Sanjin Ivandić: Moja polemika s mrtvim Maračem

1.

Mrtvog Marača poznajem dvadeset i devet godina. Toliko sam, naime, star. Mrtvi Marač prati me od rođenja, budno, a sad, otkad je umro, još pozornije. Njegov lik pojavljuje se iz daljine i stalno nešto traži.
Eto, ležim na ležaljci, na balkonu sam, vjetar lijepo zvižduče, sasvim diskretno, a mrtvi Marač se pojavljuje iza brda i govori mi:
– Promijeni se.
Mrtvi Marač je uporan. Ja ga tjeram, a on se ponovo javlja:
– Promijeni se.
I tako stalno, ne da se otjerati. Toliko mi je dosadio mrtvi Marač, da sam odlučio napisati priču o njemu. I ne znam da li da pišem o njemu, o sebi, o obojici, ili o nama svima. Sad je mrtvi Marač zadovoljan. Ušao je u moju priču, doveo sam ga čak u svoju sobu, i umjesto erotskih priča što su me spopadale cijelu noć, a možda i cijeli život, sada pišem o njemu, mrtvom Maraču.
Mrtvi Marač imao je vikendicu u K., nedaleko od mjesta gdje živim. Ta vikendica nalazi se tamo više od dvadeset godina, koliko i ja pamtim svoje odlaske njemu. Ta vikendica javlja se kao slika, i sve drugo što se javlja u slikama, pa je i naš život valjda lanac sjećanja što se javljaju u slikama.
Ali, mrtvog Marača prekidaju slike erotskih priča što izlaze iz mog kreveta. Cijelu noć javljale su se te slike i kad sam se probudio bile su tu, nosio sam ih sa sobom, dolje u dnevnu sobu, za doručkom su prestale, izašao sam iz kuće, više nije bilo nikakvih slika, samo ulica kojom se spuštam. Vratio sam se, legao na balkon, i slike se više nisu pojavljivale, javio se tek mrtvi Marač, i sad ne znam da li da pišem o mrtvom Maraču ili o njima. Kao da žure, utrkuju se, tko će prije biti sa mnom.
V. je imala bijele zube. Pristupio sam joj dok je sjedila na klupi, a ona je polako prela, kao da joj je drago što me vidi. Prišao sam bliže, stao do nje, a ona je dodirnula onu moju stvar i osjetio sam lagano uzbuđenje. Bilo je zaista ugodno i samo sam želio da što duže potraje. Zatim sam nešto rekao, a ona je pokazala svoje lijepe bijele zube. Primijetio sam da nema niti jedne plombe i to me je osupnulo. Kako li je samo uspjela sačuvati sve zube? Zamislite, djevojka stara kao ja, dvadeset i devet godina, pa ima sve zube, bez plombe! Zar vas to ne bi iznenadilo? Ni njezina lika se ne mogu osloboditi i sad ću je, eto baš sad, otjerati iz sobe, samo ne znam da li će se pojaviti mrtvi Marač ili djevojka s plaže. Da, djevojka! Bila je to žena, štoviše, Amazonka! Kako li je samo hodala plažom udaljivši se od mene trideset metara nakon što ju je njezin Robinson privukao i odvukao od opasnosti u kojoj se našla, ne znam da li ona ili ja, a Robinson je očito mislio, on.
Bilo je jutro, oko jedanaest sati, kad sam se zaputio na plažu. Nalazio sam se u mjestu Č., daleko od grada u kojem živim. Odlučio sam ići sâm na plažu, na divlju plažu! Tako je zovem od sedamnaeste godine otkad ljetujem u mjestu Č. Divlja plaža je daleko od gradske i tamo dolaze oni željni samoće i vlastita tijela i horizonta koji se stapa s nebom i morem i barkama što promiču u daljini. Otišao sam na divlju plažu nakon mnogo godina. Govorim o njoj kao o mjestu, kao da je živa, a ona jest stvarno živa jer ljudi koji tamo odlaze stvaraju neki sasvim novi život koji se uspostavlja njihovim dolaskom, traje sve dok oni tamo borave i završava s prvim večernjim zrakama što označavaju kraj ljetnog dana.
Danas sam otišao na divlju plažu na poseban način, s nekim posebnim iščekivanjem onoga što bi mi se tamo moglo dogoditi. A dogodilo se, ne znam da li su to samo slike, kao one s mrtvim Maračem i djevojkom koja ima sve zube, bez plombe, slike koje mogu tek tako otjerati ili će one prerasti u nešto više od pukog sjećanja. To ćete, dakako, prosuditi sami!
