Milan Zagorac: Forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava

Neki dan sam ugodno čavrljao s jednim kolegom iz Osijeka o problematici s kojom se svi suočavamo, a to je da cijela hrvatska književna praksa ima dva modela funkcioniranja: onaj koji dobiva sredstva i kako tako kljuca, lagano uhljebljen u sigurno financiranje MK, barem uljuljkan u neku sigurnost i onaj drugi koji dobiva malo ili ništa, a upravo to većina autora doživljava kao nasilno patroniziranje, provincijaliziranje i još nasilnije centraliziranje. Jer, što ćemo, lokalni su proračuni preslabi, društva pisaca i književnika osim uobičajenog birokratiziranja ne služe ničemu pametnome, a sva se priča oko književnosti svodi na onu svima znanu Runjaninovu 2 i hram kulturne nesposobnosti koji za književnost nije uspio smisliti čak ni neki zloglasni HAVC ili ZAMP (da ne bi bilo zabune, ni HDP ni DHK ne shvaćaju uopće o čemu se radi, ali važno da autorima pune glave o honorarima kojih teško da može biti, ako prethodno nije alimentiran trošak proizvodnje, a prodaja je u slomu već godinama – katastrofalna ideja o naknadama autorima po posuđenom primjerku iz knjižnica je upravo dokaz kako ne znaju ništa o realnom svijetu, kako evidentno nisu spoznali da to nije najbitnija stvar, kao i to da bez pametno organiziranog nakladništva u cjelini nema ni uspjeha za same autore, koji sami, opet, u tehničkom smislu  ne mogu pokrivati deset različitih polja da bi bili uspješni samoizdavači – takvih je tek nekolicina).

Dakle, što tada preostaje. Pa eto, ovo, samoorganizacija. Kao da je trebalo biti suviše pametan i shvatiti kako će svi oni autori koji pišu puno i koji objavljuju na vidljivim mjestima jednostavno isplivati sami po sebi, bez previše medijskog sufliranja na površinu (i, da, k tome, uopće nije bitno imate li 150.000 sljedbenika poput Šalkovića ili 500 sljedbenika na fejsu ako ste pjesnik samotnjak, važno je da živite sa svojom publikom), a da će svi oni neradnici među njima, pa makar bili ovjenčavani navodno uglednim nagradama potonuti tamo gdje im je i mjesto – odnosno postajat će jako teško opravdavati njihov nerad navodnom genijalnošću pa je zbog toga, eto, uspio do sada napisati jedan ili dva romana u 15 godina rada.

Nema mogućnosti da se ne uspije. Net je kompetitivno mjesto koje cijeni rad, upornost i djelotvornost, a ne podnosi lijenost, on na neki način simulira ono što je u stvarnom smislu tržište, dakle, u tom slučaju Šalković bi bio milijunaš, a onaj snoviti pjesnik s 500 sljedbenika amater, ali pošteni amater s pristojnim prihodom. Mogu govoriti osobno, ali i u ime desetaka i desetaka autora koji su imali povjerenja u prvu ideju, sve stvari, naravno spremne za objavljivanje, u posljednjih dvije-tri godine plasiram u nekom od mogućih e oblika, naravno, vrlo ekstenzivno koristim i društvene mreže, ali i sve ostalo što mi je pri ruci, uključujući i druge medije, konferencije za medije, predstavljanja, i činjenica jest da funkcionira, i to jako dobro, štoviše, nadoknađuje sve manjkove koji nastaju zbog slabog financiranja klasične knjige, zaostalih časopisa bez ikakva prestiža, nikakve medijske tretmane književnih događaja koji nisu u Runjaninovoj 2 ili nekoj njihovoj podružnici, loše organizirane književne događaje, provincijsku poziciju itd. Dakle, sve to postaje nebitno.

Kao da je ta mreža ponovno digla sve skupa iz mrtvila i efekti su odlični. Centralizacija se više ne ogleda u kvaliteti, ona je već davno napustila i prestala funkcionirati samo u centru, nego se ogleda samo i isključivo u financiranju i sinekurama, ne znam kako bih to nazvao.

Kad bi za evaluaciju svega ovoga što sam iznio postojala samo jedna pametna glava u vođenju kulturne politike MK u sljedećem desetogodišnjem razdoblju, zaista bi se dalo razgovarati o nečemu što bi konačno počelo polučivati ozbiljne rezultate, a ne polovična rješenja, štoviše, nikakva rješenja i forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava. No bojim se da volje nema, kao što je nije bilo ni u posljednjih desetak godina i ova će MK ljubavna seansa sa svojim uhljebima potrajati dok se posve ne istroši. No tada će zaista biti sve, ali baš sve drugačije, i neće ništa preostati nego da se kaže – prepuštamo vas vlastitoj luzerskoj sudbini.

