Igor Večerina: Autogol

Živjeli smo u onoj najzajebanijoj varijanti: Ni u gradu, ni na selu. Naše malo “mjesto” nalazi se iza prvog zavoja poslije table “Rijeka”. U stvari zadnje mjesto prije table “Rijeka”. To su oni što se nešto kurče da su gradska djeca. Oni i ne govore čakavski. Tako su nas uglavnom kritizirali. Gradska su nas djeca opet gledala odozgo, kao one iza brda. Bili smo četvorka. Zvonko je bio najstariji i previše je htio vladati pa smo ga s vremenom odjebali. Ostali smo ona najgora varijanta – trica. Dva protiv jednog. Uvijek je jedan u banani. Najgora ekipa na najgorem mjestu. Sve pretpostavke da se razvijemo u ono što nam je ideal – u protivnike svega i uvijek. Uz sve ove karakteristike, mi smo još bili i prva ulica u kvartu. Od nas se počinjalo – na nama se završavalo. Doduše, u onoj debeloj Spomen knjizi našeg mjesta spominju se tek možda naši rođaci.
Imali smo potok; imali smo tri brda, od kojih jedno pravo; imali smo i prugu i izlaz na more, između brda. Nije da je Mississippi ali teče, nije da je Orijent expres ali se čuje. Uvijek smo dolazili, ma gdje trebali doći, s nekih čudnih strana. More smo vidjeli s balkona, ali smo do njega trebali pješačiti nekih 45 min. kozjim putevima između brda. Vraćali smo se ipak zaobilazno, koliko se već tko snašao: motori, autostopovi… Na prugu smo, na tračnice, postavljali čavle koje bi vagoni sprešali u prave male mačeve koji su, nabijeni na štap, postajali prava, ubojita koplja. Pod taj vlak su se lude babe i bacale pa smo ponekad bili i prvi očevici. Nemalo su te slike utjecale na naše snove. Na živote? Sjećam se da je stari naručio Stojadina. Bio je među prvima u mjestu. Već sam se svima pohvalio da stiže, kad su starcima javili da nisu upali u prvu turu narudžbi nego moraju čekati jer su N.N.- ovi na Silvestrovo kamenovali cijelu pošiljku Stojadina pa su isti vraćeni u Kragujevac na popravak.
Ne znam kako nitko od nas nije završio na arhitekturi jer kućice smo gradili baš svuda: od šikara, mostova, vrhova brda do, ipak najbizarnije nam kućice – na vrh kuće. Točno nasuprot moje kuće bila je neka vrsta montažne kuće. U njoj je živjela neka Mađarica koja je svake godine dolazila u drugo doba. Došla bi k mojoj mami i objašnjavala kako je baš to doba godine njoj idealno za provesti ovdje. Tog je kolovoza otišla nekako na brzinu. Fiki, Piro i ja već smo bili odjebali Zvonka. Na jednom od kupanja ful nas je sprdao pred svojima iz razreda i zakleli smo da ga, ni po koju cijenu više nećemo. Dosta. Nekako je bilo logično da netko od nas zauzme to njegovo šefovsko mjesto, ali nekako se nitko nije gurao. Nije se o tome, jednostavno više govorilo. Našli smo se kod mene u dvorištu i ustanovili da je teta Izolda stvarno otišla. Imala je ta baraka neku magiju. Bila je stvarno baraka, montažna brvnara usred šikare, a opet, imala je nešto fino. Ušli smo kroz prozor. Na guranje. Sve smo prekopali. U to doba o sexu se nije govorilo. Povremeno bi Fiki došao s idejom da se igramo doktora. Mama mu je bila doktorica pa valjda zato. Ipak, zanimali su nas samo pimpeki. Natezali bi kožice, do boli i zamatali ih u gaze koje je Fiki i donio. Taj bi pimpek bio spreman za akciju. Dok je Fiki stručno obrađivao mog velikana, Piro je pronašao teta Izoldine čipkaste tange. U plastičnu kutiju Cedevite nagurali smo mekanu spužvu i navukli na nju gaćice. Lupalo nam je u glavama, jednom po jednom. Na neku foru, uopće se nismo sramili pričati kako nam je. No, dosadilo nam je. Naša vila imala je poljski wc iza kuće. Bio je napravljen od jelovih dasaka. Klimav. To je bilo dovoljno da provjerimo koliko je zaista klimav. Bio je jako klimav i ubzo se srušio. Zaključili smo da to baš i nije neka građevina pa smo od tih dasaka krenuli graditi svoju kućicu. Bili smo se već dobro ispraksirali. Pogled nam je uvijek bio važan. Skužili smo da kuća ima ravan krov, a ima i dimnjak s antenom. Daske smo prebacili na krov i ubrzo je naša kuća na kući bila spremna. Taj naš uspjeh, ta superiornost – pa napravili smo bolju kuću na krovu kuće nego što je ona sama.
