Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Zoran Žmirić: Povijesni roman koji slavi život

Mladen Blažević: Ilirik, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2015.

Ilirik je povijesni roman smješten od 5. do 9. godine naše ere u vrijeme ilirskih ustanaka protiv Rimskog carstva kroz koji nas autor vješto vodi stvaranjem snažne atmosfere života onog vremena. Čitajući Ilirik uvučeni ste ne samo u doba Batonskog rata, već i u uvjerljiv svijet običaja, sklonosti, uvjerenja i vjerovanja ondašnjih naroda. Upoznat ćete se s ritualima, prehrambenim navadama, odnosima s vlašću, željama i potrebama naroda na prostorima Augustovog carstva. No to je tek pozornica Ilirikove priče jer Ilirik je i roman ceste.


Dramaturški Blažević je složio napet i potentan roman u kojemu neprekidno ljulja emocije čitatelja. Ilirik je zavidan, gladuje, mrzne, proklinje, mrzi, siluje, abortira, ubija i umire na nezamislive načine, ali i slavi život, voli, vodi ljubav, smije se, sanja, čezne i dostiže.


Pod nogama glavnog protagonista prostire se put od točke A do točke B unutar kojeg se događa čitav niz izazova na koje će naš (anti)junak (ne)adekvatno odgovoriti i time do kraja postići određeno iskustvo. U tome mu ponekad pomaže, a ponekad odmaže, šareno društvo sličnih luzera s kojima će do konca priče stvoriti specifičan odnos.

Iako je to u povijesnom romanu popularno, radnju Ilirika ne nosi veliki vojskovođa, ratnik ili političar. Glavni je lik trgovac Krum, tip koji se s nekoliko pogrešnih poteza doveo u situaciju zbog koje je primoran sa suprugom pobjeći iz Akvileje. Taj bijeg bi mu trebao omogućiti da se na svaki način oporavi te pronađe način da vrati dugove i poljuljani ugled. No kao i svaki antijunak, pogrešna procjena u poslovnom životu za Kruma će biti tek okidač koji će ga lansirati u vilovite događaje koji će uslijediti na političkoj karti Rimskog carstva. Gubitak imovine za ovog će trgovca tako postati najmanji problem. Putujući Ilirikom, inače zemljom svog porijekla, Krum u pokušaju da iza sebe ostavi dovoljan broj kilometara, susreće svakojake spodobe, (ne)tipične predstavnike Histra, Japoda, Dalmata, Liburna, Breuca, Kolapijana… s njima se svađa, sklapa saveze i prijateljstva, odriče ih se, kalkulira, ali i razmišlja srcem i dijeli posljednji komad hrane. Pristaje čak i ostaviti voljenu suprugu s kojom je u bijegu, a sve kako bi obavio povjereni mu zadatak procijenivši to najboljom mogućom opcijom.

Dramaturški Blažević je složio napet i potentan roman u kojemu neprekidno ljulja emocije čitatelja. Ilirik je zavidan, gladuje, mrzne, proklinje, mrzi, siluje, abortira, ubija i umire na nezamislive načine, ali i slavi život, voli, vodi ljubav, smije se, sanja, čezne i dostiže. Autor nas stavlja u situacije da budemo voajeri, da se nad nekim odlukama likova smijemo, da se zapitamo što bi mi učinili u sličnoj situaciji, nekima će se pojedine scene i smučiti, a ima mjesta na kojima toliko snažno ulazi u karakter likova i njihovih odnosa da će se svatko moći poistovjetiti s njima i tako postati aktivni element priče. Za takvu rabotu aktera je dovoljno, svakojaki su i gone ih različiti motivi.

Poznavanje davnašnje povijesti nije uvjet za ugodno praćenje radnje Ilirika, no povremeno otvaranje Wikipedie i Google Mapsa neće odmoći u snalaženju. Dapače postati će tim privlačnije kada se primijeti da Krumova družina putuje prostorima na kojima mnogi od nas danas žive.

