Luka Murina: Intervju s političarem (II)

INTERVJU S POLITIČAREM[15]

 

Zvonim…

Nitko se ne javlja.

Zvonim opet…

Čuje se nešto živo unutra. Koraci… i otključavaju se vrata.

„Ej…drago mi je da te vidim.“ Zlatko me dočekao raširenih ruku.

„Ej…“ zakoračio sam naprijed. Samo da me ne zagrli…

„Dođi da te zagrlim.“

„Do – bro….“ tapšao sam ga po ramenu.

„Uđi, uđi… jesi za kavu?“

„Može.“

„Sad ću je staviti… Raskomodi se.“

Ušao sam u dnevni. Koferi su i dalje bili u istim položajima. Kabeli i dalje po svuda…

„Sabina opet nije kupila kavu… Može ona iz vrećice?“ iz kuhinje je dopirao glas.

„Može“, stajao sam nasred dnevnog boravka i nisam znao što bi sa sobom.

„Sjedni na verandu, sad ću ja…“ u pozadini se čula mikrovalna koja je odradila svojih dvadeset sekundi kuhanja kave.

Minutu kasnije stigao je i on.

Nelagodno sam se osjećao. Kao dijete koje se našlo u predstavi, a nije imalo što raditi.

Sjeo je. Laganim pokretom preko stola mi je gurnuo kavu.

„Hvala.“

„Nema na čemu, u moju kuću si uvijek dobro došao.“

„Hvala ti na tome. Nego, Zlatko… jel’ postoji neki konkretni razlog zašto si ti mene zvao na kavu? Jer što se tiče onog, mislim da sam bio jasan“

Iznenadio sam ga. Ili se samo pravio.

„Pa susjedi smo… Što mi treba razlog da te zovem na kavu?“

„Pa ne… Nego znamo se cijeli život skoro, a ti me sad odjednom zoveš na kavu.“

„Daj opusti se… Hoćeš zapaliti?“

„Neću, hvala.“

On je zapalio. Cigareta se nakon prvog dima vrtila po rubu pepeljare. Gledao je malo u žar, malo u polje pred njim.

„Zlatko… Što ti mama nije zalijevala ove jagode?“

„Jagode? Kakve jagode?“

„Pa ove jagode koje ti stoje pored prolaza.“

„Nemam pojma.“

„Prije par mjeseci nama je donijela par istih tih sadnica… Ima masu jagoda na njima.“

„A eto, ova je usahnula… Tako ti je to kod nas… Nikad se nema vremena.“

„Pa što je nisi ti zalio? Ti imaš vremena.“

„Ja?“

„Da.“

„Ne pada mi na pamet.“

„Zašto?“

„Imam pametnijeg posla.“

„Kakvog?“

„Što kakvog?“

„Pa kako ti provedeš dan?“

„Molim?“ uz politički pogled.

„Što ti radiš po cijele dane?“

„Nemojmo sad o tome…“ okrenuo je glavu.

„Nego o čemu?“

„Opusti se…“ ispio je gutljaj i šarao cigaretom po pepeljari. „Jesi razmislio malo o čemu smo pričali prošli put?“

„Ne. Rekao sam ti da…“

„I?“

„Pa rekao sam ne.“

„Dobro, ali…“ zastao je. Uzeo je dim. „Sigurno ti je prošlo kroz glavu.“

„Je.“

„I?“

„Odgovor je ne.“

„Tvrd si. To mi se sviđa“, mahao je s prstima po zraku.

„Jesmo završili s tim?“

„Tek smo počeli…“

„Tebe se baš ne da uvjeriti?“

„Po tome smo slični.“

„Zlatko, rekao sam ti. Ne zanima me i gotovo. Jel’ možemo o nečemu drugome?“

„Ne. Nisi dovoljno upućen, tako da ćemo morati još malo o tome. Mi… političari smo poznati po tome. Uvijek odradimo posao do kraja.“

„A da?“

„Da. Gledaj, mogu ti ponuditi nešto što nećeš moći odbiti.“

„Možeš, ali nećeš?“

„Mogu i ‘oću, ali moram prvo znati da li si zainteresiran.“

„Pa kakva je to ponuda koju ja neću moći odbiti, a da za nju prvo moram biti zainteresiran? Što se ne sporazumijeva da…“

„Nemoj sad cjepidlačit… Jesi zainteresiran?“

„Što da ti ja sad kažem? Kako bi mogao biti ne zainteresiran za nešto što ne mogu odbiti?“

„Mogu ti…“ stišao se. „Mogu ti srediti što god hoćeš. Uz minimalne troškove.“

„Ti to mene zajebavaš?“

„Najozbiljni sam.“[16]

„I to je ta tvoja ponuda.“

„Da“, ponosno se cerekao.

