Klara Lukačević: Dodir, kao oseka

Dodir,
kao oseka.

Duša,
kao vreća kamenja.

Vrijeme odlazi.

Netko drukčiji,
u moru jednoličnih.

Oči u paru,
ruke,
ono jedno za drugo tuče.

Riječ postaje granica.
Usputne usne,
kao željena stanica.

Govori,
slušam.

Obećajem,
vjeruje.

Slijepa ulica,
a istina kao isprika.

Još jedna stvarnost
dok san bježi od budnih.

Fotografija: click @ morgueFile free photos

Odgovori