Ilija Barišić: Sitne podvale (III)

Finiš utakmice 

 

Ni alkohol ne pomaže. Vjerojatno je i previše popio, u onoj je fazi kad mu je više zlo od pića nego što je opušten i spontan. Bez snage za neki novi kvalitetan potez Baggio je zasjeo za šank, okrenuo leđa klubu i svim ženama, odlučan da večeras napušta teren potpuno poražen.

No onda se iznenada kraj njega pojavio Inzaghi, naglim pokretima progurao se do šanka i naručio jednu ljutu. Eksao je piće pa zgužvao plastičnu čašicu.

“Još jednu!” rekao je gnjevno taj igrač koji je inače poznat po smirenosti i staloženosti.

“Što je Inzaghi, di je ona tvoja?”

“Ma kurac moja. U pički materini je, šta ja znam, propalo to.”

“Kako propalo?” Baggio je bio neugodno iznenađen.

“Ma tako. Nek ide sve u kurac, frende, da ti jebem žene, sve da ti ih jebem. Koje glupe drolje”, frcalo je iz Inzaghija dok je čekao novu rundu.

“Što je bilo?”

“Ma glupa kuja, bezveze, tamo, lomim je cijelu vječnost, strankinja neka, ste skužili? Na engleskom se lomim tam dva sata, uopće nisam žurio, sve polako fino, sve ide oke, i onda je probam zažvalit i neće kuja. Kaže too soon, e, jel možeš vjerovat? I oke, reko ajde, pustim, još pol sata tamo se dosađujem s njom, glupe spike na engleskom, pun mi kurac toga. I držim joj nogu na koljenu, ono, nije ju makla, i tako neko vrijeme, napalim se, kužiš, pa probam opet, ono, zašutim i krenem jezikom, kad će ona meni not yet. Koja drolja, reko, what not yet, what too soon, you bitch, two hours, i’ve been breaking my tounge, what the fuck should we wait?  Ona se kao malo odmakne, vidim frka joj malo, i’m sorry pičke materine mi počne prodavat, vidim bedara joj, a ni ne slušam je više, ko je jebe. Kažem joj na hrvatskoj, kujo glupa, ženski smore, koji kurac me navlačiš sto godina, a njoj sve jasno, misli da sam luđak, oće zbrisat s klupe. A šta, skužio sam da sam sjebo i da je propalo, šta bi se onda suzdržavo, pun mi je kurac i nje i engleskog i glupih spika. Jebate, pol noći ja se tamo lomim s glupom kujom. Reko sam joj za kraj fuck off i zbriso prije neg što je ona stigla, ono, ne želim je više vidjeti. Majku ti, koji gubitak vremena.”

“Nemoj, Inzaghi, nemoj tako”, kaže Baggio. Ako će tako igrati, cijeli je projekt Lige doveden u pitanje, rezonirao je Roberto, ako će izbjegavati akrape, ako će bježati od sigurnih zbarova i uleta samo zato što s tim djevojkama nemaju perspektivu. Fer plej i prijateljstvo temelji su njihovog natjecanja, i Baggio pruža ruku posrnulom protivniku, nastoji ga vratiti u igru. “Ostavi se šanka, Pippo, vrati se tamo i zbari je. Odi na podij i zbari nešto drugo, plesni ulet ili nešto neverbalno. Inače oni pobjeđuju.”

Inzaghi je šutio mučno stisnutih čeljusti. Drugu žesticu nije naglo iskapio.

“Rekli smo da nećemo o tim govnarima”, rekao je napokon Inzaghi.

“Vidiš da i tebi djeluju na igru, Pippo, ti bi inače realizirao onakvu priliku.”

“Ne znam, stvarno, ne mogu, nije mi dobro.”

 

Vidjevši Inzaghija, oko šanka se skupio veći dio ekipe, željan priče o barenju. Svi su mislili da je ovo samo pauza i da joj se Inzaghi vraća, samo da bi skupio na njoj još više bodova. I njima je objasnio što se dogodilo. Drolja, kuja, glupača, sijevalo je iz njega.

