Sara Mrak: Moja su djeca otoci

Moja su djeca otoci kojima prilaziš nošen mjesečevom maglicom.
Iz daljine već prepoznaješ njihovu savitljivost.
Kad pristaneš na obalu dodirnut će ti prstom kapke jer
ne mogu reći da su ikad vidjela tako plavo oko kao
što je tvoje ni čula glas koji toliko podsjeća na
udaranje valova u razlomljenu stijenu.
Svaka ih tvoja riječ nasmijava do te mjere da ne mogu ostati sjediti u lišću nego padaju
s grana na meki pijesak.
Sva su moja djeca izrasla iz pijeska, pa jutrom nalikuju na večernje svjetlucanje pustinje.

Foto: www.morguefile.com

Mladen Blažević: Doseg književnosti je minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost

1069264_489612617787856_541770351_nRazgovor s Mladenom Blaževićem povodom objavljivanja njegova romana Ilirik, ali i o kracima još neuhvatljivije stvarnosti

…ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima.


Mladena Blaževića kao da ne treba puno predstavljati, jednostavno ga znamo. Znamo kao kao pisca, štoviše vrlo književno anagažiranog pisca, znamo ga kao organizatora, kao pjesnika, kao dobrog gazdu uspješnog imanja u Vižinadi. Znamo da o njemu svašta znamo, a ipak smo previdjeli (uopće se ne nastojim amnestirati zbog pogreške) napraviti barem jedan ozbiljan intervju s njime jer je on autor koji zacijelo ima što reći i izvan svojih literarnih fikcija. Povod nam je za sada roman Ilirik, ali porazgovarat ćemo i o drugim stvarima. Kako sam s vremenom upoznavao Mladena, a to upoznavanje traje već skoro 20 godina, pribroje li se godine studiranja i susretanja po kantinama, sve sam više shvaćao multidimenzionalnost ovoga čovjeka koji zaista hvata konce sve složenije i složenije stvarnosti – naime, cijeli je njegov život jedan složeni gesamtkunst, jedan umjetnost, a njegova je književnost te dobar povod za priču.

Idemo stoga redom.

M. Z.: U svojem romanu Ilirik obrađuješ jednu povijesnu temu – naime, Batonski rat – ali je kontekstualizirana u današnjici. Smatraš li, kao i Rimljani, da je povijest kružna?

Mladen Blažević:  Nemoguće je napisati povijesni roman, koji opisuje neko ratno razdoblje, a nema veze s današnjicom. Sličnosti među ratovima se same pojave. Teže je pronaći razlike. Barem u razlozima koji izazivaju ratove. Zato to i nije kontekstualizacija, nego pisanje uvijek iste priče.
U Iliriku Batonski rat opisujem posredno. On je okvir za dovođenje likova u napast, u priliku da pokažu tko su. Tako su me, od velikih vojskovođa, daleko više zanimali ljudi koji najčešće bolje prolaze što jasnije i konkretnije ciljeve imaju pred sobom. Tako tu ima heroja i zločinaca, ratnih profitera (nekad unutar iste osobe) i većine koju takve okolnosti melju. Držeći se poznatih činjenica, ostavio sam dovoljno prostora da svatko sebi odabere paralele koje mogu vezati s današnjim vremenom. Ne zahtijeva to ni piščevu spretnost u pisanju, ni sposobnost duboke analize događaja. Isplivaju same u plićaku kao plastične boce poslije juga.
Što se ovog drugog dijela pitanja tiče, ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima. Rimljanima (ali ne samo Rimljanima) bilo je logično sve oko sebe zamišljati u ciklusima, jer je priroda još uvijek imala veliki utjecaj na ljudski život. Danas je i priroda u defanzivi, pa se i ona kao prošlost, razbacuje krakovima. U to nas uvjeravaju i sve učestalije priče o klimatskim promjenama.

