Robert A. Vrbnjak: Mrtvačnica (iz Abecede nestajanja)

Grad me je samljeo i ispljunuo, kao i tolike prije mene.
Žena mi je pobjegla, sreća na kocki me napustila. Razbolio sam se, uvalio u dugove, samo zlo i naopako.
Već sam spremao torbu s namjerom da se vratim u svoje selo, kad me nazvao Cvitan iz mrtvačnice. Trebao im je noćni čuvar, jer je čovjek koji je na tom mjestu radio prošlih dvadeset godina – umro!
– Rode, bil’ ti to pri’vatija? – pitao je.
– Može – rekoh.
Prve sam večeri došao pola sata ranije, loše obrijan i psujući sudbinu kletu.
Šef mi je predao ključeve, objasnio proceduru i rekao: Uživaj! – ostavivši me samog.
Zoru sam dočekao prepirući se sam sa sobom, pokušavajući valjda na taj način razbiti jezivu tišinu i osluškujući kao preplašena zvijer u strahu da će mi neki mrtvac zakucati na vrata portirnice
Sljedećih sam noći već bio opušteniji.
Smjene su proticale mirno. Vrijeme sam prekraćivao gledanjem TV-a, ili bih sjeo u izlizanu fotelju, dignuo noge na radijator i spavao.
Krajem prvog tjedna postalo mi je savršeno jasno da je ovaj posao kao stvoren za mene.
Vremena sam barem noću imao na pretek, pa se u meni opet javila želja da nastavim pisati ovu, već davno započetu knjigu: Ali, ništa od toga jer riječi nisu dolazile. Osim toga, mislio sam, zašto pisati? I kome? Ovoj umrloj, šutljivoj čeljadi koju ništa ne zanima i o ničemu ne govori, ovoj hladnoj publici koja svoje priče odnosi sa sobom tamo kuda odlazi?
I nisam pisao.
Radije bih, samo tako, sklopio oči sanjareći o nekom drugom mjestu.

Fotografija: Richard Bryant/Library of Congress

Odgovori