Milan Zagorac: Pobunimo se!

Uz knjigu Confinandanti Lorenza Toresinija, ali da ne govorim o toj knjizi.

Ovo je doslovno ono što mislim. Ne kao neka skupina, kao svi, dovoljno sam odrastao da znam da je “pobuniti se zajedno” nešto posve drugo od pobuniti se za sebe. Mi se moramo pobuniti svaki za sebe. Spasenje je individualna stvar.

Ne tlači nas toliko opresija sustava koji jest opresivan i koji nije valjan i koji jest uzurpatorski, jer je uvijek onaj koji ima moć uzurpator, nego nas muči pobuna iznutra. Pobuna protiv vlastitih načela, dogmi, strahova koji proizvode vlastitu represiju.

Jer naišao sam na jednu knjigu Lorenza Toresinija koja se zove Confinandanti, u vrlo slobodnom prijevodu znači “Oni koji prelaze granice”. Grenzgaenger. Shvatite to kako hoćete.

Osnovna je postavka da se čovjek ne može razviti ako se ne pobuni. Ako ne učini prekršaja, ako ne prekrši normu. Ako muž, makar duhom, ako ne tijelom, ne prevari ženu, ako žena ne prevari muža, ako sin ne svrgne oca, ako ne detronizira i ne odbaci kruta pravila igre svojeg roditeljskog gnijezda, a nakon toga ne asimilira sve one vrijednosti koje je stekao iz te obitelji, zajednice, odnosa, čega već.

Ako se čovjek ne pobuni, ostaje mlakonja, slabić, guravac, budite iskreni prema sebi, tko su vam privlačniji, kršitelji normi, pobunjenici ili dobri, fini službenici i namještenici?

Pobuna ima dvije svrhe: prva je da se pokažeš da jesi, da postojiš, da te ima, da postoji tvoj glas, druga je da svrgneš opresora i da preuzmeš njegove insignije moći. Najvažnija svrha je da razneseš strah. Jedini slobodan čovjek je onaj koji se ne boji. Ne mislim ludo hrabar, nego kojega nije strah. Gdje god i kako god živio.

To je prirodno, nema u tome ništa zlo, to je najnormalnija stvar, jer da nije tako, svijeta ne bi bilo. Odnosno, bilo bi svijeta, ali svijeta totalnih robova i njihovih gospodara. Gospodari bi s vremenom degenerirali i postali nakaze, robovi bi također postali još gori robovi, ali i to bi se srušilo.

Ne bunite se, dakle, samo protiv vidljivog simbola koji vas tlači, nego se bunite protiv unutrašnjih zidova koje ste izgradili. Ti su zidovi zaštite koje čuvaju vašu toplu kućicu, vaš balončić, vašu lagodnost plutanja u amnionskoj tekućini. Međutim, čovjek nije rođen da bi plutao u amnionskoj tekućini, čovjek je rođen da bi djelovao. Dakle, cilj vaše pobune možda jest u vanjskoj manifestaciji šef, otac, predsjednik države, diktator, nepravda u svijetu, bilderberzi, ali pobuna se odnosi na zidove u vama.

Moramo uzeti goleme čekiće i razvaliti te zidove, zapravo je poruka te knjige, o kojoj sam malo rekao, ali simbolički je ona utjelovljena u zidovima ludnica koje je Grande Maestro (dakle, Franco Basaglia) razvalio ne bi li provukao kroz njih simbol slobode, plavog konja, Marco Cavallo se zove, Konj Marko, koji je simbol oslobođenja izopćenika i osuđenika na smrt. Ako smo već svi osuđenici na smrt, zašto se bojimo ičega? Za provući Konja slobode na trg, treba uzeti čekiće u ruke i razvaliti zidove da bi mu se napravio put.

Čovjek koji se buni pati. Njegova je patnja iskonski osjećaj “biti čovjek”, svaki drugi osjećaj je “biti dijete”. Biti zaštićen je biti dijete, biti nesposoban mlitavac. Biti čovjek znači čak i to da ćete junački pasti. Živjeti sto godina kao mlitavac je sranje i nije vrijedno jer se nije ništa dobilo ni učinilo s time. Pokušati, pa makar posrnuti, makar pasti, to je smisao.

I čim čovjek uzmogne jednu stepenicu, treba doći na drugu, ta je još veća, teža, strmija i viša. Na tom putu, čovjek do krajnje ekstenzije svoga sebe dostiže ono što će za nekoliko generacija značiti “novi čovjek”.