„Ok. Odbijam je.“

Iznenadio sam ga. Opet. „Kako to misliš?“

„Odbijam ju. To ti je ono kad nešto ne želiš i onda to odbiješ…“

„Pametnjakoviću… Dobro, reci mi, što te zanima?“

„Puno toga.“

„Reci nešto.“

„Recimo… volio bi ići na paraglajding.“

„Ok. Rješeno.“

„Ali za to mi ne trebaš ti. Imam skupljene pare, samo moram otići…“

„Dobro, nemoj sad ti mene zajebavati, što želiš?“

„Ništa ne želim od tebe…“

Stisnuo je usnice i klimao glavom.

„Zlatko, daj ti meni reci nešto?“

„Štogod.“

„Koji ću ti ja kurac?“

„Kako to misliš?“

„Što ću ti ja tamo?“

„To sad ne možeš shvatiti.“

„Ok. Ništa onda. Idem ja…“ dizao sam se od stola.

„Ne, ne… sjedni, molim te.“

„Mislim… nemamo što pričati, ako je ne mogu ništa shvatiti, a ti mi ne možeš ništa reći.“

„Ok, fer…“ uzeo je zadnji dim cigarete i ugasio ju uvježbanim pokretom. Gledao je kroz prozor.

„I?“ pravio se da me nije čuo. „Zlatko?“

„Molim?“

„Daj koji kurac, hoćeš pričati ili što?“

„Razmišljam malo…“

„O čemu?“

„Pa o odgovoru.“

„Znači ti ne znaš što ću ti ja tamo?“

„Ma znam to…“ zamišljeno je gledao van, „… nego ne znam kako da ti to sročim.“

„Ovo mi ne miriše na dobro.“

„Opusti se…“

„Opušten sam.“

Palio je novu cigaretu.

„Ali bi se ti mogao malo opustiti“, trznuo se kad sam to izgovorio.

„Ne pričamo sad o meni…“

„Možda bi trebali.“

„Zašto?“

„Ako već inzistiraš na ovome čemu inzistiraš, o čemu ćemo pričati ako ne o tebi?“

„Zašto?“

„Pa kako drugačije da ja dobijem uvid u sve to, ako ne preko tebe?“

„Nisam ja to tako zamišljao…“

„Pa radije počni…“

„Ok. Rođen sam…“

„Daj odjebi, stvarno ću otići.“

„Nemoj, slušaj me… Nismo s Marsa pali, jel’ tako? Tako je“, zauzeo je politički stav.

„Dobro…“

„Treba mi netko takav.“

„Kakav.“

„Takav. K’o ti.“

„Ok. Zašto?“

„O tome sam već prije razmišljao, ali nisam znao kako to isfurati.“

„Daj, Zlatko, o čemu ti pričaš?“

„Gledaj, ti možda znaš nešto politici, ja sam ti nešto rekao… Ali nije to ni blizu tako.“

„Nego?“

„Treba preživjeti, zato mi je to tebi teško opisati.“

„Ma o čemu ti?“

„Zajebana je ta politika. Treba opstati, a stvar je da je svima tako. Svi žele na vrh.“

„Dobro, i?“

„Pa ja to želim malo više…“

„Jebi me ako je vidim kakve to ima veze sa mnom.“

„Ima vjeruj mi.“

„Kakve?“

„Gledaj… Mi se znamo skoro cijeli život i znam da me ti ne bi zajebo…“

„Kako bi ja tebe mogao zajebati?“

„Teško, ali opet… nikad ne znaš kad ti slijedi nož u leđa.“

„Zar i ti, sine Brute?“

„Molim?“

„Nema veze. Dobro,i?“

„Pa to je dovoljno.“

„Daj, ne seri. To opet nema nikakve veze sa mnom.“

„Kako nema?“

„Pa za to možeš naći bilo koga ‘ko je u stranci već.“

„Da, ali nije to tako jednostavno.“

„Opet ti…“

„Ma da, ali nije…“ gasio je do pola popušenu cigaretu. I odmah zapalio novu.