 

Loše je za utakmicu, nitko ne voli kad nema pogodaka. Osim uleta Inzaghiju se ništa ne piše. Ni broj mobitela, treći, koji bi značio bod, a ni očekivani zbar.

“Pa mogo si je zbarit do kraja. Što si odmah tako popizdio?” govori njegov trener Berkamp, a Djorkaeff, Giggs i ostali ne mogu se ne složiti s tom tvrdnjom. Berkamp je jedan od onih trenera koji nikad nisu imali veliku igračku karijeru, odnosno, u Dennisovom slučaju, gotovo nikakvu. Unatoč tome Berkamp je na glasu kao veliki teoretičar kad su ljubavne stvari u pitanju i zasigurno je najčitaniji kolumnist lige. No u praksi je i dalje vrlo rezerviran te na neki način Inzaghi više trenira njega nego obrnuto.

 

“Ma mogao, nisam mogao, ne da mi se više s njom zajebavat. Ne da jezik nakon dva sata, moš mislit kak bi dala pičke. Uopće mi nije neš posebno sad, te strankinje, uvijek neku svoju spiku, i sad da tu gubim vrijeme. Ma marš u pičku materinu kurvinsku, ne da mi se.”

“A finale? Nemoj mi sad podbacit, Inzaghi! Ući ćeš u legendu večeras, dupla kruna ti se smiješi!” pokušavao je Berkamp motivacijski.

“Ma ne, zajebi to… Nije mi stalo, fakat.”

“Dajte dečki, kakvo je ovo finale?” razočarano komentira Giggs. “Prvo Baggio skroz truo, drži se šanka, uletio jedva trima curama… Ej, da su Baggiovi uleti jednoznamenkasti… A sad i ti. Dajte, oćemo igru, atraktivne poteze, ulete.”

“Probaj ti igrati, Ryane, kad si tako pametan.”

 

Ne igra ni Ryan večeras, ni rekreativno, a ni ostali ligaši. Nije im zabranjeno skupljati bodove, Djorkaeff i Recoba čak su se dogovorili da će to brojati kao prijateljsku utakmicu, no nitko, baš nitko ne ulijeće. Neka autocenzura uvukla se u njih, i nisu više toliko opušteni i bezbrižni. Samo piju, pomalo pričaju ali više kljucaju, a prema djevojkama su izrazito skromni i sramežljivi, povučeni baš kao i prije osnivanja lige.

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

 

 

Ilija Barišić: Sitne podvale (II)

Finale kupa

Drugo poluvrijeme

U ligi je Roberto Baggio odavno sve uprskao i večeras nema izbora, mora se istaknuti. Mora dati sve od sebe, jer ipak je u finalu kupa i ima priliku cijeloj sezoni dati drugi predznak. Ligaški su mu rezultati slabi, kao i prošlih godina, s mukom se održava u sredini ljestvice i pobjednički niz u kupu jedina je svijetla točka njegove natjecateljske zavodničke karijere.

Istina, imao je i nešto sreće na putu do finala, rano je pijanstvo favoriziranog protivnika u četvrtfinalu izbacilo iz igre, te nije mogao pratiti Baggiov ritam uleta, dok je u polufinalu imao povoljan ždrijeb i više sretno nego spretno pobijedio zbarom neke podeblje pijane klinke u finišu utakmice, prvim njegovim zbarom u godinu dana, nakon tristotinjak uleta. Trajalo je svega nekoliko sekundi, toliko je djevojci kojoj je provalio plesni ulet i kojoj ni ime nije znao trebalo da ga odgurne, no sudac je, nakon konzultacije s pomoćnicima, priznao zbar. Zbarovi su za njega rijetkost, posebno u velikim utakmicama, i večeras ne očekuje takav ishod, a ni veliki rezultat. Teren mu ne odgovara, Močvara nikako nije njegov đir, usto ga i glava boli, ali važnost utakmice primorava ga da pokušava.