Postoje u teologiji tri pojma, od kojih se dva pojavljuju u suvremenoj psihijatriji. Prvi je kerigma (jedini za koji nisam čuo poveznicu u psihijatriji) Nastavi čitati

Blago Vukadin: Humanistička

Samo dva kilometra
od kupovnog centra
u kojem neki sretniji ljudi
karticama kupuju
slobodu

zasutavljen je kamion
pored ceste.

Jutros je radniku
koji kosi travu
zapalo za oči
da iz hladnjače curi
masna tekućina.

Policajac je,
otvorivši vrata
zagušljivog prostora,
prebrojao otpriilike
pedeset raspadajućih
leševa.

Vozač kamiona pobjegao je
na vrijeme,
a mađarska žica
raste i dalje
s blagoslovom Europe.

Krijumčari ljudskih sudbina
nemilosrdno troše
krvavo zarađeni novac
u kupovnom centru,

dok humanisti
spašavaju
nikada življenu
kršćansku tradiciju
zakržljalu u huškaškim medijima
napominjući:

„Pedeset terorista manje.“

Ne trebaju se brinuti
ni vozač,
ni krijumčari,
ni humanisti.

Oni su kao i mi.

Čisti!

Foto: http://www.salzburg.com/nachrichten/welt/sn/artikel/fluechtlingsdrama-auf-a4-forderte-dutzende-menschenleben-163474/

Florian Hajdu: Kapi kiše počeše

Brinu li se Anđeli o tebi kao što su kad si sa mnom bila. Voli li te onaj posle mene onoliko jako iskreno iz daha života, vode, vazduha i nasušnoga prvopečenog devičanskog hleba mišicama, znojem jaucima Raja i novog rađanja umešanog, kao što sam ja voleo volim. Lete li i sada leptiri u duši, jure li ti i riču bikovi u krvi u Aorti ispod pupka gde svevišnji na dva glasa otvara predvorje Rajskih vrata. Imaš li i sada, osećaš li dva srca u ruci kad ti priđe, zagrli, stegne oko bedra, robu skine, pretvori se u željeno ono, što umećem snagom voljom rogom letećega Boga razmnožitelje uđe u Raj jaucima i igrom drhtaja otvori Karneval Rajski za dvoje.
Il je samo to leto činilo zarad mora, soli sa stidnjaka i sunca što dvostruko diže i uveličava?

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Na istoku

Na iskonskom istoku
gdje trepere stabla višnje
sve je daleko ali nikad
nije bilo tako blizu.

Na iskonskom istoku
gdje nema hljeba ali ima
votke na usnama glada
i tuge izrisuje se osmijeh.

Na istoku iskonskom
mrtve duše sahranjuju
žive a onda idu da se
okupaju u crno more.

Tamo negdje istočno
od istoka još ima vatre
ali je crna kao boja
krumpira ispod peke.

Istočno je tamo gdje
prestaju snovi i počinje
java uz noći vječito bijele
i drhtanje zraka na pijaci.

Na istoku gdje sunce
nikad ne zalazi valja
samo iskonsko ime
kao Istok ili Svemir.

Sve ostalo ustavši nadu
umire na zapadu i to
brzinom suncokreta
kao smrknutog sunca

na obali koju su napustile
sjenke i gdje majka
još uvijek pere rublje
na iskonski način

u svetoj rijeci bez imena.

Foto: www.morguefile.com

Slavko Ledić: Pjesnička Večer na šterni

Književnik Mladen Blažević ponovno nas je iznenadio organizirajući u subotu, 22. kolovoza 2015. u Vižinadi PJESNIČKU VEČER NA ŠTERNI. Na taj način naša povijesna šterna oživjela je žuboreći pjesničkom riječju desetak renomiranih pjesnika iz Hrvatske i Slovenije. Po tri svoje pjesme pročitali su Vid Sagadin Žigon, Emilija Dević, Borut Petrović Vernikov, Gaetano Benčić, Tomislav Milohanić, Jaka Železnikar, Zoran Žmirić, Peter Semolič i Mladen Blažević, dok pjesme odsutne Katje Kuštrin čitao Peter Semolič, a Roberta Vrbnjaka Mladen Blažević.
Posjetitelji ovog uspjelog pjesničkog druženja pjesme koje su čitane na slovenskom i talijanskom jeziku mogli su pratiti uz prijevod na hrvatski jezik s velikog platna postavljenog na šterni.

