Moris Mateljan: Kamen

Gradski golubovi su sve drskiji i sve se više usuđuju; nisu ni izbliza plahi kao prije dvadeset godina, primjetio je. Oni golubovi koji slijeću na ispuste prozora bolničkih soba gradskog KBC-a još su i gori. Znaju čak i ući u sobu. (Jedan se baš jučer starom šinjor Načinoviću posrao na cijev infuzije.)

Nije ni čudo. U bolničkim sobama su većinom starci koji otplaćuju danak dosadi hraneći golubove mrvicama bolničkih obroka, i tako godinama. Golub zna gdje može.

Ponekad dođu vrapci. Ponekad i koji galeb, ali to je rijetkost.

Galebov zov kad se pari  podsjeća na ljudski smijeh. Ali tog jutra, galeb je stajao na bolničkom prozoru i smijao se, sam. Smijao se Sanelu u njegovoj gluposti koja ga je i dovela  ovdje, na odjel traume, s omotanim batrljkom stopala zdrobljenih kostiju.  Galeb na prozoru je imao jednu nožicu ozlijeđenu, i smijao se, balansirajući poput flaminga Sanelu, u istoj nevolji.

U Sanelu je od rođenja bio neki tik; neki nemir. Vele da je majka svaki puta klanjala namaz sa djetetom u naručju dok nije prohodao.

A kad je stao na svoje noge, mali je Sanel počeo gaziti kamenje. I nije mogao prestati.

Isprva je bjesomučno gazio i utiskivao oštre kamenice na rasutim gradilištima gornjeg Zameta; do odlaska u osnovnu školu prebacio se na oblutke razbacane po asfaltu. Morao je ugaziti kamen u kolnik; svaki ispupčeni kamen ga je zvao, djevičanski; morao ga je taknuti tri puta đonom tenisice i usaditi u površinu ceste.

Znao je uzrok; sjetio ga se godinama kasnije. Kad je tek prohodao, asfaltirali su cestovni prilaz ispred njegove kuće; ostao mu je u sjećanju čudovišni stroj i miris vrelog asfalta. Sjećao  se netom zaglađene površine, poput mirnog jezera, i kamena s ruba kaldrme koji je pao na netom zaglađeni asfalt. I amidže Ibre koji je rekao “auh, šteta, bogati”. Uto se mali Sanel probio do ruba ceste, usprkos povika majke na onoj ljetnoj jari i ugazio kamen u meki asfalt kao u puding. Papuča mu je ostala zamrljana crnim.

Vremenom se njegovo gaženje kamenja po cesti istančalo. Znao je, isprva s klinačkom mudrošću a potom i sasvim izvjesno, da je njegov ritual glupost i da ne utiskuje kamen u cestu gumenim potplatima; govorio je sebi da ga ipak pritisne makar na mikroskopskoj razini. I njegov proces da ga tri puta tapne je ostao samo u njegovoj glavi; naprosto bi ga barem dodirnuo cipelom.

I svuda tako i uvijek tako. Naučio je to raditi diskretno, bez da ga opaze. Pokatkad bi izgledao kao da šepesa i malo čudno hoda; ali mogao je to činiti i istovremeno pozdraviti susjeda bez da ga proglase čudakom.

Osim kada bi bio u situaciji da se ne smije micati a zgrabila bi ga opsesija; to bi bile paklene muke. Kao onomad na školskoj priredbi, na igralištu; trebali su stajati mirno i recitirati pjesmice o maršalu. Poslije se pravdao razrednici i ocu da je taman ispred njega prolazio žohar.

Ili u vojsci; stajao je u stavu pozor, na straži, pred rampom, nasred ceste ga doziva veličanstveni oblutak a on ne smije ni prstom mrdnuti. Kad je želja postala neodoljiva, istrčao je i zgazio kamen. Na nesreću, baš u tom trenutku se okrenuo zapovjednik i ugledao ga; Sanel je brže-bolje skinuo pušku s ramena i uperio je prema grmlju. “Učinilo mi se da se netko miče u šipražju, gospodine poručniče.”

Znao je, njegova kompulzija bi ga jednoga dana mogla stajati glave. Ili barem teže ozlijede.

Prekjučer je Sanel otišao korak predaleko, korak koji je skrenuo s njegove putanje odlaska na posao, skrenuo s pločnika na cestu kojom su bauljali auti u gradskoj gužvi.

Najbolje ugažen kamen njegova života; noga gazi oblutak a kotač folksvagenova kombija drobi i stopalo i kamen u prah. Nije ni osjetio bol od količine zadovoljstva što se kamen pod njime mrvi i pegla do savršenstva; nikad nitko u prometnoj nesreći nije zgrčio lice u tako jeziv kez, samozadovoljan. Potom je s lica nestala svijest.

Dan nakon operacije, ležao je u sobi. Smrvljeno stopalo ga je luđački svrbjelo. Sanelova je opsesija prestala. Ne zato jer mu je smrvila nogu i dovela ga u životnu opasnost, već zbog galeba koji se na prozoru smijao  – znao je – Sanelovom budalastom običaju.

Poželio je da pored sebe ima kamen i pogodi prokletu pticu.

Odsada će kamenje koristiti drugačije.

Fotografija: Penywise @ morgueFile free photos

2 misli o “Moris Mateljan: Kamen”

Odgovori