijest, što kaže Marković, tek linija olovke čija širina predstavlja raspon svijesti, a duljina tijek, tj. duljinu života.

Bekavac naizgled govori vrlo sigurnim znanstvenim (meta)jezikom te je pomalo zamagljena granica između ironije i ozbiljnog iskaza, no jedno je sigurno: ovaj roman obrađuje temu složene psihodinamike svijesti, nesvijesti (iako nije eksplicitno rečeno) i uvjetno rečeno stvarnosti. Vjerujem da, uz Viljevo, ovo nije jedino djelo u kojem otvara ovaj kompleksan korpus tema koje se očekuju više u procijepu fizikalne ezoterije (i, naravno, vrlo ozbiljne primjerice, kvantne mehanike), psihijatrije, teorije svijesti, struna, tzv. teorije svega te, naravno, umjetnosti, no ne i naše, zacijelo zbog niza ograničavajućih faktora lokalne intelektualne scene, da ne kažem, sveprisutnog intelektualnog deficita.

Konačno, kako sam započeo s pomalo autobiografskim momentom, tako ću ovaj kratki osvrt i završiti: naime, sve se čini, u romanu Drenje naravno, da je taj epicentar negdje u bezdanu, u jezeru koje je navodno umjetno no kojem se ne zna koliko je duboko dno, da je tu negdje izvor tog zbunjujućeg šuma, te uznemirujuće pozadinske buke koja nekako posve slučajno korespondira s mojom snovitom vizijom tzv. Sotoninog bunara, tj, podzemlja (ne)svijesti do koje do jedne razine naša racionalna svijest ima pristup, no nakon nekog vremena taj je pristup onemogućen. Tko zna, možda upravo kako bi  nam zaštitilo taj krhki, osjetljivi, svjesni aparat kojim stvari oko sebe uspijevamo složiti u inteligibilne pojave?

Milan Zagorac: Važna misao često je skrivena u kaosu

Kratka opaska o poslu urednika

Tijekom svoje sada već gotovo dvodesetljetne uredničke i paralelne autorske prakse, uočio sam nekoliko zakonitosti koje pri svakom uređenju knjige (tj. bilo kojeg materijala za javnu objavu) moram uzeti u obzir. Tu ima, dakle, više različitih razina i dimenzija na koje treba obratiti pažnju, a one su od čisto sadržajnih (dakle, kada se bavite ovakvim stvarima, gotovo je sigurno da će vam povremeno dopasti u ruke primjerice medicinska, pravna, tehnička, ekonomska ili humanistička stručna knjiga, znači ne samo beletristika, proza i poezija, primjerice, ili esejistika, ali jednako tako i dječja knjiga, pa čak i slikovnica), uređenosti materijala (ima materijala koji kao da su pisani od osoba nevještih u jeziku, ima tzv. kockastih prijevoda, tekstova koji su do bola nepismeni, zbrčkanih rukopisa kojima ni uz najbolju volju ne možete otkriti koji je skriveni smisao itd.), tekstova koji jednostavno nisu čitki (jer su prehermetični i postavlja se legitimno pitanje trošenja resursa na njih), tekstova koji nisu literatura nego psihoterapijski zapisi kao i novinarsko-političkog pamfletizma koji se predstavlja kao književnost. Također, postoje namjerno ili slučajno (podsvjesno) skrivene namjere i misli koje u ambalaži beletristike morate uvažiti kao literarnu stvarnost, iako i te kako znate da se ne radi o ugodnim spoznajama (koliko obiteljske boli, nesreće, zločina, trauma i neriješenih čvorova dostojnih najbolje tragedije leži kamuflirano u tekstovima koji su naizgled krimići, ljubići ili dramuleti), naročito kod pisaca s manje iskustva; oni s više iskustva to će učiniti vještije, pa će se taj autodijegetski biografski moment jednostavno manje vidjeti. To je u sferi profesionalne tajne, štoviše, to nije tajna, ali jest, što znači još kompleksniji odnos: naime, vi znate da autor zna, ali treći, dakle, čitatelj možda sumnja, možda ni ne sumnja i ne zna, iako je očito u samome sadržaju. Malo grahamgreenovski, ali je tako.