Foto: Slavko Ledić, FB

11866275_483607361810358_6752976277753060498_n

S večeri na šterni

11870856_483607795143648_6249009862900312159_n

Jaka Železnikar

11885383_483607635143664_648152151404026302_n

Borut Petrovič Vernikov

11899954_483607891810305_3810259890732096418_n

Zoran Žmirić

11935022_483607751810319_1371281728079003671_n

Tomislav Milohanić

11949369_483607491810345_6625815235682624429_n

Emilija Dević

11953141_483607141810380_7215594910069719850_n

Vid Sagadin Železnikar

11953169_483607168477044_3232753493538400136_n

Mladen Blažević

11895941_483608208476940_2938390184522833438_n

Peter Semolič

11873802_483607355143692_3825340886790740866_n 11880590_483607285143699_7229475438018157754_n 11923621_483607098477051_1258008910452689376_n

 

 

 

 

 

 

Sonja Smolec: Pekmez od dunja ili dan kad sam postala baba

Sjedim na zidiću pored tramvajske stanice, pod starku sam stavila novine da me štite od hladnoće nadajući se da, ako budem još malo sjedila, prolaznici neće hodati za mnom kako bi pročitali najnovije vijesti. U krilu držim torbu da ju ne bi kakav drski džeparoš potegnuo. Iznenadio bi se njenim sadržajem. No, možda mobitel. Moram paziti na kartice. Novčanik je ionako prazan.

Gledam dječicu koje njihove mame za sobom vuku poput polupraznih kofera. Koliko je godina prošlo otkad sam ja svoje klince vodila u jaslice i vrtić? Bit će više od trideset. Kamo su nestale te godine? Ja sam svoje uvijek nježno privila k sebi da se ne razbuđuju.

Piskutav glasić trgnuo me iz razmišljanja.

– Maaamaaaa, gladan sam…

– Evo, još samo malo. Strpi se.-

– Hoću sad! Daj!

– Evo, samo minutu…

– Neću minutu! Sad! – Nogama je lupao po asfaltu.

– Čuj, nemam strpljenja za te gluposti. Sad će doći policajac, pa da vidiš…

Krasno, gospođo, autoritet vam je na visini.

– Ne bojim se ja policajca! – Vrisnuo je klinac. Nekoliko srednjoškolaca nasmijalo se na sav glas. Većina je tipkala po svojim pametnim telefonima. Neki su spavali. Stojeći.

– Ako ne prestaneš, ostavit ću te kod ove babe nek ona brine o tebi. Meni je dosta. – Majčica ga je primila za kragnu i protresla.

Malac je zašutio i kriomice pogledao u mom smjeru. Faca mu se iskrivila. Šapnuo je nešto kao Bitćudobar.

– Tomislave, ako budeš dobar, dat ću ti mobitel da se igraš. – Istresla je iz rukava novi biser.

Podigao je glavu i pogledao mamu kao da procjenjuje hoće li izvršiti obećanje. Tišina je potrajala. Kupila ga je bar na kratko. Tomislav je pružio ruku prema maminoj torbi, otvorio je i iz nje izvukao šarenu vrećicu. Majčica na to nije reagirala. Pustila ga je da žvače keksiće. Polovina je, na radost golubova, završila na cesti.

Upssss. Rekla je baba? Koja baba? Nigdje nema nikakve babe. Pogledam ženu. Ona gleda mene. Gleda me i klinac, šuti i žvače. Baš divno! Žena se lagano zarumeni, lijevi kraj usana joj se razvuče u nekakav, nazovi sorry osmijeh i povuče malenog za ruku kako bi ušli u tramvaj.

Baba. Ne baka, babuška, bakica… Baba. Dobro da nije rekla Baba Roga. No, Babe Roge su živjele u moje doba. Ne mogu se sjetiti kad su izumrle. Čak se ni moja djeca nisu srela s njima. Je li netko, možda, podigao spomenik Babarogama? A što je Babom Jagom? Uostalom, ja sam još uvijek dobrodržeća baba.

Bore su tu gdje jesu. S njima se sasvim dobro nosim. Bez botoksa. Kosa je ofarbana, odjeća je u redu. Doduše ne po posljednjoj modi. Pamučna majica i svijetle traperice. Sportska jakna. Tenisice. Što tome fali? Možda bih trebala novu torbu. Veću. Ne radi mode. U ovu mi više ništa ne stane.

