Blago Vukadin: Kako sam postao lopov

Nisam nikada vjerovao da ću u zreloj dobi postati kradljivac, iako sam još u ranim godinama znao kradomice maznuti kajmak ili grožđe, no kao olakotnu okolnost navodim da bih u takvim prilikama sve pošteno podijelio na četiri skoro jednake hrpe– za sebe, Vinka, Mariju i Marinka. Većina mojih dosadašnjih krađa svodila se je dakle na pribavljanje jela i popratnih uživanja, samo jednom u životu sam prijatelju ukrao curu, no ona je dragovoljno pristala na kazneno djelo, dok su meni osobno nekoliko puta ukradene nekakve sitnice, no ništa važno.
S drugim lopovima radim ponekada. Tumač sam i služim kao sredstvo komunikacije pri određivanju nečije krivice ili nevinosti ne miješajući se puno u interpretaciju izgovorenoga, ali mi se ipak zna dogoditi da se postavim na moralnu uzvisinu i u mislima osuđujem kojekakve provalnike, džeparoše i pljačkaše. Jedino, valjda zbog vlastite prošlosti, imam puno razumijevanja prema kradljivcima hrane, no takvih je jako malo, a njih ni sud ne kažnjava strogo.
Zato se danas, nakon što sam postao lopov, malo čudno osjećam, nisam se jutros usudio ni pogledati u ogledalo. Još sam doduše na slobodi, ali pitanje je koliko dugo će to potrajati, pa koristim priliku da sve zapišem, znajući da u pritvoru nemaju ni papira ni olovke, a u međuvremenu bih mogao zaboraviti što sam noćas sanjao.
Sve je krenulo bez predumišljaja.
Čim sam odložio davno započetu knjigu na noćni ormarić i zatvorio oči dobro sam se ušuškao, zagalamio još jednom na Christiana da smanji ton na televizoru i po običaju otputovao u daleke krajeve.
Tanja i ja smo prvi put nakon našeg vjenčanja krenuli na odmor bez djece, te nismo dugo razmišljali gdje ćemo, glavno nam je bilo da se izgubimo prije nego što klinci naprave nered u stanu, pa počnemo sklanjati i zakasnimo na avion.
Odvezli smo se bez odgađanja do aerodroma, kupili karte za Pariz i nakon kratkog vremena smjestili se u lijepoj, prostranoj sobi u starom hotelu s masivnim namještajem i pogledom na Eiffelov toranj. Tanja je bila oduševljena jer nikada ranije nije bila u Parizu, a ja sam se iznenadio kad sam u hotelskoj sobi ugledao Antu Baćkušina, te sam ga upitao neljubazno:
„Šta ti radiš u Parizu, u našoj sobi?“
„Na odmoru sam. Nijedna druga soba nije bila slobodna, pa su mi rekli da vama sigurno neće smetati ako spavam na kauču jer imamo isto prezime.“
Nisam znao što da mu odgovorim. Tanja mu je ponudila sok iz minibara i tako je moj stričević umjesto djece počeo zanovijetati i pitati gdje je zahod, kad ćemo u grad, gdje ćemo ručati, što ćemo raditi uvečer i koliko stanovnika živi u toj velikoj gradurini. Tanja mu je strpljivo odgovarala, a ja sam bio ljutit i zaputio se u predsoblje da svome bijesu dadnem barem malo oduška.
Zinuo sam od iznenađenja kad sam na malom, smeđem stoliću, kosih drvenih nogara, prekrivenim staklenom pločom ispod koje se je prostirao heklani stolnjak, isti onakav kakav Bičina Đisa ima u dnevnom boravku, spazio ogromnu hrpu kovanica u raznim veličinama, bojama i oblicima.
Zovnuo sam glasno Antu i Tanju:
„Dođite i vidite ovo čudo!“
„To je netko zaboravio, vjerojatno gost koji je prije nas bio u sobi. Dat ćemo sve na recepciji, pa nek traže čiji je novac“ – predložili su njih dvoje istovremeno.
„Jeste li ludi! Zašto bismo vraćali ovoliki novac na recepciju kad ga je neka budala zaboravila! Mora da ima previše love i sića mu neće nedostajati, a nama će dobro doći. Ante, dolazi amo i trpaj što stigneš u džepove, a ti Tanja ako nećeš gledati, hajde u sobu i šuti“ – saopćio sam im svoj plan.
Nisu se previše nećkali, Tanja se je doduše malo uplašila, ali nije gledala u nas dok trpamo kovanice u džepove, upalila je radio i pojačala ton, te zagalamila da budemo tihi i pažljivo slušamo.
U izvanrednim vijestima javili su da je neki kolekcionar rijetkih i jedinstvenih kovanica i slika poznatih umjetnika prijavio krađu svoga životnoga djela vrijednoga puno milijuna, da se radi o starom i zaboravljivom čovjeku i da se slušatelji zamoljavaju ukoliko negdje vide kovanice u neobičnim oblicima, neke od zlata, druge srebrne, da to prijave na prvoj policijskoj stanici. Dali su i opis male slike jednoga velikog umjetnika, ja sam u tom trenu pogledao prema vitrini nasuprot stola i tamo prepoznao skupocjeno djelo u neobičnom, bijelom okviru.
