Mladen Blažević: Oko vrta cvjeta velebilje

***

u pozdravima na korzu
iz ždrijela
s kruhom umočenim u mlijeko
prepoznajem kruljenje
utrobe prošlosti
grad je uvijek gladan

natkriljuju me svodovi
prigušena svjetla
lako im zaboravljam imena

nadohranu

ugrabljano sjeme
isušena držala
moje produžene ruke
oko vrta cvjeta velebilje
čovjekolikog korijena

i varam se kad pomislim
da u klici produljujem život
ljuska sam
raspukla

***

U klisurama
Što spajaju trgove
Zasjekao sam mišice
Bridovima kuća

Život kasnije
Biram
Zaobljene vrhove
Pružam noge
Zlatnim rezom

Kraj ušća
Ispod pogleda
Trska je
Da izbistri rijeku
Moje stope
Petoprstne
U pijesku

Zapunit ću ih glinom

Kad se staloži beton
Otopi željezo
Ostat će pod sedimentom
Čovjekov trag

foto: Tamara Modrić

Sadržaj proljetnog broja časopisa Književnost uživo koji izlazi na webu ovo poslijepodne

Uvodnik
Apsurd ne umire
Mislav Bartoš: Glupa pitanja
Robert Vrbnjak: Pazite što lajkate
Blago Vukadin: Glupa rima
Vergilije Franizz: Finojutarnja
Robert Vrbnjak: Prvog siječnja
Miroslav Mimi Džambić: Ime
Miloš Petronijević: Dnevnik beskućnika
Antonia Kralj: Praznina pojela svemire
Milan Zagorac: Pobratimstvo lica u svemiru
Sara Mrak

Više nas u meni
Milan Zagorac: Kapetan Ahab
Zdravko Lukanović: San il’ java
Tamara Čapelj: Trajni znaci zabrane
Denis Kožljan: Promjena
Sandra-Anina Klarić: Portreti prošlosti
Slavica Gazibara: Više nas
Ivana Vrdoljak: Beznaslovna
Slavica Gazibara: Konflikt
Vergilije Franizz: Pre
Vergilije Franizz: Definicija skoro
Florian Hajdu: Dan nedeljni, bez Čokia, na Pisarou
Intervju: Zoran Žmirić “Slika je odskočna daska za priču”
Intervju: Željko Marinković, Kodrat Majević, Maae “Književnost podvojenosti, grmljavine i majčinstva”
Kodrata Majović Maae: Vratiće se rodeo Mister Baishon u romanu

Relativno te više ne volim
Dejan Đorđević: Njen mobilni svijet
Ivo Anić
Zdravko Lukanović: Trebam
Julijana Plenča: Pod novogodišnjim velom
Slavica Gazibara: Kalendar
Zoran S. Piljević
Miroslav Mimi Džambić: Ona
Slavica Gazibara: San
Bruno Šantek: Vakuum
Slavica Gazibara: Tulum
Željka Kovačević Andrijanić: Crveno i crno
Antonia Kralj: Herojske relativnosti
Tamara Čapelj
Ante Jure Antić: Sve

Milan Zagorac: Spašavanje knjige u obesknjiženoj naciji: pitanje kvalitete. U očekivanju relevantne knjige.