Tramvaja nema. Nikamo mi se ne žuri pa sam krenula pješice. Uhvatiti malo sunca. Potrošiti vrijeme. Spuznula sam sa zidića i otresla stražnji dio. Za svaki slučaj.

U obližnjoj pekari kupila sam pecivo s punjenjem od višnje. Pojela sam na brzinu a mrvice ostavila pticama. Sunce se izvuklo iza hrpe sivih oblaka i ugrijalo. Ljeto još uvijek nije došlo a proljeće je prevrtljivo. Strese me zimica. Zatvaram cif na jakni i gledam izloge, tek toliko da budem informirana.

Nakon deset minuta zaboljele su me noge. Počela sam brojati korake. Jedan dva, jedan dva, dva tri, dva tri… Samo mi još i to treba! Brojanje! Pa da zaplešem nasred ulice! Nedavno sam čitala kako ljudi koji broje…

Bum! Baba. Bum! S druge strane ulice jedna baba, dvije babe…Odustajem. Počela sam umjesto baba brojati prozore. Prvi kat dvadeset i pet prozora, dvostruka stakla. Ukupno pedeset stakla. Drugi kat dvadeset i dva prozora. Četrdesetičetiristakla, ukupno pedesetičetiri.

Stani!Krivo!

Manična baba.           

Četrdesetisedamprozora je devedesetičetiri stakala.

Op-se-si-ja. Opse-sija. Opsesi-ja.

Tap tap, tapa tap… Oprezno sam se osvrnula. Nikoga u blizini. Krenem. Stanem. Slušam.

Manično-paranoična baba.

Ne, krivo…Opsesivno-manična paranoična baba.

Za dvije minute bit ću na uglu. Stojim pred izlogom prodavaonice rabljenih predmeta, kad se u glavi dogodi onaj drugi veliki bum! Putovanje kroz vrijeme! Ne vjerujte onome tko kaže da to ne postoji. A, ne, ne! Kod mene to uvijek pali. Nije baš da mogu upravljati vremenom kako hoću. Vrijeme dođe samo. Nađe me.

Gledam keramičku zdjelu kakvu je imala moja baka. Bijela, okrugla, duboka, oblikovana poput latica velikog tulipana. S jednako takvim poklopcem. Na njoj uzorak malih plavih cvjetića.

*

Stojim na ulaznim vratima bakine kuhinje. Iz nje dopire miris palente i gulaša.

– Bako, ima li još onog finog pekmeza?

– Tamo je u komodi. Zemi si jen kućarin i zapamti, to je lijek za drob. Si me čula? Jedan i dosta.

– Jesam, jesam…

Čim baka ne bi gledala, ja bih zagrabila dvije žlice i na brzinu ih progutala. Bile su to zapravo čajne žličice. Nije baka bila škrta, nego, čuvala je pekmez od dunja za posebne prilike. A dunje nisu rasle u bakinom vrtu.

– San te vidla, san. – Rekla bi.

Bila je ozbiljna ali od mene nije mogla sakriti osmijeh.

*

– Hej! Budite ljubazni, želim u trgovinu…

Glas pored mog uha me prenuo taman kad sam progutala drugu žlicu.

– Ispričavam se… – Odgovorila sam i maknula se kako bi mlada žena, od najviše tridesetak godina, ušla u trgovinu. Kad ono, evo nje, kreće prema zdjeli, nešto govori i pokazuje prstom.

Samo to ne!

Iznenada sam dobila želju da baš tu zdjelu moram imati sad, odmah. Utrčala sam u prodavaonicu i zgrabila je.

– Ova baba je luđakinja! – Uzviknula je mlada žena, prekrižila se kao da je u najmanju ruku srela vampira, odmaknula se od mene i natraške izjurila na cestu.

Danas sam postala Luda opsesivno-manična paranoična baba.

Prodavačica nije paničarila. I zašto bi? Ako nešto razbijem, morat ću to i platiti. Ona neće biti na gubitku. Ljubazno je pitala.

– Želite li da vam upakiram?

– Molim. – Promucala sam ne pitajući za cijenu.

*

– Klara? Je li spiš? – Bio je to glas moje bake. – Znaš, kad mene ne bude, ostavit ću ti ovu terinu i s njom još kakovu stvar.