Foto: www.morguefile.com

Neven Lukačević: Čita li itko danas Georgea Trakla?

povodom 100. godišnjice smrti austrijskog ekspresionističkog pjesnika G. Trakla (1887.–1914.)

O, pjesniče psalma i snova zla,
jesi li našao smiraj svoj
ili još bludiš po polju čekanja
neshvaćen,
neprilagođen,
neuhvatljiv?

Tražiš li još razumijevanje ljudi
ti, koji si razumio patnje njihove,
koje si tješio,
kojima si rane vidao
rukom svojom,
utjehom riječi?

Ti, koji si kriknuo kao luda,
ti, koji si ostao kao stranac,
ti, koji si umro kao tuđinac,
neshvaćen,
neprilagođen,
neuhvatljiv.

Milan Zagorac: Ljeto

Sjećam se onog davnog vremena kad me mama vukla sa sobom na tržnicu, smrdljivu, nagužvanu, pa kod none, pa u grad, pa na plažu, ljeti po vrućini, kad smo znojni, kad ližemo sladoled koji se topi i curi, kad je sve ljepljivo i grad dobije neki smrad, ali i smrad na ljeto je bolji nego najbolji miris zime, bitno da je toplo i da ima sunca i da se svi mi lijepo znojimo. Naravno, šoferi gradskih buseva su držali otvorena vrata, uvijek su se gurale one babe s vrećicama, a ja sam bio mali i gledao sam kako šofer kurbla s onom volančinom i onim mjenjačem. Ljeto je pravo riječko godišnje doba, grad postaje kao Tel Aviv u onoj prastaroj Kishonovoj pripovijetci kada je vani +40 i kada je sve na asfaltu razlijepljeno, zalijepljeno, a klima više šteti nego koristi, a mi se vucaramo kao neke rastopljene kreature od točke a do točke b.
Međutim, ljeto je svakakvo, može biti rano, kasno, pravo zrelo ljeto, hladni i vrući ljetni dan, oblačno ljeto, kišno ljeto, valjda ima bezbroj sitnih varijanti.
Dajem vam ponešto ljetnih prizora Rijeke, slobodne su asocijacije poželjne, uživajte i uživite se… u boje, zvukove i mirise ljeta.

Suncobrani by Tamara Modrić
Refleksija grada u moru, by Dora Božanić

 

Ljeto ’52… Sablićevo

 

More by Tamara Modrić

 

Biba Dunić vas zove u ljeto, izlog Gradske knjižnice Rijeka

 

Zrak je zaista besplatan, ljetni prizor s Korza,
by Sergio Lussino

 

Mrtvi kanal, kasno ljeto, by Sergio Lussino

 

Ljetna večer, by Sergio Lussino

 

Neka Fiumanka, by Arsen Miletić

 

Prije morskog izleta, by Dean Miculinić

 

Uvijek ostaje more za oplahnuti znoj,
by Dean Miculinić

 

Dječja posla, na Kantridi, by Petar Kurschner

 

Razgovor – Andreja Malta: Ženska je seksualnost najveći tabu među samim ženama

received_10204082187446486Andreja Malta je zadarska autorica vrlo širokog raspona interesa. Nedavno je objavila knjigu „Lica i naličja ljubavi“, zbirku priča koje uglavnom tematiziraju ono što ćemo zbirno nazvati „ženskim temama“. No, one u svojem zahvatu zalaze u puno više područja i nikako nisu samo „ženske“: one su i tragične, komične, ponekad kontemplativne, u svakom slučaju, radi se o prozi koja se može označiti stvarnosnom, no koja ima i „ono nešto“, zrno soli univerzalne, intuitivne mudrosti, koje ne oduzima zadovoljstvo čitanja, štoviše, obogaćuje i poziva na daljnje čitanje. Andreja Malta nam se predstavila kao autorica koja svakako ima još puno toga za reći, gotovo kao da iza ugla očekujemo jedan dobar, dobro skuhani roman koji će sintetizirati kako njezino literarno iskustvo, tako i ono životno koje se pokazuje presudnim za dobro ugođenu književnost.

Milan Zagorac: Tvoje žene su vrlo vrlo emancipirane i moderne, ali to ih ne lišava dvojbi, trauma, slabih točki… čak ni njihova seksualnost nije pretjerano skrivena, štoviše, integralni je dio tvojih mahom junakinja… Je li to inače tvoja preokupacija?