Zabadava sve one kuknjave o tome kako je knjiga trajno i stalno ugrožena i kako čak ni famozno MK više nije u stanju pomoći u spašavanju nespasivoga, kada su već lokalni proračuni odavno zaribali. Zabadava čak i nastupi u inozemstvu koji ni nakon skoro 15 godina sustavnog financiranja stranih izdavača iz našega proračuna da objavljuju naše pisce ne donosi ništa više do prigodnih rezultata.
Riječ je o dvjema stvarima, najprije o tome da su ti, dakle, od MK financirani i objavljivani pisci stvorili neku vrstu imidža za sebe, pa umjesto da postoji neki imidž a la skandinavska škola krimića ili (manje više) živućih američkih klasika poput Pynchona, Vonneguta, Rotha i De Lilla, mi imamo balkansku školu bavljenja mučnim traženjem sebe u prije 25 godina nestalom prostoru i nekom vrstom sadomazohizma prepoznavanja neprijatelja u samome sebi, što, budimo iskreni, ni nije baš neka najatraktivnija tema, tim gore što su u te teme puno ranije i puno radikalnije i s puno mitskijim i katarzičnijim momentima zagrizli i Bernhard i Celine i bezbrojni drugi, dok naše izgledaju uglavnom kao prazne tužaljke i netočno shvaćeno epigonstvo; tu je i drugi razlog, dakle ni jedan rad, ni jedna pojedinačna knjiga, ne doseže razinu ni Andrića, ni Krleže, ni Šoljana, ni Marinkovića, ni Šegedina, pa ni Aralice, Tribusona ili Pavličića ili Fabrija da ne govorim još i o Selimoviću, Dizdaru, Kišu ili Paviću, koji su svi odreda još zaživotno zasluženo stekli značajno međunarodno priznavanje. Dakle, govorimo i o kvalitetama koje su i literarne i izvanliterarne, koje su govorile o ovim autorima i njihovim široko dimenzioniranim okvirima u kojima su u stanju promišljati znatno kompleksnije arhetipove, no što se to nudi u sadašnjoj, naglašavam, od strane MK financiranoj praksi književnog avanturizma.
Naravno, za mnoge naše autore je još jako rano govoriti, iza njih je tek po knjiga, dvije ili tri, niska životna dob (budimo iskreni, ne rađaju se svi kao Kamov ili Mann, pa je protok iskustva nužan kao korektiv dječje impostiranim djelima) i posve neprijateljska atmosfera prema kulturi čitanja i, još radikalnije i ridikuloznije, prema kulturi pisanja (dakle, nemojmo bježati od istine, pisanje se zamišlja kao nepotrebno visokocijenjeni nerad čiji je sam kondenzat Servates iz Maloga mista).
Tu se, kako rekoh, otvaraju dvije teme: prva je tema opće društvene klime prema kulturi čitanja i pisanja i druga je tema kvaliteta. I za jedno i za drugo odgovorno tvrdim da su na niskom nivou, da su temeljne postavke krive i da su rezultati očekivano loši. Za to na neki način snosimo odgovornost svi, a posebno oni sudionici koji su u posljednjih dvadesetak godina formirali i jedno i drugo, dakle i kulturu čitanja/pisanja i kvalitetu: mediji, posebno oni kulturni, zatim načini politike prema knjizi (najprije je to država, ali i svi ostali, jer su oni sudjelovali u financiranju ponajviše) te izdavači koji su na krivim temeljima gradili svoju kulu od pijeska i magle.
Ovome se može vrlo jednostavno nazrijeti kraj, ali je zato nužan dijalog i to ne fingiran, s figom u džepu, za što smo stručnjaci, nego stvaran na kojem bi se iznijeli stvarni problemi i stvarna rješenja, a gdje bi nositelji politika prema tome morali donijeti svoje prijedloge i obećano staviti u pogon. Rješenja moraju postojati, jer isprike nema, statistike su sve gore, kultura je sve gore i što će stanje biti gore to će terapija biti sve neugodnija i sve teža ne bi li se konačno iznijelo neko rješenje. Zabijanje glave u pijesak, toleriranje nečinjenja, sustavno provođenje diskrecijskog voluntarizma, skrivene politike itd. sve je to samo put u kolaps, na kraju kojega će stajati – najtragičnije od svega – ništa, jer nikoga više neće ni biti briga.
Knjiga vrijedi onoliko koliko je mi sami cijenimo.

Iva Rogić: Ispričavam ti se, nenapisana poezijo

ispričavam ti se,
nenapisana poezijo
trebam nagnuti kišobran
i pokupiti poispadale
jabuke
poezijo,
vrata si čija brava se mijenja
dok polažem prste na kvaku
rijeka koju ne mogu opisati
osim lažno
ti si
međukat,
ulica čijeg imena se ne mogu
sjetiti
iako prolazim njome često
poezijo,
vago bez utega
krevetu bez jastuka
oprosti što vadim
srž iz tebe
i ostavljam te
smežuranu i jadnu
kao ti
često mene

