Nije književnost poligon za testiranje vlastite taštine

Ovaj se tjedan dogodila jedna književno-izvanknjiževna stvar koje je bila vrlo zanimljiva s puno aspekata, ali najbitnija je po tome da je izravno govorila /govori o nama. To je članak Maje Hrgović o taštinama, napuhanim veličinama, o “veličinama” s više ili manje pokrića, no koje se osjećaju izuzetno ugroženo ukoliko se takne u njihove brižno stvarane medijske profile. Stvar bi bila utoliko jednostavnija da se u ovom Majinom slučaju radilo o nekoj inače nedostupnoj, drskoj, javnosti poznatoj taštoj osobi, no radilo se, eh, sad, baš o Mirjani Krizmanić koja je imala/ima karizmu osobe koja je spremna pomoći čovjeku u potrebi, koja je spremna odgovoriti na zahtjev sad i trenutno one zajednice koja je inače podržava i koja očekuje od nje upravo takav odgovor – da dođe među njih. Osim ako se ne radi o spinu, igri staklenim perlicama medijske mašinerije u kojoj je eto, u biti jedna tašta gospođa postala velika dušebrižnica. Kako god, gđa Krizmanić je mogla procijeniti da će Maja Hrgović spomenuti na svojoj stranici upravo jedan takav događaj koji, ako ništa drugo, malo po malo gricka brižno stvaran imidž “dobre osobe s razumijevanjem”. Koje se, eto, rastopilo, nakon jedne jedine upućene kritike, nekada negdje. Da sam savjetnik gđe Krizmanić, svakako bih joj savjetovao da pokuša ovu stvar zagladiti, riješiti, nadoknaditi jer će joj stvarati nepotrebnu zalihu. Ali nisam savjetnik gđe Krizmanić, pa od toga ništa.

Prije nekoliko dana na svom sam FB profilu postavio neko posve neutralno i ne baš važno pitanje o Hrvoju Šalkoviću, a kako se radi o izuzetno popularnoj osobi na društvenim (i ne samo društvenim) mrežama, nije ni začudilo da se javilo jako puno ljudi (naročito žena) sa stavom pro (i nesrazmjerno puno manje contra). Međutim jedna je osoba bila rekla da je svojevremno u nekom komentaru na njegovoj FB stranici bila rekla jednu jedinu stvar kao komentar na post (da se razumijemo, on ima 120.000 ljudi na stranici i 22.000 koje pričaju o tome), da bi je on, odnosno njegovi administratori stranice blokirali. Eh, da, dakle, tako.

Dobro, jasno mi je da se javni profili sustavno grade, no postoji nešto što se zove prerevnost i prevelika taština.

Zacijelo se pitate kakve to veze ima s nama, sa mnom, s cijelim ovim projektom Književnosti uživo. Nemojte se začuditi, ali ima. Moja su osobna iskustva s nekim osobama koje sam zamolio/upitao/nježno pokušavao privoljeti na suradnju bila često slična ovom Majinom, nešto između ogorčenosti, cinizma, ljutnje, hinjene uvrijeđenosti, do ignoriranja, no koja su sva od reda, još jednom kažem, sva od reda, pokazala totalno nerazumijevanje biti stvari. S obzirom na činjenicu da naša zajednica Književnosti uživo raste i da zapravo ne znamo njezinu gornju granicu, tada vjerujem da ćemo se suočiti s još većom gorčinom onih koji ostaju iza.

No, nije, dakle, književnost, nikakav poligon za testiranje vlastite taštine. Ja sam prvi koji ću reći imidž je važan, komunikacija je važna, važno je znati se postaviti, ali nikako da je važno domoći se razine s koje se postaje nedodirljiv, postaje neka vrsta polubožanstva kojem se ne prilazi tek tako. To je djetinjasto.

Rezultat ove priče se trenutno možda ne vidi, ali ona će postati bjelodana istina za koju godinu, u vrlo kratkom vremenu. Naročito će postati bjelodana u smislu tehnološke nadmoći novih medija nad starim tehnologijama distribucije književnosti (čitaj tiskana izdanja, društva pisaca, sastančenja, tupljenje po starom, fejkane top liste itd.). Ovo nije samo turbulentno vrijeme  zbog krize, ovo je turbulentno vrijeme zbog ogromnih društveno-političko-globalnih-tehnoloških promjena paradigmi koje imaju samo dvije alternative: hiperdemokratsku komunikaciju koja uključuje svakoga ili antidemokratsko odašiljanje poruka iz nedodirljive centrale čiju karikaturu vidimo u sjevernoj Koreji.

Milan Zagorac

Fotografija: Karpati Gabor @ morgueFile free photos

Odgovori