Andreja Malta:: Pozdrav tebi Milane, pozdrav cijeloj ekipi Književnosti uživo. Moram napomenuti, da kao što sam počašćena ovim našim virtualnim razgovorom, jednako sam i sretna što su moje priče u zbirci „Lica i naličja ljubavi“, isplivale iznad površine zahvaljujući izdavačkoj kući „Studiju TiM“ i Tamari Modrić.Da. Moje su žene vrlo emancipirane i moderne, poput mene same, što ne znači da pišem o sebi. Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično. Jedino što zamjeram velikoj većini žena je, da su razgovori vezani uz seks i seksualni život još uvijek veliki tabu među njima samima, bez obzira na to da ipak živimo u 21. stoljeću. Negdje duboko u sebi sam se nadala da će se ta tema konačno otvoriti, zaživjeti, onako iskreno. Zato i pišem otvorenije po tom pitanju, bar mislim da je to tako, ma da još uvijek s jednom malom dozom opreza, jer sam svjesna činjenice da mnogi, kao što sam već napomenula, tu totalnu iskrenost još nisu spremni prihvatiti. Valjda će se uskoro nešto promijeniti po tom pitanju. Nadam se.


 

Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično.


 

Također smatram da su i problemi obiteljskog nasilja, incesta i sličnih stvari koje se događaju svakodnevno iza zatvorenih vrata premalo komentirani u društvu i da ustanove koje se bave ili bi se bar trebale baviti s time ne rade dovoljno, u nekim slučajevima čak ništa, pa se onda događaju stvari kao što su ova dva ubojstva žena u zadnjih nekoliko dana, jedno u Karlovcu i drugo u Kruševu.

Milan Zagorac: Čini mi se da si brza u pisanju o ljubavi, i da nemaš nekih velikih dvojbi po tom pitanju. osjeća se zrela autorica koja se čvrsto nosi s krizama egzistencije. Znam da si baka, iako to smiješno zvuči, no koliko je tvoj život i život tvojih junakinja/junaka komplementaran?

received_10204082184806420Andreja Malta: Hahaaa… da, da, brza sam u pisanju o ljubavi i imaš pravo. Nemam baš nekih dvojbi po tom pitanju. Ne znam, možda griješim ali za mene je ljubav vrlo delikatna stvar. Upoznala sam je sa svih strana. Zato mi se i svidio naslov za knjigu: „Lica i naličja ljubavi“. Upoznala sam njezine dobre i loše, pa čak i one najmračnije strane. Jer ljubav zaista ima mnogo lica. Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju. I još nešto, u povjerenju, mislim da me zaista ne doživljavaju kao baku, više kao prijateljicu. Ja jesam i mama i baka, ali daleko od onih klasičnih, na kakve smo navikli. Malo sam svoja i iskreno, ne bi željela biti drukčija. Što se tiče komplementarnosti mojih junaka/junakinja, da, priznajem, ponekada se poslužim nekim svojim životnim iskustvom.

Milan Zagorac: Zašto kratka priča, je li to neki Zapisovski zalog (znamo da si članica nama prijateljskog zadarskog pandana) ili roman čeka neka druga vremena?

Andreja Malta: Pisanje kratkih priča nije neki Zapisovski razlog. Kratke sam priče pisala još u mladosti, jer ih volim pisati a i čitati. Kratka priča u principu ne bi trebala biti preduga i rijetko zamara čitatelja a i meni kao autoru je nekako draže takvo pisanje, jer se ponekada bojim, da ne bi počela sama sebi dosađivati i isplesti mrežu u koju ću se zapetljati i onda će nastati problem kako ću se ispetljati, hahahaaa… Ma šala mala. Pitaš za roman. Osjećam da polako dolazim, sazrijevam poput jabuke na grani, za takvo nešto. Mislim se s tim uhvatiti u koštac negdje na jesen. Imam već ideju, sliku u glavi, čak poneke detalje. Neki dan sam o tome razgovarala s jednim mojim prijateljem, također piscem, dao mi je neke smjernice, pa sad mislim da bi vrijedilo pokušati. Nadam se da ću uspjeti.


 

Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju.


 

Milan Zagorac: Dvojezična si, slovenska i hrvatska autorica, ali kako te određuje ta dvojnost, te dvije tako slične, a opet različite kulture – slovenski red, disciplina naprama dalmatinskom, hrvatskom kaosu, kreativnom neredu, izrazimo se eufemistički.

