Tamara Čapelj: LAMENTACIJA

Naučili smo svoje lekcije
spuštajući zavjese nakon svakog čina
ljubavne tragedije
uz duboki naklon gospođi Mudrosti
koja sjedi u publici.
Shvatili smo da ljubav ima
svoje faze i obličja.
Prvo je galopirajuća zabava
u moru mogućnosti
kad ti je svijet pod nogama.
Onda se batrga u svakodnevnici,
a usijanje, uz lijepe manire,
ustupi mjesto navici
i najednom se pitamo
– gdje smo to mi?
Jesmo li pogriješili
ili smo postali tako obični,
umorni vukovi
u janjećoj koži
koji čekaju posljednji labuđi poj
svirepe prolaznosti.

Foto: www.morguefile.com

Miloš Petronijević: VUKOVAR, priča srpskog vojnika

Ako će ova priča izazvati sablazan i moguće zgražanje, njezina je tragička, katarzična snaga neupitna. Prepuna kršćanskih primisli, a tako paradoksalna po smislu, tako jezivog učinka, gotovo da zaziva srpskog Krležu s Bitke kod Bistrice Lesne danu u aranžmanu križarskih i inih confessiones ili redemptiones… Molimo, stoga, da je pročitate kao priču, i to potresnu, pravu priču o Domovinskom ratu danu s druge strane… Vukovar s druge strane minobacača.
(Redakcija)

I počeše naše haubice ispaljivati granate i Vukovar od nevernika oslobađati. Uz grmljavinu, od koje nam se utrobe hteše raspuknuti, hiljade munja sevnuše i oči nam zaseniše načisto. Kao u drugi svet da upadosmo, kao iz sna da smo se trgli. Prekri se nebo letećim železom, ni vetar se kroz njega probiti nije mogao, leteše mine jedna za drugom, bez stanke, kao da su sve jedna jedina, i vremenu pomutiše smisao. Od siline detonacija zverinje je po kukuruzištima dušu ispuštalo i anđeli na nebesima pogubiše svoje brojanice.
I sve ovo rečeno započe leta Gospodnjeg 91, meseca 9, 14. dana, bila je subota, 5 ili 6 ujutru, ne znam, Bog zna.
Pošli smo ispraćeni fanfarama i cveće su bacali pred nas. To je tu, rekoše posle, i istovariše nas na branik rodne grude. A već koliko sutra, daće bog, krenućemo na izvršavanje zajedničkih zadatakâ. Krenuti da kao ljudi i junaci uđemo u priču i legendu.
Oni su želeli da budu svoji na svome, kao da su samonikli ovde, a mi smo branili našu braću i njihove avlije. Tukli smo ih sa svim što smo mogli. Kapetan moj nazivao je naše granate curicama, a špijunski sateliti prikazivali su nas kao divljake a njih držali za neki mnogo bogobojazan narod. Mi smo znali da su ustaše, a oni su videli da smo četnici i ko smo i šta smo. Jebali smo im dan rođenja i sve po spisku, kamen na kamenu ne ostavismo.
Vraćali su svoj dug domovini a mi smo se odazvali pozivu otadžbine. Govorili smo istim jezikom, ne razumejući se, i možda smo jednu majku imali ili nas je iza tame vekova isti kurac pravio. U jutarnjim izmaglicama drhtali smo iza busenja polaznih položaja, čekajući da započnemo artiljerijsku podršku ako budemo mogli da danemo dušom i podignemo glavu od protivpriprema njihovih zolja i osa i mitraljeza. Već smo se bili navikli da se na strah nikada nećemo navići. Stiskao sam nokte u meso da zaglušim damaranje krvi, i tešio se da sam mezimac sudbine i da neće zakačiti baš mene; bez te imbecilne vere ne bi bilo nijedne vojske.
Minobacač M69 (A) 82 mm pogodan je za dejstvo protiv ciljeva u zaklonima, jarugama, zemljišnim udubljenjima ili na zadnjem nagibu. Ciljanje se vrši pod kutovima elevacije 45-85°. U odnosu na haubicu i top, lakši je, jednostavniji i jeftiniji, a mina istog kalibra ima veće dejstvo – zbog tanjeg zida mine može se staviti više eksploziva. Zemlje koje drže do sebe i čije su armije ponos nacije rade na usavršavanju dometa i uvođenju efikasnijih tipova, u čemu će bez sumnje i uspeti. Minobacač M69 (A) 82 mm proizvodi se da bi ubijao ljude i zatirao dela ruku njihovih. U njegovu cev turao sam projektile, takva mi beše služba, bio sam tu i nisam imao gde.
I u crkvu smo išli i ljubili ga što nas je po svojoj slici i takve kakvi jesmo stvorio. Pamet mi osta ista, kukavna i plitka, i nisam znao šta mi je činiti. Kapetan moj smatrao je da ćemo u pravednosti istrajati, a žešći momci vraćali su se odnekud orgijajući, natovarenih prikolica; bili su to pravi Srbi, Srbi do muda.
Nisam video krvave rezultate svoje uslužne delatnosti, i bio sam nevin, ako se takvim može nazvati punilac artiljerijskog oruđa koje gađa ubacnim putanjama. To govno ispaljuje 20 mina u minuti, a ja sam danima bio tu, i van je svake razumne sumnje da nisu sve otišle u vetar. Video sam nogu i podlakticu Aleksić Mirka, jedino što je ostalo od njega, i rasutu drob Petrović Slađana, još živog, ali zakratko. Bilo je to 4. oktobra kad su nas s boka napali svim raspoloživim sredstvima za uništavanje neprijateljske žive sile. Mislio sam da gađaju samo mene, i zatrpavao sam se travom, i nešto je puklo i zaglušilo me, i sinu mi da sam gotov, i tad sam se uneredio…
Vratio sam se radostan što sam živ, i izgledalo je da sam rat zaboravio, ali on mene nije, užas je stigao kasnije. Navikao sam se i na to, kao da tako i treba da bude. Posle smo i vlast promenili i dobili onakvu kakva nam i dolikuje. Pojaviće se i još pametniji i biće to trijumf potpun. I govoriće, ponosnovratni, da znaju istinu i put, i na pistama manekenskim slaviće lepotu življenja i dostojanstvo ostataka naših.

