Smilja Savin: Kraj priče u sobi 205

Ležala je u grudnjaku i gaćicama, spuštenih kapaka i osluškivala tiho brujanje velikih krila stropnog ventilatora. Nije htjela paliti klimu, njeni sinusi je nisu podnosili. Vrućina je bila gotovo tropska, nije pomoglo ni zamračivanje hotelske sobe, ni votka razblažena juiceom iz frižidera u sobnom baru.
A nisu pomagale ni zmije koje su gmizale njenom glavom.
Čekala ga je već satima. Čekala ga je u stvari, kad zrelo razmisli, već godinama.
– E, pa, čekanju je došao kraj – izgovori naglas praznoj hotelskoj sobi.
Trgne je iznenadno zujanje mobitela na noćnom ormariću. Pogleda ime na displeju.
– Hej, Romana, dušo, što je bilo?
Slušala je.
– Pa rekla sam ti već. Sutra se vraćam…. Ne, ne, ne mogu stići obavljati šoping. Romana, prestani! Dobro, dobro… Ne, ovdje pada kiša… Ne govori mu to! Razgovarat ćemo o tome kad se vratim… Pusa!
Zaklopila je slušalicu mobitela i sjela na rub kreveta. Nekoliko trenutaka promatrala je svoja bosa stopala. Nisu to više bila stopala koja bi netko poželio ljubiti.
Ustane i priđe okruglom stoliću pored prozora, dohvati svoju Samsonite torbu, rastvori je i izvuče spis u žutoj fascikli.
Vrati se do kreveta, sjedne i raširi fasciklu po krevetu. Sve je ona profesionalno, tajnički posložila, cijeli spis: pozivi, zapisnici, rješenja, žalbe, računi, uplatnice, kronološki.
Spis je bio bomba. Tempirana bomba, koja će njemu eksplodirati u lice.
Kapljica znoja joj se cijedila niz vrat i kliznula u brazdu između dojki.
Uzdahnula je i na trenutak se srdžba, koja ju je držala danima, raspline. Ramena joj se opuste, očaj se diže negdje iz sredine prsiju i čeličnim stiskom je stegne za vrat.
Danas je dvadeseta godišnjica Draganove pogibije. Neke se stvari nikad ne mijenjaju. Svaki bljesak sjećanja na njega, ma kako nasumičan bio, uvijek izazove pustoš u njoj.
Zapita se zna li on koji je danas dan? Sjeća li se još Dragana?
Prevali se na bok, noge joj ostanu visjeti preko ruba kreveta. Do nje je ležala žuta fascikla na kojoj je pisalo Predmet Zamlatica – 20.000 m².

***

Kucanje na vratima je prene. Nije imala pojma kad je zaspala. Ogrne se tankim svilenim ogrtačem, brzo sklopi spis i gurne ga u torbu, povuče patentni otvarač i krene prema vratima.
– Da?
– Ja sam, otvori!
Otvori vrata. Janko uđe pored nje, nagne se s namjerom da je poljubi u obraz, ali onda se predomisli, mahne rukom kao da nešto rastjeruje, odloži torbu na stol i sjedne na krevet.
– Ipak si uspio doći.
– Mogu ti reći da me koštalo truda i živaca! Ne znam čemu takva hirovitost? Što gori?
Nije mu ništa odgovorila, pripalila je cigaretu i sjela za stolić. Šutke ga je promatrala. Olabavio je kravatu, raskopčao dva dugmeta na košulji, izuo skupe kožne cipele i izvalio se na krevet, savivši ruke pod vrat.
– Kako je Natka?
– Nije dobro, sve teže se kreće. Bolest napreduje usprkos interferonu. Znaš i sama, nema tu pomoći.
– Jadna Natka, jadna ja, sretan ti!
– Što ti to znači? – podigne se naglo u sjedeći položaj.
Tišina, otpuhne kolut dima iznad glave i isprati ga pogledom.
– Slušaj, razumni smo ljudi, nismo djeca. Čemu ovakvo ponašanje? Svemu dođe kraj, pametna si ti, znaš to dobro. Uostalom, ti nikad nisi bila zaljubljena u mene, ponavljala si mi to godinama. I što sad? Nećemo valjda radit teatar oko toga?
Gledala ga je s ledenom mržnjom.
– Znaš li koji je danas dan?
– Koji je dan? Zašto? – uznemireno joj odvrati.
– Danas je dvadeset godina da je Dragan razbio lubanju na tvom brodu.
– Oh! Čekaj, čekaj… Da, stvarno. Ali, stani… kakav je to ton? Što želiš reći?
Ugasila je cigaretu u staklenoj pepeljari, ustala, došetala do kreveta i sjela. Gledala je Janka u oči i rekla:
– Imam jedno pitanje za tebe. Mogu li dvoje dugogodišnjih ljubavnika, dvoje, takoreći, suučesnika u „zločinu“, iskreno, bez pretvaranja i laganja, razgovarati? Što misliš, mogu li?
Zjenice su mu se širile, izvukao je ruke ispod vrata, polako se pridigao, leđima naslonio na uzglavlje kreveta i tiho rekao:
– Mogu pokušati.
Kimnula je glavom i nastavila:
– Jedna me stvar zanima? Ali, molim te, iskreno. Jesi li ti mene volio?
Gledao ju je ravno u oči:
– Znaš da jesam. Bezumno, beznadno, luđački, od prvog dana kad te Dragan doveo u „Kockicu“. Zašto? Ne znam odgovor. Već sam volio Natku, ali ono što sam osjetio kad sam tebe upoznao ne može se ni sa čim porediti. Tu groznicu, usijanje, bol, jedva preživiš. Valjda se zato tako rijetko događa. Najiskrenije.
Lagano je pomicala glavu lijevo-desno i smješkala se.
– Znači, ono lomljenje mog otpora, vrebanje, postavljanje zamki, razapinjanje mreža, to nije bio puki lovački nagon?
– Kako me to uopće možeš pitati? Tada je to bilo pitanje života i smrti, za mene.