Andreja Malta: Slažem se s tobom, to su dvije ujedno jako slične a opet tako različite kulture. Rođena sam Slovenka i u Ljubljani sam provela mladost. Slovenci su doista vrlo disciplinirani, tvrdi i dosta zatvoreni narod. Tamo je ili „hoćeš“ ili „nećeš“, nema sredine, znam iz iskustva. Možda sam zato tako uporna, neki kažu i poprilično tvrdoglava. Dalmaciju znam još iz djetinjstva, dolazili smo godinama na ljetovanje u Pakoštane pokraj Zadra. I mogu ti reći, toliko mi se svidjelo da sam svaki put plačući odlazila kući. Sjećam se da sam jedno poželjela da provedem život tamo, kad odrastem. Mislim da je želja bila zaista jaka, jer mi se stjecanjem životnih okolnosti i ispunila. Živim već trideset godina u Zadru i moram reći da mi je jako lijepo i da ga volim poput Ljubljane. Sviđa mi se ta dalmatinska ležernost i malo kreativnog nereda. I ljudi su veseliji. To život čini zanimljivijim, opuštenijim. Neki me znaju nazvati „Zadarska Slovenka“, pogotovo Zapisovci, a na poslu me od milja zovu Mojca, hahhaa… Jesam, dvojezična sam autorica. Pišem prozu, ponekad i poeziju. Poeziju mi lakše pisati na materinjem jeziku, znači slovenskom. Ide nekako spontano, mislim da je razlog tome što je slovenski jezik malo tvrđi, pa mi je osobno zahvalniji za poeziju. Čak su neki plakali uz te moje pjesme. Slovenci, naravno. Hrvatski jezik mi je za pisanje proze idealan. Čini mi se tako mekan, podatan, poput svile. Mogu se igrati riječima, okretati ih na sve moguće načine, slagati poput kockica i na kraju jednostavno same spontano nađu svoje mjesto. Iskreno, zaista uživam pisati a i čitati prozu na hrvatskom jeziku.

Razgovarao: Milan Zagorac

Jelena Androić o simpatiji za luzere na riječki način: izabrane kolumne objavljene na portalu korzo.net od 2013. do 2015.

11249630_10206416262317717_2398039241755215421_n

Naslovnica knjige

Milan Zagorac Simpatija za luzere na riječki način: izabrane kolumne objavljene na portalu korzo.net od 2013. do 2015.

(za knjigu, kliknite na sliku naslovnice)

Milan osobno poznaje teme o kojima piše; turbulencije na tržišnu rada, sa svim implikacijama za mlade visokoobrazovane (nezaposlene) osobe, s tim u vezi i gerontificiran radni okoliš koji su dobile u naslijeđe, potrebu za potpunom promjenom tržišnih paradigmi, mistificiran položaj kulture u društvu, mitološki karakter kulture u gradu u kojem živi, propuštene i/ili zaboravljene prilike u našoj okolini (koje je Zagorac bilježio i fotoaparatom), banalnosti kojima čitateljsku pozornost privlače mainstream mediji…

Često mi se, dok sam čitala i objavljivala te tekstove, činilo da Zagorac opisuje moju poziciju, a kako je u jednom od nedavnih tekstova napisao, on i jest opisivao moju poziciju. Njen je kišobran “izgubljena generacija” rođenih u periodu od kraja 60-ih to početka 80-ih, kojoj i sama pripadam. Tranzicijska generacija.
Da se razumijemo, nije ovo samo hrvatska priča (premda ju je Zagorac nemali broj puta takvom nazvao), sve te promjene zbivaju se u kontekstu, a najistaknutije signale tog – svjetskog konteksta – Zagorac je uvijek prepoznao brzo, i “aksiomatski” opisao. Nikad ga nisam pitala šali li se on to dobro kad svoj blog potpisuje s Milan aksiomatični, a ne vidoviti. Izgleda da vidovitost i aksiomatočnost nekad idu i ruku pod ruku :)
Vratila bih se sada na početak: kakve veze ima sa time Korzo.net? Takve što je medijsko tržište “težak biznis” na kojem se sve navedene dinamike sjajno prelamaju. Sve teme kojih se Zagorac dotakao, imaju refleksiju u medijima: vlasništvo, sfere utjecaja, stanje na tržištu rada (mladih i malo starijih) novinara, odabir tema i njihovi plasmani, u konačnici i suradništvo po volonterskim osnovama…
Nema više punka! I zato čitanost ne raste (jer u portal nije ulijevan kapital a oglasni se prostori ne prodaju sami) već pada. Nema više punka. Osim kod Milana Zagorca, on piše pa makar mu to bilo zadnje, i za to mu od srca hvala.
(Jelena Androić iz Predgovora)

Napomena: knjiga je besplatna za preuzimanje