M.Z.: Ti si autor koji zaista piše puno i na mnogo načina. Pa, sad te pitam, kad stižeš sve to: poezija, proza, pseudoputopisi…

Mladen Blažević: Pišem i kad ne pišem. Još dok sam bio klinac imao sam osjećaj da ću dok sam na wc-u, ili dok jedem, izgubiti dragocjeno vrijeme za igru. Slično se događa i danas. Zato i vrlo rijetko gledam TV. Čovjek tijekom dana odrađuje veliki broj poslova s pola mozga. Dnevno provedem najmanje sat vremena u vožnji, ili obavljajući fizički posao koji ne zahtijeva posebnu koncentraciju. Tako novac od plaćenog sata na poslu ide u zajedničku obiteljsku kasu, a pjesmu, ili ideju za priču “sebi zaradim”. Osim toga, tako održavam receptore, asocijacije, osjećaje i mozak uključene i spremne na podražaj. Dobar dio dana, posebice na poslu, mogao bih se usporediti s televizorom, ili danas risiverom koji traži dostupne programe. U zanatskom smislu, treba sebe neprestano trenirati u pisanju da mišići koji upravljaju jagodicama prstiju ne zakržljaju. Istina, taj trening lako preraste u skribomaniju što je bolest, ali se može držati pod kontrolom ako si svjestan da boluješ. Može se i dugo živjeti s tom bolešću. Proza, putopisi, poezija… sve je to dio istog procesa. Povremeno pišem i tekstove koji su između eseja, kratke priče i dnevnika. Proza mi nekad pobjegne u pjesmu, pjesma u prozu. Nekad napišem obje varijante. Tražim za temu najbolju formu. Ima tu priličan broj neuspjelih i nedovršenih pokušaja, koji završe u posebnoj ladici i čekaju na reciklažu. Bacam samo kad orezujem pjesmu ili priču. S poezijom je ipak malo drugačije, jer tu mozak moraš držati pod ručnom. Ako pustiš da razum prevlada, ništa od pjesme. Najbolje pjesme ispadnu kad mozak služi samo kao kopač asocijacija. Jedan prijatelj bi rekao: ”Otvorila se krletka.” Kad ukucaš tekst pjesme bez jednog bekspejsa. Ali takva su stanja rijetka i, opet, ne mogu se dogoditi bez neprekidnog moždanog vršljanja.


Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.

Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.


M.Z.: Zanima me i taj žanr putopisa i avanture koji su mahom fikcionalni, možda te čitatelji po njima čak i najbolje poznaju, kako si se našao u tome?

Mladen Blažević: Nepromišljen, kakav jesam, jednog sam dana javno na društvenoj mreži obznanio da ću od sutra putovati svaki dan na neko drugo mjesto. Smišljeno sam za putovanje odabrao vrlo kratku formu. Do jedne kartice, ili manje. Smatrao sam to izvrsnim treningom za jednostavnost izraza i autocenzurično rješavanje balasta u tekstu. Ono što je dobro, fikcionalno putovanje daje iznimnu slobodu izbora teme. Usuđujem se baviti i svjetskim temama uz potpuno nerazumjevanje. Iako na trenutke vrlo lucidan, prikazujem se čovjekom koji ponekad dođe do dobrih zaključaka, ali upravo zahvaljujući nerazumjevanju svijeta koji nas okružuje. Sebični su razlozi za satiru na vlastiti račun. Ona hrani samopouzdanje bez opasnosti da ga prepuni. Da se razumijemo, nema u mojim putovanjima ničeg zaista smiješnog. Ali mi se čitatelj može podsmjehivati. Uglavnom, nakon javnog obećanja, izdržao sam u svakodnevnom tempu, čini mi se, desetak dana. A onda sam počeo usporavati i putovati sve rijeđe. I putovanja su se često mijenjala u konkretne zadatke. (Provjera priprema li Iran nuklearno naoružanje, služenje vojnog roka u Sjevernoj Koreji, organiziranje mirovne konferencije u izraelsko-palestinskom sukobu…) Sad sam s tridesetak putovanja daleko od ukoričavanja, a previše sam zaglibio da bih ih pustio. Tim više što su reakcije na one objavljene u časopisima i stranicama društvenih mreža obećavajuće. Svakome bih savjetovao da pokuša pisati priče u ovako kratkoj formi. Kad ste prisiljeni izbacivati rečenice da bi priča stala na jednu stranu, vodite računa o svakoj napisanoj riječi. I sretni ste ako izbacite dovoljno riječi jer vam se možda otvorio prostor za ubaciti još jednu rečenicu. To je plivanje na granici razumljivosti teksta. Nakon nekog vremena, u tom plivanju počnete uživati. Doduše, razvije se i jedna vrsta uživanja u okrutnosti. Kao krvnik koji na posao dolazi sretan jer će sjeći glave. Ja sam hladnokrvni rječoubojica.

