Smilja Savin: Savršen neparni broj

Godilo mu je smrzavanje na palubi. Takav je on. Trudio se spojiti
nespojivo u svakoj prilici.
Oštre iglice bockale su mu lice, bura je raznosila kapljice na sve
strane. Pola sata ranije pio je vrući punč u salonu, a onda mu je dosadilo odgovarati na nametljiva pitanja gospođe Silvije koja je putovala u Split na, mjesecima ranije, zakazanu gastroskopiju. Ulcus duodeni. Ovdje, na bijeloj drvenoj klupi mozak mu je radio britko. Posegne u džep vinterice i izvadi zgužvanu kuvertu sa prozorčićem. Izvuče papir i zagladi ga dlanom.

„ZANIMA LI TE PRONALAŽENJE SAVRŠENOG NEPARNOG BROJA? PRIDRUŽI SE „EUKLIDOVOM KRUGU“, PETAK, KAVANA HOTELA „PARK“, DVADESET SATI.“

Telegram je stigao jučer popodne. Nije imao pojma tko ga šalje, ni kako su došli do njega. Ali znao je što je potraga za savršenim neparnim brojem. Moglo se sasvim točno usporediti sa potragom za novim svjetovima. Savršen parni broj je svaki parni broj koji je zbroj svih svojih djelitelja, osim sebe samog. Šest je savršen parni broj: 1+2+3=6. Potragu za neparnim je započeo Euklid prije dvijetisuće i četiristo godina. Još traje.
Biti profesor matematike u otočkoj osnovnoj školi nije neki uzbudljiv posao. Radio ga je tek četiri godine, a već je zapadao u tupost. Nije to bila matematika koju je on volio. Matematika koja je unijela red i smisao u kaos. Sigurna, nepromjenjiva, neumoljivo precizna i savršena.
Njegova majka je bila glumica. Egzaltirana, patetična, nekontrolirana. Zamamna, zavodljiva i nepodnošljiva. Nije željela oca svom djetetu, pa ga nije ni imao. Samo njih dvoje: Vanja i Glorija. Ime je dobio po ujka Vanji, zbog njene velike ljubavi za Čehova.

Bura je izoštrila slike prizora u daljini. More i nebo spajali su se u savršeno ravnoj crti. Prsti su mu trnuli od hladnoće. Prvi je put osjetio posebnu povezanost sa brojevima kad je imao tri godine. Čekali su na autobusnoj stanici. Kišica je sipila po Glorijinom crvenom kišobranu. Čvrsto mu je stezala ruku, a onda ju je odjednom ispustila. Crveni kišobran je udario o pločnik i otkotrljao se. Glorija je ležala u lokvicama vode. Ljudi su ih okružili. Stiglo je vozilo sa sirenom.
Gloriju su podigli na nosila i unijeli u vozilo.
– Povezite dječaka! Dječak je s njom! – netko je povikao.
Ležala je na krevetu s kotačićima u dugačkom bolničkom hodniku.
Čekali su nešto ili nekoga. Bosa stopala su joj visila preko ruba  kreveta. Vanja je zurio u rupe na pokidanim crnim hulahopkama i blato koje se cijedilo s ruba majčinog kišnog mantila. Zgazio je blatnjavu lokvicu i razmazao je cipelicom.

– A kako se ti zoveš? – pitala je teta u plavoj uniformi.
Rekao joj je. Pitala je koliko godina ima. Tri, odgovorio je.
– Jesi li gladan? – pitala je.
Rekla je da će mama malo ležati tu, a oni će potražiti hranu.
Stajali su ispred visokog automata sa staklenim prozorom. Teta u plavom ga je držala za ruku. Iza stakla je bilo kiflića, šarenih vrećica sa bombonima, kikirikijem, smokijem, slanim štapićima, trokutastih sendviča u foliji, sokova u tetrapaku i još svašta.
Teta je iz džepa izvadila kovanice i rekla – Biraj.
– Sedamdeset tri – pročitao je broj ispod vrećice slanih štapića.
Povukla ga je za ruku. Podigao je glavu, gledala je odozgo u njega.
– Ponovi, molim te. Reci mi ŠTO želiš?
– Slane štapiće.
Malo je šutjela, a onda ga opet pitala koliko ima godina. Tri, ponovio je. Ubacila je kovanice. Vrećica slanih štapića je pala u pretinac. Zavukao je ruku pod staklena vratašca i izvukao je. Grickao je štapiće i u sebi brojio: sedamadeset tri, sedamdeset četiri, sedamdeset pet…
Strah je polako nestajao.

Na palubi se mračilo. Drhtao je od hladnoće.
– Profesore, a što ćete vi činit’ u gradu? – dočekala ga je gospođa Silvija u salonu.
– Idem na jedan sastanak.
– Ooooo….da nije jubavni? – vragolasto nastavi.
Nasmiješio se i ostavio je bez odgovora. Što ona može znati o ljubavi prema matematičkim zagonetkama?
Ulazio je u zadimljeni prostor kavane i nestrpljivo očima tražio poznata lica. Morao je biti netko poznat, taj misteriozni pozivatelj. Čudna kabaretska muzika je popunjavala žamor gostiju. Glorijino teatarski našminkano lice izdvoji se iz gomile. Ustala je, pružila ruke prema njemu, smijući se.
– Što sam vam rekla? Samo je jedan način da ga dovučemo u grad!
Matematika!
Gomila se cerekala i klicala:
– Sretan rođendan, Vanja!
Majka mu se unijela u lice. Vidio je trag vatreno crvenog ruža na njenim porculanskim zubima.
– Znam, dvadeset sedam nije savršen neparni broj. Ali je tvoj rođendan.
Gomila je zapjevala: „Happy Birthday to You……“
– Profesore, profesore, budite se, stigli smo! – odnekud je zazivao glas gospođe Silvije.

Fotografija: cohdra @ morgueFile free photos

Odgovori