Dobro smo se zabavili i otišli doma. Baš kao i svaki put. Ništa loše nismo napravili. Barem smo mislili. Drugi dan čuli smo sirene i našli se kod mene.Bolje reći kod moje mame. Pod krilom. Čuvala nas je od naše prve sirene dok smo gledali kako murija rastura našu kuću na toj baraci i odnosi dasku na kojoj smo napisali – KUĆA. Uzeli su otiske, naše otiske koji su iz dana u dan rasli.
Narednih smo dana pričali o konjima, o psima, o tome kako bi si trebali nabaviti takve kompanjone i trčati po livadama. Znali smo da smo srali. Onih par pasa što smo ih bili kućama dovukli, tjedan dva hranile su mame, a onda bi ih tate noću odvezale s lanca da se ne pate.
Ja sam bio nestao na par dana. Nešto sam bio zabrijao s onim pederčićima iz razreda. Bilo je oko jedan u noći kad su na moj blindirani prozor zakucali.Moja je kuća bila prva u mjestu ili zadnja, a moj prozor prvi, ovaj put zadnji na redu. Bio je i Zvonko i to za volanom škode i s cigarom u zubima. Izgledao je kao Kvaka s predzadnje iz Modre laste.
– Ajde diž se, idemo – šapnuo je Fiki.
– Ma kamo? Šta ste pop… – nisam dalje pitao. Navukao sam traperice i zakoračio na prozor. Sjetio sam se kutije Chesterfielda iza knjiga na polici i vratio se po njih. Činilo se da smo ovaj put kompletni. I sigurni. Ma bili smo ful ekipa. Zvonko je odmah oderao po gasu. Nismo znali kuda idemo, ni zašto, ali se točno kužilo kako to radimo. Sigurno i zajebano. Škoda je isto zajebana s tim zadnjim pogonom. Već na zavoju na izlazu iz sela lagano nas je zanijelo. Počeli smo pizditi. Piro je htio voziti i govorio je da je bolji jer mu je stari mehaničar. Doduše na brodu ali i brod ima zadnji pogon. I ja sam htio, ali čim sam to rekao usro sam se. Znali smo da ne smijemo u grad pa smo pičili po selima. Počeli smo vrištati ko ludi. Neka predplodna sperma nam je pukla u glavu, neki adrenalin kog ne pamtim ni iz kakve kasnije droge ili alkohola. Tek sam onda, kad je Fiki počeo inzistirati da vozi, a Zvonko se sve slabije opirao, skužio da je smrad, Zvonko, ustvari maznuo ključeve Fikijevom starom jutros kad je došao po njega za na more i kasnije ga uspio nagovoriti da se idemo voziti. – I Zvonko ima starog – pomislio sam. Valjda me je skužio što mislim. Okrenuo se i počeo vrištat na mene: “Šta si se kurac usro. Nismo ni trebali doć po tebe… Fiki je vrisnuo: Paziiii! Kurac. Bili smo u lunaparku. Vrtjeli smo se valjda satima. Tako je barem izgledalo. Prvi šut je bio gadan, a onda smo se odbijali i urlali.
