Milan Zagorac: Manifest luzerstva, Suprotno od nogometa Daniela Radočaja

Zbirka proznih crtica Daniela Radočaja Suprotno od nogometa upravo je to što kaže sam naslov: sve suprotno od nogometa. Čak i kada nogomet „obožavate“ jer je njezin dečko na utakmici i gorljivo „odrađuje poluvremena“, dok on, dakle, pripovjedač, odrađuje ta dva poluvremena s njegovom djevojkom. Sažeto, kratko i jasno, ova je knjiga crnohumorni oslik generacije i to iz perspektive jednog ofsajdera, jednog koji, eto, ne voli nogomet, ali zato voli sve što je suprotno od njega, uz dio onoga što vole mladi. Jer on je panker, on je drugačiji, on je pripadnik neke supkulture koja gotovo više i ne postoji, ali postoji, pa makar i u naznakama i makar u jednom jedinom autentičnom govorniku. Ali nije samo poanta u crnohumornom kapacitetu, kapacitetu pripovjedača u komici i autoironiji, već u onome što se iza brda valja, a to je generacija koja a) ili će se prilagoditi, konformirati, glumiti nepostojeću iluziju onoga što nam je rečeno da je „pravi život“, a to znači onu liniju posao u javnom sektoru – žena – dijete – auto na kredit – stan na kredit – skijanje na kredit ili b) živjeti uporno svoju autentičnu sudbinu koja je takva kakva je, kakve su se karte izvukle.
Teško je raditi usporedbe, no sugestivne ilustracije Ivana Svaguše, sama oprema materijala, ironijske i autoironijske iskrice pozivaju na neke žanrove koji su u našoj proznoj praksi posljednjeg vremena ili nestale ili su se pretopile u neke druge žanrove. Najblaže rečeno, Radočaj je poput mješavine jednog barda poput Ramona Gomeza de la Serne, humorista Kishona i naših najboljih humorista nekih drugih prohujalih vremena, a koja nikako da se ponove (uz poneku iznimku poput Blogera Krulea ili Jurkotića&Lipovšeka ili, malo dugovječniji primjer Pervana). Hoću reći, Radočajev je smijeh kroz suze od smijeha autentičan, nelažiran, pitak i nadasve škakljiv jer ulazi do pora naše intime (dakle, naših seksualnih i emocionalnih veza), do one opće opijenosti „kulturom beznađa“ vječnotranzicijskog društva, a koju infuzijski dobivamo kroz medijsku mašineriju. Radočaj je onaj Kerempuh, onaj podsmješljivi mudrijaš iz Gruntovčana, naravno prebačen u suvremeni urbani svakodnevni život, onaj koji, eto, i kada dobiva loše karte igra i dalje jer nema druge, zajebavajući se na svoj i naš račun i dalje.
Radočajeva je knjiga i neka vrsta manifesta luzerstva. Biti luzer, ovdje, međutim ne predstavlja nešto loše. Biti luzer u odnosu na druge koji su luzeri je dobro jer si barem osviješten da je to tako. Između ostaloga, nije on ni pesimist. Prije bi se moglo reći, osviješteni optimist koji svjesno gura svoj film, zabavljajući nas (sebe) mentalnim vratolomijama pitkog humora i dobro skrivene dubine, ne bi li se zadržali na knjizi barem do nečega sljedećeg, modernijeg, neke utakmice, navijanja, nečega gdje ćemo se opet osjećati ugodno u tome da u svojem luzerstvu, eto, nismo sami. A on će se vratiti na stadion onoga trenutka kada nogomet jednostavno prestane biti moderan. Do tada će se zabavljati s onim „što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet“. Pogodite što je to? Da nije slučajno baš ona ta koja također ne voli nogomet?

Jedna misao o “Milan Zagorac: Manifest luzerstva, Suprotno od nogometa Daniela Radočaja”

Odgovori