„Daj, molim te, objasni mi.“

„Pa upravo to. Što ne znaš. Svi u stranci znaju zašto nije jednostavno“, šarao je pepeljarom.

„Slušaj. Ako ne prestaneš govoriti u tim tvojim… političkim kodovima, ja ću stvarno otići.“

„A, jebiga… Profesionalna deformacija“, nasmijao se i uzeo dim. „Ne znam drugačije.“

„Ajde, imaj obzira prema nama nepolitičarima. A? I reci mi što ću ti ja.“

„Stvar je u tome…“, dim cigarete. Naglašeni politički stav, „… da ti pitaš pitanja, stalno… i znaš postaviti pitanje koje zbuni sugovornika…“

„Ej, stani… rekli smo da nećemo o meni, nego o…“

„Ma da, ali… i pričamo o meni…“

„Kako?“

„… jer Meni treba jedan takav…“

„… ali, rekao si da nije dobro postavljati previše pitanja…“

„… da, ne stalno, ali pravoj osobi postaviti takvo pitanje u pravom trenutku… Neprocjenjivo.“

„Ma šta?“

„Pa to… neprocijenjivo.“

„Pa što ga onda ti ne postaviš?“

„Pa jer mi ne bi palo na pamet, a i bitnije od toga… E jebote ovo je teško za objasniti, ali… poanta i je u tome da ga je ne pitam to pitanje…“

„Gubim te…“

„Recimo, ako ti postaviš nekom takvo pitanje, taj netko najvjerojatnije neće znati odgovor…“

„I?“

„I pada mu priča u vodu.“

„I?“

„Pa daj skuži više…“

„Što?“

„Pa mene nećeš pitati ta pitanja i moja priča ne pada u vodu. Kužiš?“

Iznenadio me. Ali, ono, stvarno me iznenadio. Ostao sam bez riječi u najdoslovnijem smislu riječi.

„Jel’ kužiš sad?“

„Ma kužim, ali…“ zastao sam.

„Reci…“

„Ne znam što da ti kažem…“

„Što nije jebeno?“

„I nije baš…“ zamislio sam se. „Nisam se predomislio, ako te to zanima.“

„A jesi neki… Dobra je ideja…“ i njegov pogled je nestao u polju. „A ti?“ prekinuo je tišinu i rukom krenuo prema kutiji cigareta.

„Što ja?“ i dalje sam gledao u polje.

„Pa ono, koja je tvoja priča?“

„Nemam ja priču“, stvarao mi je osjećaj neugode.

„Svi imaju priču. Znam da ti nije san biti političar, k’o i meni, ali što ti želiš?“[17]

„Puno toga, ali ništa ne uključuje takve slične ambicije, poput tvojih.“

„A sad si mi sve rekao“, zapalio je cigaretu.

„Kakvo pitanje, takav odgovor.“

„Dobro, koji ti je dugoročni plan?“ djelovao je isprovociran.

„Nemam plan uopće. Radim što mi se u tom trenutku isplati.“

„Pa ne možeš tako.“

„Mogu.“

„Možeš, ali će te uvijek netko jebati“, ispuhnuo je dim.

„Vrlo vjerojatno“, ispijao sam zadnji gutljaj kave.

„Pa jesi ti lud?“

„Možda i jesam. Ali bolje biti lud, nego ludi političar.“

„Zajebavaj se ti, ali znaš da sam u pravu.“

„Ok, kužim što želiš reći. Prošli posao su mi bile klime i šef me dobro izjebao. Prijavio sam ga inspekciji i možda ćemo na sud. Svakoj budali svoje.“

„Opa, zajeban si ti igrač“, gasio je cigaretu.

„Ma i nisam, ali taj kreten Mladen je stvarno uspio isprovocirati najgore iz mene…“

„Mladen? Mladen Totić?“ nasmijao se.

