Izet Medošević: Kao Tarantino

Levon-Biss_Quentin-Tarantino_071212-2894_V1Tarantino

Krenuo je lijevim krošeom, 90 kila, iz ramena. Dao sam se ulijevo, skoro bacio, da ostane sam sa svojom silinom. Ispred njega našla su se staklena vrata. Razorio se staklom i samim sobom. This monkey goes to heaven. Prišao sam mu s leđa i opalio ga vratima od kojih se onesvijestio. Jednostavno sam ih naglo otvorio i mogao je gledati van. Dijelom tijela (glavom) više nije bio u stanu, bio je na balkonu. I tu je i ostao. On koji krvari nasmrt i ja koji sjedim za stolom i gledam u sliku na zidu. Stojnićeve Ptice. Sviđa mi se glas cure iz Pixiesa. Tako je čist, nenametljiv a super važan. Monkey je još životario neko vrijeme, krkljajući i hropćući.

Jedan reketar manje. Krv se cijedila s balkona i on je utihnuo. Mačke su se okupile ispod balkona i lizale krv. Svako zlo za neko dobro. Promijenio sam ploču. Stavio sam Razum i bezumlje, prvi album Majki, jedan od najboljih albuma s ovih prostora, kako sada zovu Jugoslaviju. U tom su rangu od rock albuma još: Dnevnik jedne ljubavi, Sexin – No sleep till pussy, Crno-bijeli svijet, Pljuni istini u oči i neki albumi beogradske novovalne scene. Naravno i Letov prvi album. Svirala je Divlja duša. Čudne misli u ovakvoj situaciji, ipak je posrijedi ubojstvo, zapravo više samoobrana, ali tko će u to povjerovati? 

Vrijeme je za odlazak. Nisam imao živaca za organe zadužene za utvrđivanje istine. Prekopao sam reketarove džepove i otuđio mu 6500 eura, sasvim dovoljno za aviokartu ili brodsku kartu do Italije pa otamo u Indiju u neku komunu. Vrijeme je za duhovno uzdizanje. Prošao sam polovicu života. Otišao sam u podrum po vapno, zaprašio truplo i prekrio ga stolnjacima. Tendu sam spustio do kraja.

Nije parodija, ali stvarno je bilo vrijeme da se krene, a kao što znamo – najbolje se putuje kad putuješ sam.

Drva

Zadnjih noći ne uspijevam zaspati. Muče me strašne misli o egzistenciji. Toliko godina imam. Tridesete su samo prohujale, a na obzoru čekaju starost, nemoć, pad. Uzaludnost. Tek jutro donosi san i isključenje. Cigarete, filmovi, kratkoročne senzacije. Nasnimljeni smijeh.

Majka mi ulazi u sobu i poručuje:

– Danas poslije četiri sata popodne dolaze drva. Budi doma.

Vani je bura i hladnoća. Baš kod drvarnica je propuh.

– Pa šta baš danas?

– Danas, da.

Silazim u dvorište, navlačim rukavice, pogled na hrpetinu drva obeshrabruje. Otključavam drvarnicu. Palim cigaretu da skupim hrabrosti započeti Sizifov posao. Svaki novi dim bliži je stvarnosti. Krećem, počinjem.

Trpam u kantu te velike cjepanice i bacam ih na kraj drvarnice. Nakon sata skoro odustajem. Gomila se čini netaknuta. Udvoje bi bilo toliko lakše i brže. Žalim za prijateljem koji bi mi pomogao. Žalim za karijolom, jedan kotač riješio bi situaciju. Ponovo pušim i odmaram. Četvrtina, trećina, polovina, više od pola, još trećina i ubrzo još samo par cjepanica i kraj. Gotov je prvi dio. Još slaganje, a mrak je skoro i hladno je.

Zašto sam toliko ljien? Što je uopće lijenost? Fizički nisam lijen, volim sport, seks, napor u kojem imam kontrolu i imaginaciju. Psiha je posrijedi, uvijek prokleti mozak.

Bacam se na slaganje drva. U drvarnici je suho i toplije, ali mrak je i u tome vidim spas. Nema smisla dalje slagati, jutro je pametnije od večeri. Čujem korake, stara dolazi s lampom! Razočaranje je ogromno, rad se nastavlja. Zašto nisam rođen u džungli da s braćom lovim veprove? Cjepanica mi ispada ravno na nogu. Nesreća na radu. Nisam rođen za ratara ili sakupljača. Trebam lov ili rat. Linija drva opasno se naginje, riskiram da se sve sruši. Zadnji red i gotovo. Zaključavam drvarnicu i penjem se u stan, drva su na sigurnom, puna 4 metra. Perem ruke. Majčin glas.

– Zašto nisi donio kantu drva gore kad si već slagao? Bolje idi odmah i donesi pa ćeš jesti – odlazi u kuhinju gdje se prži meso za radnika.

Idem, u zelenju kiša kapa…

Odgovori