Sve mi je odjednom postalo jasno – stari i zaboravni čovjek ostavio je svoju zbirku u sobi, otišao je vjerojatno malo prije nas jer bi čistačica ili prijavila pronalazak stvari ili pak uradila ono što sam ja skupa s Antom halapljivo obavljao – uzela za sebe neprocjenjivo bogatstvo.
Ante se je počeo preznojavati, uzimao je nakon vijesti samo male kovanice za koje je mislio da su bezvrijedne, dok sam ja trpao one veće i sjajnije, najprije u džepove, pa u Tanjinu torbu. Moja žena skoro je počela plakati, preklinjući me da sve vratimo na stol, da nije lijepo krasti i da će nas osim toga lako naći policija jer niti sliku, niti kovanice ne možemo nikomu ni pokazati, a kamoli zamijeniti ih za novac.
„Nemaš pojma“ – rekao sam joj ne htijući ni pomisliti da budem pošten – „pričekat ćemo koju godinu, dok se prašina slegne, i onda ćemo u više navrata mijenjati manje količine, da ne bude upadljivo. Sliku nećemo prodavati nego ćemo je objesiti u našem stanu u Červaru, i svijetli okvir i jasne boje odgovaraju uz tamne zavjese.“
Ante je slušao što pričam, bio je neobično tih, ali nije htio ispasti kukavica pa je nadodao šapatom:
„Ja neću ništa ponit svojoj kući. Mara bi se gadno naljutila na mene, a di bi i prodo toliko bogatstvo. Pomoći ću ti da sve sklonimo, pa ti radi šta oćeš. Meni ćeš kad dođeš u Zagreb platit ručak, i to je to.“
Brzo smo se dakle dogovorili oko podjele plijena, počistili stol od kovanica, a sliku strpali u kofer prije nego je netko pokucao na vratima.
Po prvi put je i mene počela hvatati panika, ali sam odahnuo prepoznavši da se radi o čistačici. Tanja joj je otvorila vrata, Ante i ja smo zasjeli na kauč da se ne vide naši puni džepovi i da žena ne posumnja kako krademo ručnike ili sapune. Čak smo ostali sjediti i prilikom pozdravljanja koje je dugo potrajalo, jer su Tanja i čistačica počele pričati o djeci i problemima u školi. Ja sam svojoj ženi nastojao očima saopćiti da malo požuri, rekao sam hotelskoj radnici, ljubazno koliko je to bilo moguće, da ne mora brisati podove dok smo mi u sobi, da bi se ona, tek nakon isteka cijele vječnosti i upadljivog analiziranja stola i vitrine, izgubila negdje na dugom hodniku.
Bio sam ljutit na Tanju napominjući da je svojim tračanjem mogla upropastiti cijeli naš plan i da, ako se odmah ne promijeni, nikada nećemo postati bogataši nego ćemo do kraja života morati rintati kako bi prehranili nezasitnu dječurliju. Rekao sam i njoj i Anti da pronađene stvari ne smijemo ostaviti u sobi – doći će sigurno policija i provjeriti je li stari čovjek zaboravio skupu kolekciju u hotelu, pa ćemo nadrapati ako i jedna jedina kovanica bude nedostajala. Potrpali smo sve u kartonsku kutiju koju je čistačica zaboravila pored stola, prekrili stvari novinskim papirom i naše blago sakrili u tamnu, malu prostoriju pored lifta odakle sam ga ja uvečer, kad recepcionar zadrijema, planirao odnijeti do Antina auta parkiranoga u sporednoj ulici.
Malo kasnije izbila je policija, no ništa nisu pronašli i brzo su se izgubili. Antu i Tanju sam poslije večere zamolio da ostanu u baru i zabavljaju konobara dok ja kutiju s kovanicama i slikom ne odnesem na sigurno.
Zaputio sam se liftom do našega kata, povirio u malu, tamnu sobicu i najprije primjetio da je netko detaljno obrisao pod, a onda panično spoznao da tamo nema više naše kutije s blagom.
„Prevarila nas je čistačica! Sad je kasno, prijavit je ne smijem, nas bi uhitili i tko zna koliko bismo godina dobili, dok ona može reći da je sklonila smeće.“
Spustio sam se tužan do hotelskoga bara. Tanja i Ante pili su vino, ja sam naručio konjak i naiskap ga popio.
Laknulo im je obadvoma kad su saznali da nismo više bogati, a i ja sam se uskoro smirio, posebno nakon što je razbuđeni recepcionar rekao Anti da ipak ima jedna slobodna soba u hotelu i da ne mora spavati kod nas na kauču, znajući da moj stričević nije nimalo tih u snu, no to je sasvim druga priča.

