Davor Šišović: Priče o tjelesnosti

naslovnica fejsGrupa autora: “RiLit – zb(i)rka pripovijedaka”, zbirka priča, Studio TIM, Rijeka, 2014.

Nakon godinu-dvije kreativnog druženja i zajedničkog nastupanja, skupina riječkih pisaca okupljenih u neformalnom pokretu nazvanom RiLit objavila je zajedničku zbirku kratkih priča. Budući da su svojim javnim zajedničkim književnim nastupima gotovo preko noći i u Rijeci i svugdje drugdje gdje su nastupali polučili neočekivano veliko zanimanje publike za njihovu književnost, gotovo u maniri rock’n’roll benda, i privlačili nevjerojatno brojnu publiku, na tim su nastupima članovi RiLita čitali i tekstove koji zvuče baš kao da su napisani za takva javna izvođenja. Neki od takvih tekstova našli su se i u ovoj zbirci, ponajprije odlična priča Envera Krivca “Vježba iz krivo usmjerene ljutnje”, čije je izvođenje na pozornici, snimljeno i postavljeno na Youtube, postalo veliki mrežni hit. U toj se priči pripovjedač (na snimci sam Krivac) ljuti na Toma Cruisea što je njemu, glumcu, dobro, a njemu, pripovjedaču, nije; u scenskom izvođenju djevojka izvučena iz publike drži veliku sliku slavnog glumca pa pripovjedač/pisac na nju viče, a groteskni humor, praćen burnim reakcijama publike, malko ublažava tešku socijalnu atmosferu priče.

Priče namijenjene pripovijedanju, što je očito i iz njihova jezika i iz njihove strukture, s obratom smještenim na sam kraj, u ovoj zbirci objavljuju još i Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Zoran Krušvar, Robert Vrbnjak te Igor Večerina; malo introspektivnije su priče Vlade Vave Simcicha i Kristine Posilović, dok su se Milan Zagorac, Tea Tulić, Bojan Mušćet i Izet Medošević odlučili za formu prekinutog pripovijedanja ili inserta kome slušatelj sam može dodati i ono što prethodi ispričanom, i ono što slijedi, a Zoran Žmirić se u dvije priče pod zajedničkim naslovom “Priče o krutosti” odlučio zahvatiti u bližu povijest kao ključ za tumačenje danas prepoznatljivih mentaliteta i identiteta.

Iako se i sami ograđuju od bilo kakvog svrstavanja u stilske, generacije, žanrovske i slične ladice, pisci okupljeni u RiLitu nedvojbeno imaju mnogo toga zajedničkog, pa čak i na razini poetike i književne estetike. Njihove su priče u pravilu vrlo životne (a k tome i vrlo živahne), vrlo suvremene, i vrlo angažirane, ali ne u smislu naglašenog i vidljivog političkog ili socijalnog pamfletiranja. Naprotiv, oni se zalažu za pojedinca, osobu, čovjeka, za individualnu afirmaciju u društvenom sivilu svakidašnjice, i zato u ovim pričama uglavnom nema simbola ili amblematičnih situacija, već vrlo konkretnih i vrlo posebnih osobnih životnih sudbina, potreba i trenutaka.

U toj individualizaciji svojstava svojih likova, pisci u ovoj zbirci najčešće posežu za tjelesnošću, za pukim fizičkim i fiziološkim stanjima koja su opet ponajčešći uzroci psihičkih stanja likova. Kod nekih je autora to tinejdžerska žudnja za spoznavanjem seksualnosti, kod nekih pretilost, nespretnost, teška bolest ili starost, kod nekih pak njihov odnos prema okruženju i nametnutim im društvenim ili poslovnim obavezama koji prerasta u proste fizičke senzacije. Primjer za ovo potonje je genijalna priča Roberta Vrbnjaka “Novinar”, o novinaru lokalnog tabloida čiju kratku karijeru obilježavaju dvije krajnosti: osjećaj uzvišenosti na početku, i totalna odvratnost na njenom kraju. Tjelesnost je poslužila kao pripovjedačko sredstvo zavaravanja Morisu Mateljanu u priči “Mario”, Enveru Krivcu je u priči “Levitatis literis” pak poslužila kao istovremena alegorija i parodija stvaralačke posebnosti odnosno kao podvlačenje pitanja je li dar blagodat ili prokletstvo, drugim autorima poslužila je u različite pripovjedačke svrhe, ali iz priče u priču percipiramo je kao nešto važno, izrečeno na različite načine, sveprisutno i gotovo obavezno. Toliko obavezno da se prosto nameće rješenje – ovoj grupi riječkih pisaca dogodilo se da svjesnim tematiziranjem tjelesnosti nesvjesno uspostave zajednički nazivnik svoga grupnog književnog djelovanja: tjelesnost je likovima ovih priča važna za samobitnost, a tjelesna samobitnost je preduvjet – ili simbol? – samosvijesti. Rješavanjem dakle vlastitih fizičkih odnosno tjelesnih problema, frustracija, opterećenja ili uvjetovanosti, likovi ovih priča nalaze (ili barem osvješćuju) put ka samosvijesti kao obliku samoostvarenja, individualizma, na kraju krajeva – slobode. Zanimljivo, mislio sam da će me razglabanje o motivima i idejama ovih priča odvesti ka zaključcima da te priče mahom govore o ljubavi. Izgleda da zapravo prije, više i jače govore o slobodi. A bez slobode valjda nema ni ljubavi.

Fotografija Carmela Žmirić

Objavljeno u Novom listu i Glasu Istre, ljubaznošću autora na stranici knjizevnostuzivo.org

Odgovori