Robert Blažević: Karl Jaspers (1883–1969)

Jaspers je po obrazovanju liječnik (psihijatar);1 utemeljitelj je filozofije egzistencije.2 Budući da mu je supruga bila Židovka, prinudno je umirovljen 1937. godine, a 1938. zabranjeno mu je objavljivanje u nacističkoj Njemačkoj. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, obasipan brojnim ponudama, prihvatio je posao sveučilišnog profesora u Švicarskoj, u Baselu. Švicarsko državljanstvo uzima 1967. godine kada njemački kancelar postaje nekadašnji član nacionalsocijalističke partije.

Jaspersovu filozofiju karakteriziraju trodiobe: on piše o tri načina transcendiranja: u svjetovnom orijentiranju, rasvjetljavanju egzistencije i u metafizici. Tomu su posvećena tri sveska njegova glavnog djela Filozofije (1932).

Kao što je prethodno istaknuto, filozofijski način promišljanja zbilje javlja se u tzv. graničnim situacijama, onima koje je teško svladati pomoću racionalnog mišljenja te stoga izazivaju skepticizam i nihilizam. „Filozofija egzistencije u biti je metafizika. To su Jaspersove riječi. Ta metafizika pokazuje svoju zamisao strukture cjeline iz koje treba odrediti bit ljudskog postojanja, koje je uvijek ispunjeno strahom i brigom. Baš u osvjetljenju toga stanja vidi Jaspers izvor filozofije“ (Bošnjak, Sv. III., 1993:472).3 U djelu Atomska bomba i budućnost čovjeka (1958), Jaspers zastupa tezu da „čitavo čovječanstvo“ stoji u jednoj graničnoj situaciji. „Ova gotovo univerzalna granična situacija proizlazi iz dvije mogućnosti koje su u sadašnjosti postale realnim opasnostima, a kojih još u dosadašnjoj povijesti čovječanstva nije bilo: 1. iz mogućnosti totalnog samouništenja čovječanstva atomskim ratom, i 2. iz mogućnosti uspostavljanja svjetskog totalitarnog sistema vladavine u kojemu bi se uništilo sve ono što znači navlastiti čovjekobitak (sloboda, samoodgovornost, ljudsko dostojanstvo, ljubeća komunikacija itd.). Obje ove opasnosti koje su nastale u slijedu znanstveno-tehničkog razvitka, koji Jaspers ni u kom slučaju ne ocrtava jednostrano negativno, izazvale su krizu sveukupnogčovječanstva kakve još nije bilo u dosadašnjoj povijesti“ (Salamun, 1988b:235-236).4

U djelu Pitanje krivnje (Schuldfrage) Jaspers razdvaja krivnju, koja ne može proizići iz puke pripadnosti naciji zločinaca, i odgovornost ostalih pripadnika neke nacije.5 „Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu“ (Jaspers, 2006:29).6 Hitlerovu državu nazvao je „razbojničkom“. Čudilo ga je da u njemačkom narodu „vlada ravnodušnost (Bošnjak) prema masovnom ubijanju Židova. Uživao je veliki prestiž s obzirom na svoju antinacističku prošlost. Ali je u dijelu njemačke javnosti baš zbog toga nosio stigmu izdajnika. „Protivnici su ga nazivali političkom svinjom, zagovaračem komunizma, Nato-filozofom, i, razumljivo, izdajnikom domovine, no on je to sve mirno podnosio“ (Bošnjak, Sv. III., 1993:469). Jaspers je s pravom percipiran kao savjest Njemačke.

Djelo Duhovna situacija vremena napisao je prije dolaska nacista na vlast. Odnosno, 1931. godine. U njemu on polazi od konkretnih uvjeta opstanka ili egzistencije. Osvještava činjenicu da mase vladaju u svijetu tehničke racionalnosti. U tom svijetu došlo je do niveliranja, do mehaniziranja; time individue postaju uzajamno zamjenjive. Prirodne znanosti su svojom racionalizacijom i matematizacijom dale odlučujući doprinos mehaniziranju svijeta. Počinje se osjećati pustoš opstanka kakve nikad nije bilo (Jaspers, 1998:21). Ono izvana vidljivo novo jest razvitak tehničkog svijeta.7 Prvi put je započelo zbiljsko ovladavanje prirode; čovjek je sada upleo cijeli planet u mrežu svoje aparature. Planet se preobražava u „jednu jedinu tvornicu“ radi iskorištavanja njegovih tvari i energija (Jaspers, 1998:22).