Foto: www.morguefile.com

Maja Marchig: Šoferski adagio

U svojoj dvadestogodišnjoj karijeri vozača Rade B. proputovao je pola Europe, vozio turističke ture po blještavim metropolama, hodočasnike na sveta mjesta i gastarbajtere na turobnim linijama, ali ništa nije volio više od autoceste Rijeka-Zagreb, uz pratnju Narodnog radija. Uživao je u predvidljivosti svakog kilometra i jednostavnoj činjenici da nije vikend, niti zgužvana turistička sezona, zadovoljno se skrivao iza velikih sunčanih naočala i pjevuckao nešto sam sebi u bradu. Autobus je bio poluprazan, tek grupica poslovnih ljudi u sivim odjelima koji su se vjerojatno uputili na nekakav kongres ili predavanje, brbljavi djedica s neobičnim komadom prtljage u naručju, zgodna crnokosa cura i neki štrkljavi, strani student koji je uzalud pokušavao započeti s njom razgovor. Djedica se ukrcao još u Puli i Rade je sa znatiželjom promatrao njegov duguljasti, zamotani paket koji je unio u vozilo, odbivši ga ostaviti u bunkeru, s torbama. Putem je Radi pričao neku beskonačnu priču o djeci i unucima, a on se dosađivao ramišljajući što se nalazi u toj neobičnoj prtljagi i zaključio da je vjerojatno pršut. Jedva se brbljavca riješio u Rijeci, sklopivši suvozačevu stolicu kad su svi putnici izašli iz autobusa, kako na nju više nitko ne bi mogao sjesti.
Od tada je prošao već skoro sat, približavali su se odmorištu u Ravnoj Gori, a Radu je počela hvatati želja za kavom i cigaretom, jer njegov je organizam imao unutarnji raspored prilagođen autobusnim stajalištima. „Ravna Gora, stojimo petnaest minuta!“ obratio se putnicima preko mikrofona nehotice imitirajući monotoni ton kolodvorskog spikera. Pričekao je da svi izađu i htio se odmah uputiti prema kafiću, ali primijeti pred autobusom onu zgodnu, tamnokosu putnicu kako uzbuđeno trči prema djedici koji je grlio svoju veliku prtljagu kao da nosi malo dijete. U trenu mu se učini kako se događa nešto čudno i potpuno neprimjereno ovom sunčanom i po svemu idealnom šoferskom danu, istrči kroz vrata, taman na vrijeme da vidi kako se djedica zanio u desno, malo trznuo, kao da se spotaknuo o nešto nevidljivo na pločniku i tupo tresnuo na pod, pored onog svog duguljastog paketa. Djevojka je viknula nešto što se nije moglo razumjeti, kleknula pored njega, opipala puls, poslušala disanje i pokušala ga oživjeti. Ubrzo, dotrčali su ljudi iz svih smjerova, a Rade je stajao sa strane, ukipljen i pokušavao se sjetiti protokola za ovakve slučajeve. Zvati? 