„Naježim se kad čujem to prezime. Da. Odkud ga ti znaš?“

„Ne znam ja njega, ali sam čuo svašta. On je bratić jednog starijeg kolege.“

„Što si čuo?“

„Ma stalno je u nekim problemima. Pa mu prijete, pa sudovi, pa sve to mora Vinko rješavati.“

„Vinko?“

„Stariji kolega.“

„Čekaj malo? Znači inspekcije, sudovi sve to zakurac?“

„Pa više manje da.“

„Daj nemoj me jebati.“

„A što si mislio?“

„Pa kako?“

„Uvijek se nađe načina. Malo tu, malo tamo, malo žalba, malo tužba, protutužba, troškovi, zastara… Nešto će upaliti.“

„Pa pička mu materina, ta konjina će se na kraju izvući.“

„Uvijek se možeš izvući, o tome ti ja pričam, to je bit politike.“

Zašutio sam. [18]Šutio je i on. Netom zapaljenu cigaretom vrtio je po rubu pepeljare.

U meni se zakuhao osjećaj bunta. Gledao sam ga dok je piljio u pepeljaru. Znao sam da nije on ništa direktno napravio, ali za mene je bio kriv. Morao sam mu vratiti.

„A koji je tvoj dugoročni plan?“ privukao sam stolicu i lagano se nagnuo prema naprijed.

„Molim?“ trgnuo se.

„Koji je tvoj plan?“

„Nije bitno. Koji god bude, to ću s Tomijem dogovoriti.“

„I to je to?

„Što?“

„Znači, recimo da mene zanima, ta vaša politika? Kako bi ja tamo, šta?“

„Ti bi regularno ušao u stranku, mi bi se pravili da se ne znamo, preuzeo bi pomalo strančke dužnosti i tokom vremena počeo provocirati određene ljude u određenom trenutku, a mi bi ti čuvali leđa.“

„Ali što bih ja to točno radio u međuvremenu?“

„Ma zaboravi na rad, kakav rad? Pa ne ideš zato za političara“, djelovao je uznemireno.

„Ali nešto moram raditi.“

„Ma lako za to…“ ispuhivao je dim.

„Ali što je to uopće?“

„Ma zaboravi na to… Imaš ti još puno toga za naučiti.“

„Znači, moram naučiti kako nešto ne napraviti. Zanimljivo.“

„Evo vidiš… radi ovakvih stvari mi trebaš. Ovako nešto plasiraš nekome tko nam ne paše i nakon toga svaka ideja ispada izvrsna. Eto, slučajno naša…“

„Tko ste to vi ?“

„Pa Tomi i ja, više manje… I? Jel’ ti sad to malo bolje zvuči sve skupa, jel’ mogu računati na tebe?“

„Ne.“

„Stvarno si u kurcu tip. A rekao sam ti sve što si htio čuti.“

„Dobro, nazovimo to tako. Ali stvarno, ne vidim se nimalo u tome, i dalje stojim iza svoje odluke.“

„Ne znaš što propuštaš… Tomi ima neke izvrsne ideje.“

„A koja je Tomijeva funkcija ono?“

„On je nećak od… ministra“, nasmijao se.

„Da, dobro, nego u stranci?“

„Pa rekao sam ti. On je nećak od ministra, gdje ćeš bolju funkciju.“

„Ali što on radi?“

„Sto mu ćoškova, opet ti s tim radom. Više si puta spomenuo tu riječ u ovom razgovoru nego što je inače čujem u mjesec dana. Objasnio sam ti kako to funkcionira i ti to i dalje ne možeš shvatiti, jer nisi još u politici. Ne znam zašto toliko inzistiraš na tom radu?“ klimao je glavom i duboko disao.

„Pa ne znam, počeli smo pričati o tvome poslu i normalno mi je da te pitam ‘Što vi točno radite’. Samo nikako da dobijem odgovor. Ili barem nešto slično odgovoru. Svako pitanje mi je završilo u slijepoj ulici, pa, eto, inzistiram na tome da mi kažeš što vi tamo točno radite. Osim ovih pizdarija…“

„Vi radnici stvarno ne možete…“

„Čekaj malo. Si to rekao: ‘Vi radnici…’?“

„Da.“

„A tko smo to mi, radnici?“ prekinuo sa ga.

„Pa vi… kako se ono zovete…. radnička klasa, proleteri“, otvorenim dlanom je pokazao na mene.

„A ti si…“ uputio sam na njega.

„Pripadnik buržoazije“, podignuo je bradu ponosno.

„Daj, Zlatko, ne seri opet.“

„Što ne seri?“

„Pa sereš.“

„Možda ja serem, ali to je tako. Najviše para imaju oni koji najmanje rade i obrnuto. Pa ti samo radi…“ pogledao me.

