Robert A. Vrbnjak

Polica „A“

Postoji tako, u svakom dućanu, po jedna ili čak više polica, uvijek krcatih artiklima za kojima trenutno vlada najveća jagma, onima što se najbolje prodaju u doba godine u kojem se, nekim čudom zateknemo.
Nazovimo sada ovu našu policu: polica „A“.
Na njoj se već prodaju lampice, borovi i kuglice, a pred samo desetak dana bila je zatrpana plastičnim svijećnjacima, onakvim kakve nosimo na groblja za blagdan Svih svetih. Tek koji tjedan ranije na njoj su se gužvale olovke bilježnice, torbe i sve što je jednom školarcu potrebno da veseo i bezbrižan uđe u novu školsku godinu. U siječnju, ta će ista polica biti puna čokolada, panetonea i nekvalitetnog šampanjca kojeg neće imati tko popiti tijekom najluđe noći. U veljači, tu će se već stiskati crvena srca i ostale zaljubljene sitnice, mali znaci pažnje, kakvima jedni druge darujemo za Valentinovo. Potom će se odjednom ispuniti šarenim maskama i ostalim karnevalskim rekvizitima, jer, biti će vrijeme maškaranog ludila. Maske će preko noći biti zamijenjene uskršnjim jajima i zečevima, a onda će se na polici „A“ odnekud pojaviti roštilji, jer u proljeće nema bolje nego zaroštiljati na kakvoj livadi. Ni okrenuti se nećemo, a na njoj će već biti kineske kupaće gaće. Peraje, maske i sandale za hodanje po plaži. Potom, isto tako, tu će iznenada osvanuti jeftini kišobrani, križevi i zastave, Europske unije i Hrvatske, jer nikad ne znaš, kad ti zastava ili križ može zatrebati, uvijek se naime dogodi i poneki svetac ili poneki praznik, neovisnosti, zahvalnosti, rada ili, ne daj bože, antifašista. Sve će to, naravno, biti izmiješano i padati će s police „A“, zajedno s maskama za Noć vještica koje su tu zabunom ostale i pištoljima na vodu, bez jasno istaknute cijene.
Danas, kad sam ušao u dućan, na polici „A“, između svih tih šarenih potrepština, sobova i ostalih ukrasa za bor, ugledao sam staklenku kiselih krastavaca!
Kako je tu dospjela? Kakve veze imaju krastavci s Božićem i Novom godinom?
Je li se dokotrljala s police „B“? Možda ju je kakva nepažljiva djelatnica zabunom tu stavila? Ili kakav kupac koji se predomislio, pa je radije nego krastavce kupio umjetni snijeg za bor?
Počinjem vjerovati da se radi o provokaciji, o nečemu dubljem, kiseloj poruci čiji smisao ja ne uspijevam odgonetnuti.
Nije važno. Što god da jest, polica „A“ će uvijek ostati najbolji pokazatelj prolaznosti vremena, ljudske gluposti i mijenjanja potrošačkih navika.
I zato: živjela nama naša polica „A“!

Granjo

Moj je mobilni uređaj zastario. Vjerujte, sve se teže nosim s tom činjenicom. Pronašao sam ga prije četiri godine, u šumi, za vrijeme branja gljiva, izgubljenog ili bačenog, u svakom slučaju već i tada tehnološki prevaziđenog. Kad bih ja bio drukčiji, jedan od onih koji robuju trendovima, netko kome je stalo kakav će uređaj staviti ispred sebe dok na terasi kafiću ispija kavu, samo bi produljio, sigurno ga ne bi tamo, u sred te šumetine vadio iz trnja i granja riskirajući da se poskliznem i padnem u provaliju. Ali što kad jednostavno nisam takav. Donio sam ga kući, skinuo mu masku, obrisao vlagu, osušio fenom za kosu i stavio ga puniti. I već izgubio svaku nadu da će pokazati bilo kakav znak života, kad mu je zaslon stidljivo zasvjetlio i na njemu osvanula poruka: Unesite PIN kod.
Prozvao sam ga: Granjo. A kako bih drukčije kad je već nađen u granju? Ja sam Franjo, a on
Granjo. Logično, eto.
Danas, četiri godine poslije, još uvijek smo zajedno, moj Granjo i ja.
Gledam ga kako se sunča tamo na komodi pokraj vaze, ili spava isključen podsjećajući na starca kojeg je vrijeme pregazilo. Kašljuca dok zvoni, u pola razgovora baterija mu se isprazni, a sugovornika najčešće ne čujem, ali mi to ni najmanje ne smeta, jer mene rijetko tko nazove, a za one koji me eventualno i zovnu ionako znam što će mi reći bez da ih i slušam. Performanse su mu nikakve, dizajn smiješan, sučelja nema, a druge mogućnosti kao što su pristup internetskim sadržajima ili njegovanje prijateljstava putem mobilnog pristupa društvenim mrežama, za takva čuda moj siroti Granjo nije nikad ni čuo. Ali, što se ono kaže, služi svrsi, meni je dovoljan, a i razvili smo tijekom godina nas dvoje jedan prisan odnos koji, čini mi se, uvelike prevazilazi onaj odnosa čovjeka prema tehnološkoj napravi. Ne bih htio da me krivo razumijete, ja nipošto nisam od takvih koji se vežu za stvari, a posebno ne za stare mobitele ili slične elektroničke drangulije, ali ponekad, otkad je Granjo ušao u moj život, stvarno imam osjećaj kako se napokon osjećam više kao čovjek, a manje kao stroj, što slobodno mogu reći, ranije nije bio slučaj. Može ovo zvučati i smiješno, ali ni sa kim se prije nisam osjećao toliko sigurnim, niti razumio na taj način kao s Granjom – posve jednostavno i opušteno, a opet, bez riječi i tona. Samo se pogledamo i već znamo što ovaj drugi misli. Sretan sam što je pokraj mene – nesumljivo i zbog činjenice jer znam da mi Granjo može pružiti mogućnost komunikacije s bilo kim na ovom svijetu – toliko sam sretan zbog toga da s druge strane uopće nemam potrebe tu mogućnost iskoristiti, to jest, nemam apsolutno nikakve potrebe nazvati ni čuti bilo koga, a kamoli još trošiti impulse na određene pojedince koje nisam čuo ni vidio već godinama i s kojima ionako ne znam o čemu bi. Dovoljan mi je Granjo. On meni i ja njemu. Dovoljni smo jedno drugom. Tako mojoj sreći nema kraja jer osjećam, moj me mobitel voli na svoj način i iskazuje to kako najbolje zna i umije, danima se ne oglašavajući, a ja mu ljubav uzvraćam tako što ga rijetko uzimam u ruke, propuštam pozive i ne odgovaram na poruke kojih ionako nemam. I tako nam dani prolaze, meni i mom Granji.
Što smo duže skupa, primjećujem, uostalom kao kod svih koji puno vremena provode zajedno, da su nam i navike sve sličnije. Ponekad kad poželimo udahnuti svježeg zraka prošećemo uz more, ili odemo na izlet, nekud dalje, napustimo sigurnost poznatih prostora i odvezemo se na mjesta na kojima oboje volimo boraviti, udaljena mjesta bez signala, na kojima možemo biti sami i nedostupni. 
A kad baš moramo odemo do trgovinskog centra; ulazimo i još brže izlazimo iz dućana s namirnicama, nipošto ne zastajkujući pred izlozima s najnovijim gadgetima, popustima i dodatnom opremom – jako pazim da ga pred tim blještavim izlozima ni slučajno ne izvlačim iz džepa, jer znam, ne bi mu bilo pravo da vidi koliko je star i tehnološki prevaziđen. I dok se udaljavamo za nama ostaju najnoviji modeli raznih cjenovnih rangova, s lice i osmjeh detekcijama, raznim integracijama, senzorima, najpopularnijim aplikacijama, silnim pikselima, neslućenim mogućnostima kompaktni, klizni, autorotirajući pametni telefoni, ali tako daleki i hladni; a ja mislim, neka moj Granjo i nema sve pogodnosti tih novih sprava, ali barem ima dušu.
Poslije, kad dođemo kući, vraćam ga na komodu i točim nam čašu vina.
Gledamo kroz prozor kako vani lije kiša, a mene savlada neka tuga i nije mi svejedno.
Znam, jednom ću ga morati zamijeniti, dati reciklirati, nabaviti novi uređaj, ali nemam srca.
Ne.
Ne mogu to Granji učiniti.

Odgovori