112, oni će poslati hitnu i policiju. Zatim, firmu. Zadržati sve putnike, u slučaju smrti trebat će dati izjavu. Uzeo je mobitel i krenuo zvati sve po redu, kao što je predviđeno. Odšetao je do poslovnjaka koji su zabezeknuto gledali iznad svojih šalica kave na terasi kafića i rekao im kako je najbolje da ostanu gdje jesu. Gledao je u pravcu autobusa, pomalo se navlačio sumrak i lagani, hladni povjetarac. Ljudi su se počeli razilaziti, djevojka je konačno shvatila da starcu ne može pomoći, ostala je klečeći pored njegovog lica, onaj žgoljavi stranac je sjeo pored nje, na pločnik i počeo je gladiti po nadlaktici. Rade im je oprezno prišao, a ona je izvadila ogromnu svilenu maramu boje krvi iz svoje torbice i prekrila starcu lice i grudi. Podvrnula je krajeve pod njegovu glavu i ramena, da marama ne odleti na vjetru, a zatim podigla njegov paket s poda i rekla: „Putem mi je pričao da je ovo njegova obiteljska ostavština, imao je kupca za nju u Zagrebu. Rekao je da će mu prepući srce kad se od nje bude odvajao, ali doma samo leži, nitko od njegove djece ni unuka ne svira…“ „Svira?“ pitao je zaprepašteno Rade „Da, unutra je violina…“ „Cigulka? Violin?“ javio se mršavko. „Yes, violin…“ prošaptala je ona „Eto, valjda mu je stvarno puklo…“ „Can I?“ rekao je mladić i pružio ruke prema paketu. Ona se nećkala, ali on se nasmiješio i rekao: „National Academy of Music, in Sofia“, uzeo paket i nježno ga razmotao.
Petnaest minuta kasnije, kada su plava rotaciona svjetla iz smjera Rijeke kroz sumrak najavila dolazak prve pomoći i policijskih automobila, jedan je mladi Bugarin svirao Albinonijev Adagio u g-molu na parkiralištu, Rade je sjedio na pločniku i pušio, a na njegovo se rame oslonila tužna, prekrasna djevojka. Više mu se nije žurilo u Zagreb, znao je da će kad-tad i tamo stići. Trenutno mu je bilo važno biti baš ovdje, pored zaustavljenog autobusa, kao da je uzeo malo dužu stanku na 53. kilometru autoceste.

Foto: www.morguefile.com

Iz suradnje s časopisom Poiesis: Intervju s Marcom Delouzeom

Razgovor vodio Peter Semolič

Pjesme su napravljene od riječi. No kako je to s poezijom? U tvojoj pjesmi Pustinja isparenih riječipjesnik sjedi na rubu postojanja u potpunoj samoći i tišini. Prema toj pjesmi izvori pjesništva leže onkraj kulture pa čak i onkraj jezika

Ako su pjesme napravljene iz riječi, onda mi se čini da se poezija rađa iz želje za pjesmom. Upravo tako kao što se ljubav rađa iz želje za ljubavlju.

Kada i kako je poezija ušla u tvoj život?

Poezija je ušla između mojih dviju samoća, jedne u srednjoj školi, kada sam bio okružen s mnoštvom ljudi, i druge, koju sam doživljavao u svojoj sobi, u koju su navirale sjeneTada sam bio star oko trinaest ili četrnaest godina.