***

Odnekud, kroz teški, užareni, popodnevni zrak doplovi u sobu zvuk glazbe. Slušali su opčinjeni, taj iznenadni, ritmični zvuk kubanskog bolera. Sklopila je kapke i spustila se leđima na vrelu plahtu, pustila je da je glazba ljuljuška, jedan kratki trenutak. Janko je ispružio ruku i vanjskom stranom prstiju prešao lagano po njenom ramenu. Šaptao je:
– Mislim da je ono što me očaralo na tebi bila koža. Gledao sam te satima i pokušavao pronaći mrljicu na tvojoj koži, madež, ožiljak, pjegicu, bilo kakvu nesavršenost. Imala si mramornu kožu Berninijeve Daphne.
Naglo se ispravila i ustala.
– Kažeš mi, ako te dobro razumijem, da je sve to bilo pitanje estetike? Mramorna koža? I gdje smo sad? Popucala koža od mramora i ispod nje se pojavila ljudska, naborana, pjegava. Kako nezgodno! Kako neestetski!
Bijesno je sijevala očima. Janko je zbunjeno uzdahnuo:
– Ajde, lijepo mi reci, što ti u stvari hoćeš od mene? Kud vodi ovaj razgovor?
Naglo se ohladila i bez odgovora zaputila u kupaonicu. Nakon nekoliko minuta izišla je obučena u elegantnu bijelo-modru haljinu bez rukava. Izgledala je vrlo zgodno. Navukla je modre sandale koje je izvukla ispod kreveta, rukama skupila kosu u rep i učvrstila je zlatnom kopčom. Dohvatila je svoju Samsonite torbu sa stola i rekla:
– Ovo će potrajat. Ne želim ostati bez cigareta. Spustiti ću se do kavane. Možda popijem kavu. Ne želim da ideš sa mnom. Čekaj me ovdje.
Izišla je i zalupila vrata.
Janko je zamišljeno protrljao nos, popravio jastuk, okrenuo se na bok i sklopio oči.
– Strpljivo s ludom babom, vidjet ćemo što hoće – mrmljao je.

***

Jedva se suzdržala da ne prasne u smijeh. Kakav je ovo komedijaš? Bijelo laneno odijelo, panama šešir, među zubima kubanska cigara. Ustao je od stola, podigao rukom šešir i poput Hidalga iz pikarskog romana, uz teatralan naklon, poželio joj Buenas tardes, señora.
Lagano je kimnula glavom i produžila nekoliko stolova dalje.
Espresso joj nije popravio raspoloženje. Nervozno je pušila i iz torbe izvukla spis. Listala je uredno složene papire i prisjećala se tijeka događaja.
Janko nije nikad spadao u skupinu odvjetnika koji boluju od viška skrupula. Znao je on precizno odmjeriti kako ne postati ozloglašen, a ipak ugrabiti dobru priliku na rubu zakona.
Svjedočila je tome puno puta, osamnaest godina mu je bila tajnica.
Tajnica i ljubavnica, dobitna kombinacija.
Zatvori spis i vrati ga u torbu. Pogledom pređe po kavani. Hidalgo je čitao novine. Djevojka kratke plave kose gladila je rukom kutiju s violončelom i ispijala svoju ledenu vodu s mjehurićima. Starica u izblijedjeloj ljetnoj haljini, koja je nekad, možda u prošlom stoljeću, vrištala bojama, predano je vrhovima prstiju skupljala zamišljene mrvice po kavanskom stolu. Čovjeku za njenim stolom su se slijevali potočići znoja niz čelo i na jeftinoj sintetičkoj majici pravili krugove pod pazuhom.
Pogled na stari par je snuždi. Okrenula je glavu. Kroz kavansku arkadu vidio se isječak mora i trajekt za Supetar. Brod. Dragan.