„Izvrtio si riječi do maksimuma…“

„Pa što ti je tu čudno?“

„Oprosti, ali mi je jako čudno da ti pričaš išta što ima veze s marksizmom.“

Trgnuo se.

„Kakvim marksizmom?“

„Pa nego o čemu si pričao?“

„Pa o politici, proleterima i… buržoaziji. Nisam ni spomenuo taj… marksizam.“

Dok je izgovarao riječi buržoaziji i marksizam, pokretom ruke bi mahnuo po zraku i pogledom pratio to nešto.

„Ali…“

„Slušaj, nemojmo sad ulaziti u neke duboke teme, ne da mi se više o poslu.“

„Sad ti se više ne da?“

„Ne.“

Osjećao sam se isprovociranim.

Naslonio se na stolicu i pogledom opet letio preko polja koja su se prostirala ravno ispred njega. Gledao sam u njega i pokušao shvatiti što zapravo on gleda. Nakon desetak sekundi sam shvatio što radim i oblio me val tjeskobe pa sam prekinuo radnju.

„Čitaš li ti novine?“ pitao sam ga.

„Pa i ne baš.“

„Internet portale?“

„Ne.“

„Knjige?“

Skupio je obrve i s polugađenjem klimao glavom lijevo-desno.

„Zašto me to pitaš?“

„Pa zato jer ne znaš ništa o politici…“ pokušao me je prekinuti, “…dobro, o politici u užem smislu riječi, nisi nešto previše informiran, nemaš fakultet, ne želiš raditi…“

„Što želiš reći?“ prekinuo me.

„Pa koje ti kvalitete nudiš na tržištu rada, ajmo to tako nazvati. Koje je tvoje znanje?“

„Opet ti s tim tvojim radom i znanjem, ti baš nikada nećeš shvatiti. Možda stvarno nisi za politiku. Ima ljudi koji su voljni raditi i imaju znanje i oni neka se takmiče na tržištu rada i znanja. Ja nisam jedan od njih“, pokazao je na sebe i podsmjehnuo se. „A oni neka rade i primjenjuju svoje znanje“, pokazao je na mene. „ Na meni je da to znanje i taj rad iskoristim na pravi način. Jer, odluke su ipak, stvar politike“, zadovoljno se namjestio.

„A na temelju kojeg znanja ti možeš donositi te odluke?“

„Nije ni bitno. Odluke su već donesene, ti moraš samo dignuti ruku i ako te netko nešto pita, reći što treba reći. Čista politika.“

„I to je to. Digneš ruku. To je tvoj uloženi rad.“

„Da…“ zadovoljno se smiješio. „I u određenom trenutku bi se taj rad trebao isplatit.“

„Kako to misliš?“

„Pa, mislim, da ne idem sad u detalje, ali doći će vrijeme kad će moje podizanje ruke početi imati cijenu. Službenu cijenu. Ispočetka manje, a poslije, nadam se, sve više i više…“ trljao je dlanove.

„A što misliš otkud taj novac?“

„Što ja znam“, ispuhnuo je dim.

„Misliš da to nisu nečije plaće u pitanju?“

Trgnuo sam ga iz njegovog lebdenja po marginama realnosti.

„Kakve plaće?“ uhvatio se za koljeno, ispružio prste kojima je držao cigaretu, podignuo je bradu, i evo ga: „O čemu ti pričaš?“ političar je nastupao.

„Pa ono, otkud te pare. Pale iz vedra neba da se plate političari?“

„Ma što ti pričaš? Kako možeš to govoriti?“ sav se uzjapurio i gledao me jako politički.

„Ok, dobro, što misliš otud pare da se plati tvoj glas?“

„Pa… i iz stranačkih fondova.“

„Pa zašto ti onda ne daju plaću i skrati se priča?“

„Ne ide to tako. Ne još, moram se prvo dokazati“, nakako je čudno iskrivio ovaj dokazati dok ga je izgovarao.

„Kako misliš dokazati?“

„Pa moram sudjelovati u jednoj akciji koja donese neke pare i glasove pa ću dobiti minimalac.“

„Akciji?“ ponovio sam njegov iskrivljeni govor.

„Ne mogu ti više reći o tome.“

„Tajnoviti Zlatko. O svemu priča, a ništa ne smije reći.“

Samo se nasmijao.