M. Z.: Vratimo se opet u sadašnjost. Tvoj je književni glas i vrlo humanistički angažiran, evidentno bilježiš i dojmove današnjeg, vrlo kompleksnog geopolitičkog trenutka, je li književnost pogodna za to? Koliko doseže i do koga?

Mladen Blažević: Književnost mora biti angažirana. Naravno, u vrlo širokom smislu te riječi. Barem na ovom nivou gdje se ja motam, pazeći da ne zalutam u filozofiju i zateknem se u neubranom grožđu. Neangažirani pisac, ili barem onaj koji se ne upušta u tumačenje i komentiranje onoga što ga okružuje, je zapisničar, a takve je uspješnije zamijenila tehnika. Imamo stenograme i video kamere na svakom koraku. Ukoliko mišljenje ili opažanja iskazujemo direktno, pokušavajući poput političara svojim ovcama utuviti u glavu istinu kojom samo mi raspolažemo, ili ukoliko predviđamo budućnost, sve se više udaljujemo od umjetnosti. Nju bismo mogli ponekad pronaći kad bi, slažući slike, dozvolili sebi i čitatelju dovoljno prostora za mogućnost pronalaženja nečeg čega nismo bili ni svjesni , ili pak progutali ono što isključuje nesporazum.


Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš.


Doseg književnosti je, naravno, minoran, ali takav je bio uvijek kroz povijest. Nekad je malo ljudi čitalo, a danas veliki broj ljudi čita gluposti. Ne može ni biti drugačije. Barem ne s ovakvim obrazovnim sustavom (ne mislim samo na naš) koji uči čovjeka mišljenjima, ili u boljim slučajevima, odabiranju mišljenja.
Ali ne treba književnost podcjenjivati. Ona uvijek nađe načina da nekom zasoli pamet i često to ne završi dobro. Jer, kad netko u ime grupe interpretira pjesmu, pa se grupa u tome prepozna i pronađe istinu, eto ti nevolje. Imperativ svakog tko mrči po nekom obliku umjetnosti, morao bi biti približavanje suvremenosti. Pa makar pisao i povijesne romane. Dapače, mislim da se ni ne može biti suvremen ukoliko povremeno ne možeš naslutiti ono što se već trebalo ne dogoditi. To je preduvjet da u svemiru vidiš crnu tvar. Ovo su, naravno, spretnije i slikovitije rekli učeniji i pametniji ljudi prije mene. Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.
Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.

11885383_483607635143664_648152151404026302_nM. Z.: Vidim da se već nekoliko godina virtualno družimo, sada je stvar prešla u novu fazu, bila je ona večer u Istri sa slovenskim kolegama. Je li to neki prvi fazni pomak prema širem čitateljstvu?

Mladen Blažević: Unatoč brzopletoj i slaboj organizaciji susreta za koju preuzimam punu odgovornost, književna večer u Vižinadi s prijateljima pjesnicima iz Slovenije ispala je pun pogodak.
Ono najbolje što se dogodilo je da smo se upoznali i proveli vrlo ugodnu večer, uz odličnu poeziju, od koje je dio sa slovenskog i talijanskog preveden na hrvatski. Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš. Svi podsvjesno težimo za nekim oblikom popularnosti, pa makar to bilo i isključivo u funkciji veće čitanosti, ali zaista uživam u šetnji ovim planinarskim stazama i planinarima koje srećem usput. Za sad mi je to dovoljno.

M. Z.: Idila na imanju u Istri, bit ću iskren, izaziva laganu zavist takav stil života. Kako to ti vidiš, a što ti drugi kažu o tome?

