Smilja Savin: Tarot majstor

Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.
– Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? – ljutila se Danijela.
– Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte!
– Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat!
– Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.
Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.
Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi. Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, paratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomisli kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata. Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.
– Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?
Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi. I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresijecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.
– Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? – pitala je Danijela.
– Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako, draga moja dječice?
Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk „mmmrrrrnjaaauuuu“, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao „makakvaljepotica“.
– Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta – reče gospođa Leonarda.
Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno „glupan!“. Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti:
– Ha, šta sam ti rekla, Satane!
Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.
– Stiže čaj, teta! – ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana.
– Teta, oćeš nam gledat tarot? – umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.
Starica se nasmijala.
– A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!
Danijela pogleda Tanju upitno.
Gospođa Leonarda odjednom zazove:
– Pjerino, Pjerino!
Nešto zašuška u hodniku, zatoptaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane majmun!
Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavije dugački rep o naslon stolice i zamahom skoči na stol. Okruglim očicama zazvjera uokolo i iskezi zube.
Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promiješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.
– Luda! – objavi starica.
– Šta to znači, teta? – Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom Lude.
– A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav. Tebi je samo do zabave, je li tako? – smijala se gospođa Leonarda.
Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmiješi.
– Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu – starica pruži špil prema majmunčiću.
Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.
Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce… Padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.
Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.
– Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život – govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kezio zube.
Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.
Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota predskaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.
Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.
Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.
Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo predskazano.
Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.
Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa. Ostavio je teti Pjerina, majstora tarota.

Odgovori