S druge strane, na djelu je kretanje „uniformiranog“ životnog usuda. Živimo u svijetu u kojem se gubi individualnost, masovnost je bitno obilježje epohe. „Mase pučanstva ne mogu živjeti bez ogromnog djelatnog aparata u kojemu one sudjeluju kao kotačići, kako bi omogućile svoj opstanak“ (Jaspers, 1998:37).8 Kako bi u masi došao do izražaja, čovjek se mora pokazivati, držati predavanja i govore, poticati buđenje senzacija. U tu svrhu služi reklama. Poredak mase izgrađuje jedan „univerzalni aparat“ opstanka, koji razara istinski ljudski svijet opstanka (Jaspers, 1998:44-45).

U svijetu prevladava osrednjost, čovjek je još „nekakav bitak“ samo kao „mi“. „Čini se da svijet mora zapasti u ruke osrednjosti, ljudi bez usuda, bez dostojanstva i bez istinske čovječnosti. Čini se da je postvaren, iz svoga korijena istrgnut čovjek izgubio ono bitno. Ne tiče ga se ništa što je transparentnost istinskog bitka. U radosti i nelagodi, u naponu i zamoru, on je ono što mu je trenutna funkcija. Živeći od dana do dana, kao cilj iznad trenutnog radnog učinka preostaje mu jedino to da ima što je moguće bolje mjesto u aparatu“ (Jaspers, 1998:53). Svaki je individuum, htio-ne htio, „upregnut“ u aparat.

„Tehničko prevladavanje vremena i prostora dnevnim novinskim priopćenjima putovanja, masovnost preslikavanja i reproduciranja pomoću kina i radija omogućili su dodir svega sa svime. Ništa nije udaljeno, tajnovito, čudnovato. U zbivanjima koja slove velikima mogu biti nazočni svi ljudi koji upravo zauzimaju vodeće položaje, poznati su nam kao da ih susrećemo svakodnevno“ (Jaspers,1998:49). Dakle, značaj pojedinca kao vođe ne prestaje pod vladavinom mase u aparatu; ali tko može biti vođa, piše Jaspers, to je sada podložno posebnom izboru. „Veliki se ljudi povlače pred spretnim ljudima“ (Jaspers, 1998:56). Jaspersu je, dakako, pritom stalo poglavito do egzistencijalno-ontologijske,9 a ne politologijske analize.

Ukoliko se čovjek izgubi u masi, on gubi svoj ljudski bitak. U kontekstu državne krize, krize kulture i raspada svega duhovnog na djelu je i kriza samog ljudskog bitka. Sve je uzdrmano; svijet je lišen „začaranosti“. To je pogodan milje za pojavu raznih demagoga, koji „neko vrijeme zanose mase“.10 Osvijestiti položaj modernog čovjeka to je zadaća filozofije. „Filozofiranje je postalo temeljem pravog bitka čovjeka“ (Jaspers, 1998:148).11

Aparat je u „u sebe upleo“ svekoliki opstanak. Ljudi većinom postaju „radnicima i namještenicima“; nije stoga moguće da čovjek u zvanju i zarađivanju kruha poželi biti posvema upućen na sama sebe. Kako bi zaštitio vlastiti opstanak, pojedinac mora sudjelovati u nekom „interesnom savezu“. Zbog toga je prisiljen raditi u svrhu i pod uvjetima što dolaze izvana. Za gotovo sve u aparatu je „neumoljivost“: da valja raditi u pogonu ili propasti (Jaspers, 1998:188-189).12

Jaspersu je poglavito stalo da se sačuvao mali broj onih najboljih. On ih naziva „plemenština“ (Adel) ljudske egzistencije. Dakle, riječ je o aristokratskoj eliti. To su oni najbolji u smislu plemenštine ljudskog bitka. „Oni drugi imaju na desetke ljudi za prijatelje, koji to ipak nisu, a ovi su doista sretni kad imaju jednoga“ (Jaspers, 1998:200).

Čovječja „plemenština“, dakako, može značiti filozofski život. „Tko nekom autoritetu doduše prepusti što on sâm jedino može biti, taj gubi plemenštinu“ (Jaspers, 1998:203). Samo malobrojni imaju šansu za uzlet. „Takvi nisu predstavnici mase kao vrhunci njezine biti; nego prije njezin mračan prijekor“ (Jaspers, 1998:202).

Jaspers postavlja i pitanje ljudske slobode. Čovjekov je bitak u zahtjevu da bude slobodan. Je li još uopće moguć neovisan čovjek? Može li čovjek biti slobodan? Prema Jaspersu, povijest čovjeka je uzaludan pokušaj „bivanja slobodnim“ (Jaspers, 1998:214). On ipak ostavlja mogućnost da se „uzdigne“ neovisan čovjek, koji bi „faktički uzeo stvari u svoje ruke i značio istinski bitak“.