– Ne, bako, ne spavam više. Sanjala san da je baš ta terina šla na prodaju.

– Ma si čudna. A zač bi? Da je nečeš ti prodavat? To je obiteljska dota. Me razumiš?

– Razumim, razumim.

Mnogo godina kasnije sjetila sam se da zdjelu nisam nikad dobila. Baka je umrla a zdjela je, u obiteljskoj raspodjeli dobara, nestala.

*

– Zdjela je u kutiji. To je dvije tisuće i šesto kuna. Želite li da je umotam u prigodniji papir, kao poklon?

– Dvijetisućeišesto? Ne, ne treba. Sebi kupujem.

– Nešto nije u redu?

– Ne, ne. Sve je u redu. – Lagala sam. – Mislila sam da je skuplja.

– Nije original, ali je vjerna kopija. Kao da je baš vaš čekala.

Platila sam kreditnom karticom. Čula sam kako iza mojih leđa prodavačica govori da je upravo nekoj čudakinji prodala artikl. Da baš je rekla artikl, koji na polici stoji izložen više od šest mjeseci i nitko ga nije ni pogledao. Danas ga je stavila u izlog ode odmah! I to za koju cijenu!

Eto, sad sam već Lažljiva čudakinja i luda opsesivno-manična paranoična baba.

Ovaj put tramvaj je došao brzo. Nije bilo pospane djece i drskih majki. Ugurala sam se i sjela na prvu slobodnu stolicu. Za danas je bilo dosta. Nisam popila ni sok koji sama sebi obećam svaki put kad izađem. Sitne radosti.

Kod kuće sam pažljivo razgledala svoj današnji ulov.

– Bok mama! Odakle ti ovo?

– Kupila sam.

– Čekaj malo. Pa to je… To ti je teta Amalija donijela za rođendan, prije dvije godine.

– Meni? Teta Amalija?

– Ma, da! To je ostalo nakon bake. Mislila je da će tebe veseliti. Nisi ništa rekla. Našla sam to u podrumu pa sam je odlučila prodati. Ima tamo još toga.

– Teta Amalija? Ja sam kupila vlastitu zdjelu?

– Nema veze. Vratit ću ti novce.

– Jesi li sigurna da je to ta ista… – Zavapila sam.

– No, daj mama, pa nisi valjda postala senilna?

Senilna, lažljiva čudakinja, luda opsesivno-manična paranoična baba koja kupuje artikle iz vlastitog podruma.

Sve u istom danu.

Rasplakala sam se.

– Oprosti, nisam tako mislila.

Ma, da, kako da ne. Nisi mislila.

Zdjelu sam uzela u ruke i pregledala je. Htjela sam biti sigurna. Bijeli, teški starinski porculan oslikan plavim cvjetićima. Da, to je ta zdjela. Sama je, doduše uz pripomoć moje kreditne kartice, ponovo našla put do mene. Vratila mi se.

Podigla sam poklopac. Stara, poznata napuklina, jedva vidljiva, po kojoj sam kao mala prstom prošla toliko puta, bila je ovdje. Poput dobro poznate rijeke na zemljopisnoj karti. U uskoj udubini koja se s vanjske strane pretvorila u držač, nešto je bilo ugurano. Uzela sam pincetu i počela polako izvlačiti smotuljak. Bio je to stari papir, iskrzan i požutio a ja sam ga još i dodatno oštetila. Oprezno sam ga odmotala. Šiljatim rukopisom bila je ispunjena cijela stranica. Skinula sam naočale da bolje vidim. Kvragu i ova dioptrija! Recept za pekmez od dunja. Bakin! U glavi su mi se počeli vrtjeti stihovi pjesme Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja.

Na jeziku sam osjetila trpko sladak okus dunja iz prošlosti.

*

Glas bake govorio je.

 – Znala sam ja da ćeš samo ti ovo cijeniti. Znala sam…

– Hvala, bako! – Prošaputala sam.

*

Mama? Opet pričaš sama sa sobom?