 

Logičan izbor je najbliža skupina djevojaka na plesnom podiju. Promatra ih nekoliko minuta dok se pomalo giba u ritmu muzike, pokušava razabrati s kojom bi imao najviše šanse. Ni sa jednom, zaključuje, i opet odabire onu najbližu sebi, kao, sudbina. Pod umjetnim točkastim svjetlom disko-kugle i iritantnih šarenih reflektora nije mogao točno procijeniti kako izgleda, ali činilo se da je taman, ni posebno zgodna, a ni nakazna. Teško je u mraku reći je li i ona njega uočila i dala mu neke signale. Gotovo mu nikad ne daju signale, pa se Baggio svejedno približava, a ona se naginje da ga bolje čuje.

“Koliko je sati?” kaže joj na uho. Ona slegne ramenima, što za Baggia nije najbolji znak.

“Što, nemaš sam mobitel da pogledaš?” kaže pametnjakovićka. Tvrd orah, definitivno, no kako kažu, ne postoje tvrdi orasi, samo meka kliješta.

“Što… nemaš ti da pogledaš umjesto mene, kad te već pitam?”

Djevojka okreće glavu i nastavlja bezbrižno plesati u formaciji s prijateljicama. Ovo se ne može računati kao ulet, pomisli Baggio, pa se zadržava kraj djevojaka. Miče glavom gore-dolje, ako ga slučajno pogleda mora ispasti da i dalje opušteno pleše u svom điru, bar dok smisli kako dalje i što da joj sad kaže. Vadi mobitel i provjerava koliko je sati. Usput gleda i koliko ima kuna na računu, da se učini kako se s nekim dopisuje, da ne ispadne jadno.

“Jedan i dvadeset”, kaže joj.

“Molim?” pita djevojka namršteno.

“Jedan i dvadeset je!” povikne joj na uho. “Pravo vrijeme da se upoznamo.”

“Joj daj molim te”, kaže djevojka više za sebe i zakoluta očima. Šapnula je nešto prijateljici i odmah su zamijenile mjesta, a potom se bez riječi između ubacila i druga, visoka frendica koja je Baggiu okrenula leđa.

“Koliko je sati?” pita Baggio ovu novu, no ona se nije udostojala ni pogledati ga, mada ga je sigurno čula.

Uvijek je u nedoumici kako računati ovakve stvari, pravila tu nisu jasna. Bio je u ofsajdu, toga je svjestan, no računa li mu se kao ulet, za to se mora konzultirati sa sucem.

“Collina”, obrati se prijatelju za šankom. Tu je glazba nešto tiša i ne mora se derati. “Kako se računa ofsajd u kojemu si uspio napraviti par koraka, izmijeniti nekoliko riječi. Je li to ulet?”

“Može biti, može… Jesi joj rekao što si smislio i jel te čula?”

“Je, je…”

“Jel ti nešto odgovorila? Jel te pogledala?”

“Jedva. I jedno i drugo.”

“Neka. To je ulet, piše se.”

“Sigurno?”

“Ma je. Ionako ne dobivaš bod za to, nije to pogodak. Za bod moraš skupiti najviše uleta u jednoj večeri, više od ostalih, tako da su tu pravila fleksibilnija. Glavno da si ti probao sa ženskom, a sad, koliko joj je trebalo da te odjebe, par sekundi ili par sati, to nije bitno.”

“A dobro, onda sam sad uletio.”

“Koji ti je to večeras?”

“Ne pitaj. Ako ovo računam, tek drugi.”

“Samo dva uleta? Uff, slabo Baggio, očekivao sam više od tebe.”

