Đurđa Mihić-Čivić: Blokada

“Gospođo, vi ste u blokadi”, rekao mi je to i još par sekundi promatrao ekran, a onda se zagledao negdje na dugme na mojoj bluzi; a onda mu se i to učinilo preblizu mojim očima pa se potpuno predao zavjesi na zidu.
“Gospodine, pa to sam ja vama upravo rekla, ali zanima me tko me ublokirao i zašto?” očima sam pokušala susresti njegove i vratiti ga sa zavjese na sebe.
“A valjda onaj kome ste dužni!” odgovorio mi je lik s uštirkanom košuljom koja je uska ramena probala raširiti, a glava na tim ramenima nije bila ružna, ni lijepa, jednostavno je stajala na vratu jer je tamo bila zasađena. Još uvijek sam pokušavala uloviti njegov pogled.
“Gospodine, ja znam kome sam dužna, ali svoj dug otplaćujem od MOJE plaće pa vas molim da mi kažete tko me ublokirao”, znam da sam se znojila i znam da sam njemu bila samo dosadna muha koja mu zuji na uho.
“KA banka”, rekao je to i što se njega tiče, završio sa mnom i mojim glupim pitanjima.
“Ne razumijem! Moja poslodavka svaki mjesec toj banci uplaćuje trećinu moje plaće pa ne shvaćam zašto bi me oni ublokirali”, moja upornost sad ga je već nervirala, no ja sam bila jedina stranka uz gospodina kojem je kolegica od “uštirkanog” polako objašnjavala kako da riješi svoj problem.
“A valjda im nije dovoljno, valjda imate malu plaću pa im to nije dosta”, na trenutak me pogledao s prijezirom što ga nije ni pokušao sakriti.
Ponovo se zagledao u zavjesu s tek primjetnim, zluradim osmijehom, kao da me upravo pobijedio u teškoj šahovskoj partiji.
Gledala sam u tu ljudsku nakazu prepunu arogancije, prepunu podcjenjivanja i bez imalo ljudskosti; i premda mi je bilo mrsko, pokušala sam ga vratiti još jednom:
“Dobro, što ja da radim? Ja znam da imam pravo na dvije trećine moje plaće, a ostalo ide za podmirivanje duga”, uporno sam pokušavala uloviti bar jedan pogled, bar jedan znak da ne stojim pred lutkom i bar jedan tren razumijevanja.
“Ma gospođo, vi imate ‘pravo’ samo podmiriti svoj dug, a do tada se snađite… pa kako ste se zadužili, sada lijepo vratite!” likovao je jer mu se učinilo da ću sad napokon odustati.
Malo je odgurnuo stolicu i dobacio mi moju osobnu iskaznicu, podigao kemijsku olovku kojom se nervozno igrao okrećući je među prstima i potpuno me ignorirajući rukom je pozvao gospođu koja se upravo pojavila u prostoriji, a meni su klecnula koljena i osjetila sam kako mi se suze nakupljaju u očima.
Bože moj, od čega ću živjeti, pomislila sam i nekako presporo izašla na vreli zvizdan.
 
Tek sada sam spoznala što znači biti mizeran i koliko nam je novac neophodan, za režije, kruh, kikiriki, za samo nedjeljni komad mesa, za jednu bananu.
Ali ja sam znala što zakon kaže, a to je da imam pravo na dvije trećine plaće, pa makar to bilo dvije trećine od dvije trećine koliko sam ionako dobivala. I baš to što znam zakon bacalo me još više u očaj, jer ako državne institucije ignoriraju zakon, što da radim?
Stajala sam okovana poput Prometeja, naslonjena na zid FINE, nesposobna da mislim, nesposobna da se maknem sa sunca, a ljudi koji su prolazili klizili su poput aveti koje ne raspoznajem. Neke sulude boje su me omamile i tek sam na trenutke shvaćala da su to parkirani automobili koji su isijavali boje na nemilosrdnoj žegi.
Noge su me polako spuštale pa sam čučnula dok ne prikupim malo snage pa ih uspravim, dok ne razbistrim taj šum u ušima koji je ponavljao da nema rješenja, koji me popljuvao u svojoj uštirkanoj košulji… i tko još danas uopće štirka košulje?
Nisam više mislila ni na što i ne znam u kojem trenutku, ali odjednom sam bila na Korzu i nekako usput mimoilazila prolaznike. Možda mi se učinilo, ali mislim da su mi se neki ljudi, možda samilosno, nasmiješili, a ja sam samo koračala usnulo, koračala napamet, koračala bez želje ili me nešto jednostavno guralo naprijed!
 