Ma koliko Ilirik bio zavodljiv, teško se na koncu othrvati emociji tuposti i osjećaju probadanja u pleksusu. Ilirik nam pruža uvid u to da se političke intrige i strategije za manipuliranje ljudima nisu promijenile do danas. Iako radnja počinje i završava u zoru Nove ere, nemoguće je ne primijetiti sličnost s novijom povijesti Europe, posebice Balkana. Vojskovođe zaraćenih strana ispijaju vino u termama dok vojska ratuje za šaku novaca, narod pati, brat je bratu vuk, a uz to kao po nekoj ukletoj računici skoro svaki je rat od Batonskog do Domovinskog ljude mrcvario po četiri godine. Ljudska priroda odolijeva svim promjenama, čitamo to između redova Ilirika i to nas teško može učiniti zadovoljnima.

Na koncu teško je Ilirik ne usporediti s trenutno aktualnim (pseudo)povijesnim pričama. Tu prvenstveno mislim na one koje su zadnjih godina postale dio pop kulture – TV serije Vikinzi i Igra prijestolja. Ilirik je odličan temelj za sličan projekt, ima sve što jedan takav narativ traži; dobru priču, napetu radnju, karakterne likove, intrigantne odnose, dobre dijaloge… sve ono zavodljivo što želimo gledati (i čitati). Tko zna.

Boris Jovanović Kastel: Kružnica svijeta

KRUŽNICA SVIJETA

Usidren tišinom,

jedrenjak na terazijama mora.

Mjeseci tišine

dašak maestrala

prognali u bestrag.

Pred noć,

moj brat po vodi

opisa kružnicu svijeta

manjeg od kruga

koji kamenčić

hitnut u vode Sredozemlja

iscrta.

Badnje veče 2007./Đurđevdan 2015.

MIRTA

Upoznao je na pjacama Hvara.

Zvala se Mirta, djevojka bez porijekla.

Pričala mu je, vagajući agrume,

o Sokratu, odgonetala pravdu i vrlinu,

zamišljenog pogleda ka nebu citirila

Ja znam da ništa ne znam

i podsjećala kako je optužen

za beščašće i kvarenje omladine,

osuđen na smrt, taj velikan…

dok joj je podmukli primorski vjetar

zadizao haljinicu na tufnice.

Kako je sve to znala prodavačica

eliksira od cvijeta zove, partitura

morskih konjića pred eutanazijom i ostriga.

Pred noć kupio joj je

mirtin vijenac (znala je da simbolizuje vjenčanje),

i ostao skamenjen saznavši

da su je obljubili delfini,

reinkarnacija gusara i opatica.

Nikad je više nije vidio

ali ispod njegovog pazuha, pupka i čela,

umjesto dlačica crnogorice, rasla je mirta.

I sada, u mirtu zarastao,

tumara ostrvima nag da u nekom

mornaru, svjetioničaru ili kipu prepozna sebe

i ne sluteći da će ga ubrzo sasjeći

da mirtom svadbeni vijenac ukrase

jer ona se upravo udaje za botaničara pripravnika

kome se ispod čela, pupka i pazuha

– umjesto mirte ili crnogorice – vidi

rumenilo od vjetrova sa okeana.

Priču mi je došaputala hroma prodavačica naranči na hvarskoj pjaci, koliko prostodušna toliko i misteroizna žena opuštenih grudi. Rekla je – Gospe ti, pjesniče, ti ličiš na naše momke, Dalmate, visok si, krupnook, uspravan, od loze suvlji i naprešit. Čuvaj se, jedini si neznanac kome sam sve ovo ispričala a nijesi kod mene ni kune potrošio. Ako ti se desi da ovo nekome ispričaš ili , ne daj bože, uneseš u svoj libar, znaj da ćeš ljubiti divojku van naših mora, kako ih ti zoveš Mediteranоm a tvoja će domovina, tamo nigdi u brdima nad morem, postati plijen zapadnih gusara. Prije nego ti kažem adio, kupi dvije naranče da ti budu šterike kad budeš izlazio iz noći.I još nešto, znaj da Mirtu više niko neće vidjeti jer ovdi, na Jadranu, takva biljka i diva nikome više ne triba. Svadbe se izvode samo u pozorištima a ti nisi ni glumac ni klovn. Idi u tu tvoju zemlju Montenegro dok mirte još tamo cvitaju i nemoj se šišati. Ako mirta iz tebe izraste, ja više neću biti među živima a jedna žena preko oceana kupiće brodsku kartu u jednom pravcu za Kotor. Ovo pišem dok na odjeljenju dermatologije Klinike u Podgorici čekam prijem kod doktorke zbog čudne izrasline na koži u obliku bijelih cvjetova. Valjda nije – mirta?!