 

Broj uleta večeras je Baggiu vrlo važan, to je taktika na koju se mora osloniti u ovom finalu protiv nadmoćnijeg protivnika. Nasuprot njemu veliki je Filippo Inzaghi, poznat i kao Il Fenomeno i Kralj Mufova, najveći zavodnik u Ligi. Nedavno je Inzaghi po drugi put osigurao naslov prvaka Lige mufova i u finale kupa ulazi kao veliki favorit, barem tako kažu ligaški kolumnisti i stručnjaci, a koeficijenti s kladionice službenog sajta slažu se s tom procjenom.

Ipak, u kupu su pravila nešto drugačija nego u ligaškom natjecanju, pa ovdje ima neke šanse. Taj jedan bod za najviše uleta večeri, na koje Inzaghi nikad ne igra, ključan je u strategiji inferiornog igrača. Prosjek Baggiovih dvadesetak uleta po noći malo tko može pratiti. Ponekad je gotovo i teoretski nemoguće uzeti mu bod za najviše uleta, te kroničari lige pamte kola kad je pristupio gotovo svim djevojkama u klubu te večeri. Doduše, te ulete ne uspijeva pretvoriti u zbarove, a tu su najveći bodovi, no u kup utakmici, u jednoj večeri, to ne mora biti presudno. Često i najbolji baritelji zakažu u jednoj jedinoj noći, i tu je ta draž kupa, tu i mali klubovi imaju šanse, pa tako i Baggio.

Bar je tako mogao razmišljati prije početka utakmice, no početak susreta daje naznačiti da Inzaghi neće dopustiti iznenađenja. Igrao je fantastično, onako kako samo on zna. Počeo je rano i odlučno, skupio tri uleta, te dobio čak dva broja mobitela. Još jedan i povest će jedan-nula. A s ovim četvrtim uletom, strankinjom koju obrađuje, mogao bi otići daleko. Pričaju na klupi u dvorištu kluba već neko vrijeme, ona mu se smješka koketno, pomalo se dodiruju. Zbar se čini osiguranim, a možda dobije i pušenje i seks. Nije da se boduje, ali vrijedi spomenuti i da je cura zgodničasta, onako, slatka. Baggio bi se odrekao svih mogućih trofeja za takvu, no cure koje su makar malo iznad prosjeka, pa možda i prosjek, njemu su nedostupne. Kvragu, odrekao bi se večerašnjeg finala samo da se može slikati s takvom curom u prisnoj pozi i onda fotku postaviti na stranicu Lige.

U svakom slučaju, činilo se da se prognoze ostvaruju i da Baggia čeka težak poraz. Zakazao je čak i po broju uleta, što nitko nije mogao predvidjeti.

 

“I ja sam očekivao više od sebe, ali stvarno nisam raspoložen.”

 

Očigledan pad samopouzdanja i lošu formu uočio je i njegov trener, umirovljeni igrač u stabilnoj vezi, Frank de Boer.

“Samo hrabro, Baggio, imaš ovo.” Stavlja mu ruku na rame. “Nemoj posustajati. Pippo će zaglaviti s ovom malom koju obrađuje a to su samo tri boda za zbar. Nasuko se na nju i nema šanse ukupno. Pippo igra atraktivno a ne na rezultat, znaš njega.”

“Da, rezultat mu dođe sam od sebe.”

“Pusti sad to. Drži se svoje igre. Za početak osiguraj bod za najviše uleta.”

“I da dobijem taj bod za najviše uleta, svejedno gubim”, objašnjava svoj defetizam treneru. “Inzaghi će zbariti onu malu, dobiti tri boda, i gotov sam. Bez zbara nikako ga ne mogu stići. A večeras fakat nisam u stanju. Ne znam kad jesam, ali večeras nikako.”

“Ma imaš još sve u svojim rukama! Daj, ja ću ti naći neku ružnu, pijanu i nesigurnu za brzinski zbar. Tako ćeš ga dostići.”