Kako bilo, po drugi put danas gledala sam prema šalterima u mojoj banci i shvatila da sam došla preklinjati, da sam progutala dostojanstvo koje mi je ustvari potopio onaj bezdušni ljigavi lutak u FINI.
Zaboravila sam uzeti broj, a čekala sam, premda zaista nisam znala što čekam jer mi je ljubazna djelatnica još prije petnaestak minuta objasnila da mi ne smije dati novac, no ja sam nešto čekala, iako mi se činilo da sam ušla u banku i da ću tu sjediti do kraja radnog vremena jer jednostavno nisam znala kamo da idem, kao što nisam znala ni što radim u banci; a opet i dalje sam čekala.
Znam da me djelatnica primijetila jer su nam se oči dvaput susrele na putu od stakla do stolice, dok je pred njom bio starac koji je vjerojatno upravo uzimao svoju penziju i gurajući par novčanica u novčanik, obješenjački se nasmiješio dami koja ga je toplim osmijehom ispratila, a tada mahnula rukom prema meni kao da me poziva; a ja sam u nevjerici upirala prstom prema grudima, na što je ona dobronamjerno kimnula glavom.
Kad sam se približila, jednostavno sam zanijemila i gledala dva smeđa oka kao da gledam dva izvora nade.
Pitala me što su mi rekli u FINI i natjerala me da se malo priberem i da joj prepričam moj susret s “dušmaninom”.
“Iako ne bih smjela, dat ću vam dvije trećine od zadnje uplate, ali onda obavezno idite natrag u FINU i napravite privremeni račun na koji će vam dolaziti dvije trećine plaće od kojih ćete moći živjeti”, smeđe oči su se zasjajile, a lagani osmijeh upravo me ganuo puno više nego prijezir one spodobe ljudskih ostataka.
Izbrojala je novac i lagano ga gurnula prema meni pa me još jednom uputila što trebam napraviti kako bih si osigurala dovoljno novaca da izdržim dok ne riješim dug.
Ruke su mi drhtale dok sam novčanice gurala u prazni novčanik, a onda još jedan dugi pogled do ona dva nježna izvora i jedno puknuto “hvala” koje sam ponovila još jednom, u sebi, kada sam joj s vrata uputila pogled, pogled nekoga kome je upravo spasila život, ustvari zdrav razum i ono najvažnije – vjeru da uza sve zlo na ovom svijetu ima i jednako toliko dobrog.
 
Nevjerojatno, ali nakon ovog susreta čiste, ljudske ljubavi osjetila sam još veću nemoć nego nakon onog pokvarenog, arogantnog šmokljana.
Sve ono što mi je rekla ljubazna djelatnica u banci znao je i on, no on je uživao gledajući moj očaj, za razliku od nje koja je prekršila vlastite ovlasti kako bi pomogla meni, potpunom neznancu.
Doista i anđeo i vrag postoje,a ja sam u samo deset minuta upoznala i jednog i drugog!
Već je prošlo dvadesetak minuta, no ja sam i dalje sjedila na klupi, ruke su mi još drhtale, a košmar oko mene kao da me nosio negdje daleko gdje je sigurno, negdje daleko gdje se pjeva, negdje daleko gdje se ljudi drže za ruke!
 
Na vratima FINE neki čovjek me gurnuo unutra i moj se pogled sukobio s vodnjikavim praznim očima u kojima sam na trenutak uočila bijes, no ja sam svoj pogled zaustavila tek na ženi koja je bila metar od njega i koja se nasmiješila rekavši:
“Izvolite, kako vam mogu pomoći?”
U samo pet minuta zahtjev za privremenim računom bio je napravljen i gospođa mi je ljubazno objasnila da će mi banka poslati karticu.
Htjela sam se obrušiti na lutka. Samo… bih li uopće osjetila olakšanje nakon toga? Ne, ne, bih!
 
Stisnula sam šake, ali samo zato da prestanem drhtati, i pomislila na klecanje koljena, na zamućen pogled, na očaj pa onda na dva izvora topline, na jednu riječ utjehe, na jedan čin ljudskosti i ljubavi, na jedan ukleti dan što ga je od kletve izbavila jedna čista duša!

Odgovori