24. jul 2008.

KAKO SAM POSTAO ČEMPRES

Pođimo u brda čempresa

da visinu iskušenja izmjerimo,

smolom ispunimo ušne školjke

filozofiju bajatih obećanja da ne čujemo,

mirisom čempresa i joda

sperimo vonj ustajalog kontinenta.

Kad, preporođeni, krenemo natrag

u gradove socrealizma

i staklene nebodere ranog kapitala –

vidjećemo da smo nepokretni.

Žile čempresa iz petnih žila

urastaju u zemlju.

I pogledajte, prijatelji,

koji me iznevjeriste

i ostadoste da ispijate irsku kafu

i koka kolu u baštama prestižnih kafea,

sam sam pošao u brda čempresa,

zaboravivši košulju na stolici.

Bespovratno.

Majka je krenula sa ispeglanom

bijelom košuljom da se presvučem

ako me uopšte među

horom čempresa prepozna.

26. IV 2009.

KĆERKA MEDUZA

Prolazeći pored

novopečenih moćnika, rekli su mu –

Tvoja sudbina je u našim rukama.

Koliko su bili sitni,

manji od makovog zrna,

nije ih ni primijetio.

Spustio se na obalu

da uplakanu ćerkicu

previje čistim pelenama talasa.

Ona nove moćnike

nikada neće upoznati.

Pored moći i htijenja

ostali su neplivači.

Tegovi santi

pod njihovom kožom

našli su zavičaj.

A, vjerujte, znatiželjni,

i vidite sa obale,

njegova kći već milione

slobodnih unučadi,

meduza u haljinicama

očekuje…

29. IV 2010.

POEZIJA I LEKSIKONI

Sve dok na ovim obalama

čujemo galebove

jezik njegove mitologije

neće biti zaboravljen.

Kada i njih umreže

grohot virova pričaće o njoj.

Kada i mora isuše

ili prognaju u akvarijum

skeleti potonulih galija

koračaće pijeskom

stopama pišući mitologiju.

Takvu mitologiju

svijet još vidio nije.

Hebrejski, helenski i rimski

mitovi za nju su vakuum.

Ovu pjesmu napisanu

na parčetu kože

posljednjeg talasa iz mene iskapanog

ni jedan mit

ne može zaključati u leksikon.

2. V 2010.

ZVONO ZA UZBUNU

Od plotuna

razbijenih talasa o hridi

uplašiše se osvajači nekropole

pored luke šarene od turista.

Naoružani,

razbježali su se

a u mondenskoj metropoli

gradski oci su pili

staro vino iz boca

obmotanih paukovom mrežom

iz slavnog doba polisa.

Plotuni

razbijenih talasa o hridi

moje korake melodije marša

oponašaju.

Kad se osvajači vrate

plotun talasa

neće biti zvono za uzbunu.

Znaće tada svi,

čiji Mediteran je istinitiji…

31. VII 2011.

O autoru više na   https://boriskastel.wordpress.com/

Željko Maurović‎: Neke posljedice putovanja

Heiddegarlitz (TUI): Treba uvijek biti na putu! Tako ćete najbolje upoznati Kućebitak.
Ž. Platonov (COOK): Ostanite tu gdje jeste! Svijet je ideja koju dovodimo k vama.