 

Frank de Boer pogledom kruži po klubu, snima žensku ekipu. Uočava da atmosfera nije bariteljska kao u nekim klubovima, gdje zaigrani pogledi ponekad nesumnjivo ukazuju na napaljenost spremnu na kompromise. Ovdje ljudi uglavnom pričaju međusobno ili plešu, ne obaziru se pretjerano na druge, bar ne na zavodničko-droljast način.

 

“Imao si pravo glede terena, u lošem je stanju. Možda bi bolje bilo da nismo odabrali neutralan, nego po tvom izboru, kako je Inzaghi i predložio.”

“Pusti, sad je kasno.”

“Nema veze, čekaj, sad ću ti ja naći neku…”

De Boer je predatorski izoštrio pogled u potrazi za plijenom. Prebacio se na područje oko šanka i prolaza za WC.

“Hmm, prezgodna, prekujasta, pretrijezna, prezauzeta, pre… ” Obrva mu je zaigrala kad je naišao na nešto zanimljivo.

“Ona mala tamo je dobar ulov”, Frank je mahuno glavom. .

“Koja…” Baggio je slijedio pogledom Frankove obrve. “Ona tamo?!” nediskretno je pokazao prstom na drugi kraj šanka. “Ona ogavna, s rajfom i cviksama?”

“Da, baš ta.” Malo je de Boera začudilo kako Baggio oslovljava potencijalni zbar. Da su odvratne obično govori tek nakon uleta.

“Mogla je bar kosu srediti, bar to žene mogu”, nastavlja Baggio. “Neću, preružna je.”

“Pa ja ne vjerujem… Jel ja to dobro čujem?” De Boer je bio osupnut. “Što ti nije slogan kluba Baggio bari što nitko neće? I nisi li nedavno na sastanku Upravnog odbora Lige za ljetnu međusezonu predložio osnivanje Gabor Grand Prixa? Da će tebe izgled zasmetati pri uletu?”

“Ma ne, stvarno nisam raspoložen.”

“Ali finale je kupa! Ej, čovječe, finale! Izbirljivošću se ne osvajaju titule.”

Roberto sliježe ramenima i odmahuje glavom. Tužno gleda ispred sebe, a iskusni trener poput de Boera zna u čemu je glavni problem.

“Ako sad posustaneš, oni su pobijedili”, kaže mu ogorčeno. “Ne mislim na Inzaghija, znaš to dobro. Veće su stvari tu u igri. Ako se ovako nastavi, pobjeđuje ona novinarka Jutarnjeg, voditeljica Hrvatske televizije, i svi uvaženi gosti u studiju. Studijska publika također. Ne možemo sad posustati.”

Baggio je duboko uzdahnuo i razmislio o trenerovim riječima. Cijelu večer pokušavao je ne misliti o tim novinarskim natpisima o njihovoj Ligi koji su kao bujica nedavno zapljusnuli hrvatski medijski prostor, ali to je bila nemoguća misija. Svi natjecatelji bili su pogođeni tim medijskim pritiskom, i atmosfera je splasnula, koliko god se oni trudili ne misliti o tome i nastaviti po starom. Nije im ni na kraj pameti bilo da bi netko mogao na taj način iskoristiti otvorenost njihovog sajta svim posjetiteljima, da bi mogli bez dopuštenja iskoristiti fotografije i druge materijale te ih zlonamjerno interpretirati a njih predstaviti javnosti kao zadrte, umno ograničene ženomrsce. Ono što je o njima bilo objavljeno u nekim dnevnim novinama te u pretencioznim prilozima zabavnih emisija na nacionalnoj televiziji bilo je ispod svake kritike profesionalnog izvještavanja. Novinari i forumski komentatori na portalima, tv-voditelji i gosti u studiju, svi su se složili da su to ružni, isfrustrirani, do srži pokvareni i neodgojeni klinci koji se kriju iza pseudonima i samo vrijeđaju žene, osobito one koje ih odbiju. Nakon što je popularni pjevač u toj gledanoj emisiji HTV-a otvoreno pozvao svekoliko pučanstvo na fizički obračun i linč igrača Lige, studijska je publika gromoglasno zapljeskala. Eto, s tim balastom u glavama, s tim opterećenjem oni su morali večeras igrati.