No sve je to dio ovoga posla. Temeljna stvar koja s godinama počne nervirati je tzv. neobjavljivi tekst, ovdje mislim u pojmovima jezične i tipografske (ne)uređenosti kao što podrazumijevam eventualnu zbrkanost misli te susljedno samoga diskursa. Sve to u suradnji s autorom jednostavno morate urediti, ponekad čak i po cijenu da zapravo pišete novu knjigu, što drastično poskupljuje sam postupak, no važna ideja, zanimljiva radnja, važna misao često je skrivena u kaosu. Upravo kao što vas izuzetno korektno pripremljen tekst može zavesti na krivi put, pa zapravo začarani njegovom tehnikom ne obraćate pozornost na njegovu ispraznost, tako će vas neuredan, polupismen tekst odbiti iako je sadržajem stostruko veći i važniji. No tu se radi o autentičnosti i točnosti koja se traži i koja je viši zahtjev od stilske ujedančenosti, jezične korektnosti i tipografske urednosti.

Spomenuo sam da se tematski možete baviti svime i svačime: urednički je posao prekarni i osobno zacijelo profesionalno pokrivate jedno, dva ili najviše tri područja, no brojna druga su vam jednostavno manje poznata.  Zaista bi bilo preuzetno očekivati da dobro i jasno poznajete rad bubrega, gorivne ćelije ili da su vam kristalno jasne koncepcije teserakta kao i valna funkcija. No slično kao i novinar, morate se upoznati s biti stvari koju uređujete, jer, htjeli-nehtjeli, ne želite da vas pamte kao urednika koji je otok Krf smjestio u Albaniju, ne želite da vas se netko prisjeti kao onoga koji nije primijetio da je Idi Amin Dada bio ugandski, a ne zairski diktator, nikako ne želite da česminu zamijenite s čempresom, da je Kaspijsko jezero slano, iako niskog saliniteta na sjeveru i višeg na jugu, kao ni to da je bezgrešno začeće vezano uz Djevicu Mariju i njezinu majku Anu, a ne uz nešto što se jednom dogodilo, naime, prevedeno je kao “bezgrešna koncepcija”, pa ispada da se ne radi o teološkom pojmu i općem mjestu kulture, nego pojmu iz Star Treka.

Kako bilo, ovakve će vam se pogreške dogoditi. Neće, ako ne radite, ako radite intenzivno, hoće i moraju.

Naime, ovo pišem jer sam svjestan da široj zajednici nedostaje urednika. Ne samo onih urednika koji pišu u impresumima, dakle, proforma urednika i ljubitelja knjige, nego ljudi na terenu koji od kaosa sadržaja grade nove sadržaje, koji biraju, vode računa o detalju, od jezične do najsitnije grafičke pojedinosti kao i samoga plasmana toga sadržaja, koji su u stanju povezati same ekonomske zahtjeve s onima sadržajne naravi, koji nisu samo puki izvršitelji niti provoditelji agendi – dakle, bruto primatelji javnoga novca te samo delegati nečije tuđe volje, nego aktivni sudionici u artikuliranju za sada amorfnoga, često nesvjesnoga sadržaja u smisaone blokove koji živo korespondiraju s vanjskim svijetom. Uvjeren sam da takvih ljudi zaista nedostaje jer vidim previše epigonstva i previše agendi koje imaju malo veze s slobodnim intelektualnim kapacitetima, a koje se ne može poništiti, već samo i jedino nadrasti.

Ipak, ovaj posao se ne uči u školi. On je izrazito izvaninstitucionalan jer jednostavno ne može biti naučen u školskom sustavu: radi se o živom materijalu koji stalno mijenja svoje oblike i tehnološke zakonitosti, da o ekonomskim ne govorimo, pa je škola jednostavno po definiciji u kašnjenju. Za njega je jedini funkcionalni način obnavljanja profesionalnog osoblja upravo praksa. Ne postoji formalni doktorat iz izdavaštva, kao ni formalna specijalizacija, a ako i postoji, sumnjam da je jamstvo preuzimanja konkretne odgovorne funkcije. Naime, urednik je više poziv, štoviše, vrlo traženi posao, no jedan od onih koji morate učiti u hodu. Doista, pomislite malo, sve je oko vas dizajnirano, editirano, uređeno. Štoviše, smatramo to samorazumljivim. Ipak, urednika je i više nego premalo. A da bi se dobilo priliku za takvo što, jednostavno morate ući, uskočiti u posao. Zajahati ludoga bika. Pa čak i ako govorimo o uređivanju književnih i srodnih sadržaja.

To opet predstavlja priču za sebe i svakako nešto o čemu bismo morali jednom skorom prilikom porazgovarati.

Foto: www.morguefile.com