Milan Zagorac: Hoće li Amazon uništiti nakladnike?

Za divno čudo, u našem se dnevnom listu prije koji dan pojavio članak o odnosu digitalne i tiskane knjige, toj temi svih tema. Naslovljen spektakularno “Hoće li Amazon uništiti nakladnike?” prenesen je u Novom listu iz Deutsche Wellea i kao takav izazvao je jedan komentar i možda koje čitanje, no sumnjam da se radi o nekoj hajp temi. Pa zašto i bi? Kod nas prevladava zdravrazumska logika da je kultura nebitna, dakle, time se ionako bave neki lezilebovići koji kradu vrijeme, a o knjizi, pa… o njoj nemamo što govoriti, ona je tako bez veze, pase, tako nešto… nezanimljivo. Ipak, da ne skrećem s teme, čak i kada se priča o knjizi, mnogi u nas će jednostavno odmahnuti rukom i reći “pa meni je uvijek draža tiskana, prava, papirnata knjiga”, kao da ono što je napisano i vjerojatno pročitano na webu nije “prava knjiga”. Dakle, dok smo mi naizgled eonima udaljeni od te revolucije koja jednostavno kulturu tiskanog izmješta u kulturu digitalnog, a samim time i kulturu materijalnog u kulturu nematerijalnog, dotle se ipak nešto napredniji Nijemci brinu što će se dogoditi s malim nakladnicima i knjižarima (btw. za koje kažu da su poslije SAD-a drugi na svijetu po važnosti, što je zacijelo tek djelomično točno, naime, valjda se zaboravlja da se izdavačka zajednica ne mjeri veličinom zemlje, nego veličinom jezika i njegova prestiža, a tu Nijemci i nisu baš nešto u odnosu na romanske zajednice, a kamo li u odnosu na anglizirani svijet, možda tek druga ili treća liga), jasno, navijajući da Amazonova inicijativa propadne.
A Amazonova je inicijativa sljedeća: direktno ili preko njihovih agregatora skupljaju se materijali koje autori direktno objavljuju na webu, konvertibilni u sve formate, a naročito za njihov Kindle, te se sva zarada ostvaruje putem pretplata ili “dugoga repa” prodaje koja će uvijek i samo uvijek ovisiti o prisutnosti, utjecaju, težini, popularnosti, o prestižu samoga autora, dakle, ne skrivenom iza nakladnika. Nakladnik je zapravo u toj inicijativi preskočen, svi urednici, sve nakladničko osoblje je isključeno (ne znači da sam autor nije imao svog privatno angažiranog urednika, grafičkog za naslovnicu i sl.), a Amazon je neka vrsta superagregatora sadržaja na superplatformi koji je glavni nositelj svega nakladničkog zbivanja. Gdje je tu prihod? U pretplatama, zacijelo će se naći i neki drugi oblik financiranja u obliku sadržajnih paketa korisnicima drugih internetskih sadržaja (poput interneta, televizije itd.), zacijelo još nešto… Naravno, sve se to odnosi na SAD, zacijelo i Kanadu s kojom ima vrlo vrlo specijalne odnose (to bih opisao kao neku vrstu EU, s dva tijela), ali još uvijek ne i na EU. Ali sve je to previše njemačkom autoru članka koji je odlučio braniti male izdavače i male knjižare u njemačkoj koji prodaju papirnate knjige.

Da, činjenica jest da se odvija jedna specifična promjena: sadržaj postaje viralan, dostupan netom, posvudašnji, svevremen, a tiskana knjiga ostaje kao neko slijepo crijevo. Gotovo je nemoguće reći da neće biti tako jer će biti tako: to je predikcija u nivou CIA-inih analiza zbivanja u svijetu koje uzimaju u obzir mnoštvo toga, a još više ono što će postati budućnost jer mora postati budućnost. I tako će biti dok se ne pojavi suvisao i artikuliran odgovor na ovaj problem, a ne samo svakidašnje tužaljke, naročito ove hrvatskih ovisnika o proračunskom financiranju. Žalopojke su tu od male ili nikakve važnosti, neke “socijala priče” o propasti malih nakladnika, o nekoj melankoliji koja je time izazvana, o ovome ili onome, sve je to luzerski narativ koji gubi svoj dah i smisao. Knjiga će biti nešto što će postojati kao tiskano za one koji to žele platiti kao tiskano, a za ostale će biti digitalne, dio nekog pretplatničkog paketa, izuzetno jeftine, čak često i besplatne.

Često se ovdje pozivam na vlastiti primjer. Prije nego što sam počeo aktivno sudjelovati u blogovsko/društvenomrežnoj zajednici, bio sam jedan prosječno slabočitan autor kojeg je poznavala samo najuža zajednica. Nisam zarađivao ništa od svojega pisanja, nisam imao niti neku prepoznatljivost, nije postojala nikakva relevantna zajednica koja je pratila moj rad. Od kada sudjelujem u svemu tome, i dalje ne zarađujem ništa od toga (jer jednostavno ni okvir ni zakona ni pravilnika ni načina i održivih modela financiranja ne govori ništa o tome), ali sam sudionik zajednice od otprilike nekoliko tisuća čitatelja, s posjećenošću od otprilike 100.000 klikova na godinu. Ništa od toga nije nešto fascinantno niti nešto što bi moglo biti nevjerojatno ni nedostižno. Zahtijeva nešto ekstra rada, zahtijeva dosljednost rada u zajednici, zahtijeva vođenje računa o javnosti s kojom komuniciram i što je najvažnije od svega, stalnu i stalnu prisutnost na netu. Zahtijeva i onaj dio posla koji smatram “radom u zajednici”, a to je da za najmanju moguću cijenu kolegama, suradnicima, autorima do kojih mi je stalo za najmanji mogući iznos napravim profesionalno napravljenu knjigu.

Svojevremno sam bio napisao/prepisao članak o tome što bi Google napravio s nakladništvom s mojim komentarima, kasnije sam dodao još jedan kometar na knjigu Jacquesa Attalija i tri godine kasnije sve se čini da stvari idu baš tim smjerom. Iako svi naši sudionici u knjižnom poslu već odavno znaju da je cijela priča kvarna, ove vrlo vrlo jasne preporuke uzimaju na znanje i ne čine ništa. Bez obzira koliko osobno govorio o svemu tome, čini mi se da na razini sustava još uvijek ne nailazim na inteligentan odgovor.

Što je najbolje od svega, nisam jedini u tome, niti sam usamljen. Samo je to još uvijek rubna tema prekrivena zastarjelim pričama i umrlicama tiskanoj knjizi i apokaliptici koja proizlazi iz nje. Amazone, samo ti što prije to odradi, da agonija ne traje predugo.