Foto: https://www.flickr.com/photos/36106399@N04/6089449598

Milan Zagorac: “Sezona pisanja prijava za javne potrebe”

U gotovo dvadeset godina koliko se bavim ovim poslom, nema mi mučnijeg razdoblja od ovoga kada se popunjava te prijavnice za javne potrebe. I dok sam mislio da će se s vremenom razviti sustav koji će biti manje podložan formalnoj papirologiji, koji će više cijeniti konkretne rezultate, biti predvidljiv u realnim očekivanjima (dakle, ne napuhanim i nerealnim), zapravo sam se iz godine u godinu morao razuvjeravati od ovog naivnog očekivanja. Jer zašto bi sustav bio predvidljiviji? Zašto bi bilo manje papirlogije, kada može više – sada ima puno sustava gdje se dvojno prijavljuje – i elektornički i papiranto. Zašto bi sustav bio jasniji s nedvosmislenijim pravilima? Kada može i ovako. S EU nije došlo ništa bolje, štoviše, podiglo je ljestvicu birokratskog sljepila na višu razinu, ono sada, da se izrazim opisno, umjesto pisaca promovira pisače prijedloga, umjesto kreativnosti, financirat će vrlo dvojbene projekte koji gotovo ni na koji način neće popraviti krvnu sliku domaće nakladničke scene, a kamo li pomoći ukupnoj lokalnoj umjetničkoj produkciji. A zašto i bi? Na našim nositeljima javnih politika u kulturi je da uoče probleme i nastoje ih riješiti, a ne da to čini neka anonimna birokratska struktura unutar sustava EU koja do sada nije iznjedrila ništa baš pametno, osim papirologije i javnih poziva, usput, isključivo na engleskom jeziku – toliko o transparentnosti, u kojima nema nikakve stvarne evaluacije umjetničkog djela.

Dakle, loptica oko tzv. javnih potreba je uvijek na našem terenu. Kako se mi odnosimo prema našim stvarima, takve rezultate i žanjemo, kako se odnosimo prema domaćoj produkciji, sve više je opterećujući papirologijom i birokracijom, a sve manje nagrađujući kreativnost i konkretan rad, tada se nemamo čemu nadati. A zašto bi birokracija, kao glavna nositeljica politike i financiranja umjetnosti, uopće trebala podupirati kreativnost i konkretne radove kada to već ne čini ni program ironičnog naziva Kreativna Europa koji s kreativnošću ni s Europom nema pretjerano veze (to bi sada zahtijevalo poduži elaborat), pri čemu je jedina sreća da ta Kreativna Europa u ostatku EU nije najbitniji financijer (nije ni u nas, već je to država), niti jedini podupiratelj ikakve kreativne industrije. Jer kad bi bila, jadna bi bila ta europska kultura, zacijelo zaglavljena između raznih samoosvrta na europsko jedinstvo i primjera dobre prakse tek uz nešto umjetnosti koja uvijek miriši na birokratski jezik i koja uvijek, ali uvijek dokazuje kako je politika EU u ovom području više nego dobra – opća je zamjerka da su ovi programi zapravo bazično nepoticajni i u funkciji EU politike, a ne nikakve kreativne industrije.

Dakle, sada osim trovremenskog tafta u obliku prijava jedinici lokalne samouprave, županiji i državi možemo pisati prijave javnih potreba i EU koje su izdašnije, ali neprilagođene stvarnoj infrastrukturi, koje, naravno, ne daju neke osobite rezultate osim samoodržanja već postojećega i koje ni za nanometar nisu povisile vidljivost domaće produkcije u realnom kontekstu, osim što su nastavile podgrijavati ionako već zamrlu scenu na rubu ekstinkcije.

Sve je to prostor koji zahtijeva puno ozbiljnije preslagivanje, koji je nužno podložan kritici i koji je nužno posložiti daleko bolje no što on sada funkcionira, ali to se opet neće dogoditi dok se ne okrene sustav naopako, dok se ne zareže s druge strane, dok se ne uspostavi sustav koji cijeni samo i jedino kvalitetu, rad s publikom i ljudima, a ne papirnata opravdanja i obrazloženja. Jer papir trpi zaista svašta.

Ima ipak jedna stvar koja mi je još mučnija od pisanja prijava – to je pregledavanje dobitnika i gubitnika tih listi čekanja za kulturnu subvenciju, naglašeno, malih vrijednosti. Jer u njoj se vidi sva učmalo-provincijalno samodopadna slika neinventivnosti i sustavnog podupiranja svega što će kulturu na kraju učiniti još manje kulturom, a više gluhonijemom tragičarkom od koje svi žele dići što prije ruke i pobjeći glavom bez obzira, kamo god, važno da nije ni “kreativno” ni “kulturno”.