Milan Zagorac: Dan pomirenja

Uz roman Ivane Šojat-Kuči Jom Kipur

Fraktura, 2014. (ulomak iz knjige otvorite ovdje)

Mržnja. Osveta. Zlopamćenje. Gnjev.
Četiri jahača Apokalipse

Kad knezove svih svjetova pozvao je da poklone se glini Njegovim rukama oblikovanoj, ničice popadoše sinovi Riječi njegove, a ja ostadoh stajati. Zar da glini klanjam se? Rekoh. Zar da ja, sin svjetla, sin Riječi kojom stvoreno je sve vidljivo i nevidljivo na koljena padnem pred rukama koje braću će ubijati, očima koje trulež će gledati, prahu koji prahu će se vraćati, bijes bijesom rađati?
I neka proklet sam i neka proklet je Čovjek kojeg Otac tako je ljubio da u Sinu zemaljskom se utjelovio kako bi spasio sve zlotvore, lašce, bratoubojice ako pokaju se u grču, hropcu smrtnome!

Jom Kipur znači dan pomirenja, dan poravnanja računa s Bogom, dan kada mu je odabrani narod prinosio žrtvu i gdje se izmirivao s njime. Danas ga doživljavamo, ako ga doživljavamo, primjerice u kršćanskom Uskrsu gdje se Isus, mesija, sin Božji razapet na drvetu križa, nakon smrti uzdigao iz groba ne bi li svim ljudima dao mogućnost pomirenja s Ocem, pa makar i u grču, hropcu smrtnome. Ne međusobno, nego s njime. A to znači upravo sa samim sobom, sa svojim gnjevom, mržnjom, osvetom, zlopamćenjem.

Ostale račune čovjek mora rješavati međusobno, izravnati ih, to više nije stvar ovog pomirenja, to je više stvar osobnog morala, to nije stvar do Boga, nego do čovjeka, koji mora podnijeti napor, ali će se ukupan trud eventualno uzeti u obzir pri saldokontu u nekoj prorečenoj i nedefiniranoj apokalipsi. No prije toga se mora pomiriti sa samim sobom. To je Jom Kipur.

Josip Matijević je kao osamnaestogodišnjak (ove godine nisu bez vraga, naime, on je netaknut prethodnim sistemom, nepokvaren, mlad, zanesen, nadobudan momak koji je netom prije vršnjakinje i vršnjake potapao u Dravi i gađao se blatom), one školske godine ’90./’91.  završivši školu osjetio potrebu obraniti najprije svoj Osijek, pa svoj Vukovar, svoja sjećanja, svoju memoriju, kao momak je pošao u grozomoran rat, zbog potrebe, ne zbog lopovluka, ne zbog nacionalizma, ne zbog sitnih interesa, ne zbog karijerizma, već zbog unutrašnje potrebe da obrani svoje gradove, svoje rijeke, Dunav i Dravu koje su tako duboko pune značenja, svoje baku i majku, prijatelje koji su ili poginuli ili će poginuti, da bi po padu grada završio u Stajićevu, Nišu, na razmjeni i u cijelom nizu epizoda Domovinskog rata, izuzev Oluje, jer se čekalo napad iz Baranje… a ostalo je manje-više povijest. Ako je povijest. Veliko je pitanje je li povijest nešto što živi aktivno u pojedincu koji se jednoga dana budi, ustaje, slučajno nailazi na skup neke bezvezne nazovidesničarske stranke na kojem vidi kao govornika svojeg vršnjaka, sugrađanina, ispraznog karijerista koji je te ’91. imao potrebu nastaviti školovanje u Zagrebu ili negdje vani, nije bitno, kako drži neki demagoški govor pun mržnje praznim i tupim pojedincima koji mu kliču uz prigodni nacionalni patos i dekor; a zatim Josip Matijević napravi scenu i završi na psihijatriji.

Jer psihijatrija je način kako se čovjek može držati pod ključem, ona, ovakva kakva je u nas, jest način diskvalifikacije i izolacije čovjeka, iako doktor Grgur Romić u svojega pacijenta ne uviđa značajnije poremećaje osim trauma koje nisu do kraja artikulirane, nisu izgovorene, nisu izrečene, nisu naslikane. Peteespeovac. Jedan od onih koji se bace pod vlak, raznesu bombom, bace na motornu pilu… Tanatološki okvir za vječnu mržnju je time dovršen. Moguće i glavna tema neke druge knjige, ali ne i ove.