Foto: preuzeto s http://blog.dnevnik.hr/brunhildica/2013/11/1631714295/vukovar-18112013.html

Milan Zagorac: Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholasti

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
(Ivan Gundulić, Osman)

Neki dan je naša poznata glumica Zrinka Cvitešić u jednim dnevnim novinama izjavila da je u proteklih godinu i pol odigrala 500 predstava. Puno? Za nju očito nije, unatoč maloj pritužbi da ju je takav ritam posve izmorio, no da se navikla. Idemo dalje, poznati povijesni primjeri: Lope de Vega, Pedro Calderon de la Barca, stotine i stotine komada koje su napisali, ovaj prethodni i odglumio i bio impresario, dakle, vodio teatar, radio za ljude, tukao se s njima, upuštao u sulude veze, pisao, stvarao, na kraju stvorivši nezamislivo veliko djelo koje samo po sebi zaslužuje posebnu enciklopediju. Ajmo dalje: Wagner, suluda biografija, suludi ritam, suluda količina djela nezamislive veličine. Dostojevski, kao i Wagner, preživio pravo gubilište, stvorio djelo mitske dimenzije, pisao unatoč (ili zahvaljujući) epilepsiji. Tolstoj, nema smisla govoriti. Janko Polić Kamov, 24 godine, tisuće kartica tekstova, jasno, od onih feljtonističkih i putopisnih, do romana i poezije, toliko puno da bi pošteni domaći autor morao osupnut stati pred nečim toliko grandioznim. Tesla, Newton, Michelangelo, Caravaggio, ljudi koji su radili neizmjerno puno, koji su stvorili djela koja i danas znače, štoviše, zrače još i jače nego ikada. Mozart, Bach, količina koja postavlja pitanje: pa odakle im tolika snaga? Dodajmo k tome još dvadesetoro Bachove djece, dvije supruge, koliko je njegove djece bilo novih glazbenih genija koji su izrasli iz te hiperkreativne klime. Idemo dalje: Shakespeare, bio stvaran lik ili skupina njegovih suradnika, toliko veliko djelo stoji iza njega da se može reći da je književnost sama po sebi, svojevrsna personifikacija književnosti. Krleža, e taj ga je pisao i pisao, zacijelo je nemoguće doći do konačne brojke svega što je napisao, unatoč postojećoj enciklopediji. Koliko je tek skriveno ili prikirveno ili nedorečeno?
Što je zajedničko? Ogroman, udarnički, nezamislivi rad. Rad koji nije moguće opravdati nikakvim sinekurama, nije ga moguće ni platiti, ne postoji takav financijski ekvivalent koji bi mogao “pokriti” ova djela. Nemojmo smetnuti s uma da je ovaj rad bio redovito na tržištu, na ulici, među ljudima. Pored tolike produkcije činimo se patuljcima, uključujući i moju malenkost, koji puno pišem, no ni izbliza ne pušem za leđima ovima, pa čak ni Zrinki koja je u godinu i pol odigrala 500 predstava, što je, priznajem, i fizički i mentalno nevjerojatno teško.
Jednom je prilikom moj dragi prijatelj Mladen Urem rekao da iza čovjeka ostaju zapravo samo rad i rezultati. Sve ostalo su najobičnije gluposti.
Pa dobro, zašto se onda kod naših mladih autora stvara takav stav da su s prvim romanom, prvom zbirkom poezije, s prvim objavljenim esejem, s prvom knjigom početničkih radova genijalci dostojni velikana na čijim ramenima stojimo. Zašto onda tako precjenjujemo vlastiti značaj i utjecaj? Jesu li tome krivi mediji, je li tome kriva društvena klima, je li krivo postavljen sustav vrijednosti. U jednom je svojem ekspozeu Thomas Bernhardt rekao da zapravo piscima treba oduzeti sve privilegije, sve stipendije i sve potpore. Jer, ruku na srce, ovi koje sam prethodno naveo nisu imali ništa od toga, a stvorili su djela i djela, stvorili su zasebne samoodržive i povezive svjetove koji nadmašuju i prostorne i vremenske dimenzije. Pa odakle, onda, toliko oholosti mlađih autora, toliko oholosti početnika, toliko taštine, toliko praznine da se autori koji su tek krenuli u svijet književnosti, a on je težak, opor i nimalo lagan, odakle im ta ideja da se odmah treba, mora, podrazumijeva neka nova prestižna uloga mladih autora u ovome društvu. Jesu li krivu poruku odaslale stipendije koje dobiju ljudi s jednom ili dvije knjige, jesu li posve krivu poruku odaslale one gotovo bezimene nagrade za djela autora koji se po prvi put javljaju na sceni, nemajući gotovo još ništa za reći osim “i ja sam ovdje”, je li za sve kriva ova opća anomija gdje je “biti važan i popularan” ultimativni civilizacijski doseg? Je li itko rekao da je osim prirodnog talenta i obrtnički minucioznog rada kao i japanske upornosti nužno još “ono nešto”, a to se zove iskustvo, iskustvo života?
Ovo govorim kao urednik, pisac i prije svega čovjek s iskustvom u ovome svijetu uvjetnih kategorija, kao osoba koja iza sebe ima, ako ništa drugo, onda barem opori životopis i dugačku bibliografiju uz organizacijska znanja da u ovim bizarnim uvjetima mogu urediti oko 350 naslova i opstati osamnaest godina na sceni koja nije nimalo ni laka ni ugodna, prije bih je nazvao “stratištem koje život može prerano okončati”, nego onom ofucanom o “daskama koje život znače”. Jesu li za ovu aberaciju krive usporedbe koje pružaju slaboumni klinci bogataša na društvenim mrežama uslikani s bocama šampanjca, zlatnim narukvicama, skupim autima, hrpama para i eskort curicama? Živimo li mi u društvu u kojem je popucala čak i ta središnja moralna vertikala? Pa ja kao bogati roditelj takvog napuhanog klinca ako ne bih zalijepio šamarčinu, onda bih ga barem poslao u najzatvoreniji švicarski internat da se nauči redu, radu i disciplini, ako sam već toliko osobno zakazao.
Odgovora na ova pitanja nemam, ali iskustveno znam da što je manje znanje, iskustvo i količina rada, a zatim i sva posljedična društvena interakcija povezana s time, to je taština veća, oholost razmahanija, a tamni zvuk praznine dublji i potmuliji. Problem je i u sljedećem: a do kada ostajemo takvi, do kada ostajemo nedorasli i neodrasli? Možda do kraja? Što dalje idem, čini mi se da je to i temeljna pogreška, ono što nas cijeli život čini stvarnim mentalnim invalidima.