Pokušali su objasniti, i na svom sajtu, i po forumima i rubrikama za komentiranje diljem interneta u čemu je bit Lige. U prijateljstvu, druženju i zezanciji, u sprdanju s uobičajenim noćnim izlascima i konvencijama zavođenja. Objasnili su i da su kujama nazivali stvarno, ali stvarno, samo one koje su prema njima nastupile s najvišom stopom kujizma. Uklonili su neke sporne fotografije i navodne uvrede, zatvorili sajt javnosti i zaštitili ga šifrom, i premda je ta medijska bujica vrlo brzo prohujala, gorak okus nije nestao. Natjecateljska atmosfera nije na razini, što se osjetilo i u posljednjim ligaškim kolima. Dogovor je bio za večeras sve to uopće ne spominjati, izbaciti iz glave u potpunosti ako je moguće, zaboraviti, ali to nije bilo tako lako.

 

“Liga mora ići dalje! Moramo nastaviti kao i prije, igrati još jače, još brutalnije!” rekao je de Boer ponosno. “Inače su oni pobijedili, pobijedilo je zlo novinarstvo. Ljudskost je ovdje na vagi!”

“Ma dobro, al ta ženska je fakat zapuštena, ne mogu baš…”

“Daj se saberi! Izgled se ne boduje, to i sam znaš. Odeš, upišeš ulet, probaš zbarit, ono, na brzinu, sklopiš oči, riješiš je se, odvališ još par lakih uleta i u igri si za pobjedu!”

“Lako tebi reći.”

“Probaj, Baggio, probaj! Ne moraš pobijediti, ali bar daj sve od sebe! Cijela liga očekuje tvoju pravu igru!”

 

Baggia je dirnuo trenerov entuzijazam, osjetio se dužnim odigrati makar za publiku, tako da je ipak odlučio pokušati s rugobom na drugom kraju šanka.

 

“Za tobom se sigurno okreću glave”, rekao joj je ironično a opet sa smiješkom. Smatrao je to atraktivnim potezom u ovoj situaciji, nečim što će izmamiti puno osmijeha i pozitivnih legendo-komentara kad će to poslije prepričavati.

“A za tobom se preokreću želuci”, odgovorila mu je kao iz topa. Premda se takav odgovor uvijek može očekivati na taj ulet, on baš i nije uobičajen za akrape. S obzirom na svoj izgled mogla se barem nasmiješiti, pomislio je Baggio, a palo mu je na pamet i kako unatoč svemu, ona vjerojatno ima više uspjeha u ljubavnom životu od njega, a samo zato što je žensko. Opterećen mišlju na što je spao, nije se sjetio odbrusiti joj oproštajnu, pa je samo otišao.

 

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

Ilija Barišić: Sitne podvale (I)

Nimet Božji

 

Ivo gleda u pljesnivi komad sira i pita se što da radi. Već dva puta nagnuo ga je nad rub kante za smeće pa odustao. Sjetio se zakletve svaki put i učinilo mu se da će mu se ruka desnica osušiti ako ga baci. Još se Ivo živo sjeća kako je njemu i ženi bilo u ratu, kako su željni bili svega i svačega, kako su lizali tanjuriće od kave kad bi se prosulo mlijeko po njima, kako su uzgajali povrće na balkonu i grah u lončanicama, uz fikus. Praznih stomaka naučili su cijeniti hranu, naučili štedjeti, i onda se Ivo zakleo da nikad više u životu neće baciti hranu, taj nimet Božji. Da, u ratu je postao i religiozan. Istina, on i supruga u početku bili su religiozni zbog humanitarne pomoći koja se dijelila u crkvi po konfesionalnom ključu. No kako je rat odmicao, vjera im je postala istinsko utočište, a oni pravi vjernici. Misa prije raspodjele paketa hrane više nije bila tako dosadna, a počeli su i slaviti kršćanske blagdane, moliti se prije jela i hranu nazivati nimetom. Gleda sad Ivo u nimet Božji i ne vidi ništa osim plijesni. To je valjda nekad bio sir, možda je još uvijek pod tom memljivom truleži.