1.
Jedan čovjek otputuje na neko vrijeme, poslom. Obavivši, s uspjehom, posao koji je donosio zaradu, on se vraća noćnim vlakom i prolazi kroz gotovo puste ulice grada. Kad pozvoni na vrata stana u kojem je, sa ženom i djecom, živio godinama, otvara mu neka nepoznata žena i obrati mu se stranim naglaskom i riječima stranog jezika. On pokušava reći da tu živi već godinama, ali ga žena ne razumije. Zatim se na vratima pojavi njezin muž, držeći u rukama malo dijete koje je upravo hranio. Čovjek mu pokušava objasniti što i njegovoj ženi, da je on taj koji stanuje u tom stanu, u toj ulici, u tom gradu već dugo godina, pitajući što je s njegovom ženom i djecom koja bi morala biti tu, u stanu. Čovjek, ne neljubazno, izjavljuje na lošem hrvatskom jeziku, da to ne može biti točno, da oni, pokazuje na ženu i dijete, ovdje žive već dugo godina i da nemaju pojma tko je on, a isto tako ne znaju ništa o njegovoj ženi i djetetu. Pomalo ljutito, a pomalo i panično, čovjek-putnik pita je li riječ o istom gradu jer, ni on nije nikada vidio čovjeka iz stana ni njegovu ženu, a niti njihovo malo dijete. Ispostavlja se da nije riječ o gradu R. kako je mislio čovjek-putnik već o gradu R’. Bar su tako ustvrdili čovjek i žena na vratima stana za koji je on mislio da je njegov, u zgradi za koju je mislio da je ona u kojoj se nalazi njegov stan i gradu za koji je držao da je njegov grad R. Čovjek se ispriča i zaputi natrag na kolodvor u jednako pustom gradu. Na kolodvoru je na drvenoj, bijeloj tabli lijepo pisalo crnim slovima, ime njegova grada R. Pisalo je, svakom razumljivim slovima! No ako si čitao iz određenog ugla, mogao si steći dojam da piše R’. Čovjek se, zbunjen i pomalo ljut, ponovno zaputi noćnim ulicama pustog grada; sveudilj je gledao ne bi li uočio dijelove poznate urbane panorame. Ali sad je već bio nesiguran: eno kioska s novinama, no on sliči na svaki drugi kiosk s novinama u bilo kojem gradu kao i ona, zatvorena, pekara na uglu, u čijim se izlozima nalazi kruh od gipsa. Eno fontane iz koje već odavno ne curi voda a prije je bila u obliku liktorske sjekirice od koje je ostao samo brončani svežanj nakon što su joj sjekiru otpilili. Ali takvih je fontana vidio diljem Mediterana, ostatke okupatorske sile, davno poražene. I, nikako da nađe kuću. Onu kuću koju je držao onom u kojoj je bio njegov stan za koji su mu rekli da nije njegov i da nisu nikad vidjeli njegovu ženu i djecu. A ulica je bila ista ona. Je li ustvari bila ista? Jer, nasred malog trga s nekoliko smotanih suncobrana, stajala je, granala se, stara platana, a on se sjećao mladog stabla crnike. Umoran i ljut, zaputi se k malom hotelu preko puta platane ili crnike, svejedno. Nije se sjećao je li vidio taj hotel, ali je bio siguran da se, blizu njegove zgrade što ju sad nije mogao naći, nalazi neki hotel ili prenoćište. Kad je ušao srdačno su ga pozdravili, no to se nije trebalo pripisati tomu što su ga poznavali, mogla je to biti profesionalna ljubaznost. Djevojka na recepciji mu je, na njegov zahtjev, uručila ključ jednokrevetne sobe i zaželjela lakunoć. Ujutro, neispavan, platio je račun na recepciji gdje su ga oslovili njegovim imenom što ga je začudilo, putovnicu ili neki drugi dokument nije dao prošle večeri jer ga nitko nije ni tražio. Kad je stupio na danje svijetlo, sve je odjednom bilo poznato,uklapalo se u sliku koju je imao u glavi; pekarnica u kojoj njegova žena kupuje svježi kruh, crnika, a ne platana i suncobrani, sad rastvoreni, braneći prvim zrakama sunca pristup do stola na koji je konobar, oslovivši ga titulom, bez greške, stavio kavu i pecivo. Brzo je dovršio doručak i požurio pronaći zgradu u kojoj stanuje. Nije bila tamo! Već je bila u potpuno obrnutom smjeru od onog kako je on zamišljao, poput odraza u zrcalu. Kad ga je žena, u predsoblju stana, u koji je ušao kao u svoj dvorac, zapitala zar nije trebao još jučer navečer stići noćnim vlakom iz Z. kako je i javio, on se smeteno nasmiješi i objasni da je došlo do zbrke u voznim redovima te je, umjesto daljnjih objašnjenja, toplo zagrli. Djeca su već bila u školi pa on odluči prileći na divan u dnevnoj sobi, ali se bojao sklopiti oči da mu se ne bi, pred sklopljenim očima, pojavila neka druga slika njegova grada, trga i ulice u kojoj se nalazi njegov stan u komu živi, već dugo, sa ženom i djecom. Oni su obitelj.

