Ilija Barišić: Sitne podvale (I)

Nimet Božji

 

Ivo gleda u pljesnivi komad sira i pita se što da radi. Već dva puta nagnuo ga je nad rub kante za smeće pa odustao. Sjetio se zakletve svaki put i učinilo mu se da će mu se ruka desnica osušiti ako ga baci. Još se Ivo živo sjeća kako je njemu i ženi bilo u ratu, kako su željni bili svega i svačega, kako su lizali tanjuriće od kave kad bi se prosulo mlijeko po njima, kako su uzgajali povrće na balkonu i grah u lončanicama, uz fikus. Praznih stomaka naučili su cijeniti hranu, naučili štedjeti, i onda se Ivo zakleo da nikad više u životu neće baciti hranu, taj nimet Božji. Da, u ratu je postao i religiozan. Istina, on i supruga u početku bili su religiozni zbog humanitarne pomoći koja se dijelila u crkvi po konfesionalnom ključu. No kako je rat odmicao, vjera im je postala istinsko utočište, a oni pravi vjernici. Misa prije raspodjele paketa hrane više nije bila tako dosadna, a počeli su i slaviti kršćanske blagdane, moliti se prije jela i hranu nazivati nimetom. Gleda sad Ivo u nimet Božji i ne vidi ništa osim plijesni. To je valjda nekad bio sir, možda je još uvijek pod tom memljivom truleži.

Sam je kriv, naravno, što je ostavio tako dobar sir da trune u kutu frižidera, do točke kada ga mora baciti. No dobro pamti koliko mu je teško bilo u ratu i kako bi rado imao taj komad sira onda, i ovakav nikakav. Onda bi tanko odrezao plijesan, a ostatak pojeo u slast… Danas ne mora tako, nije gladan hvala Bogu, a opet, šteta je i grehota, sve da se i nije zakleo.

Ipak je smislio kompromisni recept – rezati pljesnivi dio malo deblje, termički obraditi u mikrovalnoj, dodati tome salamu i puno kečapa. Ni ostale namirnice koje je našao nisu bile u idealnom stanju. Po vonju salame zaključio je da ni ona nije najsvježija, a na starom kruhu skoro je istupio nož. Sir je narezao zadnji, gadljivo kriveći lice dok mu se paučinasta siva, crna i zelena plijesan kao meka prašina lijepila za prste. Nakon što je tako ogulio sir, pozorno je oprao ruke i narezao par probnih šnita.

Ding! odzvonila je mikrovalna i označila početak Ivine borbe sa starim sendvičem. Mikrovalna je smekšala kruh, otopila sir, od vrućine jedva ga je držao u rukama. Jeo je Ivo i gore stvari, ali u mislima ga je i dalje progonila plijesan. Imao je osjećaj da je nije dovoljno isprao s ruku i sa svakim gutljajem bivalo mu je sve teže. Što će mu biti ako je sir stvarno pokvaren? Proljev, povraćanje? Taj se tren zagrcnuo i zakašljao. Ipak, vrlo brzo se pribrao, zaključio da umišlja i ponovno snažno zagrizao. Kečap i sir procurili su van, a Ivo je bio odlučan da dokrajči bar to što je pripremio. Sa zadnjim gutljajima, ipak, odučio je da se više neće mučiti i riskirati. Primio je četvrtasti ostatak sira, zatvorio oči i zakucao ga u kantu.

 

Dok je pio drugu čašu vode, kojom je iz sebe ispirao sve što ga je podsjećalo na sendvič od maloprije, ulazna vrata počela su se otključavati. Žena se vraćala s posla.

“Ufff, Ivo, de pristavi kafu”, Zdenka je neraspremljena ušla u kuhinju, teško uzdišući. Samo što je torbu objesila o jednu kuhinjsku stolicu, kao za vrag, otišla je pravo do koša za smeće. Bacila je zgužvanu maramicu i ukipila se.

“Isuse Bože, Majko Božja Bistrička…” izustila je slabim glasom.

“E ne da mi se kafu, sama si pristavi, meni nije dobro”, rekao je Ivo i sjeo za stol s čašom vode ispred sebe.

“Šta ovaj sir radi u smeću? Jes ti normalan!?” dreknula je Zdenka.

“De mi nemoj o tom siru. Pokvario se.”

“Šta se pokvario?!” zaprepašteno je vrisnula. “Eno, skroz normalan sir!”

