Daniel Radočaj: Djed Mraz

Spadam među one ljude koji se nikada neće moći pomiriti s činjenicom da je Djed Mraz izmišljen. I time, da su mi vlastiti roditelji svjesno lagali o tom, nekad najvažnijem životnom pitanju, nesvjesno gradeći virtualni temelj za, ne želim reći nesretno, ali u najmanju ruku nestabilno djetinjstvo.
Ja bih da mi Djed Mraz donese bicikl! – povjerio sam roditeljima svoju iskrenu želju, kao nagradu za godišnju poslušnost, od tog dobroćudnog laponskog djedice.
– Što je tebi?! – graknula je stara, zbrajajući račune za struju. – Zar još vjeruješ u takve bajke?! – i moju zatečenost šokantnim saznanjem, ogradila od neminovnih krokodilskih suza, s dvije, tri odgojne pljuske.
Oni isti roditelji, kojima sam toliko vjerovao, beskrupulozno su mi podvalili takvu laž. Kao da njima, primjerice, nakon neizostavnog odlaženja na nedjeljnu misu, svih izmoljenih kućnih očenaša, korizmenog posta, subotnjih krunica, milodara i skrušenih ispovijedi, svećenik, umjesto očekivane propovjedi, bahato izjavi:
– Bog ne postoji! Molim vas da mi oprostite što sam se tolike godine na taj račun samo šalio s vama. Pođite sada kući, sutra će na mjestu crkve započeti izgradnja kockarnice…
Tog sam dana, po povratku kući s podjele darova u školi, po drugi put sreo svog Djeda Mraza. Bez brkova i brade, naginjao je bocu vina u parku, s lokalnim pijancima. Bio je to Ljubo, otac male Mirele s drugog kata. Uvjeren da je proćelavi pripiti debeljko ubio Laponca (budući da je živio u njegovom tijelu), prizor me u trenutku ispunio mržnjom. Ne sjećam se točno jesu li odselili iz naše zgrade iduće, ili one godine poslije, no svoj sam još uvijek neraspakirani čovječe ne ljuti se ubacio inkognito u njihovu prikolicu s pokućstvom, i time stao na kraj velikoj obmani. U međuvremenu, prestao sam misliti na Djeda Mraza, a roditeljima ipak nekako oprostio. Doduše, ne i zaboravio. Dok se par anđeoskih očiju, u gradskoj biblioteci, nije trunčicu predugo zagledao u mene i kroz relativno kratko vrijeme, sve se razvilo u bajnu romancu. Onda nas je, vrativši se ranije s posla, zbog rapidne influence zatekao u nimalo zavidnom položaju, nitko drugi nego njen otac – Ljubo Djed Mraz. I ja sam ga, na svoje veliko zaprepaštenje, kao takvog i prihvatio. S vremenom i zavolio. Mislim, nije mi ni bilo druge.
– Mirela? – pitao sam je, navodno začuđen, tijekom jedne od uobičajenih nedjeljnih šetnji. U vašoj sam špajzi nehotice primijetio nešto što strašno liči na odijelo Djeda Mraza…
– Ne mogu vjerovati da ga još čuva… – rekla je raznježeno. Znaš odat ću ti tajnu – dodala je, te prislonila usne na moje lijevo uho, šapnuvši: Moj je otac bio školski Djed Mraz. Ali sad je sve gotovo…
– Kako misliš gotovo? – Mamio sam odgovor, dobro tajeći da mi je taj slučaj jako dobro poznat.
– Pa gotovo… došao je Sveti Nikola…
– Ah, da… – odgovorih suosjećajno, poljubivši je u čelo. Sirota djeca…

Fotografija: cheriedurbin @ morguefile free photos

Odgovori