Vesna Krmpotić: Priče pjevice

Leptirov prah
Leptirov prah ostade lebdjeti u zraku poslije leptira. Više se ne zna kako je izgledao leptir – je li bio velik, žarko šaren, malen, blijedo jednobojan? Ne vrijedi pitati, jer i nema drugog svjedoka.
Leptirov prah, letni prah, ostao je časak u zraku, prelagan da bi pao. Prenestvaran da bi ostao kao trajan trag. Svejedno, mi smo zahvalni leptiru, božanskom poletniku, za njegov tanani potpis u zraku.
Prah bez leptira svjedoči leptira, sloboda bez osloboditelja, san bez sanjača, vijest bez vjesnika, trenutak bez vremena… svjedoče da jest ono čega za oko nema.

 

Bilo jedno takvo vrijeme
Bilo jedno takvo vrijeme kad su ljudi oslijepili za svjetlost sunca, a mogli su još samo malo vidjeti sjaj svijeće. Oni nisu ni primijetili da je tako, i da je nekada možda bilo drukčije. Suncu se to dalo nažao, pa je htjelo pomoći ljudima. Smišljalo je kako. Nije bilo druge: preobuklo se u svijeću i sišlo među ljude. Oni su ga vidjeli, i to je bilo u redu. Onda im sunce-svijeća poče sve jače svijetliti i govoriti im da ima jedna svijeća nad svijećama, i da će je njihove oči uskoro moći vidjeti.
Ostatak priče je poznat.
Opaska: I presamilost ne samo da može ne uroditi plodom, već i ohrabriti daljnje sljepilo.

 

Bio jedan dan
Bio jedan dan koji nije htio proći.
Nije se moglo sa sigurnošću utvrditi da li se radilo o najljepšemu ili najstrašnijem danu. Nitko od stanovnika toga dana nije to znao. Ni sam taj dan nije. Njemu je tek rečeno da učini sve, kako ne bi prošao. On je tako i učinio.
Ali utaman. Prošao je.
Najljepše i najstrašnije još se uvijek nadgornjavaju čiji je to bio dan.
Obično pitanje: Za što glasate?

Odgovori