“Ma kad ti kažem, ženska glavo, probo sam, ne valja.”

“Ma Isusa ti, jes ti normalan, majke ti? Tako velki komad sira bacaš, samo što je malo star, il šta!”

“Sir je pljesniv, ništa ne valja”, promrmljao je Ivo s gadljivim izrazom lica i otpio malo vode.

Zdenka se prekrižila i promrmljala, a onda gurnula ruku u koš i izvadila sir iz smeća. Stavila ga je na stol pred Ivu.

“Evo, šta mu fali? Gdje ti tu vidiš plijesan?!”

“Ma ti si luda, ženo!” frustirano je viknuo Ivo, ali je odmah nakon toga duboko udahnuo i probao smireno objasniti. “Odrezo sam plijesan i probo jesti. Ne valja!”

“Pa…” u nevjerici je žena njuškala sir. “Pa…” osvrtala se oko sebe, opet provirila u kantu, i ovaj put primijetila ostatke koji su nalikovali na plijesan. “Pa šta nisi prije pojeo!” opet je viknula. “Šta si pustio da istrune!”

“De me nemoj, molim te”, Ivo je i dalje govorio tiho, trudeći se da ostane smiren.

“Ma bogati, Ivo, bacaš nimet Božji! Kako smo samo u ratu bili željni toga!”

“Pa jel vidiš, jebemu, pokvarilo se, kakve to ima veze s ratom?”

“Ma grehota je, bogati, Ivo!”

“A šta ćeš kad se pokvarilo? Aj me nemoj, molim te. Dosta toga.”

“Pa onda pojedi prije nego se pokvari! Ne možemo tako rasipati. Nemamo!”

“Ma imamo dovoljno, ajde”, rekao je Ivo mirno.

“Da se tebe pita ne bi imali dovoljno! Ti sve rasipaš! A ja se brinem da imamo, ja štedim. Ja tu perem ruke u ladnoj vodi, da se ne pali bojler i ne troši struju. Ja ostajem kasno navečer budna za mašinu po jeftinoj struji. Ja štedim na poslu, neću ni sendvič uzet da ne potrošim. A šta si ti napravio? Ništa ne radiš, samo se tu izležavaš po kući, gledaš kladionice, i ne znam.”

“Ne jebi me za poso, ženo, nisam ja kriv šta ne radim!” zagalamio je Ivo i lupio šakom po stolu. Žena je najzad ušutjela, bar na trenutak. Sad je ona duboko udahnula, a onda nastavila, ovaj put tiše: “Šta ne jedeš taj sir? Šta ga čekaš da se pokvari?”

“Ma da te jebo nek te jebo taj prokleti sir!” zagalamio je Ivo i ustao. Primio je sir kao da će ga baciti kroz prozor.

“Ne kuni hranu! Kako te nije sram!” uzvratila je vikom i Zdenka.

“Ma evo ti sir, da te jebo” rekao je Ivo i naglo dobacio sir prema nespremnoj supruzi. Sir ju je pogodio u prsa i pao na pod. Nije to bilo jako, nije to bio udarac, no Zdenki su navrle suze na oči, a donja joj čeljust počela podrhtavati. Ta čeljust uskoro se stisnula u osvetnički grč i Zdenka je sa stola dograbila komad starog kruha. Svom snagom zavitlala ga je u supruga. Izraz tko tebe kamenom, ti njega kruhom dobio je novu dimenziju kad je okrajak pogodio Ivu posred čela, i uz tupi udarac odbio se u širokom luku natrag na stol.

“Jaaao, ubi me, ženo!” zajaukao je Ivo i primio se objema rukama za glavu. “Auuu, pomagaj Bože”, kleknuo je, potom i legao na kuhinjski pod, držeći ruke na glavi. “Auu” previjao se po podu kao pokošeni nogometaš.

“Izvini”, plačući, Zdenka se nagnula nad Ivom. “Gdje te boli?” rekla je kroz suze i nježno ga dodirnula.

“Jao ne pitaj, ubi me, ženo!”

Zagrlila ga je i legla kraj njega na podu. “Izvini” rekla je kroz jecaje.

“Auuu, majko”, zapomagao je Ivo.

Privijeni jedno uz drugo, ležali su na kuhinjskom podu. Ivi se činilo da su pločice hladne, a Zdenki i da su malo prljave, no to nije bilo važno.

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

 

 

Odgovori