Uspjeli smo, ali to je tek početak!

Uspjeli smo, ali to je zaista tek početak. U posljednjih smo otprilike godinu dana uspjeli mobilizirati dovoljan broj ljudi da ne budemo samo jedna od skupina na fejsu, samo jedna od onih malih interesnih zajednica, već više nešto drugo, neka vrsta organizirano-neorganiziranog pokreta koji se bavi književnošću, i to ne bilo kojom književnošću, već onom u nastajanju, i to ne samo u Rijeci ili Hrvatskoj, već na prostoru cijele bivše Juge, što i nije tako mala stvar. Naime, naši su ciljevi bili na početku skromni, biti neka vrsta buđenja, neka vrsta mini književne renesanse u Rijeci, kad li se ta cijela stvar rasula, prelila, pretočila na puno širi prostor i u bezbroj drugih inačica, stvari, pokreta, grupa itd.

Uspjeli smo, nema što! Gotovo sa sigurnošću možemo reći da je mnogo toga što nastaje sada neka vrsta derivata pokreta koji ćemo radno nazvati Ri Lit-Književnost uživo kompleks, nešto poput priče koju je, eto, samo trebalo otvoriti, i ona se sama počela odvijati, ona je sama počela davati rezultate koji nisu ni mali ni bezvezni, koji su se sami počeli umnožavati, nešto poput neke biološke molekule koja se sama replicira i umnožava i koja – eh, da nije maovska – stvara tisuće cvjetova na sve strane. Književnost koja sama živi, ne odvojena od ljudi, od baze, od onih koji je čitaju i stvaraju, a koja opet odražava bezbrojna lica nje same, njezine mnogostrukosti i složenosti, ljepote i složenosti, upravo kao neku fraktalnu dinamiku u kojoj ja kao moderator mogu samo reći – hvala na sudjelovanju! Sudjelujete u jednom procesu književne hiperdemokracije na djelu skoro bih rekao bez presedana, jer niti znam niti vidim slične pokrete igdje. Pa čak i da jesam nekakav nazovivođa skupine, tako se ne osjećam, upravo suprotno, osjećam se kao jedan od, kao jedan koji je sudjelovao u procesu koju je nastao iz potrebe, iz nužde, iz situacije koja nije niti obećavala niti mogla dati ništa osim puste zemlje.

Jučer, dok je trajalo predstavljanje simpatičnih autorica Lari i Mari u Dnevnom boravku, palo mi je napamet koliko se sve to skupa promijenilo u posljednjih godinu dana, koliko su književne stvari postale događaji par excellence, koliko je sve skupa dobilo jedan novi značaj i novu funkciju, kako su same te promocije od hohšaplersko-dosadanjakovićevskih događaja postale život u zajednici, prava mala ekumena koja živi i djeluje propitujući pitanja koja do prije godinu-dvije nitko nije ni postavljao niti su ikome dolazila k svijesti: koliko književnost utječe na naš svakodnevni život, koliko je književnost alternativa stvarnome životu, koliko je stvarni život podložan izmjeni naše svijesti, koliko je književnost stvarni moderator bilo koje druge djelatnosti, koliko mi sami, koji pišemo, snosimo odgovornosti za napisano i objavljeno, koliko je  važno da se ono što mislimo i artikuliramo u rečenice, a zatim i u veće strukture plasira i dobije uzvraćeni odgovor, nova misao, novi odraz…

Književnost je postala nešto drugo no što je bila, od one atmosefere samog događaja promocije, bilo da se radi o Ri litu, o NDH 2033, o običnoj promociji jednog Vrbnjaka ili Vave do naših susreta KU, pa do jedne Lari i Mari koje su ničim izazvane uletjele u književno-izdavački svijet, koristeći sve prednosti takvog medija, napravile dar mar i očekujući daljnje akcije… Sve se čini, nema više povratka na staro…

Ipak, jedna je stvar ključna, sve ovo nastaje bez para, bez love ili s minimumom minimuma, na granici volonterske izdržljivosti i suradničke demokracije koja svima donosi benefit: autorima vidljivost, alternativcima legitimitet, književnosti važnost, nekima zabavu, a drugima prostor za razmišljanje, u krajnjoj liniji jednu veliku direktnodemokratsku platformu u kojoj mnoge stvari funkcioniraju i bolje no što se na početku moglo činiti…

Stoga, a što nam drugo preostaje, idemo u nove radove…

Milan Zagorac

Odgovori