2.
Jedna, ne više tako mlada, žena otputuje na dulje vrijeme u posjet školskoj prijateljici negdje u udaljenom gradu, preko granice. Posjet je potrajao, bilo joj je lijepo, prvi put je bila tako daleko i toliko dugo od kuće i ona nikako da se odluči vratiti iako je već bilo vrijeme, a i prijateljica ju je počela nagovarati da se vrati. Naposljetku ona ipak krene kući vlakom što je dugo vozio preko sedam gora i sedam granica. Čim je sjela u vlak, zaspi pa je kondukter morao buditi da siđe na stanici grada R’. U snu je zvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječan čovjek, poljubio je u obraz, prihvatio joj putnu torbu i kišni mantil te je uveo u stan, a da ona nije pojma imala tko je taj čovjek koji se predstavljao njezinim mužem. Nikome nije ništa govorila iako, svud oko nje su bili stranci koji su joj govorili magdjesidosad, i većsmomislilidasi. Nikog nije poznavala, ali nije odavala da je to tako, bojeći se, s pravom, da bi ju proglasili ludom. S vremenom se ponovno uklopila i nije joj više smetalo to što svi oko nje drže da je znaju iako ona njih nije znala. Nikad nije do kraja prihvatila da je to njezin muž, da su to njezina djeca, da je to njezin stan u gradu i zemlji u kojoj je i prije živjela. Pa šta, mislila je, uvijek negdje i s nekim živimo, u nekoj zemlji, u nekom gradu, u nekoj četvrti, u nekoj ulici, u nekoj zgradi, u nekom stanu, u nekoj sobi, u nekom tijelu ispruženom na krevetu, okruženom zidovima, iza nekih zatvorenih vrata. Zatim se probudila, sišla s vlaka i pozvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječni čovjek.

3.
Jedan je filozof, od rastresenih, kakvi samo oni znaju biti, otputovao na simpozij u Svijet. Svijet je velik, na sve se strane pružaju avionske linije. U žurbi i putnoj groznici, u svom je stanu, u sobi, na prozorskoj dasci, zaboravio Ono Značajno. Ono Značajno je bilo u plavoj kutijici, tik do minijaturnog Bonsai stabalca. Kad je došao na simpozij, u jednoj stranoj zemlji, ne pokušavajmo pogoditi kojoj, u malom hotelu na trgu s platanom ili crnikom, u jednokrevetnoj sobi, kad je raspakirao prtljagu, vidio je da mu nema male plave kutijice. Nikad do sad nije bio ni na jednom simpoziju bez nje, ona mu je, takoreći, donosila sreću. No, on se, nakon malo panike, dosjeti i za simpozij samo malo promijeni naslov teme te je sad glasio: U prilog nekim aspektima od značaja za plavost četvrtastosti – i, po običaju, neki kolege su aplaudirali, a neki zviždali dok mu je kolega iz, jedne zemlje na Južnoj strani, samo ćemo reći da nije na Starom kontinentu, poklonio tipičnu glinenu zviždaljku koju tamo nazivaju Okarina. Kad se vratio kući, filozof je odmah provjerio je li plava kutijica na prozorskoj dasci pa kad je, s olakšanjem, ustanovio da je tamo, od sreće zazviždao.

4.
Jedan, osrednje značajan čovjek, otputovao je na dulje vrijeme na zahtjev punice jer je trebao obrati angurije, ono što s druge strane jedne od granica, zovu bostanom. U žurbi prije odlaska, zaboravio je svom designiranom (designiran=isti kao i on) zamjeniku ostaviti ključeve kovčežića s tri novčića Nade. Kako se vrijeme njegova povratka nije približavalo, već se, dapače, udaljavalo, oni iz suprotne denominacije otpočeli su rovariti s naširoko puštanim, posprdnim glasinama da u tom kovčežiću uopće ničeg nema, a kamoli novca, još manje Nade. Populus se uznemirio jer bez Nade si k’o bez Higgsovog bozona, te odlučiše razbiti glasine o nedostatku iste. Uzeli solidan malj, mediji su nazočili, i – udri. Kovčeg se raspukne i iz njega prokulja dim što grize oči. To je sve zapeklo. Oni što su bedinali kovčeg i držali se ideje o Nadi koja će doći kad za to dođe vrijeme, napustili su, u žurbi, podij, a nanj su se, trijumfalno, popeli oni drugi, noseći na ramenima veliki ćup, oslikan lijepim, folklornim motivima na kom je pisalo – Nada je s nama! – Kako je Nada sad bila u ćupu, a ne više u kovčegu, kad se čovjek srednjeg značaja napokon vratio, mogao je slobodno baciti ključić od kovčega u gradski pročistač što je i učinio. Ako volite sretne završetke. I, ne zaboravite, ne putujte jer, makar se i vratili – ionako ostajete gdje ste i bili, sve ostaje onako kako je i bilo, ostajete u svom kutu i s ljudima iz svojega kuta, s nostalgijom spominjete svoje seoce, svoju rječicu, veliko polje gorušice koje ste otkrili sišavši s autoceste. – (Georges Perec, Vrste prostora, Meandar 2005).