Ovo jest knjiga i o Grguru Romiću, mladom liječniku koji mašta i konačno realizira svoje karijerno pitanje, koji ima svoj križ, svoju tegobu i stigmu (više samopripisanu, nego stvarnu) i nadasve samoću, strašnu samoću koja ga jedina ne napušta, no njegov je slučaj ipak manje kompleksan od onoga Josipa Matijevića, čovjeka koji nije lud, ali je u ludnici, čovjeka koji nije artikuliran, ali sve što govori je ipak artikulirano, čovjeka koji jest traumatiziran, ali ima potencijal ozdravljenja, ima prostora za osobni napredak, u smislu čovječnosti, naravno, unatoč bezbrojnim traumama, od onih ratnih do onih postratnih s konstantnim padovima i posrtajima, onih starozavjetnih, edipalnih, s ocem tiraninom, djedom tiraninom, popustljivom bakom i gotovo izdajničkom majkom, transgeneracijskim transferom nedefinirane srdžbe, boli, krivnje i grijeha, koji doživljavaju svoj početak u ratu i, konačno, crescendo dva desetljeća kasnije, u psihijatrijskoj epizodi kao konačnoj potvrdi slabosti, uzaludnosti i bijednosti Josipova života.

Sve to Josip uredno arhivira i artikulira u slikama zla i beznađa koje pogađa svijet, koji jest mjesto na kojem demoni divljaju. On ima vidne halucinacije, ali izrazito naglašava da nema slušne (na neki način to ga i spašava jačih medikacija i strožeg režima liječenja od onoga kojemu je podvrgnut, koji je više sličan mekoj psihoterapiji i kasnije terapiji umjetničkim radom), on obljepljuje stan s fotografijama i izrescima iz novina u kojima se u određenim mjestima i u određenima vremenima događaju zla i masovne smrti (slično kao u Ritmu zločina), on čita starozavjetne epizode i vabi doktora Romića da se od početne distanciranosti ipak više veže uz temu. Da ga prizove k sebi. Da, unatoč činjenici da je ’91. Grgur bio tek devetogodišnjak, pokuša (u)vidjeti o čemu se radi, što je meritum toga o čemu govori Josip. Ne kao psihijatar koji bi u svojim bilješkama mogao napisati, primjerice “logoreja”, “glosolalije”, “deluzije” ili “disocijativni poremećaj”, nego da nastoji čuti te njegove zarobljene duše. Ovo je alkemijski nigredo, tonjenje u mrak svoje sjene, ulazak u onu već toliko puta spominjanu danteovsku crnu šumu, silazak u utrobu zvijeri, koja je čovjek sam, a to je proces koji boli, koji ostavlja svoje tragove.

“Enohom se može gotovo sve objasniti. Gotovo sve”, otpuhivao je Josip dim kroz prozor, pticama u lica. “Prije Potopa Sinovima Božjim, laički rečeno anđelima, svidjele su se kćeri ljudske, pa su se predvođeni Semjazom, njih dvjesto, spustili na zemlju na Har Hermon, koji se nalazi na Golanskoj visoravni, na granici između današnje Sirije i Libanona, i obljubili kćeri ljudske. One su im rodile djecu, Divove, koji su počeli raditi svakojake gadosti, a anđeli su žene poučili magiji, bajanju, tajnama ljekovitog bilja. Jahvi se to nije svidjelo, pa je na zemlju poslao Potop da pobije Divove… Pobio ih je, Jahve je pobio svu tu dječurliju… Ali ne i njihove duše. One su ostale na zemlji, u dolinama zemaljskim. Tako piše. Te duše su zlodusi koji tumaraju dolinama zemaljskim.”

Ti vjedogonje, ti zlodusi, ti bjesovi danas nastanjuju prazne ljude, ljude ispražnjene od sadržaja ili slabe, ljude koji nemaju snage oduprijeti se. Žrtve i zločinci, dakle, oboje su žrtve toga zla, no Josip zlo imenuje entitetom koji postoji za sebe i rezultat je oholosti, gnjeva i srdžbe koji se iskaljuje na slabome čovjeku. Ovo jest roman koji nimalo u rukavicama ne pristupa nekom sladunjavom politički korektnom rješenju složenih odnosa, ali prije i iznad svega, Jom Kipur je roman o ljudima koji se (ne)mogu emancipirati od vlastitih demona, slika, fantazmi, od lažne i zlotvorne mitomanije. Politička korektnost ne rješava nakupljene patnje, ona ih samo sputava i pretvara u akumulaciju novoga zla. Pretvara ih u prijetvornost i laž. Ovo je roman i o glupima, jer njima je sve jednostavno (vidjeti ovaj intervju s Bernhardom iz 1971.). Glupima je lako reći ovo ili ono i oni vjeruju. Oni rade, djeluju, beskompromisno, beskarakterno i nemilosrdno.