„Ali samo još jedna stvar, ako te mogu pitati.“

Opet me je pogledao politički.

„Nešto što si spomenuo…“

„Što?“

„Pa rekao si da je na tebi da to znanje i rad, nas radnika, ti, političar, iskoristiš na pravi način“, naglasio sam nas i ti.

„Da.“

„Znači dizati ruku po naredbi je taj pravi način?“

„Nemoj me opet s tim. Znaš kako to ide. Odluke su stvar politike.“

„A što je po tebi politika?“

„Pa to.“

„Znači ti doslovno dižeš ruke u određeno vrijeme i za to bi trebao dobivati pare.“

„Nadam se.“

„Mi se ne razumijemo ovdje, Zlatko. Između ostalog, te pare je netko zaradio, to si trebao naučiti na ekonomiji.“

„Da.“

„Ali taj netko nisi ti.“

„Nego tko?“

„Pa radnici koji se trgaju da prehrane obitelj. I radi takvih stranačkih fondova ne dobivaju plaće po par mjeseci. Jer misliš da je to realno za sagledati?“

„Pa je, ali ne ide to tako.“

„Nego kako?“

„To stranka rješava“, mahnuo je rukom i skrenuo pogled.

„Da, znam da to stranka rješava, samo pitanje je kako.“

„To nije moj problem. Ne mogu se ja petljati u stranačke financije i odluke, rekao sam ti, ja sam tu da dižem ruku i sasvim sam zadovoljan kuda to vodi. Samo da eliminiram još taj ostali rad i …“ stisnuo je šaku.

„Znači, apsolutno te ne zanima što se događa oko tebe.“

„Zanima itekako.“

„U kojem pogledu?“

„Pa… ono, prepoznati dobru priliku. S kim i šta, kužiš?“

„Jasno, ali znači samo i isključivo osobni interes.“

Nije mi odgovorio. Vrtio je žarom po rubu pepeljare i gledao negdje pored mene. „Pa više-manje da“, nadovezao se nakon kratkotrajne tišine. „Kad pogledaš, što mi u životu preostaje osim toga. Navikao sam na te pare i moram ih imati. Kakav je to buržuj bez para…“

„Rekao sam ti da prekineš s tim pizdarijama. Jesi ti svjestan da će ti starci jedan dan ostarjeti i umrijeti?“

Pogledao me je. „Jesam.“

„I da ti, nakon što potrošiš njihove zalihe, moraš preživjeti kao političar, po zanimanju.“

„Da, jasno mi je.“

„Jesi li ti svjestan koliko je to para u pitanju?“

„Pa ono.“

„Je li ti znaš koliko tvoj stari zarađuje?“

„Otprilike.“

„Je li ti znaš koliko je prosječna hrvatska plaća?“

„Otprilike.“

„Pa gdje ti misliš takve pare zgrnuti, ako ne radom. Završiti ćeš u zatvoru.“

„Neću. Političari ne završe u zatvoru.“

„Završe, završe.“

„Oni pravi ne.“

„Zlatko, zajebati ćeš se tek tako.“

„Neću.“

„Pa ti tvoji stranački kolege, nisu oni od jučer. Jebe se njima za tebe.“

„Ne možeš to govoriti, ne znaš što ja znam.“

„Istina, ali ne možeš mi reći da imaš povjerenja u te ljude.“

„Imam. U neke od njih.“

„Daj, ozbiljno?“

„Imam.“

„Naivan si.“

„To nije tvoj problem.“

„Pa možda i je“, naslonio sam se laktovima na stol i dlanovima podbočio bradu. Gledao sam ga ravno u oči. Ispočetka me nije shvatio. Onda je polako zakrenuo glavu.

„Ma što ti pričaš? Kako je to tvoj problem?“

„Pa, kako si ti to divno rasčlanio marksizam na proste faktore i podijelio nam uloge radnika i vladara, na meni je, kao radniku, pravo da znam kuda idu pare koje ja dam vladarima ove države.“

„Ja nisam spominjao marksizam i ja mislim da to nije tvoje pravo“, lupao je kažiprstom o stol.

„Možeš ti misliti što hočeš, ali kad ti se milijuni radnika digne na noge, brzo ćeš promijeniti mišljenje.“

„Ma što ti pričaš?“

„Jebote, Zlatko, dok se ti igraš političara, dobro ugojen od strane staraca, država je u žešćem kurcu.“

„Dobro, i?“

„Pa jel’ se pitaš zašto je kurcu?“

„Vjerujem da ćeš mi ti sad reći“, uzeo je dim i pogledao kroz prozor. Pravio se da ga ne zanima razgovor.

„Pa radi takvih k’o i ti.“

Zastali smo. Spustio je cigaretu na pepeljaru i pogledao me. Nije mogao vjerovati što sam mu rekao. Nisam ni ja.

„Što si rekao?“

„Čuo si me.“

„Čuo sam nešto, ali ne vjerujem da si to rekao.“

„Onda si dobro čuo.“

 

[15]   Opet.

 

[16] Djelovao je tako.

 

[17] Iznenadio me ponovno. Preuzeo je potpunu kontrolu nad razgovorom.

 

[18] Morao sam, jer da sam tad krenuo, ne bi dobro završilo.

 

 

 

Fotografija: jppi @ morgue file free photos

 


Luka Murina: Intervju s političarem (I)

Luka Murina, roman „Dnevnik jednog političara“, Edicija Katapult, Studio TiM 2013.

 

INTERVJU S POLITIČAREM

 

Zlatko je bacio opušak na pod i ugasio ga pokretom noge[1] . Ulazi u ograđeni dio terase.

„’Di su svi nestali?“

„Popili su kavu i morali su ići.“

„’Očeš ti još?“ kako je ušao tako je došao do đezvice i natočio si kavu u šalicu.

„Može“, pružio sam šalicu.

Natočio je, vratio mi šalicu i sjeo.

„E super, sad kad nema njih mogu i tu pušiti“, već je držao kutiju bijelog Marlbora i vadio cigaretu iz nje. Ponudio me.

„Neću, hvala.“

Spremio je kutiju i zapalio cigaretu.

 

Moderato

 

Tu mi je sad sve počelo biti bitno. Svaki njegov pokret bio je tu s razlogom. Da oda jedan veliki misterij, um jednog političara, i ja sam osjećao neopisiv poriv da sve to pratim. Pružila mi se prilika da iz prve ruke pričam s političarem i pokušam koliko-toliko doprijeti do mentalnog sklopa takve jedne osobe. I to s vremenom, nadam se, statistički pratiti. Raditi dijagrame, proračune, algoritme, što god je potrebno da se stvori korelacija u kauzalnosti, jer kad-tad će Zlatko zbog nečeg završiti u novinama. Samo je pitanje hoće li sjesti u neku fotelju pa napraviti neko veliko sranje ili će samo napraviti sranje. Od sad je sve prepušteno njemu…

Sjedio je jednom rukom naslonjen na koljeno, a drugom je pušio cigaretu. Igrao se sa žarom i povremeno gledao u njega dok je većinu vremena gledao kroz staklena vrata. Vrtio je tu cigaretu po rubu pepeljare i onda ispuhivao dim u žar da se stvori još pepela na vrhu. I tako u nedogled[2].

Vidim ga kako sjedi u svojoj sobi, isto ovako kako sada sjedi ovdje i igra se cigaretom, i vjerojatno ne radi ništa kreativnije od te radnje. Mislim da nije daleko ni na sastancima stranke. Ja u tome čovjeku ne vidim ideju. Doslovno. Kad sagledam cijeli njegov život, ne sjećam se niti jedne njegove dobre ideje, a da nije bila izrazito oportunističke prirode. I nije da mu zamjeram na tome, ali… Sad on sjedi na tim sastancima, ne radeći ništa, tu i tamo mu se da pa malo radi na promociji stranke pa si zatrpa garažu pizdarijama… Proslavice, obljetnice, putovanjca, sva ta preseravanja na račun stranke, i sve to skupa sjajno izgleda. Ali ne zarađuje on baš neke pare. A troši podosta. Čovjek se navikne, starci jedan dan umru, zaliha se rastopi i imaš tipa od četrdeset i nekoliko godina, možda u braku, vjerojatnije ne, koji nema više pokrića za život. To i ne bi bio neki bed samo po sebi, da ovaj nakon dvadeset i nešto godina u stranci nije već ostvario neke veze. Stisnut u kut i po prvi put suočen s hrvatskom realnošću, već vidim kako s par svojih pametnjakovića kreće po mirovinu. Cijeli njegov život, u vlastitoj projekciji, prošao mi je kroz glavu dok je on popušio[3].