Sam je kriv, naravno, što je ostavio tako dobar sir da trune u kutu frižidera, do točke kada ga mora baciti. No dobro pamti koliko mu je teško bilo u ratu i kako bi rado imao taj komad sira onda, i ovakav nikakav. Onda bi tanko odrezao plijesan, a ostatak pojeo u slast… Danas ne mora tako, nije gladan hvala Bogu, a opet, šteta je i grehota, sve da se i nije zakleo.

Ipak je smislio kompromisni recept – rezati pljesnivi dio malo deblje, termički obraditi u mikrovalnoj, dodati tome salamu i puno kečapa. Ni ostale namirnice koje je našao nisu bile u idealnom stanju. Po vonju salame zaključio je da ni ona nije najsvježija, a na starom kruhu skoro je istupio nož. Sir je narezao zadnji, gadljivo kriveći lice dok mu se paučinasta siva, crna i zelena plijesan kao meka prašina lijepila za prste. Nakon što je tako ogulio sir, pozorno je oprao ruke i narezao par probnih šnita.

Ding! odzvonila je mikrovalna i označila početak Ivine borbe sa starim sendvičem. Mikrovalna je smekšala kruh, otopila sir, od vrućine jedva ga je držao u rukama. Jeo je Ivo i gore stvari, ali u mislima ga je i dalje progonila plijesan. Imao je osjećaj da je nije dovoljno isprao s ruku i sa svakim gutljajem bivalo mu je sve teže. Što će mu biti ako je sir stvarno pokvaren? Proljev, povraćanje? Taj se tren zagrcnuo i zakašljao. Ipak, vrlo brzo se pribrao, zaključio da umišlja i ponovno snažno zagrizao. Kečap i sir procurili su van, a Ivo je bio odlučan da dokrajči bar to što je pripremio. Sa zadnjim gutljajima, ipak, odučio je da se više neće mučiti i riskirati. Primio je četvrtasti ostatak sira, zatvorio oči i zakucao ga u kantu.

 

Dok je pio drugu čašu vode, kojom je iz sebe ispirao sve što ga je podsjećalo na sendvič od maloprije, ulazna vrata počela su se otključavati. Žena se vraćala s posla.

“Ufff, Ivo, de pristavi kafu”, Zdenka je neraspremljena ušla u kuhinju, teško uzdišući. Samo što je torbu objesila o jednu kuhinjsku stolicu, kao za vrag, otišla je pravo do koša za smeće. Bacila je zgužvanu maramicu i ukipila se.

“Isuse Bože, Majko Božja Bistrička…” izustila je slabim glasom.

“E ne da mi se kafu, sama si pristavi, meni nije dobro”, rekao je Ivo i sjeo za stol s čašom vode ispred sebe.

“Šta ovaj sir radi u smeću? Jes ti normalan!?” dreknula je Zdenka.

“De mi nemoj o tom siru. Pokvario se.”

“Šta se pokvario?!” zaprepašteno je vrisnula. “Eno, skroz normalan sir!”

“Ma kad ti kažem, ženska glavo, probo sam, ne valja.”

“Ma Isusa ti, jes ti normalan, majke ti? Tako velki komad sira bacaš, samo što je malo star, il šta!”

“Sir je pljesniv, ništa ne valja”, promrmljao je Ivo s gadljivim izrazom lica i otpio malo vode.

Zdenka se prekrižila i promrmljala, a onda gurnula ruku u koš i izvadila sir iz smeća. Stavila ga je na stol pred Ivu.