Odrastao sam u zemlji, gdje je poezija igrala važnu ulogu u društvu. Poezija je u Sloveniji bila usko povezana s idejom nacionalnoga, a istovremeno pak je bila podržavana od strane komunističke vlasti (u komunističkoj ideologiji pjesnici su bili shvaćeni kao inženjeri duša). Kakav je bio društveni status poezije u Francuskoj u vrijeme tvoje mladosti, a kakav je danas? Danas je poezija u Sloveniji više da nego ne odgurnuta na društvenu rub

I u Francuskoj je isto, poezija je marginalizirana. Međutim to nije važno. U našoj Zapadnoj civilizaciji (postoji li uopće takvo nešto?pitao se Gandhi) poezija ne može imati nikakav društveni status, štoviše nikakav status! Pravi pjesnik ne piše knjige, već samo zapisuje riječi. Biti pjesnik nije usluga ili posao, to je stvar volje. U tome se razlikuje od romanopisca.

Nakon prve četiri zbirke si se odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. Pjesnikova šutnja nije uvijek samo šutnja, već je često izjava, pjesnička, politička, društvena

Kod mene se nije radilo o tome. Jednostavno nisam podnio ozračje među pjesnicima. Možda sam bio premlad. Da se nadovežem na tvoje prethodno pitanje: poeziju sam izabrao zato jer sam odbijao bilo kakav društveni status. Nakon toga sam otkrio veliki broj profesionalnihpjesnika. Budući da nisam htio glumiti pjesnika, morao sam pobjeći od toga.

Jesi li u tom trenutku, trenutku svoje šutnje, pisao poeziju?

Ne, nisam.

Za vrijeme svoje pjesničke šutnje osnovao si te suosnovao dva pjesnička odnosno umjetnička festivala, jednoga u Parizu, a drugoga u Lodèvu. Misliš li da su takva druženja važna za pjesnike?

Možda jesu. Ako jesu, onda su zato jer pjesnik na takvim susretima svoj glas suoči s pozornom publikom te još i pritom istovremeno u potpunosti postane svjestan publike. Na taj način više nije osamljen muzičarusred tišine

Festival u Lodèvu se ugasio pred više od mjesec dana jer su mu vlasti ukinule financijsku potporu. Čuo sam da će sada novac namijeniti novome festivalu, gdje neće biti poezije. Zašto prema tebi vlasti djeluju na taj način? Ponekad imam osjećaj, kao da se vlasti boje pjesništva

Lijep osjećaj! Ali nažalost netočan! Ljude na vlasti nije strahpoezije nego su gluhi! Ne razumiju da poezija tu govori ljudima koji inače nemaju nikakav pristup do nje. U tako malom mjestu kao što je Lodève, riječi, koje dolaze iz drugih jezika, drugih kultura, drugih svemira, putuju podzemnim putovima, da bi se kasnije možda ponovno rodile u duhu ljudi. Vlasti pak rađe organiziraju različite oblike distrakcija, moguće zato da bi ljudi ostali tako glupi kao što su sami političari? Čini se, da su to ljevičarski političari: ali su ipak duboko uvredljivi.

Izvrstan si interpretator svoje poezije, to znam jer sam te vidio kako nastupaš na pjesničkom festivalu na Malti. Tvoj nastup me je šokirao: pjesme nisi čitao cijeloj publici, već pojedinačnim posjetiteljima koji su ti bili u neposrednoj blizini. Kako se osjećaš na takvom javnom čitanju, kad lako slijediš reakcije slušatelja iz neposredne blizine? Mnogim pjesnicima se ne sviđa tako neposredni kontakt s svojim čitateljstvom, to znam jer sam jedan od njih

Poezija je stvar ljubavi između glasa i sluha. Taj bliski kontakt sa slušateljima me ne destabilizira: trebam ga! Moj kontakt s pojedinačnim slušateljem je kratak, ali jako intenzivan. Lako osjetim, kada ga gledam u oči, govori mu moja pjesma ili ne. Mišljenja sam da bi se mnogi pjesnik trebao okušati u takvom načinu čitanja: mnogo pjesamabi nestalo to bi bio pravi božji blagoslov za poeziju) ne vjerujem u boga, ali još uvijek vjerujem u pjesništvo).