Jaspers stoji na gledištu da ne smije biti nikakve „dogmatsko-fiksirane, perfekcionističke idealne slike istinskog čovjeka“ ili „jedinog pravog političkog uređenja“. Predodže o tomu mogu biti samo „orijentacijski ideali“ kojima se uvijek može „gradualno“ približavati. Kao što čovjek u svom „individualnom samoozbiljenju“ nikada nije „dovršen“, isto tako on, kao „moralno biće“ (koje djeluje privatno i javno), ili, kao „znajuće i politički misleće biće“ (koje planira i uređuje društvene i političke institucije) nikada ne može biti savršen. Priznavanje „principijelne nesavršenosti i pogrešivosti ljudskog bića“ ima, između ostaloga, sljedeće posljedice za liberalni svjetonazor koji zastupa Jaspers slično kao i njegov „veliki uzor“ Max Weber: „1. odbacuje se svako dogmatsko fiksiranje u perfekcionističku idealnu sliku čovjeka ili određenog društvenog oblika, kao što to često predočavaju politički ekstremisti; takvo se fiksiranje pojavljuje kao nerealistično i u krajnjoj liniji ‘nečovječno’; 2. u suprotnosti prema defetističkom i pasivnom političkom vjerovanju pledira se za nužnost aktivnog i dosljednog angažiranja za višeindividualne slobode, pluralitet, otvorenost i demokraciju, za ostvarivanjekomunikacije na svjetskom planu i stanje svjetskog mira“ (Salamun, 1988b:238).13

Bilješke
1 „Upita li se s obzirom na Jaspersov život koji su to najvažniji čimbenici i događaji koji su odlučno obilježili njegovo mišljenje i filozofiranje, tada se prije svega mora imati u vidu da on svoju profesionalnu karijeru nije odmah započeo kao filozof, nego da je ponajprije studirao medicinu i da je nakon završetka studija medicine nekoliko godina radio kao znanstveni asistent na sveučilišnoj klinici za psihijatriju u Heidelbergu. Godine 1916. Jaspers postaje najprije izvanrednim profesorom psihologije na Sveučilištu Heidelberg, a tek 1920. profesorom filozofije“ (Salamun, 1988b:227). Prema Salamunu, ovaj je biografski detalj važan, budući da je Jaspers tijekom svoje djelatnosti kao psihijatar i psiholog stekao „niz vrijednih saznanja“ o psihičkim fenomenima i procesima koji su „mnogo značili“ za razvitak dvaju središnjih pojmova njegove kasnije filozofije egzistencije: pojma granične situacije ljudskog života i pojma egzistencijalne komunikacije. Dva daljnja čimbenika u Jaspersovom životu, koji su „snažno utjecali“ na koncepciju obaju pojmova, bili su „po život opasna bolest“ i njegov „vrlo sretan brak“ s Gertrudom Mayer, sestrom prijatelja sa studija. „Permanentna konfrontacija“ s mogućnošću smrti zbog bolesti (ekstaze bronhā i „sekundarna srčana insuficijencija“) utjecala je znatno na koncepciju „filozofsko-egzistencijske predodžbe“ da je doživljavanje graničnih situacija, npr. smrt, patnja, borba, krivica, „temeljno za ljudsku egzistenciju“. Brak s Gertrudom Mayer, pak, bila je „duboko emocionalna“, ali i „duhovna veza“ koja je u bitnim aspektima „suodredila“ Jaspersovu koncepciju pojma „međuljudske egzistencijalne komunikacije“ (Salamun, 1988b:227-228).

2 Filozofija egzistencije se u Europi javlja u tridesetim godinama 20. stoljeća, a francuski egzistencijalizam na čelu sa Sartreom, pak, četrdesetih godina.

3 Jaspers je postavio sljedeći problem: što je uopće čovjek i kako treba misliti ljudsko biće? Rješenje bi trebalo biti u tomu da čovjek iz svakodnevne izgubljenosti dođe do svoje egzistencije. Odnosno, trebao bi se osloboditi utjecaja vremena i sâm izgraditi svoje biće. Dakle, ne moć države i društva, nego vlastiti put. Jer, bit se čovjeka ne iscrpljuje u onomu što mu nameću društvo i vrijeme. Umjesto sile valja postaviti um, jer samo tako možemo izgraditi međusobne ljudske odnose. Kad spoznamo svoja granična stanja (dokle dopiru naše mogućnosti) ujedno smo otkrili i svoje duhovno stanje, a time i svoju egzistenciju. Tek u tomu može biti sloboda pojedinca, gdje čovjek može ostati čovjek (Bošnjak, Sv. III., 1993:471).

4 „Da bi se ona mogla svladati potrebno je osvještavanje i egzistencijalno prisvajanje te univerzalne granične situacije od strane što je moguće više ljudi, i konačno, potreban je ćudoredno-moralni zaokret, radikalna promjena ‘ćudoredno-političkog načina mišljenja’. Moralno-politički zaokret kojemu je on smjerao zahtijeva odvraćanje od ‘stare politike’ koju Jaspers slijedeći Maxa Webera razumijeva u prvoj liniji kao politiku moći“ (Salamun, 1988b:236).

