Blago Vukadin: TV panorama

Prije doručka, kad nikomu od većine poštenih ljudi nije do gledanja televizije, na austrijskom drugom programu emitiraju uživo slike s raznih jezera i planina popraćene ugodnom klasičnom muzikom – nije naporno za gledati, slušati je još prijatnije, a slike prirode su prekrasne. Iz najboljih mogućih perspektiva prikazuju se u to doba bijeli skijaški tereni, utabane staze za pješake ili vruće plaže na hladnim jezerima – ovisno o godišnjem dobu. Moj mlađi brat, doduše, nikada nije na odmoru – ako i uhvati nekoliko dana slobodno on ode do Novigrada gdje se s društvom napije ili maksimalno do Mandina Sela, na Kovačušinu pitu u Tominoj konobi – no redovito putuje i u spomenuta brda i na jezera, ali nikada na odmor nego u pravilu poslom.
Prošle godine, kad je zima bila izuzetno gadna i očajno hladna, zapalo ga je da mora otići na jedan planinski vrh, iznad 2000 metara, popraviti nekakve uređaje za mjerenje brzine vjetra. Da ima išta u glavi nazvao bi mene, ja bih mu rekao da je „vitar jak“, zapisali bi nešto u izvještaj i to bi bilo to. Ali nije Marinko takav!
Probudio se u tri ujutro, popio kavu na brzinu, iznad pidžame navukao debele hlače i suknene čarape, na glavu nabio kapuljaču dok se auto ne ugrije, četkicom za zube oprao krmelje ispod očiju, a pastom za brijanje namazao zube, opsovao nešto gadno i sjetio se potom da djeca spavaju pa se mamuran šutke zaputio u planinu.
Je li usput sreo srne, vukove, medvjede ili ono tibetsko govedo velikih rogova, ne zna ni on pa mi to nije ni mogao ispričati, ali veli da je cesta bila čista, da je brzo stigao na lice mjesta, izvadio komad leda iznad senzora za mjerenje brzine vjetra i tako ga otkočio. Da je mene pitao odmah bih mu rekao o čemu se radi pa je mogao poslati nekog drugog, ali kao što rekoh on mene nikad ne zove kad treba nešto uraditi.
Budući da je u roku od nekoliko minuta završio posao, popio je poluzamrznuto pivo koje mu je od pretprošlog ljeta ostalo u gepeku i baš je planirao krenuti nizbrdo kad je osjetio pritisak u mjehuru i zauzeo poziciju pored auta, da mu se ne smrznu oni dijelovi tijela koje ženska čeljad voli u punom sjaju i veličini.
Kad je baš bio u sredini – dakle u onom trenutku u kojem nema šanse prekinuti mokrenje – zazvonio je mobilni telefon u desnom džepu njegove pidžame pa se namučio da ga izvadi, ispustio vjetrove koji nisu bili moćni poput bure na vrhu spomenute planine, ali zato puno bučniji, otresao zadnje kapi mokraće i spremio mušku opremu u toplo i sigurno, te se nakon sedamnaestog zvonjenja, kratko prije ukjučivanja automatske sekretarice za ostavljanje poruka, konačno javio nervoznom sugovorniku na drugom kraju nepostojeće žice:
– Ja sam. Ko je? Šta je?
Javio mu je se ženski glas glavne urednice jutarnje TV-Panorame:
– Molim Vas da prestanete mokriti direktno u kameru. Cijela Austrija gleda kako i čime Vi obavljate nuždu.
– Već je kasno, gotov sam. I ovaj senzor Vam sad radi – odgovorio je Marinko, spustio slušalicu i zaputio se u auto.
Dok se spuštao nizbrdo opet su ga nazvali iz državne televizije i zahvalili mu jer su tog jutra postigli rekord u gledanosti, prije svega zahvaljujući ženskoj populaciji u životnoj dobi između pedeset i osamdeset godina.
Nakon toga nazvali su i mene i zamolili me da drugoga jutra ja odem popraviti nekakav odašiljač na nekom drugom brdu u nadi da će na taj način i mlađe žene privući na svoj kanal, ali ja nisam imao vremena pa tako nije bilo ništa od moga putovanja u Alpe prije izlaska zimskog sunca. Ja sam im također napomenuo da takve poslove preuzimam isključivo tijekom ljeta, no ne znam jesu li me razumjeli.

Fotografija: Thomas Peter

Odgovori