Kao pjesnik rado surađuješ sa slikarima i glazbenicima. Goethe je rekao: Glazba počinje tamo gdje riječi utihnu.Slažeš li se da slikarstvo i glazba na neki način dopunjuju poeziju ili pak su poezija, glazba i slikarstvo tek različiti pojavni oblici čovjekova stvaralaštva?

Slažem se s time što si na kraju rekao: poezija, slikarstvo i glazba su različiti pojavni oblici čovjekovog stvaralaštva. Kad na javim čitanjima sudjelujem s glazbenicima, nikada ne sudjelujem samo kao pjesnik, tu se ne radi o tome da nastupaju jedan pjesnik i jedna glazbenik, nego dva pjesnika (ili dva glazbenika). To je uvijek (odnosno uvijek mora biti) duet. Jer svi kroz različite oblike stvaralaštva dijelimo istu želju za čovjekovim kontaktom.

O Marcu Delouzeu

Marc Delouze se rodio u Parizu te je pjesnik i putnik iz nužnosti. Prvu pjesničku zbirku Suveniri iz kuće od riječi(Souvenirs de la maison des mots) objavio je godine 1971., a predgovor za nju je napisao Louis Aragon. Slijedile su još tri zbirke, nakon toga pak se je svjesno odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. U tom razdoblju je osnovao Les Parvis Poétiques, literarnu organizaciju, koja se bavi priređivanjem različitih literarnih događaja, kao što je Kontinuirani pjesnički festival u 18-tom arondismanu(Festival Permanent des poésies dans le 18ème arrondissement), koji se odvija na području Montamarta i na kojem nastupaju pjesnici, glazbenici, glumci, plesači, pjevači, likovnjaci, videoumjetniciNjegova zadnja pjesnička zbirka je Pjesma Zemalja(La Chant des Terres). Marc Delouze se također bavi inovativnim pristupima izlaganju poezije te je autor deset knjiga, koje je napisao u sudjelovanju s različitim slikarima.

(Prevela sa slovenskoga Mirela Fuš)

Izvor: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Foto: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Milan Zagorac: “Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu”

Neki dan sam slučajno skrolajući fejsarom naletio na intervju na Modernim vremenima s Davorinom Horakom. Cijela je priča mogla skrenuti u razgovor o SF-u, no ona se vrlo ozbiljno dotakla i tema koje se tiču odnosa financiranje-kulturni proizvod-konzument-direktna prodaja i održivo poslovanje u ovakvim uvjetima s tim i tim proizvodom, i koja su, u svojoj biti zdravorazumska, ali dovoljna osnova da bi se u samom ministarstvu nekada netko zapitao o meritumu stvari: pa što mi to zaboga radimo?

Jer, ovih nekoliko rečenica sažima svu problematiku, o kojoj svi sve znamo, ali se pravimo da ne znamo, a odgovaraju na pitanje “može li u Hrvatskoj postojati tržište knjige?”:

“Ja sam siguran da može, samo što to ne možemo znati kad od devedestih naovamo postoji državna potpora za knjige. Mi smo se jednostavno navikli na tu šizofrenu situaciju u kojoj ti u poslovnim planovima računaš s državnom potporom, što je besmisleno. To u startu ne može bit’ transparentno i ja bih rekao da se za domaću knjigu dogodio kontra-efekt. Naime što – nikako ne možeš izbjeći nekakav politički upliv. Uvijek postoji nekakva komisija koja nije nadnaravna i koja ne može točno odrediti kome treba dati novac, a kome ne. Određuje li tu potporu nekakav budžet, politika ili osobne preferencije, na kraju krajeva je nevažno. U konačnici podložno je nekakvom mitu, bilo kakvom.