Mladen Blažević: Zaista uživam sa svojom obitelji živeći na selu. Ali ta se slika vjerojatno ponešto razlikuje od one kako taj život vide ljudi koje to ne zanima, ili za to nisu imali prilike. Lako je razbiti idiličnu sliku ukoliko znaš da se odlaskom na selo ne može pobjeći od žrvnja koji melje ljude i u gradu. Onaj koji bi to uspio, bio bi pravi autentični panker, ali to bi značilo da materijalno potpuno neovisno živi od svoje zemlje. U praksi je to velika količina osobnih kompromisa, kao u gradu. Ono što ovaj život čini životnijim od gradskog, je to što moraš otići u šumu i nasjeći drva, a ne mozgati kako ćeš platiti račun za plin ili struju. Fizički je neusporedivo napornije, ali vidiš rezultat kad uspiješ riješiti svoj problem u vidu hrpe poslaganih iscijepanih drva, dovoljno prosušenih da dobro gore. Osjećaj da u krugu od sto metara od terase s pogledom na Grožnjan možeš, u različito doba godine, ubrati šparugu, veprinu, jagodu, kupinu, trešnju, smokvu, lješnjake, vrganje, lisičarke, mendule, kestene… i sve to bez da takneš vrt, nenadomjestiv je. Kad živiš u kući s ovolikom okućnicom, u selu do kojeg vodi slijepa cesta, a nalazi se na vrhu brda s otvorenim pogledom, kad tvoja obitelj čini pedeset posto stanovništva , a oko tebe je mediteranska klima i ljeti čuješ cvrčke, bilo bi potrebno samo malo više slobodnog vremena na raspolaganju da svoj život možeš proglasiti doživotnim, aktivnim godišnjim odmorom.

Razgovarao: Milan Zagorac

Fotografije: privatna zbirka Mladena Blaževića

Milan Zagorac: Kako se spasio Wang-Fo

O slikopriči Marguerite Yourcenar i Mingsheng Pija

Wang-Fo, čuveni kineski slikar, lutao je kraljevstvom Han u pratnji svojega učenika Linga. No jednoga dana Car je poslao svoje vojnike po njih te zaprijetio Wangu strašnom kaznom…

Fotografija0115Gđa Linda iz Gradske knjižnice Rijeka na Turniću, dakle, one lokalne knjižnice gdje jednom do nekoliko puta na tjedan mijenjam stare za nove knjige, često za mene ima određene preporuke. Štoviše, vidim da, recimo to tako, prati moj ukus i svakako me nastoji “korigirati” ako zabludim s nekim vrstama knjiga: ako krenem previše u mračne priče, nastoji mi lektiru relaksirati nečim vedrijim, ako sam u nezanimljivim vodama, naleti često s nekim osvježenjem, ako me zaboli glava o teorija urote i sličnih priča, uvijek naiđe nešto manje zlokobno i više ljudski.

Fotografija0116Tako je naletjela ova knjiga, o mudrom i talentiranom slikaru Wang-Fou i njegovom darovitom učeniku Lingu, koje je car odlučio kazniti. I to zbog toga što je svijet koji je stvorio mudri i dobri slikar bio previše dobar u odnosu na stvarni svijet koji je bio prljav, siromašan i okrutan.

Fotografija0118-1Knjiga završava tako da sve prođe dobro po Wang-Foa i njegovog vjernog i dobrog učenika, ali mudrost je u činjenici da autentični svijet umjetnika i svijet tvari, dakle, onaj slikara i onaj cara zapravo uopće nisu isti svijet… Bit će da je toga još mišljeno u ovoj orijentalnoj skoro zen priči, ali meni je uljepšala večer i svakako je preporučujem u onome trenu kada se zapitate: pa, dobro, što ja to radim?

Ilustracije iz knjige u izdanju naklade Mala Zvona

 

Robert Vrbnjak: A što s transparentima

A što s transparentima kad snage reda
suzavcem i vodenim topovima rastjeraju prosvjednike?
Što sa zastavama, parolama i žviždaljkama.
s bodljikavim žicama, željeznim ogradama
zapaljenim automobilskim gumama
razbijenim glavama, policijskim kordonima?
Što s nasiljem i prijetnjama
kad se prosvjed okonča
i kad se učesnici maknu s ulica?
Sa zahtjevima, lažnim obećanjima
tajnim dogovorima i odlukama?
S nezadovoljnima, blokiranima, socijalno ugroženima?
I što s onima koji nikad ne prosvjeduju
s onima koji jedu govna
šuteći?

