Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo

Odgovori