Foto: http://richkidsofinstagram.tumblr.com/

Mislav Bartoš: Dok misle o svemu

Četiri dana gladovanja.
Kiša pod nebom,
novine pod kišom,
glava pod novinama.

Težak hod niz jutro.

Oni odlaze na počinak šutke,
oni udarce zadaju riječima i oštro.
Njima misli su plitke,
a hodaju duboko u pijesku.
Na obzoru pustinje Kalahari
koja nije ništa više nego ulica u noći
i tučnjava na uglu
i modre oči
i plameni prsti.

Jezici im izlizani,
vapaj za pomoći.
Njima krv se slijeva u mozak
suviše često
i um se tada utapa.
Um tada naginje ka klizištu.
Kao odronje na cestu.
Kao cesta prema mostu.
Kao zima prema srcu.

Dok misle o svemu
postaju plašt vlastitoga straha
i tek tada duša im se otvara,
tek tada tijelo im se utapa.

Tek tada mogu počinuti.
Kao vjetar naglo nestati.

Foto prenesena s paradiseintheworld.com

Miloš Petronijević: Ona je u susretu mene sa sobom

Ona je u susretu
mene sa sobom
i u čežnji moga Ja
da njeno Ti upozna.
Ona je ono što može biti,
ispred i iza je san,
i svet popločan samozaboravom,
i ljudima.
Horizonti su njene oči,
kao putokazi slepcu
u izmaglicama
mogućeg i nemogućeg
gde svaka je misao
odblesak druge misli.
U jednostavnosti sagledavanja
samo je sudbina kompleksna,
i s druge strane prozora
vrapci u krošnjama kisnu:
nisu se setili
da naprave kišobran.

Foto: www.morguefile.com