Foto: www.morguefile.com

Predrag Kisić: Još jedan pokret

Davno sam prestao da brojim pokrete. Oni već dugo žive u mojim riječima, u ispisanim redovima, u pričama koje stalno i iznova počinju, a nikad se ne završavaju. Sve što sam ikada pisao, nikad se u meni nije završilo. To je stalni pokušaj da pretočim u drugi oblik ono nešto što u meni živi i raste. Noću hodam ulicama kad nema nigdje nikoga, hodam i mislim da bih mogao sresti samoga sebe. Ako to jednom zaista i uspijem, šta bih mogao reći samome sebi. Kao što počinje jedan moj dan, tako se i završava. Šoljica kafe, cigarete, Chopin, gomila hartije, i misli što putuju preko granica, daleko, sve do nadrazumnog, i još dalje. Često odlazim van vremena i prostora, tamo gdje se srećem sa gomilom onoga o čemu govorim. Prizori, mjesta, ljudi, priče, događaji. Kažu da čovjek poludi od previše maštanja. Ja mislim da je lud onaj čovjek koji ne mašta. Kažu da su zreli i hrabri oni koji žive u stvarnosti, suočeni sa realnošću i istinom. Ja mislim da su to kukavice koje ne umiju letjeti, oni koji ne znaju za slobodu, za nešto više van znanog i svakodnevnog. Oni koji maštaju, oni ne bježe od istine, već idu ka istini. Valjda zbog toga i moje riječi ne govore o znanoj realnosti, o onome što nam nameću kao našu stvarnost. No, kroz maštu i snove, kroz moja viđenja, moje riječi govore o nekoj drugoj stvarnosti, o istini koja od nas očekuje da je spoznamo i otkrijemo svojim drugim očima, onim očima što se u duši kriju. Kako da ne počne iznova, kako da se svrši, i u meni i u mojim ispisanim redovima. Kako, kad sve oko mene iznova se rađa, živi i raste, nikad zauvijek ne odlazi, ne napušta ni mene ni ovaj svijet, već prelazi u drugi oblik. Prelazi i želi da tražiš, da otkriješ i spoznaš. Da li je jutarnja kafa, da li je prva cigareta danas, ili poslednja večeras? Kako da znam kad zalazak i svitanje tako liče jedno na drugo, a ja ne znam da li sam se tek probudio ili sam pošao na spavanje, a pritom, ni strane svijeta ne mogu da odredim jer ne znam kuda sam došao, ni gdje sam se zaustavio. Sve oko mene ponovo se rađa, sve u meni živi i raste, ništa nije prestalo da iznova počinje, a nije se ništa ni završilo. Pa, kako da znam početak i kraj mojih priča, mojih redova, kako da znam gdje su riječi počele a gdje se završavaju. Kako da znam, kad stalno putujem, stalno su prizori preda mnom, stalno neki ljudi i priče koji mi neko neznan govori. Još jedan pokret.