5 „Tako on eru nacističkog režima u Njemačkoj tumači kao graničnu situaciju za svakog njemačkog građanina i za njemački narod u cjelini. Ova se granična situacija ne može prevladati pomoću površnih strategija potiskivanja, premazivanja ljepšim bojama, iluzionističkom samoobmanom itd. Za to je štoviše potreban pošten proces samorefleksije koji mora biti odlikovan beziluzornom istinitošću i spremnošću da se preuzme odgovornost za ono što se zbilo, a u kojemu se historijske, socijalne, privredne i psihičke pretpostavke razvitka prema nacističkom režimu moraju razraditi u jednom ‘unutarnjem djelovanju’“ (Salamun, 1988b:235).

6 Jaspers razlikuje četiri pojma krivnje: kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivnju (odgovornost). Kriminalna krivnja odnosi se na zločine koji su „objektivno dokaziva djelovanja“; njima se krše „jednoznačni“ zakoni. Instanca je sud; on u formalnom postupku određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone. Politička krivnja postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). „Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada.“ Moralna krivnja: za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko, tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno „naređenje je naređenje!“ Zločini ostaju zločini i kad su naređeni, doduše sukladno mjeri „opasnosti, ucjene i terora“ vrijede olakotne okolnosti. Svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Pritom je instanca vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom „koji me voli i zainteresiran je za moju dušu“. Konačno, metafizička krivnja: postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, napose za zločine počinjene u njegovoj prisutnosti ili s njegovim znanjem. „Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, a s obzirom da nema izgleda na uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog“ (Jaspers, 2006:20). Riječ je, dakle, o krivnji egzistencije pred transcendencijom. Kad bi se ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bi anđeli. A preostala tri pojma krivnje ostala bi „bespredmetna“.

7 „Danas se na opstanak u opće raširenom samorazumijevanju gleda kao na opskrbu masa u racionalnoj proizvodnji na temelju tehničkih izuma“ (Jaspers, 1998:35).

8 „Tehnika i masa proizvele su jedna drugu. Tehnički poredak opstanka i masa pripadaju zajedno. Velika mašinerija mora biti usklađena sa svojstvima mase: njezin pogon s masama radne snage, njezina proizvodnja s vrijednosnim ocjenama mase potrošača“ (Jaspers, 1998:40).

9 Za Jaspersa bitak je cjelina; da bi došli do istinskog bitka moramo poznavati cjelinu u kojoj određujemo gdje stojimo danas (Jaspers, 1998:26)

10 „Politika i filozofija su univerzalne i ništa ne postoji što se njih ne bi ticalo. Nema nikoga tko bi tome mogao izbjeći. Jaspers je svoju filozofiju popularno izlagao u diskusiji i preko televizije. On je naglašavao: tko misli, taj mora izići na ulicu“ (Bošnjalk, Sv. III., 1993:469). Tu leži razlog zašto je Jaspers bio omrznut kod političara. On nije ostajao isključivo u predavaonici, već je govorio „svakom biraču“. Dakako, takvim diskursom da ga je „svatko“ mogao razumjeti. Jaspers, dakle, poučava i prosvjećuje ljude. Zbog toga su ga uspoređivali sa Sokratom.

11 „Filozofija egzistencije je filozofija ljudskog bitka, koja opet nadilazi čovjeka“ (Jaspers, 1998:155).

12 „Tehnifikacijom je čovjek kročio putem kojim se mora ići dalje. Ukinuti ga značilo bi otežati opstanak do nemogućnosti. Ne pomaže nam da kudimo, nego da prebrodimo“ (Jaspers, 1998:191).

13 „Jaspersu se sigurno s pravom može prigovoriti da je u svom kasnijem političkom mišljenju ostao relativno uopćen i apstraktan, jer nije dao nikakve konkretne prijedloge rješenja za prevladavanje političkih problema i da u svojim razmišljanjima nije pravilno sudio o kompliciranim mehanizmima odlučivanja u realnim političkim procesima. No, ti prigovori koje su protiv njega iznijeli politolozi, političari i novinari, grdeći ga kao moralista koji ne razumije svijet, gube iz vida okolnost da je uvijek iznova nužno pitati i za moralne vrijednosne standarde i principe vodilje politike a političko djelovanje mjeriti prema tim vrijednosnim standardima. A ovome je zadatku Jaspers sigurno dorastao“ (Salamun, 1988b:238-239).

Ljubaznošću autora knjige Uvod u povijest filozofije

Fotografija: Thomas Hoepker, 1968., Karl JASPERS i njegova supruga

Odgovori