Blago Vukadin: Tajna izgubljene čarape

Na televiziji baš prikazuju nekakav holivudski film, puno scena u kojima netko nekoga mlati, bježi ispred svakojakih čudovišta i na kraju uspije svladati sve tajne agente KGB-a i CIA-e, a o UDBI da i ne govorimo. Fotogenični heroj blagoga pogleda u filmu „Tajna izgubljenog štajaznamčega“ na kraju uspijeva pobijediti zlo, poljubiti svoju princezu i postati bogat. Ne volim baš takve filmove, ali su praktični dok slažem rublje.
Nakupilo se u našem stanu puno svega – gaća, košulja, hlača, majica, ručnika, krevetnine – da te glava zaboli od nepregledne hrpe. Mašina je sve pouzdano oprala, ja sam jučer onako usput strpao veš u košaru, i onda mi je večeras sinulo kroz glavu da je sutra ponedjeljak, a da nemam čiste potkošulje. Prokleo sam i zimu, i svoju reumu, ali mi nije bilo druge nego započeti sa slaganjem.
A kad već krenem s poslom nema smisla prekidati ga, pa sam se s filmom u pozadini, upustio u avanturu.
Složio sam ono što ne moram peglati – znači nakon drugog, podrobnog i stručnog promatranja skoro sve osim dvije košulje – na veliki stol nakon što sam istoga očistio od masnih fleka (moja djeca su stvarno katastrofa, ne znaju čemu krpa služi).
Na kraju su mi ostale čarape. Ukupno 73 komada!
Prije nekog vremena sam čak napisao pjesmu o izgubljenim čarapama, očajan zbog činjenice da nakon svakoga pranja bude barem pet-šest komada koji nemaju svoga bračnog druga, takoreći ostavljeni su na cjedilu jer se je njihova druga polovica izgubila bez traga. Ništa mi tada nije bilo jasno, postavljao sam razne hipoteze, ali mi moj znanstvenički i avanturistički duh nije dao mira, pa sam nakon teškog razmišljanja smislio strategiju kako pronaći materijalne dokaze za očiglednu teoriju zavjere.
Pretpostavljao sam doduše da ili masoni, ili mormoni stoje iza svega, ali nisam htio optuživati nevine organizacije, te sam se dao na posao.
Otežavajuća okolnost prilikom moga djelovanja bila je činjenica da sam rođeni Hercegovac, a o nama diljem prosvijećene, napredne i moderne Hrvatske kruže teorije kako smo malo neobrazovani, te da između ostalih zlodjela svi nosimo bijele čarape. Dobio sam zbog toga gadne komplekse i odlučio da čak i kad idem na trčanje oblačim isključivo crne čarape. Sada ih u navedenoj boji imam bezbroj, a bilo bi mi puno lakše da ima i drugačijih, ali mi je također jasno da napredak i civilizacija imaju svoju cijenu, te sam se počeo mučiti prilikom sparivanja.
Zaboravih međutim napomenuti da sam neposlušnim čarapama napravio gadnu zamku – one pojedinačne nisam htio bacati, nego sam ih sve posložio u jednu kutiju od cipela, a istu pospremio na tajnom mjestu na kojem kojekakvi špijuni nemaju šanse otkriti moje namjere i dojaviti ih više navedenim tajnim službama.
Kad mi je od spomenutih sedamedesetitri komada opet ostalo njih jedanaest, osamljenih i bez rupa na petama, sjetio sam se i kutije, i zamke, i poslao svoga sinčinu, šapućući mu da mačke ne čuju gdje se nalazi tajno skrovište, po ranije napuštene primjerke.
On je glasno protestirao, ali nakon prijetnje da će sljedećega puta sam slagati svoje gaće, ipak se je zaputio na dugi put prepun zamki, i poslije pola sata – kad sam po stoti put povikao da konačno dođe – pojavio se ozarenoga lica i donio na dlanovima tajanstvenu kutiju.
Sve sam razbacao po kauču i onda mojoj sreći nije bilo kraja!
Ostalo je doduše još uvijek ukupno sedamnaest pojedinačnih čarapa, ali od današnjih jedanaest napuštenih uspio sam spariti sedam, dok je bračni drug osmoga bio nepopravljivo razvaljen i izgažan pa sam ih bacio mačkama na igranje, a ostali nestrpljivo iščekuju sljedeću nedjelju – da prije novoga pranja i postavljanja teorije o zavjeri pogledam detaljno ispod dječjih kreveta, u školskim torbama i u zamrzivaču – svugdje se naime nađe ponešto.
A meni za otkriće stoljeća pripada velika nagrada?

Fotografija: cohdra @ morgueFile free photos

Jedna misao o “Blago Vukadin: Tajna izgubljene čarape”

Odgovori