Eh, kad bi bili u ičemu tako žustri kao u osnivanju vijeća

… zacijelo bi bilo sve jednostavnije jer se ne bismo morali truditi dokazivati očito, a to je da je osnivanje vijeća samo po sebi nešto što ima male ili gotovo nikakve šanse da pomogne u spašavanju izdavaštva ili pisanja i čitanja ili čitalačkih navika u našoj zemlji.

Zašto sam toliko malodušan po tom pitanju?

Zato što su prošle godine i godine krize, a nije se učinio nijedan korak u smjeru koji bi uopće locirao probleme, a kamo li da bi ih riješio. Zato što je cijela kulturna birokracija usmjerena samo na to da očuva svoje stečene pozicije, a ne da omogući ikakvo prodisavanje nečega što već odavno kuca na vrata. A to je promjena cijele društvene paradigme u kojoj čitanje – pisanje – rad na tekstu – rad na mrežama – rad na novim medijima itd. nisu nikakva sitna ili periferna promjena koja će proći našim sustavnim deklarativnim iskazivanjem ljubavi prema mirisu tiskarske boje i ljepila. A činjenica jest da u Hrvatskoj nitko baš ne ljubi, unatoč svim frazama, ni tiskarsku boju ni ljepilo, a rezultati posuđivanja knjiga iz narodnih knjižnica ne govore ni jotu o tome kakvo je stvarno stanje čitalačkih navika našeg naroda.

Ono je loše, kao što je loša i književna kultura, a tome su krivi mnogi, ponajprije politike koje su se vodile prema knjizi, a koje nisu uvažavale ni čitatelja, ni pisca, pa u krajnoj liniji ni nakladnika, koje su zdušno radile na tome da je cijela kultura na 0,49% proračuna i da je cjelokupni sektor a) podfinanciran, b) personalno katastrofalno kadroviran, c) nemotiviran i da se pod d) sve to nalazi u dugotrajnoj depresiji kojoj nema ni kraja ni konca i koja se neće riješiti jednim vijećem.

Zapravo, jedino bi rješenje bilo restrukturiranje cijele kulture u državi: promjena načina financiranja, transparentan tok novca, nagrađivanje rada i rezultata, kažnjavanje opstruiranja, nerada, javašluka, neodlučnosti i glumatanja, pomaganje u nalaženju novih načina financiranja, inzistiranje na sudjelovanju cijele društvene vertikale u rekreiranju kulturne politike, jasno i nedvosmisleno naplaćivanje poreza (poput HRT-prostojbe, ali na civiliziraniji način) u postotku od telekom operatera koji prodaju uslugu sa sadržajem, ali da pritom ne proizvode niti plaćaju sadržaj, ciljanje na medijsku promidžbu konzumiranja sadržaja u kulturi kao društveno prihvatljivog i, štoviše, pozitivnog ponašanja koje je jednako društveno prihvatljivo kao i, primjerce, ekološka osviještenost, i jasno, pomoć svim dionicima u kulturi da značajno povećaju svoje prihode izvan proračuna: prodajom roba i usluga, davanjem povoljnijih zajmova – kreditiranje poduzetništva u kulturi (svi znamo da za jedno jedino radno mjesto treba između 50.000 i 100.000 eura ulaganja, ovisno čime se bavite, koje resurse imate itd.), nekim kolektivnim financiranjem (samodoprinosom zajednice) i tako dalje i tako dalje.

Ali to ne mogu učiniti ni vijeća ni samo ministarstvo kulture, kao ni zajednica nakladnika tonuće priče o domaćoj kulturi (dakle, ne samo u nakladništvu). To može učiniti agencija, operativno tijelo koje može donositi odluke sad i odmah, koje je sastavljeno od stručnih, a ne od onih koji su bili blizu, i koje je smjenjivo ukoliko ne donosi nikakve strateške poteze.

Upravo zato sam toliko malodušan. Vidim koliko je potrebno malo, a s druge strane, vidim da je to previše za tražiti. Zato sam javno i višekratno naglasio da ako u dvije, gotovo tri godine, nije pokazana nikakva volja, zašto bi bila pokazana sada?

Kultura će podijeliti sudbinu cijeloga društva, ona je već sada prešla u drugu operativnu liniju, ona je već u stanju unutrašnjeg disidentstva, ona se već sad odvija na nečijim društvenomrežnim zidovima jednako, ako ne i više, nego u nekoj konkretnijoj društvenoj zbilji, i jedino čemu se možemo nadati jest da će ta, sada podzemna struja off off kulture biti dovoljno pribrana u pravom trenutku pokazati dovoljno organizacijske sposobnosti kako bi artikulirala manistream iz početka, iz nule.

Tu će se kultura generalno naći na najvećem testu vlastite sposobnosti: kako zaista iz ničega stvoriti nešto.

Milan Zagorac

Fotografija: pippalou @ morgueFile free photos

Jedna misao o “Eh, kad bi bili u ičemu tako žustri kao u osnivanju vijeća”

Odgovori