No Josip nije ni lud ni glup. Vidi laž i vidi licemjerje. Vidi pokvarenost. Ovo jest roman o nepokopanima (jedna vrlo antigoninska epizoda, o nepronađenim tijelima, primjerice Josipove bake), o ubijenima, o tijelima za kojima se traga, ovo jest roman o Domovinskom ratu, o ukradenom ratu od strane demagoga, lopova i birokratskih ništarija, o postjugoslavenskim ratovima, o zločinima, no ovo je roman o spasenju pojedinca, njegovom danu pomirenja, a zatim i o kolektivnom danu pomirenja. Jer ono ne može doći ako pojedinac ne spozna sebe, svoju krivnju, što god ona značila, ne bi li uspio otpustiti tu sjenu i tako konačno pristupiti samome sebi. Ovaj je roman uspio vrlo dojmljivo, gotovo u obliku epske poeme, a opet suvremeno, dati sve ono što iz medija ne doznajemo, ne spoznajemo, ne dobivamo: materijalni svijet koji nametnuto počiva na sukobu, na dihotomijma, rat je zlo, zlo je imanentno čovjeku jer je čovjek mahom slab, čovjek se mora isprati od toga zla ne bi li se uspio osloboditi i biti do kraja slobodan. Stoga je ovaj roman katarza sama po sebi, eshaton, izlaz, rješenje koje nadilazi fraze o pomirenju, fraze o suživotu i fraze o toleranciji. On je sam pomirenje i suživot čovjeka s čovjekom.  Ne želim biti preuzetan, no kao što je ranije spomenuti Bernhard ušao u bit austrijskog licemjerja i pokvarenosti, gluposti i time nadišao temu austrijanstva, ovo je znakovit roman hrvatske književnosti koji nadilazi temu hrvatstva na samoj kvintesenciji onoga na čemu je trebalo biti izgrađeno suvremeno hrvatstvo, na pomirenju (prije svega sa sobom pa sa drugima koji su isto što i ja), na spasenju, na ljubavi koji nastaju u ruiniranim ljudima, ali koje je, spletom okolnosti, ukradeno i pretvoreno u čistu travestiju.

Dakle, priča o Hrvatima i Srbima mogla bi biti i priča o Korejcima i Japancima, o Rusima i Nijemcima, o Francuzima i Nijemcima, o Židovima i Arapima, ona je univerzalna. A univerzalna je utoliko što je dana autentičnom temom: bol i patnja počivaju na skrivanju i iskrivljavanju istine i one s vremenom postaju sve teže za rješavanje. Nakupljene se negativne emocije s vremenom pretvaraju u bolest, bolest nagriza pojedinca, a kada se radi o masi, kada se radi o narodima, tada je stvar još kompleksnija, tada su postupci izlječenja uvijek teži jer zloduh uvijek nalazi put do čovjekova srca. Jednostavno, lakše je biti žrtva, paćenik, mučenik, no što je to biti punokrvni borac.

“Jeste li čuli za pojam tikkun olam? … prevedeno s hebrejskog to znači ‘popravljanje ili ozdravljanje svijeta’… kao postupak popravljanja slike svijeta kao Božje tvorevine, slike Boga u nama, ali i samoga Boga. Ljubav je tu jedina alatka. Snaga ljubavi.”

Josip Matijević do sebe ima Dubravku, tadašnju djevojku njegovog prijatelja Crnog poginulog u Vukovaru ’91., no oboje su zacementirani u slikama boli toliko da ne spoznaju svoju međusobnu privrženost – oboje jedno drugome toliko blizu, a opet toliko daleko – ne uviđaju svoju međusobnu ljubav, ono što ljubav jest, a to je ta božanska alatka za spasenje sebe, a zatim i svijeta.

Ipak, ovaj je roman ujedno i proces izlječenja. Svih tih 371 stranicu je temeljna stvar izlječenje koje postupno i postižemo – Jom Kipur je sam po sebi već roman-ozdravljenje, roman-liječenje, prije svega pojedinca (… kako već dva mjeseca ne pije ni anksiolitike ni somnifere, kako više ne strepi od dolaska demona, kako je shvatio da se svijet može popraviti ako ga svedemo na svoju razinu i nastanimo srodnim dušama. I otpustimo gnjev, ne dopustimo mu unutra. Poželio je napisati kako su mrtvi još tu… Otišao je do vrata svoje sobe i zagledao se u Dubravku… Valjalo je skuhati kavu.), a onda i kolektiva, naroda, svijeta. U tom smislu, u svoj svojoj slabosti Josip je, pa recimo to tako, mesijanski lik, jer kao što znamo, mesija ne dolazi u zlatu i počastima, prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut, on dolazi popljuvan i ponižen, povrijeđen i bijedan, ali pomiren, bez straha, bez uzaludne nade.

Na kraju ću se pozvati na još jednog panonskog autora, na Hamvasa, koji kaže:

… Ljubav je moć koja zauzdava kvarenje bitka, ispravlja ga tako da od prvotne stvara višu razinu postojanja. To je ona razina na kojoj počiva trijumfalna istina, fundament nebeskog kraljevstva. Ljubav je savršeno nemoćna, jer je odustala od svake agresije. Ljubav je posve neosvojiva, jer je najveća moć postojanja. Ako duša ne voli, surva se na zemlju, što je gotovo istovjetno paklu (Simone Weil). Odnosno, kao što uči Empedoklo: duša koja otpusti ljubav otkine se od svoga boga, i treba deset tisuća utjelovljenja da bi se pročistila i mogla se vratiti. 

Josip je zacijelo prošao svojih 10.000 utjelovljenja, kao što je tko zna koliko takvih Josipa prošlo upravo to. Jom Kipur je zaista stigao. Ivana Šojat-Kuči ga je oblikovala iz krvi, blata, tjeskobe, depresije, bijesa i udahnula mu ljubav koja je veća od svega i koja zaustavlja kvarenje bitka. I sada preostaje vidjeti hoće li njezin zaista opus magnum zahvatiti druge ili će biti obavijen velom šutnje, što je najjači odgovor korumpiranog svijeta. Jer, kako opet kaže Hamvas, što nije eklezija (misli na zajednicu posvećenih, očišćenih, opranih od prvotne pokvarenosti, a ne na crkvu), to je štala robova. Izbor je jeziv, ali je uvijek konačno na nama.

Možda jedino preostaje da se naprije pomirimo sa samima sobom, a onda da svijet svedemo zaista na vlastitu razinu i nastanimo ga srodnim dušama. Možda su to paralelni procesi, a možda i isti, ali zacijelo je to jedino rješenje. Mene je Ivana Šojat Kuči uvjerila.

Ilustracija: Trionfo della morte, Palermo, oko 1446.

Zoran Uzelac: ITI

Još je neki dan bila nesnosna vrućina pa i sparina. Danas rominja. Ugodno je osvježilo. Pravo vrijeme za spavanje, izležavanje, a u najboljem, nedostižnom, slučaju – iti. A što mi sad to?
Čini mi se da negdje u Zagorju od glagola ići (idem), kažu – iti. Negdje kažu i vem. Ili – veš (ideš), k vragu, recimo. Ali, šteta je u ovako tmurna, svježa kišna jutra razglabati o jeziku. Bolje bi bilo jezik koristiti za – iti. I tu ne misli na jisti ili jesti.
Dakle možda bi trebalo nekamo iti, ići, otići, nestati, ne stati, stati.
Što je potrebno za pisanje? Na primjer ovoga. Ne bih se doticao remek-djela. Za to je potrebno sasvim nešto drugo.
Prvo, neizostavno, baciti hladne vode na lice kako bih progledao. Tek tada, pod utjecajem depresivnosti onoga što vidim, počevši od zrcala pa do okruženja, dobijem inspiraciju opisati sav jad, bijedu i nevolju. Onda se javi želudac, koji kaže da ne valja poduzimati ništa kada je prazan. Dakle nešto baciti u kljun.
Od tolikih godina hranjenja, obuzela me dosada hrane. Otvorim hladnjak i za divno čudo u njem nešto ima. Razgledavam i zaključujem da me ništa od toga ne povlači za jezik. Sve dosadno, već viđeno i isprobano bezbroj puta.
Depresija hrane u okruženju s hranom. Kako li je tek kad je ne bi bilo? Možda baš isto kao kad te nema – iti. Agonija.
Sjetih se da negdje u ormariću ima zobenih pahuljica. Zob za konja. Plemenita životinja pa zašto da i zob ne bude plemeniti doručak.
Iskopah pahuljice. Natočih mlijeka u lončić. I mačke piju mlijeko. Prepredene, samosvojne, samostalne. Mogu se samo ograničeno dresirati do granice svoje volje. Bem ti! Kao ženske! Ako dobro njima, dobro i meni.
Ubacim u mlijeko sušene brusnice kao dodatak za žvakanje ili neki vitamin. Brusnice. A meni brus! Tako se u narodu kaže. Može se još reći – friška figa. Iti.
Stavim lončić na štednjak. Dok se mlijeko zagrijava, tražim pogodnu žlicu. Onu pliću. Ne reže usne dok ju oblizujem. Za juhu loša. Previše plosnata pa slabo grabi.
Već znadem mjeru. Na toliko mlijeka, osam žlica zobenih. Konju jedan. Kao da će mi to donijeti neku iz znaka konja kineskog horoskopa. Moja je karma ovca (bez novca). Ili naleti zmija, majmun, zec?
Preko svega zasipam obilno cimetom. Opojan miris nadražuje nosnice, slina poteče, a želudac vapi. Kažu da je to zdravo. Mislim, cimet, a ne moji vapaji.
Miješati dok ne zavri. Naglo se zgusne pa izlaze mjehuri i rasprskavaju se okolo. Zato neprestano miješam jer imam zabranu štednjak zasrati. Lako obrisati, ali nikad dovoljno čisto.
Dok ne zakuha, ima vremena razmišljati. E, sad bi valjalo sjesti i zapisati misli što blude bludarom. Ali moram biti ovdje na straži dok ne zakuha. Ako se maknem, većeg sranja nego od zapisanih misli. Dobro, možda se ne bi složili. Ovo što napišem uvijek može biti veće sranje. Ako lončić prekipi ili izgori, mogu sve baciti u smeće, glancati štednjak da se ništa ne raspoznaje, provjetriti prostoriju.
Ovo što nadrljam, više se ne da pospremiti, sakriti niti provjetriti. Slova donesena propuhom iz glave što zakipila mislima na – iti.
Dok čekam da se zobena smjesa dovoljno ohladi, ne opržiti jezičinu, zapisujem kašu misli. Zagrabiti pogodnom žlicom pa posipati tipkovnicom. Ništa jednostavnije. Jedini problem hoće li biti dovoljno ukusno, probavljivo. A moglo bi ispasti bljutavo. Možda više začiniti?
Kojim li se začinom poslužiti? Napisati istinu? Zapapriti? Možda ljute papričice? Jednom umočio jezik pa ga držao sat vremena u čaši vode. Koristiti neke egzotične biljke, trave, krajeve? Hladovinu kokosove palme uz tirkizno toplo more. I nožice što upadaju vrućim pijeskom, noseći bijeli bikini. Da ne bi još i bez njega? Pa mi se, morem i suncem okupana, ušuljaš u hladovinu palme, probudiš kapljicama mokrih kosa, iscijediš, preneš mi tijelo, prisloniš ju osvježavajuću, slani poljubac rashlađenih usana, opružiš se o mene, da se pijesak ne prilijepi na te mokru, sklisku, podatnu. Slatke li težine, začina, začinjanja začudne igre. I ti.
Onaj nezaboravni trenutak kad se E.T. vanzemaljac, i dječak zemaljac, dotaknu vršcima prsta, uspostave svemirski krug. Tako malo, a tako veliko. Dodir…

foto:

Florian Hajdu: Sreća je dobro zdravlje i loša memorija!

Sunce je sjalo kao bosanska tepsija za uvijaču ispod saća, netoplo, tek mlakomirno ravno. Park u vestfalijskom dosadnom gradu, duži nego širi, proplanački ravan, nemački sređen, pupi. Prenastanjen ptičji živalj na džinovskim stablima parnjački se nadvikuje, kiti, ulepšava, po granama hoda, žonglira i zri oplodnju, oseća u organima koji ih teraju u telesnoaudiovizuelne akcije, smešne, ptičje seksualne. Sivoasfaltirane staze, u glavnoj oazi grada, ukrštaju se, poprečuju poput kineskih štapića za obedovanje u početničkoamaterskim nekineskim rukama, da bi se sve zajedno ulivalo kao reke Ob, Jenisej, Indigirka i Kolima u svoje razgranate delte i dalje, u dubinska mešovita mora, među kitove raznosače kitinjskih glasova, vere o življenju posle prestanka života, kao opušteni na ispletenim akrobatskim žicama sveta cirkuskih šatora sa imitacijom tapšanja, ushićenja, bez gledalaca. Na asfaltnoj ravnopravoj, dugačkoj deltastazi koja dalje masuje mešovite stanovnike u centar neatraktivnog grada, iza dva rolera različitih estetskofunkcionalnih osobina i dizajna stopaju, jedan šepajući, dva vremešna gospodina. Na jednom roleru je tabla sa razmeštenim šahovskim figurama, na drugom korpa sa plastičnom flašom poluprazne kisele vode, golubijeplavobojne, dva narcisa slonovokostnobeli i žuti poput sunca u letnjem periodu u zenitu, mekana mandarina u uglu, prazna futrlola, crna, za naočare, otvorena, načeti paket papirnih maramica, poslednja, nevešto izvučena, i tranzistor, jeftini, mali, koji laganu muziku tiho svira. Prvi sa iznošenim žganaumbrabojnim šeširom na glavi povuče damu na G4, žali se da mu od zdravlja ništa ne ide, klackaju kosti, teško ustaje, veoma često vazduha nema. Gleda u tablu šahovsku i kao da od crnog kralja čeka odgovor na sve što mu se zadnjih godina rapidno pogoršalo. Drugi, gologlav, bez kose, ćelav, zastaje, odmara nogu koja mu je nekada bila zdrava, fudbal u regionalnoj ligi golovala, gleda napred pravo do mogućeg dugačkog vidika, kao za sebe, poluglasno, sećajući se priča kako je nekada mogao sve kad mu se ćefnulo, stajalo je uspravno, tvrdo, gordo kada god je poželeo, hteo ili namerno u duetnim, uzbuđenim okolnostima, voljom, htenjem Boga Raja to učinilo… Iza njih korača nemladi čovek, ležerno odeven, glavom nalik Fernandelu, sa kučetom koji ga vodi, sa povodcem od kože sa zubozlatnobojnom laso hvataljkom za ruke, koji zastaje često i naizmenično zadnje noge u vodoravno diže bezrazložno. Tada se kezi i ubrzano dahće visećim jezikom preko zuba lepeza, kao da se okolnostima u kojima se našao smeši. Ćelavi roler glasom krečećeg zvučnika, gledajući u šahovsku tablu, samouvereno kaže šeširnom roleru: Ditrih, sreća je dobro zdravlje i loša memorija. Šah i mat kralju.

foto: www.morguefile.com

Denis Kožljan: Putopisje noći

Klaonica crvenog mesa
Učini mi se
Da tu je blizu
Budi se gladan
Trbušćić
U kasno
Večernje
Ili
Možda
Rano jutarnje
Minute
Kažu nije dobro
Jesti
Ali ne marim
Možda opijum
Svoje
Čini
Pa očima
Dodirujem
Prelomljene
Ostatke
Sunčevih traka,
Lampice noćne
Promijenile
Boju, u njima
Mrtvi rastegnuti
Leptiri
Sivih obrisa
Koračam još dalje
Utroba
Ne da mi mira
Raskvašenih cipela
Gutam dužinu
Bulevara
Iznad kojih
Plave se
Neboderi nijemi
Iznad
Anđeli nevini
Ništa krivi
A ja nesocijalnog
Kažu mi
Ponašanja,
Blagorječivi
Karijerist,
Razdrman mi korjen
Sjekutića
Ali bez boli
Bez jauka
Markantnu
Držim facu
Ulazim u tišinu
Zatvorene
Kavane
Piše ZATVORENO
A ja ulazim
Nevidljiva
Sasvim
Naručujem
Svoje
I guštam
Kako mi je
Najbolje, držim
Svoj
Pravac
Kao
Nabrijani
Atletičar
Sjedam
Na visoku
Barsku stolicu
I naručujem
Si oštro
Piće
Svjesna
Samo svoje
Dimenzije
sadašnjosti

Ilustracija: Edward Hopper, Nighthawks, 1942.

Maja Marchig: Iz Bestijarija

Lav

U luksuzu obiteljske kuće
Pod otvorenim afričkim nebom
Par kraljevske krvi
Pozira za časopise
Njena dlakava elegancija
Ostavlja nas bez daha
A on je sljubio meso antilope
S vinom lokalnog
Proizvođača
Da bi se očuvala intima doma
Prostor za obavljanje velike nužde
Zaklonjen je granama
Raskošnog grma

Kokošinjac

Statistički
Svaka treća zaljubljena koka
Vidi pjevački potencijal
U glasanju
Svog kukurikača
U peradarskoj industriji
Interes za umjetnost
Veže se uz pozitivan trend
U proizvodnji jaja

Foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Pisma i razglednice

Zadnjih godina nitko više ne piše pisma, razglednicu tek ponekada vidim, ali i one su rijetke, iako moji Mandoseljani sada još češće i dalje putuju nego ranije. Nisu se ljudi promijenili pa zaboravili svoje selo, rodbinu i susjede, dapače, čuju se redovito, vide se svakodnevno preko novih telefona, računala i drugih pomagala u kojima ulogu poštara Tome preuzima nekakav procesor, pa pisma šalju samo oni kojima se ne žuri i koji cijene emocije odslikane u rukopisu.
Snalazim se ja doduše i s novom tehnologijom, ali sam ipak malo starija pa mi je draže kad već po krivim slovima prepoznam tko me se je sjetio. Ne trebam ni pročitati sadržaj – on je skoro istovjetan i ponavlja se od pisma do pisma, ovisno o godišnjem dobu i potrebama obitelji kojoj su pozdravi i savjeti upućeni – ali se radujem kad netko iz dalekog svijeta upita one koji su ostali u selu:
„Kakvo je vrime kod nas, ima li sniga, pada li kiša, ko je umro, ko je se oženio?“
Opet sam po svom običaju ubrzala i rekla glavno već na početku, ali da bi se moglo razumjeti što mene, Joskanovića murvu, muči moram se vratiti nekoliko desetljeća unazad i prisjetiti se kako su stizala pisma iz nepoznatih gradova u Mandino Selo.
Većinu pošte sačinjavale su kuverte poslane iz Njemačke od muške čeljadi koja je radila u toj zemlji na adresu: „Moja žena, Mandino Selo, 79540 Duvno, Jugoslavija“, a donio bi ih poštar Tomo Važića iz Rašćana. On bi dvaput tjedno dolazio u selo, krenuvši od Banove pa do Rezine kuće, ispijajući svugdje po kavu ili lozu i radujući se skupa sa ženama i djecom kosim, krivim, ravnim, nečitkim ili jasnim slovima.
Kad bi Tomo stigao do Seserovih kuća, već bi ga neko Joskanovića dijete upitalo:
„Ima li išta za nas, da ponesem kući?“
„Ima, ali ti neću dat, ajde leti materi i reci joj da ima pismo iz Njemačke. Sad ću ja doć, samo da popijem do kraja.“
Potrajalo bi Tomino druženje ispod Seserovih kuća nekada i dulje od sat vremena, valjalo je ispričati kakvo je vrijeme u Rašćanima, čija krava se je otelila i gdje se je udala koja cura, ali bi se on pouzdano dogegao do mene, gdje su, sjedeći na kamenju žene, djeca i baba Mara iščekivale poštu. Sljedeća kava je već čekala na Tomu kad bi on, s plavkastom poštanskom kapom na kovrdžavojkovrčavoj prosijedoj kosi, konačno stigao i počeo iz izlizane kožne torbe s tri pregrade vaditi ranije sortiranu poštu, glasno čitajući:
„Za Kavurku, šalje Kalčo. Za Baćkušu, šalje Stipe. Za Gabrušu, šalje Baja. Za Šoljušu, šalje Ćokan. Za Kovačušu, šalje Mijo.“
Sadržaj svih pisama bio je, kao što napomenuh, skoro istovjetan, a očevi škrti na riječima znajući da će njihovo pismo pročitati ne samo žena kojoj je ono adresirano, nego i sva njihova djeca, bez obzira na to što su i njima, svakome posebno na malom listiću, običavali napisati:
„Draga moja ćeri, dragi sine, rekla mi je mater da si bila/bio naoapak/a i da nisi tio/tila slušat. Ako tako nastaviš biće ti po guzici kad dođem kući, a ako budeš dobar/ra doniću ti iz Njemačke novu lutku/ loptu. Dobro uči i slušaj mater.“
Svojim ženama muškarci nisu mogli napisati ništa što drugi ne bi smjeli pročitati, osim da misle nda njih i da se raduju jer je do sljedećeg dolaska kući ostalo samo još dva mjeseca, pa bi usput naveli što one ne smiju zaboraviti:
„Nek Živko Miškov pokosi djetelinu na Brdinama, neka u Šćete naruče pet metara drva za zimu i u željezari kupe dva kila eksera jer će kad dođu kući, popraviti ogradu oko krava u štali koja se je još prošle godine rasklimala.“
U pismu bi bilo složeno i po nekoliko novčanica, njemačkih maraka, da ih žene razmijene u dinare kod Luke Šarca, budući da jer je on nudio bolji tečaj od banke, pa nek kupe sve što im zatreba dok on ne dođe u selo i ne donese „Urlapsgeld“, dodatnu plaću za odmor od koje će napraviti krov na novoj kući.
Pisma su se čitala naglas jer neke žene nisu dobro vidjele, drugima naočale koje su dobile od sestre nisu više pasale, a treće nisu znale čitati, pa su djeca polako slovkala, Tomo je nazdravljao s onima koji tog puta nisu dobili poštu napominjući kad će opet u selo, a ja sam slušala i pamtila ovo čega se sada sjećam.
Bilo je međutim ponekada i neugodnih pisama, neobičnog i nepoznatog rukopisa, koja bi donosila brige i neprospavane noći. Takvo pismo je nekoliko godina zaredom dobivala Šoljuša.
Bilo je neobično adresirano, njenim krsnim imenom i prezimenom, uz napomenu čija je žena, a slao ga je, kao pozdrav za Uskrs i Božić, izvjesni Jerko čije prezime sam zaboravila. Ćokan je u to vrijeme već bio slabijeg zdravlja, posla u Njemačkoj je za njega bilo malo bilo, para još manje, a njihova djeca još nisu bila odrasla, pa je on, ne slušajući ženu, a ne htijući doći kući praznog novčanika, znao posuditi pare od nekoga.
Šoljuša bi se snašla zahvaljujući njenom djeveru Miji i bratu Jozi, koji bi bez pamćenja uskočili kad bi zagustilo, napominjući da će „Bog vratiti“, ali se Ćokan nije uvijek pridržavao njenih savjeta, pa je prilikog gradnje nove kuće na granici posudio veću svotu novca od prijatelja Jerke iz Hercegovine. S njegovim financijama je međutim umjesto nabolje krenulo nagore, Ćokan je mjesecima bio na bolovanju, drugoga posla osim bauštele nije mogao dobiti, a za gradilišta ga Bog nije stvorio, pa nekoliko godina nije uspio Jerki vratiti posuđeni novac.
Jerko ni sam nije bio bogataš, i on je kopao kanale po Bavarskoj, pa je, vidjevši da od Ćokana uskoro neće dobiti pare, odlučio obratiti se direktno njegovoj ženi Šoljuši u Mandinu Selu, pismom s uvredama i prijetnjama kako će banuti pod murvu i uzeti ono što mu pripada.
Nakon prvoga Jerkina pisma nastupila je pauza, žena mu je odgovorila Vinkovim rukopisom da će mu sigurno vratiti dug čim mogne, ali da je to sad nemoguće jer jedva krpi kraj s krajem, da je njezin Ćokan pošten čovjek i da nije zaboravio što komu duguje, ali da ga muči zdravlje, pa nek se strpi jer ona i sama zna da je sramotno posuditi a ne vratiti, te da mu se zahvaljuje što im je jednom pomogao, ali ga moli nek se strpi još koju godinu, dok djeca ne porastu.
Ćokanov bivši pajdo se međutim nije strpio dulje od prvoga Božića, da bi nakon toga svakih nekoliko mjeseci slao uvijek isto pismo od kojeg bi žena proplakala, djeca prepoznala da ih se je sjetio Jerko koji u svakom retku spominje Boga i poštenje i onda bi svi skupa smišljali što da mu odgovore, a da ga ne uvrijede pa da stvarno ne bane u Mandino Selo i ne uzme im televizor marke Blaupunkt kojega im je stric Mice poklonio, a Vinko Paškin ga popravljao kad bi klonuo u vrijeme profesora Baltazara.
Nekoliko godina kasnije se je Ćokan vratio u selo, počeo je raditi u građevinskom poduzeću kao stražar, ali se je ubrzo razbolio i „isposlovao“ penziju iz Njemačke. Od isplaćenih zaostataka Šoljuša je odmah vratila novac Jerki i nadodala još sto maraka za poštanske markice koje je on potrošio čestitajući godinama njoj i djeci skoro sve kršćanske blagdane. Tako je Šoljuša poravnala dugove svoga muža, koji nije bio previše marljiv, ali je iznad svega volio nju i svoju djecu.
I poštaru Tomi je spao kamen sa srca kad su prestala stizati Jerkina pisma u Mandino Selo.
Dolazio je on još puno godina pješice u Joskanovića komšiluk, donosio dugo iščekivane kuverte, sitne penzije i šarene razglednice, lijepe i tužne vijesti i sve drugo što poštari uspiju strpati u svoju kožnu torbu, a nakon njegova odlaska u mirovinu naslijedio ga je mladi poštar iz Kongore, moderniji i mobilniji –- dobio je Tomin nasljednik službeni motor marke Tomos, pa je i loze bilo manje, a sokovi se piju brže. Ili su Mandoseljani već tada počeli manje pisati? Ali to je ipak druga priča.