***

– Probudi se! Hej! – zovne ga nestrpljivo. – Ovdje si s razlogom, a taj nije da se naspavaš!
– Mmmmrrrr…. – Janku se rasprsne mjehurić pljuvačke u kutu usana.
Naglo sjedne i izgubljeno pogleda oko sebe.
Odbaulja u kupaonicu.
Veronika je najprije čula potmulo zujanje, a zatim ugledala upaljeni displej Jankovog mobitela. Brzo stavi naočale i pogleda ime na zaslonu. Barbara. U tom trenutku Janko otvori vrata kupaonice. Zgrabi mobitel, okrzne je pogledom i vrati se u kupaonicu.
– Ma užasna sparina…znaš kako je ljeti na kontinentu…sad imamo pauzu, ali brzo nastavljamo raspravu… Ne, ne vjerujem, nećemo biti gotovi… Sutra, ja mislim … Kupaš li se?… Ne, ne, tu ćemo staviti rukohvat duž cijele ograde… ma znaš kako to izgleda…drveni, naravno, glatki, poluzaobljeni… Taman za tvoju malu šaku, ljubavi… Volim te… Jedva čekam….
Mučnina joj se penjala iz želuca u grlo, učini joj se da će povratiti.
Čula je kako cmače zrak i trenutak potom vratio se u sobu.
– Koji si ti kreten – reče s gađenjem. – Usput, je li Barbarin razvod završen? Jeste li uspješno sjebali smušenog doktora „profesora Baltazara“? Je li mu slatka Barbie otela stan ? Mislim, ne bi nikako bilo zgodno da joj ti kupuješ novi, zar ne?
Ispustio je težak uzdah, kao čovjek kome je svega dosta.
– Veronika, draga pri-ja-te-lji-ce, ne muči svoju mudru glavu trivijalnim pitanjima. Ti nemaš razloga biti nezadovoljna materijalnim ishodom našeg dugogodišnjeg partnerstva, je li tako? Romana i Rafael su završili fakultete uz pomoć barba Janka, stan si uspjela priskrbiti svojim radom u mom odvjetničkom uredu, a ja sam uvijek prema tebi bio galantan. Ovo je u stvari, da parafraziram dobrog starog Bogeyja, kraj jednog divnog prijateljstva. No hard feelings, može?
Pokušao ju je zagrliti.
Krajnjim naporom se suzdržala da ne zaurla, izmakla se, a onda bezglasno zaplakala. Niz lice su se cijedile suze i probijale kanjone kroz skupi puder.
Janko je bio zatečen. Ruka mu je ostala podignuta u nedovršenom zagrljaju.

***

Prestala je plakati, nadlanicom obrisala slinavi nos, okrenula se prema njemu.
Pogledom je sjekla Janka poput laserskog noža.
– Prijateljica? Tebi? O ne, ne. Ti si jednom imao prijatelja koji je, vidi sretne okolnosti, poginuo nesretnim slučajem i čiju si izbezumljenu udovicu pretvorio u svoju besramnu sluškinju u poslu i u krevetu.
Ustala je, prišla stolu i iz torbe izvukla žutu fasciklu.
Janko je sad čekao, usredotočen.
– Vrijeme je da podvučemo crtu pod naš slučaj i rekapituliramo ga. Sjećaš se slučaja Zamlatica? Da ti osvježim pamćenje: dvadeset tisuća kvadrata neobrađene zemlje na Braču, koje si prijevarama, potkupljivanjem svjedoka, vještaka i sutkinje, oteo zakonitim nasljednicima u Argentini i preveo sebi u vlasništvo. Sjetio si se opljačkanih Jakšića iz Buenos Airesa, koje si proglasio mrtvima?
Netremice je piljio u žutu fasciklu.
– Što je to? Odakle ti to?
Smješkala se:
– Ovo ti je fotokopija spisa Zamlatica, a original sam pospremila na sigurno.
Pocrvenio je i stisnuo čeljust.
– Sad ćemo pregovarati. Za početak ćeš meni darovati tu zemlju ili ću ja spis dostaviti istražiteljima Uskoka. Moram ti pojasniti. Nikakva zemlja, ni bogatstvo ne mogu sprati prljavštinu s mene i mog života. Nemam ja tih iluzija. Međutim. Tebe mogu od sada pa dok me bude volja držati za jaja. Tko zna, možda ovo bude moj jedini zahtjev. Možda mi se zgadi petljati se s tobom unedogled. Vidiš, ostavila sam ti tračak nade. Shva… hrrrrrr….
Prije nego je završila rečenicu Janko je skočio na nju, zgrabio je rukama za vrat. Pali su oboje na pod. Ležao je na njoj i stezao je sve jače. Hroptala je, tukla ga šakama, lamatala nogama i koprcala se. Lice joj se bojilo tamnom crveno-modrom nijansom, oči je razrogačila.
Bijesno i s mržnjom je siktao, daveći je:
– Mene ćeš držat za jaja? Ubio sam Dragana da te se dokopam, a sad ću te se zauvijek riješiti! Čuješ li me, ja sam ga ubio!
Bilo je to zadnje što je čula prije nego se crnilo pred njom osulo malim zvjezdicama i potom zgasnulo.
U susjednoj sobi hotela Bellevue Hidalgo je zubima stezao kubu, uha prislonjenog uz zid.

Fotografija: Tamara Modrić

Odgovori