Foto: www.morguefile.com

Florian Hajdu: Kakav lav

Mesec je koso visio šivaćim koncem, crnim, prikačen za špic zvonika tačnog vremena Skupštine grada kome je zaštitni znak Bergiški lav. Čuj, Bergiški lav koji plastičnokičav kruži slalomskim ulicama, na krovu jedne Bube džungalasto peščano izmolerisane. Jebemti grad u kome je lav zaštitni znak i u snu čuješ „die“, „der“, „das“ kad jašeš na koscu, suprotno, bez rogova, negde na peskovitoj džungli Deliblata! Sunce je vikalo, jodlajući austrijski, svetlosnim zracima Morzea mesecu da se skine sa mesečice jer će napraviti lake osmorke nepreživljive. Jok. Jutros sam se tako brzo probudio da sam sebe video kako spavam, sanjam…
Ne brini o vremenu i godinama što stoje pred nama, svakako će proći. Dok trepneš, stajaću pred tobom, blesav i budalast. I ti ćeš preda mnom stajati u vizantijsko plavoj haljini, vesela i lepa, moja najdraža i jedina, blistava i velika. Neka te ne brine šta će sutra biti, jer za nas će uvek biti danas, nikad juče. Za nas ovo vreme ne postoji, izašli smo izvan okvira ograničenog, pa je tako naša ljubav postala ono što je večno. Za nas je uvek danas, jer kada bi smo brojali dane, to bi značilo da računamo početak i kraj, a kraja u večnosti nema. Nemoj da brineš o prošlosti i budućnosti, jer za nas ništa nije prošlo niti će proći išta osim boli, a i kad prođe bol, ona će biti zaborav. I sve ono što nam dolazi već je tu, samo nam treba malo da to vidimo, da se mi približimo tome. Neka te ne brine ništa, jer dok trepneš okom mi ćemo biti tamo.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Nazovimo stvar pravim imenom – nas nitko ne čita

Nazovimo stvari pravim imenom: nas, domaće autore, nitko ne čita. Nije to samo stvar osjećaja, nego je to stvar svakodnevnog rada s knjižnicama, knjižarima i općenito ljudima koji se profesionalno bave knjigom. Zna se da je sintagma “domaći autor” pokora i da se s njime nećete usrećiti pri prodaji. Ako je riječ o zbirci pjesama, stvari se eksponencijalno pogoršavaju. Dakle, ako ćete prodati 100 komada domaće proze autora koji čak i nešto priča, odnosno “ima radnju”, a tete u knjižnicama znaju ili su načule za njega, ok, super, a sada slijedi šok – ako ponudite zbirku pjesama, kažu vam – idite na otkup ministarstva. Nula bodova.

Dakle, tko je tu zakazao?  Razbijajte glavu i dalje, nećete doznati, it’s complicated, kako kaže Facebook.

Istina je, i tu postoje iznimke. Ima domaćih autora koji su prisutni, čuje se za njih, objavljuju, sudjeluju na nekim događajima, imaju blogove, fejsbuče, nešto rade, pa se barem za njih čuje. Ima i teškaša, primjerice Šalković ili Rudanica, no oni su prije iznimka no pravilo. Ima dječjih autora, oni još koliko toliko drže glavu iznad vode, djeca u osnovnim školama još i čitaju. Ima ljudi koji se vidljivo trude, ima ih koji lebde na blagotvornim učincima činjenice da su jednostavno kolumnisti vodećih portala i novina pa ih se čita jer su tu, no o kvalitetama se mora govoriti individualno, nikako ne generalno. Ima ih koji se bave samo politikom, ima ih koji se uopće ne bave politikom, no sve u svemu, sve je to zakazalo.

Napravite jedan mali društveni eksperiment: stavite Joa Nesboa pored nekog domaćeg teškaša, primjerice Tomića u knjižnicu, prosječna će korisnica knjižnice uzeti Nesboa. Hoćete još porazniji eksperiment: stavite neku gotovo nepoznatu autoricu skandinavskog krimića pored rečenoga Tomića, rezultat će biti isti. Ne zato što je Tomić toliko lošiji, nego zato što je domaći. Iako se ja o zbilja lošim autorima neću ni izjašnjavati.

O kvalitetama naše književnosti nema posebno puno prostora za razgovor. Ona je osrednja i s time se moramo pomiriti. Tu nema pobune, transgresije, nema čak ni nekog većeg izazivanja, a kamo li duboke mine ispod trulog korjenja, reklo bi se – sam eskapizam. Ima jedno pitanje koje ovdje muči još više – ima li tu uopće demokracije za književnost ili je sve stvar trulog konsenzusa zvanog “ne talasaj”. Čak i najjača imena domaće književnosti, dakle, ne ova medijski napuhana, već mislim na prava imena, znači, primjerice, Drakulićku, Ugrešićku ili na Tribusona i Pavličića kao da su istrošena i nemaju više neke velike snage. Daša Drndić je punokrvna, krvava autorica, ali jako jako ljuta, toliko ljuta da straši čak i dobronamjernog čitatelja. Uza sve dužno poštovanje prema djelima, ovi su autori prošli svoj zenit i od njih ne treba nešto posebno revolucionarno očekivati, osim tu i tamo kojeg prijevoda. Iako živim za iznenađenja. Volio bih da se varam, možda baš iz ovog bazena izleti neko najbitnije djelo.

