Robert A. Vrbnjak: Novinar

Zaposlio sam se, pišem za lokalne novine. Nisam novinar po profesiji, ali brzo sam se uklopio u tu atmosferu žurbe, buke, telefonskih razgovora, diktata događaja i pritisaka prekratkih rokova. I inače sam takav – kao sklopka, brzo se uklapam i još brže isklapam, ili sam on ili off, trećeg nema. To je i urednik prvo zaključio o meni te me već prvog dana poslao na teren, u Gornje Trupce da osmislim prilog o puknuću vodovodne cijevi uslijed čega nije bilo vode u periodu od osam do petnaest sati. Otišao sam tamo, zabilježio sve što su mi rekli; gdje je i zašto je pukla cijev, naveo da su nadležne ekipe odmah izašle na teren i u najkraćem roku uspjele zaustaviti daljnje istjecanje vode, pohvalio sve koji su radili na saniranju štete i, završavajući članak, upozorio na opasnosti koje prijete od dotrajalih cijevi. Urednik je bio zadovoljan, a posebno jer sam, kako je rekao, informacije do čitatelja uspio prenijeti vjerno, usput slikovito dočaravši atmosferu, a ne samo gole činjenice; toliko zadovoljan da mi je odmah potom dodijelio zadaću da napravim prilog o prvenstvu u boćanju za žene. Žene, boće – ima li što oku i srcu milije. Ne moram ni reći, i to sam stručno odradio. Zatim sam pisao o poskupljenju jaja i pelena, radio intervju s jednim koji je po zanimanju hvalisavac i izvještavao s regionalnog prvenstva u jede-nju krafni. U ovom poslu volim što je raznolik, nepred-vidljiv, sviđa mi se ta dinamičnost. Dobar novinar na svaki novi dan gleda kao na novu priliku i izazov, kao na mogućnost da sakupi čim više aktualnih i zanimljivih informacija. A kad smo već kod zanimljivosti, jučer sam tako trebao razgovarati sa ženom kojoj je biološki sat nenadano počeo ubrzavati, ali se nije pojavila u dogovoreno vrijeme. Ne znam je li zaboravila na naš dogovor ili je možda taj njen poremećaj sa satom kriv; uglavnom, čekao sam tamo na ulici, smrzavajući se, i za nju, u tim trenucima, u tom njenom prebrzom poimanju vremena, bio nešto što se već odigralo, bio već daleka prošlost. A kad je postalo jasno da neće doći, lijepo sam, kao i svaki dovitljiv profesionalac kojem je stalo do prikupljanja informacija, otišao do njene kuće – kako to već novinari rade u američkim filmovima. Zavirivao sam joj u prozore i udarao po vratima, ali nije otvarala. A ja baš i nisam tip koji odustaje kad nanjuši dobru priču! Otišao sam zato susjedima i njih malo ispitivao, premda mi oni nisu znali, a ni imali bogzna što interesantnog reći o njoj. Saznao sam tek da su joj preko noći sve haljine postale preuske i opisali su je kao dragu curu koja, nažalost, u životu uvijek naleti na pogrešne, na vjetropire kojima nije stalo do nje niti zaslužuju njenu ljubav.
Danas ujutro urednik nas je pozvao k sebi i odmah počeo o tome kako loše stojimo i kako će biti problema oko isplate honorara ako nam se prodaja ne poveća.
“Što najbolje prodaje novine?” pitao je gledajući nekud kroz prozor. Kako nitko nije odgovarao, ja sam se javio za riječ.
“Žutilo, 3 S ili Seks, skandal i senzacija!” rekoh.
“Upravo tako Koprivnjak! Bravo!” pohvalio me pred svima, dodavši kako sada od svih nas očekuje da pokažemo više inicijative, više zalaganja po tom pitanju. I tako mi je dan započeo na terenu, u potrazi za 3 S. Ali već oko devet mi se više ništa nije činilo dovoljno skandalozno, senzacionalno, a ni seksi, pa sam otišao u Alibi bar u nadi da će u smjeni biti ona konobarica koja ima dobro dupe, međutim nije bila. Za šankom, u društvu nekih sumnjivih investitora, sjedio je lokalni političar kojeg svi znaju kao Kvazimoda, zbog te njegove face. Pio sam kavu, ispod oka promatrajući Kvazimoda, kad mi je odjednom proradila probava i zgrabila me inspiracija, te je iz mene izletio članak o Virgilu Zonesu, čovjeku nad kojim su usta preuzela vlast – izmislio sam mu ime, lik i djelo, da budem iskren, cijelog sam Zonesa izmislio.
Ovako je nekako išao taj članak, tekst koji, nažalost, neće biti objavljen, jer je na kraju smjene neslavno završio u Recycle Binu, na mom, sad već bivšem novinarskom desktopu:
Stvoreni smo s dva uha za slušanje i jednim ustima za govorenje, valjda iz razloga da bismo na taj način dvo-struko više slušali nego govorili. Ali što reći o Virgilu Zonesu, čovjeku koji se rodio s dvama ustima i samo jednim uhom? I to ustima koja svaka za sebe, neovisno o onim drugim, rade sve što usta već i inače rade: govore, jedu, piju, pjevaju, ljube se, hrču i zvižduću. Liječnici tvrde da Zones nije podvojena ličnost, već da su mu usta – i donja i ova gornja – ovisna o drugim centrima u mozgu te, shodno toj činjenici, imaju svoju volju i stav, svoju jasno izraženu autonomnost i samodostatnost, tako da se on po tom pitanju ponaša kao dvije potpuno odvojene, protuslovne osobe, cijelo se vrijeme nalazeći u očiglednoj kontradikciji sa samim sobom. Kod Zonesa i njegovih usta vrlo je zanimljivo i odmah se uočava i to da su ona potpuno različita. Ne toliko izgledom koliko po stavovima, po onom što pričaju i kako mu se ponašaju na licu. Tako, primjerice, jedna puše, a druga su zakleti nepušač, prva imaju žensku, a druga mušku ćud, donja vole jesti čvarke, gornja bi radije nešto slatko, jedna uče kineski, o ova na čelu svirati klarinet, jedna zagovaraju gay brakove i eutanaziju, a druga se zalažu za prijevremene izbore. Zonesu s njima stvarno nikad nije dosadno, ali mu sve to predstavlja i popriličan problem, a posebno iz razloga što ima samo jedno uho pa ih u tom njihovom nadmudrivanju najčešće baš i ne čuje najbolje. Ispada zapravo da je najsretniji kad mu usta ne razgovaraju međusobno, kad su posvađana. Uživa u tim trenucima kratkotrajne tišine i misli svoje. Na pitanje koja od njih smatra više svojim pravim ustima, i jedna i druga izjavljuju da su to upravo ona i svoju tvrdnju potkrepljuju nizom argumenata, ne prestajući s optužbama na račun onih drugih. Dotični je rođen u Engleskoj, gdje je u mladosti bio predmetom brojnih medicinskih istraživanja. Usprkos svom hendikepu, u zreloj se dobi dokazao kao uspješan poduzetnik. Oženjen je i otac šestero djece.
Tu sam još štošta nadodao o Zonesu, o njegovoj obitelji, prijateljima i suradnicima, a student koji radi na obradi fotografija poslije je u Photoshopu kreirao Zonesa, copy-paste sistemom zalijepio Mick Jaggerove usne posred čela Damira Kajina, a jedno mu je uho jednostavno izbrisao.
Kako bi cijela priča dobila i toliko nužnu interakciju s čitateljstvom, na kraju sam postavio pitanje: Kakav bi život Zones imao da se kojim slučajem rodio na ovim našim prostorima?
Možda bi postao političarom? Jer rođen takav kakav već jest, ima tu prednost da može dvostruko više govoriti i dvostruko manje slušati. Dakle, idealan političar – priča dvostruko, a sluša samo polovično… ponudio sam odgovor u posljednjoj rečenici članka.
Kad je pročitao tekst, urednik se nije doimao nimalo zadovoljnim. Samo je pitao gdje mi je tu 3 S i savjetovao neka se ugledam na kolegu Mrđana Kulenovića koji svoj posao odrađuje korektno, ne izmišlja tamo nekakve Zonese, već prati scenu, piše o toaletama, novim cipelama i predbračnim ugovorima poznatih, u svakom članku redovito spomenuvši barem dvoje-troje političara, sportaša ili celebrityja, uspijevajući na taj način tekst učiniti zanimljivim i razumljivim najširim slojevima čitateljstva.
“A-ha”, potvrdio sam i sklopka je negdje duboko, duboko u meni preskočila na off. Kraj priče! Dobio sam ili dao otkaz, ne igra ulogu, ionako nisam tip za novinara, nemam taj osjećaj za medijsku atmosferu i atraktivne informacije, ne vidim se u svijetu 3 S glamura, nemam blage veze što i o čemu ljudi vole ili žele čitati.
Eto toliko o mom novinarenju.
Opet sam nezaposlen.
Dane provodim u parku. Slijedim usamljene žene koje šeću sa svojim četveronožnim prijateljima, a kad im postanem sumnjiv, sjedam na klupu i listam oglasnik.
Klinika traži psihijatra za životinje. Uvjeti: poznavanje pseće i mačje psihologije i sklonost prema radu s razmaženim i neposlušnim kućnim ljubimcima.
Javiti ću se na ovaj oglas.
Svakako hoću. To je posao za mene!

Odgovori