Senka Staniševski: Razbijeni snovi iznad Stuttgarta

Prelomi se ili klikne nešto u trenutku dok polako i oprezno pridržavam torbu, ponavljajući „Pazi na dokumente“ kao mantru. Pitam se gdje svi ti ljudi žure, a ne vidim da i ja ubrzavam korak s njima. I to je trenutak. (Dođe kao bljesak, uglavnom na pokretnim stepenicama.) Ja sam nitko i ništa!
Na početku sam se osjećala odbačeno. Zaprepašteno. Nema Jednoga, nema ni gospođice ljubavi, a bogami ni anđela s neba. Iznad nas plutaju oblaci teški na tisuće slomljenih snova. No, ovo je dobra priča. Lijepa priča. Kad smo stigli na kraj Haubanofa vjetar je nemilosrdno puhao. Raznio je moju kosu u svom ritmu. Pa shvatim, puhao bi i da me nema. Svijet bi nastavio istom rutom, tempom, štihom, i bez mene.
Sad sam već bijesna i gladna, prtljagu bi najradije bacila u prvu kantu, pa opet mislim… To je uglavnom, sve što imam. I sve što imam, odjednom, u drugoj državi ne vrijedi pišljivog centa. U tuđini, rekli bi „naši judi“.
Ali, kad si nitko, pa ništa, pa sve , pa netko, ti si slobodan čovjek u krugu života.
Par loših djela te više ne peče u nutrini, nebitni su. Neopterećeni skidaju lance gravitacije sa svojih pluća i plutaju gdje žele.
Što si stekao, a što posudio i nikad ne vratio zaboravljeno je. Baš kao što ćeš i ti biti. Zar to nije divno? To je najljepša definicija slobode koju sam ikad čula.
U Stuttgartu, nitko nikog ne razumije, tijela prolaze, okrznu me u žurbi, i tu se tek sjetim… Nemam kojem svijetu da se pravdam za svoje snove kao što mi vjetar ne objašnjava zbog čega puše. To je naša priroda. Žuriti ne treba, stići ću. Ako i ne stignem, zar je bitno? Život nije uvijek lijep. Ali je moj.

Fotografija: flackpoint @ morgueFile free pfotos

Jedna misao o “Senka Staniševski: Razbijeni snovi iznad Stuttgarta”

Odgovori