Srednja generacija nikad ni nije imala što za reći. Za njih je u književnom smislu riječi najluđi društveni i psihološki kaos od Drugog svjetskog rata do danas ostao terra incognita, bojim se da im je ukupna dimenzija promjene koju doživljava svijet ostala posve strana, ostali su samo klišeji na temu dobrih autora poput Brešana, Andrića, Selimovića ili Krleže uz posve krivo interpretiranog i zlorabljenog Bernharda, hiperstimulirano shvaćanje “banalnosti zla”, naravno, bez čitanja Celinea i totalno površno poznavanje nadrealizma te srednjoškolsko shvaćanje Freuda, naravno bez poznavanja Junga što je u hrvatskoj književnosti opće mjesto, pretpostavljam da su Lacan, Grof ili Basaglia manje više nepoznata imena, science fiction, dok u filozofiji prevladava frankfurtska škola. Duhovnost zbog filozofskog stava utemeljenog na dijalektičkom materijalizmu ne postoji. Samo cinizam i ironija. Srednja generacija se uglavnom potrošila na aktivizam što nije književnost, ali je zato visoku cijenu platila književnost – niti jedno djelo, ali niti jedno koje bi bilo mjerljivo, usporedivo, koje bi imalo stvarnu književnu težinu Ruku, Mirisa, koje bi odražavalo barem malo višeslojnosti Šegedina ili dobro ugođenog Šoljana, niti jedan jedini rasni žanrovski roman, nego sve neka meketanja o općim mjestima prošlosti i sadašnjosti, o pizdarijama koje nemaju veze s književnošću, koje ne otvaraju nijednu relevantnu temu – sve je to samo rezidualna tuga i nostalgija koja ne vidi ništa naprijed. Tu je književnost postala dežurno dušebrižništvo nad političkom korektnošću. Kažu nam, to se može prodati vani jer je to tematski prag očekivanja kojim smo unaprijed ograničeni – balkanski autor – balkanska tema. To je desetljećima vrijedilo i kao vrijednosni skup očekivanja za dijalektalnu književnost. Nije istina, naše se ništa ne može prodati vani jer je sve to osrednje i dosadno. I to ne dosadno čitatelju, već dosadno i književnom profesionalcu koji se time bavi već desetljećima.  Naša književnost živi na mitu koji nije uopće uspjela razumjeti, a kamo li ući u njegovu dekonstrukciju, kamo li ga malo zatresti, dovesti u pitanje, otvoriti neku drugu perspektivu.

Pomalo se uzdam u novu generaciju, kojoj i sam pripadam i još više u onu generaciju koja dolazi nakon mene. Čitajući ta djela, vidi se nešto novo, još uvijek jedan prigušeni, ali sve prisutniji otpor, sve prisutnija transgresija, sve otvorenije postavljanje temeljnih pitanja koja udaraju u samu srž naše duboke društvene anomije i opake inverzije. Možda je to uzaludna nada – naime, sam hendikep da domaća književnost nije čitana ni 10% u odnosu na stranu, da je poezija na izdahu, da ionako nikoga nije briga, da je studenticama književni uzor Cecilia Ahern, a intelektualni Kim Kardashian, da je duhovna podloga u povojima, a morala bi biti barem u adolescenciji, bojim se da za domaću književnost nastupa razdoblje sedam mršavih godina u kojoj će se morati prionuti teškome poslu – povratku samome sebi, a to znači i čitatelju s kojim se mora ponovno spojiti na zdravoj osnovi, a ne na temelju kompromisa i opće prihvatljivosti. Možda će baš ova muka, ovo dubinsko kopanje, postati društveni potres, možda će, ako bude dovoljno hrabrosti i energije, baš to dovesti do onoga za čime žudimo – do novog uzleta. Uostalom, umjetnost jest stalno grčevito traženje nečega što jest, ali čemu još nismo našli ime, zar ne?