Stalo je. Šta sad?
– Bježmo, rekao je Zvonko i već bio vani. Tek smo onda skužili da je Fiki sav u krvi. Smrad Zvonko je zbrisao. Fiki je bio u šoku. Svi smo bili, a posebno kad je Fiki iz usta ispljunuo tri zuba. Izvukli smo se iz dobro rasturene Škode. Susjedi iz okolnih kuća su počeli paliti svjetla. Imali smo, preko livada i potoka jedno pet kilometara do doma. Jurili smo kao ludi. Ni sam ne znam kako, ali za nevjerojatno kratko vrijeme bili smo pred mojom kućom.
Šta sad? – Ništa – kaže Fiki – reći ću da sam pao na pločicama u WC- u. Bilo nam je najlakše ne komentirati. Zbrisali smo doma.
Ujutro je policija zvala Fikijevog starog i probudila ga. Bila je nedjelja.
– Gospodine, gdje ste bili noćas?
– Gdje i sada, u krevetu – odgovorio je i ne znajući tko ga zajebava rano ujutro.
– A vaš auto, gdje vam je auto?
E onda se probudio. – Pred kućom. Tu malo niže.
I tako je policija došla kod Fikijevih već za koju minutu. Stari je ušao u kupaonu. Fiki je, luđak, valjda facom namazao pločice. Ušli su u njegovu sobu i izvukli ga iz potpuno krvavih plahti. Tresao se, a stara se skučila između njega i starog. Svi su se tresli. Svako na svoj način. Poslije je stari trebao prijaviti maloljetnog sina, a to baš nije bilo popularno, a uz to, mali je bio dobrano sjeban: bez tri zuba i s devet šavova na usnici. Mada su svi znali, barem slutili da Fiki nije bio sam, nikad nije priznao. Zvonka smo sad stvarno odjebali. Dugo sam mislio da ni mi drugi nismo bili baš najbolji. No nisam baš imao vremena za razmišljanje. Tek dva dana kasnije došao sam Fikiju u posjet i u njegovoj sobi smo šaptali o svemu. Nije bio ljut na mene i to mi je puno značilo. Te su mu večeri, malom, išokiranom nećaku, u posjet došli barba i teta. Malo su popričali s njim, ne spominjući tragediju, po nalogu mame, naravno. Onda su otišli s njegovim starcima u dnevni boravak malo to prostudirati i vidjeti da li bi Fiki možda trebao kakvu stručnu pomoć. Da se ne zna.
U Fikijevoj sobi, u Fikijevoj glavi, u nekom zajebanom dijelu te glave nešto se jako zajebano tada dogodilo. Barba je bio zaboravio ključeve od svog Stojadina na Fikijevom pisaćem stolu. Fiki se obukao i onako zašiven iskrao iz kuće. Upalio je Stojadina i vozio se. Starci i barbe i tete su se zapili do kasna pa dugo nisu ni kužili da ga nema. On se vozio nekih sat vremena, a onda se sjetio. Zvonkov stari uvijek ostavlja ključeve od svog Opela u bravi jer zaključava garažu. No, prozor je otvoren, barem ljeti. Ušao je u garažu, tiho otvorio vrata, izgurao Vektru, ne paleći motor i tek na nizbrici zaverglao. Znao je kud ide. Znao je i kako i zašto. Sam. Došao je do iznad Bakra. Do provalije. Dvadesetak metara ispod bilo je nogometno igralište trećeligaša čiji je direktor bio Zvonkov stari. Izašao je iz direktorovog auta, spustio ručnu i izgurao ga na travnjak na kom je pionir Zvonko prošle nedjelje igrao na mjestu beka. Upisao se u strijelce. Autogolom.

Fotografija: Zoran Žmirić

Jedna misao o “Igor Večerina: Autogol”

Odgovori