Išao sam, dakle, na divlju plažu, uzeo tek ručnik i kupaće gaćice, krenuo puteljkom što vijuga između mora i maslina koje se bljeskom spajaju s nebom i crvenom zemljom, masline što se rastežu u redovima prema brdu, išao tako i napuštao ljude koji su protestirali protiv mene, divljaka koji gleda visoko u sunce i nebo što zaokružuje cijeli svod. Kako sam napuštao civilizaciju, tako su me sve više smetali automobili što su poput zločestih uljeza mjestimice zauzimali put kojim sam prolazio. Ostavivši uljeze iza sebe, skrenuo sam na novi puteljak koji me je trebao odvesti daleko, daleko, do kraja, do divlje plaže na kojoj neće biti nikoga da ometa mene, nebo, sunce, more i stanovnike divlje plaže. Došavši, osjetio sam uzbuđenje čovjeka koji se oslobađa tereta što ga je vukao sa sobom milenijima, napušta taj teret, odbacuje ga i kroči u novi život.
Na plaži je bilo malo ljudi, nekolicina, tek toliko da ne budeš sâm izložen usudu, da budu i drugi koji će s tobom dijeliti more i nemirnu želju. Pogledao sam oko sebe, promotrio kupače i uputio se prema mjestu gdje ću leći. Samo ručnik i kamenje i greben u moru što se svojom ravninom pružao sve do horizonta. Legao sam i izložio se suncu koje me je združilo s ostalim kupačima. Nekoliko metara od mene ležala je Amazonka leđima okrenuta moru. Zamijetio sam profil njezina nepravilnog nosa što je u meni pobudilo negodovanje.
– Ružna je.
To je odvratilo moju pažnju od njezina tijela te sam gledao horizont i ljude. Ostao sam prepušten sebi, mislima, i odnekud kao da se pojavio mrtvi Marač i opet rekao:
– Promijeni se.
Mrtvi Marač kao da je djelovao na sve ljude, pa su i oni govorili:
– Promijeni se.
Sunce je peklo sve jače, preko grebena se prelijevalo more. Kupači me više nisu zanimali, promatrao sam more i greben, i nebo koje nas je okružilo poput sudbine.
Jednom sam se okupao, pa sam izašao i legao. Kako se ništa nije mijenjalo, okupao sam se ponovo. Opet se ništa nije mijenjalo i odlučio sam otići. Uzeo sam ručnik, presvukao gaćice i otišao. Na povratku me je pratilo zeleno i plavo nebo i automobili koji su se nalazili s obje strane puteljka.
Uskoro sam bio u mjestu Č., koje je ponovo iznevjerilo moja očekivanja.
I sljedeći dan sam otišao na divlju plažu. Odlučio sam se skinuti do gola, poput Amazonke i njezinih prijatelja. Došavši na plažu, ostao sam zatečen novim kupačima koje nisam predvidio. Amazonka je ležala gdje i jučer, samo što nije bila gola na onome mjestu. Legao sam gdje sam i jučer ležao i uzbuđenje kojim me privlačila ubrzo se ugodno združilo sa suncem. Osjetivši moje uzbuđenje, Amazonka se okrenula prema moru i zapalila cigaretu. Njezin pogled koji je upijao moje tijelo, još više me uzbudio. Ali sad se pojavio on, Robinson, i odvukao svoj plijen trideset metara dalje. Amazonka se digla i počela hodati plažom. Ustao sam i pošao u more. I Amazonka je pošla u more. Kad smo oboje izašli iz mora, okrenula se i dugo gledala prema meni. Izaziva, pomislio sam i bio svjestan kako ne bi imalo nikakvog smisla boriti se protiv Robinsona. Uto se na plaži pojavila starija žena koja se tu i jučer zatekla. Dosadila mi je igra između mene i Amazonke pa sam obukao hlačice, uzeo ručnik i opet, kao i jučer, krenuo prema mjestu Č.
Danas mjesto Č. nije iznevjerilo moja očekivanja. Ulica je bila pusta, sunce je sjalo, a iz izloga mjesnog dućančića promatrala je zgodna žena.

2.

Danas je to sve iza mene i opet se pojavio mrtvi Marač. Ne mogu ga otjerati, on je stalno tu. Upravo ulazi kroz prozor moje sobe. Sjeda za pisaći stol i piše: „Promijenio si se. Pišeš o meni. Razmišljaš o meni i više nisi sâm. Ja sam tu.“

Rival 4/96

Odgovori