Javna je tajna da se jako puno knjiga radilo samo zbog toga da bi se izvukla potpora. I sad, ako si radio knjigu samo da bi dobio potporu, koju si na ovaj ili onaj način zagarantirao, ti se oko tih knjiga nisi posebno trudio. Prijaviš dvadeset rukopisa na natječaj, dobiješ potporu za deset i tako je svejedno što je ovih deset napisalo jer si izvukao potporu. To bi poslije došlo čitatelju u ruke i on bi, jer je realno bilo loše, rek’o – šta je ovo? – i bacio. Na taj si način stvorio averziju prema hrvatskoj knjizi.”

Dakle, vratimo se na bit stvari: neće se, ne može se, ne da se nikome.

Zašto se neće? Jer je ovako komotnije. Dakle, neizravno, za krizu u nakladništvu koja traje dulje od osam godina i koja nije započela ni s 2008. niti 2000. niti nekog bližom godinom već je zbir kriza koje su unatrag 30ak godina imale malo lakše trenutke, dakle za tu krizu nije krivo samo MK, što je poslovično lako reći, iako ne ekskulpira ni birokratsko-političku mašineriju koja u njemu radi, već se radi i o samim subjektima koji postoje na knjižnom tržištu: autori – izdavači – financijeri.

Da, naravno, kada se stvori kritična masa koja ima za cilj samoodržanje uz jednake uvjete, a kada uz to imate inertno i poluzainteresirano ministarstvo, tada se ne morate čuditi zašto je knjiga, pa samim time i književnost na ovako jadnom mjestu gdje se sada nalazi.

To vodi sljedećemu:

“Ne pomaže ni to što nema ozbiljne kritičke reakcije. Što se oko loših knjiga ne stvara negativna atmosfera i što nitko javno ne proziva Ministarstvo – čekaj, mi smo kao država za OVO dali pare.”

Da, a istina je da je za svakve budalaštine dan novac poreznih obveznika, jednako kao što je budzašto potrošena gomila novca za tzv. poduzetništvo u kulturi. Ne znam što se pod tim poduzetništvom podrazumijevalo.

I na sve to konačno možemo zaključiti sljedeće:

“Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu. Tad bi se za dobre autore morao boriti, morao bi ih uvjeravati, trudio bi se u konačnici napraviti dobru knjigu za koju znaš da će netko dati pare. Ovako – mi imamo šizofrenu situaciju.”

Dodamo li k tome da MK, kao ni većina nakladnika nije ni shvatila da se sav, ali sav ovaj posao premjestio na virtualu, a da nisu određeni ni temeljni kriteriji ni načini budućeg financiranja autorskog rada na ovakvim otvorenim platformama, možemo zaključiti samo jedno – bilo bi nam bolje da te nema.

Za sada, bit ću dvostruko ironičan, preostaje nam da razmišljamo u kategorijama koje su čistokrvni SF, i, da, svjedočimo sve većem i većem srozavanju ugleda domaćih autora.

Foto: www.morguefile.com

Mladen Blažević: Akomodacije, refrakcije, kabrioleti

kad sjedim pred staklom pogled mi odluta u zelenilo
što se nalazi u lijevom kutu
zbog nakošenog vrata
i nošenja torbe u desnoj ruci
ali nekad se slova što vise
i suše se
razlete u roju oko mene
i zabiju u kičmu
kao čavli
tad stavim naočale da ih povežem u riječi
i dogodi se nešto na subatomskoj razini
što ne razumijem
izgubi se u naprezanju očnog živca
ili trzaju širenja zjenica
možda da je više svjetlosti
da živim u kući bez krova
više je svjetlosti u kući bez krova
kad se prozorima odnesu škure
i ne trebaju sklopke
i osigurači
danju je dan
noću je noć
samo stvari
razbacane po kući
nekad su bile žive
ne mogu ih pokopati pod zajedničkim imenom

Foto: Mladen Blažević

Melinda Kostelac: Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam.

Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Preajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe.
Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornog prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine?
Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta.. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna.
Novi dio dna. Novi dio dna.
Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti.
Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za slijedeće;
Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili “jeftina radna snaga”, niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvorno kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama – trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih riješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.
Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi “demokracija lupanja komentara”, i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem.
Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna.
Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.