Foto: www.morguefile.com

Milan Dekleva: Umjetnost vezane riječi

Iz suradnje s časopisom Poiesis

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Za stare Grke logos je bio objelodanjivanje bivstva stvari, izraz univerzalne zakonitosti. Govor nije  dan samo ljudima, govorile su životinje i biljke, vjetar i sjene, Sunce, Mjesec te gibajuće jato zvijezda. Kozmos je bio prožet govorom, bio je burno polje energije, kojoj je jezik davao jasnost i prozirnost. S jezikom se čovjek doticao cjeline postojećega.

Kasnije, s grubim razgraničenjem žive i nežive prirode, tjelesa i duše, prisutnoga i odsutnoga,  spomenuti dodir se izgubio. Govorio je još samo čovjek, stvari su umuknule, zaboravljeno se zavilo u tišinu. Govor je postao kostur racionalnoga, promijenio se u kostur apstraktne spoznaje  rascjepanoga svijeta. Govorio je još samo razmišljajući čovjek, umovanje je preuzelo ulogu egzistencijalne sigurnosti, subjektivne izvjesnosti.

Mističnu uznemirenost jezika zamijenio je mehanički jezik znanstvenih struka. Čovjek je u njima tražio istinu svijeta pomoću beskonačnoga algebarskog nizanja uzroka, posljedica i zaključaka. U skolastičkom vrtlogu racionalne polazne točke opažatelj nije osjećao tajne koja ga je okruživala, već samo njegovu mrtvu strukturiranost. Pred očima mu je ostala jedino ljuska mikro i makro svijeta, njihov kostur i struktura: za njega je bio koristan jezik jedne dimenzije i jednoga značenja. Kada je jezik izgubio tijelo, u koje je bilo utisnuto dramatično čudo avantura, poetična nedorečenost govora je postala nepotrebnom. Uznemirujućom. Sumnjivom. Poezija je postala glas nefunkcionalnoga sanjarenja, znak romantičnoga atavizma i duševnih smetnji modernoga, visoko produktivnoga svijeta. Danas pjesništvo, kao što se slikovito izrazio flamanski pisac Stefan Hertmans, ima u društvenom okolišu sličnu ulogu kao lončarstvo ili sakupljanje marki.

Umjetnost vezane riječi, koja se našla na rubu ljudske društvene pažnje, time se vratila k svojem izvoru: k rođenju i pomlađivanju govora, logosa u izvornom smislu riječi. Poeziju sam namjerno nazvao umjetnost vezane riječi. U čovjekovom simboličnom govoru doista je poezija ta vještina i tehnika tumačenja svijeta koja je izrazito polivalentna. Tako, kao što se riječi u pjesmi vežu u cjelinu smisla (u prostornu mrežu unutarnjega konteksta), vežu se također na sve druge pjesme, na sve čovječje govorne avanture. Pjesma je uvijek egzistencijalni odgovor na svijet i ujedno poziv, invokacija svijeta, koji egzistenciju omogućuje. Dovodi je u vrijeme. Daje joj vrijeme, da nestane.

Pjesma ništa ne želi, zato postiže sve. Sa srčanim izlaganjem trenutku izričaja, sa svojom predanošću svemu što dopunjuje tijelo i dušu, pjesma privlači cjelinu svijeta da se oglasi. Čovječje uši su preslabe da bi uhvatile (te zadržale) zvuk svega što je. Zadaća poezije je da taj zvuk prevede, predstavi, privede u simbolični raspon čovjekove percepcije.

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

O Milanu Deklevi

Pjesnik, prozaist te esejist Milan Dekleva se rodio 17. listopada 1946. u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost i književnu teoriju na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je urednik studentske Tribune, Radija Študent, poučavao je glazbu, bio novinar Dnevnika te urednik književnog priloga Svet v knjigah.  Do mirovine je uređivao programe za djecu i mladež na Televiziji Slovenija. Nekadašnji član glazbene skupine Salamander, kompozitor scenske glazbe, strastveni igrač ragbija te vaterpola. Piše također poeziju i prozu za djecu, TV-scenarije te književnu i glazbenu publicistiku. Prevodi s engleskog i talijanskog jezika. Za svoj pjesnički, esejistički te prozaični rad primio je najvažnije državne nagrade. Autor dvadesetak pjesničkih zbirki, pet romana, dviju knjiga kratke proze te triju knjiga eseja.

Prevela sa slovenskoga: Mirela Fuš

Izvor: http://www.poiesis.si/milan-dekleva-vescina-vezane-besede/

 

Ljiljana Jelaska: Ne iznenađuje da školarci bježe od lektire, neke smo sadržaje odavno prerasli

Razgovor s Ljiljanom Jelaskom

Ljiljana Jelaska svakako je jedna od onih autorica koje zaslužuju posebnu pažnju s obzirom na opseg produkcije i na njezinu ciljanu publiku – naime, profilirala se upravo kao autorica za djecu i mlade. Nagrađivana književnica s petrinjskom adresom od 1991., rođena je 1964. u Bačkoj gdje je odrasla i školovala se. Kaže da je čitanje njezina velika ljubav još od djetinjstva, a s vremenom je i sama počela i pisati, kako skromno kaže, pjesmuljke o zaljubljenosti, neshvaćenosti, tinejdžerskom buntu. Kaže da je bilo perioda u životu kada što iz subjektivnih, što iz objektivnih razloga, nije ni pomišljala na pisanje. No čitanje ju je oduvijek zaokupljalo, opuštalo i što je najvažnije, pružalo utočište.

15207-leti_leti

Naslovnica romana Leti, leti

Majka je dvojice sinova na koje je, naravno, izuzetno ponosna: stariji je već formirana osoba, samostalan je i odgovoran, dok je mlađi srednjoškolac, adolescent, s ponašanjem i razmišljanjima svojstvenima njegovom uzrastu. No Ljiljana ga krajnje ozbiljno shvaća. Možda je upravo u tom iskustvu i onaj poticajni motiv da je Ljiljana danas afirmirana književnica za djecu i mlade.

Široj ste javnosti poznati kao dječja spisateljica. Tu je, naime, poetska zbirka “Vesele boje, tvoje i moje” teen roman “Leti, leti” te slikopriča “Anatomija”. Što vas je potaknulo na pisanje za djecu?

Prije petnaestak godina prolazila sam kroz jedno teško životno razdoblje u kojem smo moj mlađi sin i ja bili oslonac jedno drugome. On me držao iznad vode. Počela sam pisati pjesmice i pričice koje sam mu čitala. Nekoliko pjesmica sam objavila na portalima namijenjenima djeci. Kako su naišle na prilično dobar prijem kod čitatelja, nastavila sam pisati. Uslijedila su druženja u vrtićima, školama, knjižnicama. Svako druženje me ispunjavalo radošću i zadovoljstvom, a interakcija između djece i mene je bila odlična. Djeca su krajnje iskrena i uvijek će vam reći ono što doista misle i osjećaju. Njih ne možete prevariti. Stoga i vi morate biti iskreni prema njima i dosljedni u svojim izjavama i djelima.


Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela.


Kakvo je, po vašem mišljenju, stanje u hrvatskoj dječjoj književnosti? Jesmo li izloženi pritisku stranih naslova ili su u prednosti domaći autori?

Moglo bi biti puno bolje no što jest. Autora s dobrim pričama, romanima zanimljivog i poučnog sadržaja ima, no teško dopiru do čitatelja. Ne znam zašto je to tako. Mnoge situacije vezane uz dječju književnost me ostavljaju u nevjerici. Pa zar nisu upravo djeca ta koji će jednoga dana činiti naše društvo? Zar nam nije stalo do toga da im od malih nogu pružimo sigurnost, osjećaj da su voljena i željena, da ih motiviramo kako bi njihova kreativnost i kvalitete došle do izražaja? Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela. Treba biti oprezan i usporedo s ljubavlju prema domaćem produktu, razvijati osjećaj za kvalitetno štivo, bilo da je ono poteklo od domaćeg ili stranog autora. Težak je to i odgovoran posao i zahtijeva kontinuirani angažman mnogih institucija sustava. Od obitelji, preko vrtića, škola, knjižnica, do onih krovnih, koje se tom problematikom bave.

Danas djeca žive u dinamičnom mulimedijalnom svijetu, i to je činjenica. Ugrožava li e-svijet čitanje?

Nemoguće je danas, kada je e-svijet postao svijet u kojem živimo, način života, izolirati se od njegova utjecaja. A zašto bi to i bilo potrebno? Čitatelji će sami odlučiti hoće li knjigu čitati preko Interneta, Kindlea ili se udobno smjestiti i uzeti knjigu u ruke. Kod djece pak prvo treba stvarati čitalačke navike. Pri tome bi, svakako, bilo dobro povesti računa o tome koliko ih ono što im se nudi kao štivo, zanima. Ne iznenađuje činjenica da školarci bježe od lektire. Mnoge sadržaje tih knjiga smo mi već odavno prerasli, a ona većinu toga od onoga što im se nudi i ne razumiju. Ona rastu u jednom novom vremenu i to bi itekako trebalo uzeti u obzir. No, nema li navike posezanja za knjigom, uzalud su sva tehnička dostignuća vezana uz čitanje i papirnate knjige.

Osim za djecu, pišete i pjesme i kratke priče za odrasle. Kako koegzistiraju ta dva literarna svijeta?

Svatko od nas, netko rjeđe, netko češće, osjeti potrebu prenijeti na papir svoja proživljavanja, osjećaje. Pa tako i ja. Pisanje kratkih priča i pokojeg stiha su kratki izleti u svijet odraslih, otvaranje duše. No, to nije na duge staze i uvijek se vraćam stihovima i pričama namijenjenima djeci. To je ono što najbolje znam i ono što me najviše veseli.

Što najradije čitate u slobodno vrijeme?

naslovnica4

Naslovnica slikopriče Anatomija Ljiljane Jelaske i Katarine Fabijanić

Volim čitati, volim obogatiti svoju malu biblioteku nekom novom knjigom. Obožavam obilaziti antikvarijate. Nemam neko određeno vrijeme za čitanje. Stalno nešto čitam, ponekad i dvije knjige paralelno. A čitam uglavnom ono što me u tom trenutku zanima. I povijesne činjenice i romane i putopise, klasične romane kojima sam sklona, ili nešto što se upravo pojavilo na tržištu. Uglavnom, ljubitelj sam klasične književnosti. Često znam uzeti i neku dječju knjigu i uživati u njoj.

Mislite li da bi Ministarstvo kulture trebalo biti bolji uslužni servis autorima?

To se podrazumijeva, samo po sebi.

Vladaju li među autorima konkurentski odnosi?

Dobro je ako među autorima vlada zdrava konkurencija. Kad kažem zdrava, mislim na to da bi se djela autora koja su kvalitetna i dobra trebala istaknuti, pružiti poticaj takvom autoru i dalje stvara, a istovremeno potaknuti i druge da pišu još više i bolje. Tužno je što mnoga dobra djela ostaju zanemarena, što se za mnoga ne zna, a za neka se nikada ne će ni saznati. Ljudima treba pružiti podršku, motivirati ih, tako da bez straha od, ponekada grubog odbijanja, mogu svoje rukopise ponuditi izdavačima.

Dajete li svoja djela, prije objavljivanja, na čitanje ukućanima?

Svoje ukućane sa svojim djelima upoznajem tako da ih zaskočim dok gledaju televiziju, ili u prolazu. Dovedeni pred gotov čin, ne preostaje im drugo no saslušati pjesmicu ili priču. Njima je sve to lijepo jer sam to ja napisala. Subjektivni su naravno, kao što bih i ja na njihovom mjestu bila. Ponekada zagnjavim prijateljicu koja piše puno dulje i više od mene. Njezini mi savjeti i podrška puno znače.

Razgovarao: Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Ljiljane Jelaska

Milan Zagorac: Mirno smo živjeli toga dana…

… oh, kako smo mirno živjeli, jelte, bio je to jednostavan svijet u kojem je sve predvidivo i sve jasno i u kojem nema nikakvih nedoumica, i u kojem postoji samo napredak, naravno, posrtanja su relikti prošlosti i zaostalog čovjeka, onog čovjeka od prije koji je još volio, mrzio, plamtio, padao, a tadašnji je čovjek imao sreće pa je zaboravio sve te svinjarije, nije, naravno, nije imao načina da shvati kakva je to priča i kuda vodi ta priča i koliko je dimenzionirana ta priča o onim dvama avionima koji su 11. rujna 2001. opalili u Twinse i sronđali ih skupa s ljudima u njima, u Twinsima i avionima…
Mi smo kupovali traperice u gradu, mama joj je bila u Veneciji kod parone, njezin je rođak baš bio stigao tih dana u NY i gledali su to s balkona, s prozora, čega već, kako se događa taj collapse, kako se događa taj slom, naime, do toga dana su veliki događaji bili manje više rezervirani za prošlost, ako ne čak i za povijest, nama se nikada ništa veliko i važno nije događalo.
Bio sam se vratio tek s odsluženja vojnog roka, u vojsci smo pričali o džihdistima, nismo imali pojma ni o alkaidi, ni o al nusri, ni o čemu takvom, niti o pragmi i pokvarenosti koja iza svega stoji i stvara priču koja izgleda kao da je pripovijeda sam idiot, puna buke i bijesa.
U Rijeci je kišilo, bio je svjež dan, rođak je rekao da je u NY bio lijep ljetni dan.
Ok, i toga dana sam se sjetio kako je neka Kumova prijateljica, godinama prije govorila kako svi u NY znaju kako će se dogoditi to, nešto veliko, nešto spektakularno, nešto zaista kolosalne prirode, nešto što će promijeniti svijet. I da osobno poznaje neku saudijsku princezu, koga već, s kojom je gledala javnu dekapitaciju u nekom njihovom gradu, to je navodno lokalni spektakl petkom.
I, eto, dogodilo se, naravno, u Babelu, gdje bi, neće valjda u Prnjavoru. Kaže mi kum da su ljudi koji su nešto predosjećali masovno napuštali Babel.
Uglavnom, do tada smo bili mislili da je sve ovo što sada gledamo na ulicama, u gradovima, ne samo u Siriji, Asiriji, Babiloniji, da je sve to samo stvar prošlosti koja se ne može ponoviti jer je čovjek nadrastao razinu žrtve paljenice i krvne žrtve, dakle, sva ta kokanja, sve te dekapitacije, sve te rijeke krvi su tako astečke, tako babilonske, tako poganske, tako primitivne, da čovjek ne može misliti da se to može događati u profanoj sadašnjosti oslobođenoj stega davnog barbarizma, posebno davanja žrtva okrutnom muško-ženskom bogu, naš je bog ipak umilostivio stvari, preuzeo na sebe to naše breme krivnje i rekao, djeco, tko vjeruje u mene, njegovo je kraljevstvo nebesko. Ispalo je da čovjek ipak više voli darivati žrtve paljenice i krvne žrtve, tko zna, valjda su efikasnije.
Bili smo glupi, nismo znali čitati znakove, netko je na Empire State Buildingu nedavno upalio veliku svjetleću Kali, neka se zna, pa te se stvari sasvim jasno objavljuju onima koji žele čitati, onima koji se trude razumjeti, tako jasno, vizualiziracije su posve uvjerljive, tako da smo i onda, da smo mogli, htjeli, znali, mogli predvidjeti da će se takve stvari događati, da, neka netko kaže kako sam lud, ali ovo je osjećaj za vrijeme, zeitgeist, osjećaj za duh vremena koji je revelacijski, koji otkriva da je pozadina svijeta u kojem živimo takva kakva je, barbarska, poganska, gadna, njegova je narav diluvijalna, čovjek se nije maknuo, unatoč svemu što je stvorio, dalje od svojeg majmunolikog brata-pretka.

Foto: http://lifeandtrendz.com/the-portrait-of-goddess-kali-at-the-new-yorks-empire-state-building/