Foto: www.morguefile.com

Florian Hajdu: Frančesko / XXXIII nastavak

Posle Nušine ponude da sedne, Mađar je zastao jer nije očekivao nikakvu reakciju od osoba sa ćebeta, gde su osim Nuše sedele Marijanček, Lidija, i njihovo četvoro dece, kao mnogo puta do tada, jer kad god je pored bilo koga iz bele domostne zgrade prolazio, nikakav gest, činjenje prema njemu niko nije nudio, pokazivao, dvoumio se nesigurno, osetio je nekakav otpor, strah u telu, nelagodu. Imao je na sebi samokreirane olivabojne, kratke pantalone sa isečenim, od američkih dugačkih radnih pantalona, širokim nogavicama do kolena, koje je Pane dobio u paketu Crvenog krsta, pa je nogavice ručnoradnim nožem isekao i takve poklonio svom štićeniku, videvši da ovaj već duže stalno nosi, jedne te iste, tamnosive, dlakave, debele dugačke pantalone, sašivene od ćebeta za pokrivanje od raga umornih oznojenih konja, pantalone su bile za veću osobu, iz koje su Mađaru noge iznicale, poput čačkalice koju stari Šimon, papučar iz Mola, vrti u krug, jezikom, u ustima sa samo dva labava očnjaka dok zašiva ružocrvenobojni nadstopak za đon, ženske papuče za letnje šetanje u korzo ulicama bačvanskobanatskih ušoranih gradića i sela, ukrašene kaločajskim, bajalskim narodnim vezom sasrcolikocvetolikim zelenobelo tamnovišnjobojnim motivima i tom prilikom mumla kroz nos samo njemu poznatu, lično za nosno mumlanje aranžiranu, ariju iz Ciganina barona cupkajući na drvenoj, uglačanoj od sedenja, stolici kada dođe mesto, u njegovoobrađenoj opereti, onog juhuhovanja. Narandžastozelena majica za tri broja veća, je neuredno, krajevima, izvirivala iz Mađarevih pantalona, debljim užeton prikajšovanim za struk, imala je nekoliko rupa, od moljaca, a rol kragnana rajsferšlus, bila je na levoj strani vidno zaderana. Slovenke su delovale, izgledale uredno, čisto, narocito Nuša, na sebi je imala belu lepršavoširoku gustomagličasto jedva providnu bluzu od tila i komotnu crnu suknju sa dve ogromne, rascvetale ruže spreda i pozadi od žoržeta, tako skrojenu i dizajniranu da je centar rascveta trodimenzionalnih kičastih ruža bio smesten tačno, na gornjoj tački sastava butina i donjem veneričnobrežnom ispupčenom predelu međunožja spreda i vrhu spoja oblih debelomesnih mišića pozadi, grudnjak nije nosila i grudi su joj prkosno oblo oformile, vidno isturene, praveći duboke senke da istaknu veličinu, oblinu, tvrdoću, prednji deo grudnog koša i razdugmetnu do vrhova ispupčenih bradavica, bluzu od tila. Strahovao je on takođe i od toga da će ostala deca možda to videti, saznati, čuti, pa zbog toga postati ljuta, ljubomorna, pa će se, možda, prestati igrati, družiti sa njim ili će ga jednostavno ignorisati. Odlučio je, više podsvesno, da sedne videvši da mu Nuša, iz prekrivenog tanjira, plavookerastim kuhinjskim ubrusom, nudi parče, žutočokoladnog suvim grožđem filovanog, kućnospremljenog kuglofa. Nuša, osetivši Mađarevu nameru, rekla je Mateji, mlađem sinu, da se pomeri i pusti prijatelja da sedne na jedan kraj ćebeta naspram nje. Glista, kako su Mađara, iz zlobe, prozvali oni iz Doma za siročad i decu bez roditelja, jednom prilikom, kada mu se Leposava Krstić iz četvrtog tri, stidljivo, smešeci se, jako blizu približila i u ruku gurnula papir sa porukom da joj se on sviđa, seo je na mestodo Mateja pola na travu i ćebe, kada mu je Nuša pružila kuglof. Nagnuvši se napred da uruči kolač skupila je u kolenu levu nogu, a suknja je skliznula niz butinu ostavljajući otvoren vidik do duboko u sastav butina, zbog polukrivog sedenja i pružanja kugofa. Nušine roze, skoro providne, mekane gacice, skliznule su na desnu unutrašnju stranu spoja tela i butine i ostavile da se ukaže crna fina svilenkasta, gusta, prava, dlaka koju je po sredini razdvajao crvenosvetloroze nabubreli otvor, Glista je videvši prizor pogled sirom otvorenih ociju prikovaona to mesto i osetio nesto sasvim novo u čitavom telu, kao da mu iz svake pore silna vrelina izbija a u glavi, iznutra, poput doboša ritmički, što više gleda mesto, sve jače i brze udara, bije u grudni koš i bilo. Nuša, videvši crveno lice i pogled Mađara, jače je nagnula nogu više skupila i još jače iskosila ulevo… / nastaviće se. /

Foto: www.morguefile.com

Zoran Žmirić: Budim se kraj hladne peći

budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriši na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti

Foto: Tamara Modrić