Saša Šebelić: Vražji prolaz kao božićna čestitka

Na „Boxing Day“ u poštanskom sandučiću volšebno se pojavio paketić formata A5. Pošto nije sniježilo na Badnjak, odmah sam isključio Djeda Mraza – pa što bi čičica, onako u zadnji čas,  dolazio baš u Medulin. Pojava paketića je bila volšebna s obzirom na agilnost PTT-a, ali nikako neočekivana. Naime već desetak dana čekao sam knjigu Vražji prolaz autora Milana Zagorca u izdanju studija TIM iz Rijeke, 2014.
Kratak pogled na naslovnicu u skladu sa nazivom romana ugađa čitateljeva očekivanja, što kao što znamo može biti presudno za doživljaj pročitanoga.
Glavni likovi priče su dvije sestre blizanke : Samoća i Napuštenost, a tema romana je Putovanje. O tome Milan progovara kroz lik Franke, kako ona sama naglašava – zovite me Franka i nikako drugačije.
Naravno da neću „spojlati“ radnju, to ostavljam da sami otkrijete nego ću vam predstaviti Franku.
Svježe rastavljena prevoditeljica, osjeća se ostavljeno, ali ne kao onaj tip što „napušten od ovce“ kreće na katarzično putovanje koje ga nepovratno mijenja. Ne, ona je ostavljena od muža, pazi ovo, muža kojega su svi napustili osim nje, tipa nevažnog za ovu priču osim kao katalizatora. Franka kreće u novi život od nule jer nema gotovo ništa, čak niti status „milfače“, koji podrazumijeva dijete. U stanju sebi nepriznate depresije nalazi preko veze posao noćnog portira u relativno otmjenom hotelu koji krije urbanu legendu o duhu nestale žene, što je i protiv njezine volje obuzima i tjera na akciju. Ubijena noćnim smjenama u koje krati ROMEROVIM filmovima, što mi je lično bilo drago za pročitati, a nisu tu spomenuti bez vraga, često navođena snovima ona čeka tabletu brza i jaka djelovanja koja će, možda, kao ona u MATRIXU, riješiti sve njene probleme.
Izgleda da oko 60.  stranice tableta počinje djelovati jer kreće put u odvojenu, uvijenu, kvantnu stvarnost (opet mi je lično to drago čuti jer se i ja u mojim knjigama bavim takvom tematikom), sve to kroz začudne događaje i spoznaje. Put je to koji limitira samo njezin um. Put je to prožet hodanjem po limbu i halucinacijama tako da se u jednom trenutku pročišćenja Franka upita, zašto sve to radi.
Kao što se i čitatelj isto pita, ali čitatelju je lako jer nam čika Milan sve razjasni.
Što se Milanova stila pisanja tiče, mislim da je već dosta poznat i prepoznatljiv kroz prijašnje tekstove i tu nema iznenađenja. On progovara o svemu što nas muči, sve to uz oštru kritiku svakodnevnice. O otuđenosti u modernom svijetu, o devaziranoj stvarnosti, o otuđenosti umjetnosti od konzumenata, ali i od samih autora, o latentnom nasilju i zlostavljanju koje je svuda oko nas, o muško ženskim, ali o ženski ženskim odnosima (opis lezbijske eskapade), o životu u Rijeci nekada i sada, o vječitoj škrtosti gastajbajtera, o tamnoj strani hotelijerstva, da ne spominjemo slabo posjećene literarne promocije.
Sve to kroz psihu deluzivne Franke, gdje fascinira Milanov ulaz u žensku psihu.
Dvije sitne zamjerke iz moga kuta gledišta za koje opet ne mora biti kriv sam autor su: naslovnica koja ugađa potencijalnog čitatelja na bar nekoliko scena eksplicitnog seksa, što izostaje, te navod da knjiga atmosferom podsjeća na skandinavske krimiće smještene u domaći ambijent. Mene atmosfera podsjeća na „Silent Hillovski“ ambijent što se u konačnici uklapa u samu bit romana, i mislim da se mogla još više naglasiti. Ali taj domaći ambijent je velika vrijednost ove priče, redaju se mjesta i događaji iz lokalne sredine koje svatko može prepoznati. Za Fijumane bi ovo trebala biti obavezna lektira što zbog kvalitete priče, što zbog lokalpatriotizma, što zbog priče koja dolazi iz pera domaćeg pisca koji sudeći po svemu ima još mnogo toga za reći.
Ukratko, dugo čekanje – preko godinu dana – na priliku da pročitam Milanov roman se isplatilo.