“Evo, šta mu fali? Gdje ti tu vidiš plijesan?!”

“Ma ti si luda, ženo!” frustirano je viknuo Ivo, ali je odmah nakon toga duboko udahnuo i probao smireno objasniti. “Odrezo sam plijesan i probo jesti. Ne valja!”

“Pa…” u nevjerici je žena njuškala sir. “Pa…” osvrtala se oko sebe, opet provirila u kantu, i ovaj put primijetila ostatke koji su nalikovali na plijesan. “Pa šta nisi prije pojeo!” opet je viknula. “Šta si pustio da istrune!”

“De me nemoj, molim te”, Ivo je i dalje govorio tiho, trudeći se da ostane smiren.

“Ma bogati, Ivo, bacaš nimet Božji! Kako smo samo u ratu bili željni toga!”

“Pa jel vidiš, jebemu, pokvarilo se, kakve to ima veze s ratom?”

“Ma grehota je, bogati, Ivo!”

“A šta ćeš kad se pokvarilo? Aj me nemoj, molim te. Dosta toga.”

“Pa onda pojedi prije nego se pokvari! Ne možemo tako rasipati. Nemamo!”

“Ma imamo dovoljno, ajde”, rekao je Ivo mirno.

“Da se tebe pita ne bi imali dovoljno! Ti sve rasipaš! A ja se brinem da imamo, ja štedim. Ja tu perem ruke u ladnoj vodi, da se ne pali bojler i ne troši struju. Ja ostajem kasno navečer budna za mašinu po jeftinoj struji. Ja štedim na poslu, neću ni sendvič uzet da ne potrošim. A šta si ti napravio? Ništa ne radiš, samo se tu izležavaš po kući, gledaš kladionice, i ne znam.”

“Ne jebi me za poso, ženo, nisam ja kriv šta ne radim!” zagalamio je Ivo i lupio šakom po stolu. Žena je najzad ušutjela, bar na trenutak. Sad je ona duboko udahnula, a onda nastavila, ovaj put tiše: “Šta ne jedeš taj sir? Šta ga čekaš da se pokvari?”

“Ma da te jebo nek te jebo taj prokleti sir!” zagalamio je Ivo i ustao. Primio je sir kao da će ga baciti kroz prozor.

“Ne kuni hranu! Kako te nije sram!” uzvratila je vikom i Zdenka.

“Ma evo ti sir, da te jebo” rekao je Ivo i naglo dobacio sir prema nespremnoj supruzi. Sir ju je pogodio u prsa i pao na pod. Nije to bilo jako, nije to bio udarac, no Zdenki su navrle suze na oči, a donja joj čeljust počela podrhtavati. Ta čeljust uskoro se stisnula u osvetnički grč i Zdenka je sa stola dograbila komad starog kruha. Svom snagom zavitlala ga je u supruga. Izraz tko tebe kamenom, ti njega kruhom dobio je novu dimenziju kad je okrajak pogodio Ivu posred čela, i uz tupi udarac odbio se u širokom luku natrag na stol.

“Jaaao, ubi me, ženo!” zajaukao je Ivo i primio se objema rukama za glavu. “Auuu, pomagaj Bože”, kleknuo je, potom i legao na kuhinjski pod, držeći ruke na glavi. “Auu” previjao se po podu kao pokošeni nogometaš.

“Izvini”, plačući, Zdenka se nagnula nad Ivom. “Gdje te boli?” rekla je kroz suze i nježno ga dodirnula.

“Jao ne pitaj, ubi me, ženo!”

Zagrlila ga je i legla kraj njega na podu. “Izvini” rekla je kroz jecaje.

“Auuu, majko”, zapomagao je Ivo.

Privijeni jedno uz drugo, ležali su na kuhinjskom podu. Ivi se činilo da su pločice hladne, a Zdenki i da su malo prljave, no to nije bilo važno.

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos