Promocija knjige: Doris Pandžić “X√X”

 

U četvrtak,  02.10. u 20.30 h u riječkom klubu “Tunel” održat ćeš se promocija nagrađenog romana “X√X (mentalna igra)” autorice Doris Pandžić, objavljenog u nakladi Matice hrvatske.

Predstavljanje knjige će moderirati naše gore list, jedan od urednika “Književnosti uživo”, Robert Vrbnjak.

Autoričinim riječima, predstavljanje knjige će biti književno-dizajnerska priča – vizualni identitet knjige koja je istovremeno i slika koju je moguće objesiti na zid je zaštićeni dizajn koji simbolički potcrtava psihološke sfere autoričinog romana.

Tihomir Dunđerović: Ledeno doba (izbor iz poezije)

ledeno doba

danas mi je bio jedan čovjek,
govorio mi je kako bih uskoro mogao umrijeti,
kako bi me mogao pregaziti automobil,
pasti cigla na glavu, srušiti se drvo,
progutati rijeka, ubiti grom, otpuhati vjetar.
sve mi se to može dogoditi, ali jedno je sigurno,
mojima bi bilo lakše ako bi za to dobili šaku novaca
od kojih bi zasigurno mogli kupiti novu perilicu rublja, perilicu suđa, mikser, električnu drobilicu oraha
ili već nešto što bi me dostojno zamijenilo.
govorio mi je to pred mojim trogodišnjim sinom
pred čijim se očima topio posljednji veliki ledenjak,
pred čijim su očima mamut, sabljasti tigar i možda ljenjivac
upravo spašavali svijet.

 

kretanje

voziš se na biciklu.
tvoja mama zasigurno ne bi
imala ništa protiv,
samo da si ju pitala jedan krug.
okrećeš pedale brzo,
čini ti se da ćeš poletjeti.
onda kočiš.
bicikl se zanosi u stranu,
kamenčići lete u zrak.

hvatam te u letu, trenutak prije
no što ćeš dodirnuti zemlju.
onda te zavrtim nekoliko puta,
jer ne mogu odmah stati.
energija je čudna stvar.

 

nitko se tome nije ni malo čudio

ostavio sam ga tisućudevetstodevedesetdruge
tamo negdje na šanku.
sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije,
tamo negdje na internetu.
tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,
sada je bio duplo stariji od mene.
nitko se tome nije ni malo čudio.
koliko smo samo puta pročitali da na internetu
vrijeme puno brže prolazi.
razmijenili smo nekoliko kratkih poruka;
žena, djeca, posao, kriza.
chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,
u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina
koje su tako brzo prošle.
onda su se ti naši susreti prorijedili,
da bi s vremenom sasvim zašutjeli.
naše je novoobnovljeno prijateljstvo
potrajalo upravo onoliko
koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga
te tisućudevetstodevedesetdruge
ostavio tamo negdje na šanku.
znao sam da je tu, znao je da sam tu.
svakodnevno  sam viđao malu izdajničku zelenu točku
kako treperi na ekranu pored njegove slike,
ali bih svejedno okrenuo glavu.
bilo je to baš kao kad na ulici
naletite na nekoga poznatog,
svrnete pogled
i prijeđete na drugu stranu ceste.

 

crni ker

šetali smo jučer grobljem
i čitali natpise sa spomenika.
redaju se nama nepoznata imena,
kao da nasumično otvaramo telefonski imenik.
mogli smo tako,  jer mi na ovome groblju
nikada nismo plakali.

iza reda čempresa proviruje crni pas.
crni ker ciganskog kneza,
čuva gazdu, bogatog kreza.
gazda je sve ponio sa sobom.
i zlatni prsten i zlatni lanac i crni mercedes.
njegova djeca nikada nisu naučila trošiti.

tu je i njegova žena, uvijek je znala slušati.
na tacni nam nudi kavu,
evo baš je zavrila, sjednite da se ne ohladi.
imamo i stolić i stolice.
sjednite, što se bojite,
ionako nam naši više ne dolaze.
ima mjesta,  slobodno je.
sjednite, što se bojite?
garo ne grize, on samo gleda umjesto nas.
garo ne laje, on samo čuje umjesto nas.

 

više ne pišem

više ne pišem.
bilježim samo mobitelom
ili fotoaparatom sličice
u kojima uočim ono nešto
oko čega bih mogao omatati riječi.
volim ih zvati predpoezijom
i misliti o tim sličicama
kao o sirovini.
skladištim ih tako i čuvam
za neke bolje dane.
izlasci sunca, zalasci sunca,
mačke na krovu u jednom češkom gradiću,
šarena sarajevska ulica,
opustošeni osječki željeznički kolodvor,
lutke u izlogu,
sjene, odrazi,
prozori, stakla.
sve je prepuno svjetlosti.
čeka me lijepa budućnost!

 

više ne pišeš

više ne pišeš – kažeš mi.
više ne pišem – kažem ti.
zar ne vidiš da je poezija umrla?
barem u meni.
dugo je bolovala
i onda me jednoga dana
jednostavno napustila.
baš kao i ti, ono jednom – sjećaš se?
ali sam se vratila.
vidiš, poezija ne može umrijeti – kažeš mi.
može – kažem ti.
ostanu samo slike,
kao duhovi.
uhvatim ih onako u prolazu,
u automobilu koji
zakoči onako iznenada,
u uhvaćenom slučajnom pogledu
kroz prljavo staklo
isluženog tramvaja,
u odlomljenoj grani
koja izviruje
pa ponovo nestaje
u mutnoj dravi.

 

više ne piše

više ne piše, barem mi je tako rekao.
kaže, poezija je u njemu davno umrla.
kažem ti, poezija u njemu nije ni živjela.
ona jedna knjiga, to je bila slučajnost.
nesretan spoj trenutka i uzaludnog truda.
to može svatko!
objavljuje neke sličice po blogovima
i još ih naziva predpoezijom.
nada se, kaže, da će ih jednoga dana
kanalizirati u poeziju.
kao da to ide tako lako,
možeš si misliti.
a fotografije?
fotografije mutne, neizoštrene,
fotografirane valjda mobitelom,
nikakve, sve same početničke greške.
objektivom u sunce, sve neki odrazi, sjene,
mačke po krovovima, gole lutke u izlozima.
ajd, da su gole ženske, a ovako, ništa od toga.
nikada od toga poezije!

Iz zbirke pjesama , trag crveno – slobodni pokret, zagreb, 2013.