Ispio je gutljaj kave. Kako se nagnuo prema naprijed, stolica na kojoj je sjedio malo se iskrivila. Zlatko je imao kojih sto kila i dobro je popunjavao tu stolicu.

„Zlatko, pa koliko ti kila imaš? Stolica ti se sva iskrivila.“

„Ma to su ove jeftine stolice, sve su krive neke. Starci nikako da kupe neke normalne[4] .“

„Pa koliko kila imaš?“

„Sto i četiri“, potapšao se po trbuhu.

„U jebote, Zlatko. Sve u pasu, a?“

„A jebiga. Moram sad na dijetu ići.“

„A da?“

„Rekla mi doktorica“, vadio je novu cigaretu.

„Pa što je?“

„Pa taj neki tlak, pa srce, pa ovo, pa ono.“

„Pa što je rekla?“

„Da moram smanjiti pušenje, jesti kuhanu hranu s masu povrća, da se moram prestati živcirati oko pizdarija jer da će me srce strefiti, da imam tijelo pedesetogodišnjaka… I tako, te standardne gluposti.“

„Pa nisu to baš standardne gluposti.“

„Ma da, dobro…“ i dalje je vrtio cigaretom po rubu pepeljare, „…treba malo to kuhano jesti, smanjiti pušenje, nije to problem…“

„Nego?“

„To živciranje. Ja sam stalno živčan. Samo je pitanje da li manje ili više.“

„Pa ne djeluješ inače baš tako. A zašto si živčan?

„Pa radi posla.“

„Pa što je?“

„Pa uvijek nešto. Sad mi se ponudilo mjesto privremenog pomoćnika zamjenika voditelja tajništva udruge mladih.“

„Fino. Krenulo ti je znači?“

„Pa da, ali taj posao…“

„Što?“

„Pa tamo treba nešto i raditi, nisam ti ja za to. Imam odgovornosti, moram sudjelovati u organizaciji sastanaka… Svašta nešto. Mene ti to sve strašno živcira. A kako stvari stoje, odgovornosti bi trebale rasti, i to je ono što me brine. I to me sve skupa jako živcira.“

„Znači, živciraš se jer se brineš oko toga što se živciraš što moraš raditi, a prestao bi se živcirati kad bi prestao raditi.“

„Pa tako nekako“, podignuo je pogled s pepeljare i brzo ga vratio.

„Pa nije da si baš izmislio toplu vodu.“

„Ma da, dobro, blesavo zvuči kad to kažem, ali… ja ti ne mogu raditi.“

„Kako misliš ne možeš?“

„Pa ja sam buržuj, nisam ti ja ta radna klasa. To ti je meni sve strano.“[5]

„Buržuj? Od kud tebi uopće taj pojam? Jel’ znaš uopće što to znači?“ znao sam zašto sam ga to pitao. [6]

„Pa tako Tomi[7]  kaže… a znači, da netko drugi mora raditi, ali ne ja. Ili on.“

„I tako ti doživljavaš demokraciju?“

Tu se tek trgnuo, jer je shvatio provokaciju i obavio hitnu transformaciju u političara.

Stisnuo je šakom koljeno, uspravio leđa, a cigareta koja je donedavno šarala po rubu pepeljare uspravila se između kažiprsta i srednjaka koji su zauzimali prepoznatljiv politički stav.

„Kako to misliš?“

„Pa lijepo. Pa nije to smisao demokracije.“

„Ma… ne brijem ti ja na tu ideologiju i politiku.“[8]

„Ali ti jesi u politici.“

„Ma da, ali ne na taj način.“

„Nego?“

„Pa vidiš, to ti je sve pitanje stava.“

„Stava?“

„Da. Vidiš, na sastancima uvijek ima tih što krenu filozofirati i politizirati… a ja samo pričekam da oni završe i onda krenem. Pravim se malo pametan, malo ponovim što su oni rekli, par retoričkih pitanja i eto ti – Zlatko, političar. Ja sam svoje rekao, nikome ništa nije jasno, pitanja nema i to ti je to. To mi ide, nego samo taj rad nikako da mi sjedne…“

Jedva sam se suzdržao od komentara. Ali s političarem politički….

Sjedio sam i klimao glavom na sve što je govorio. I shvaćao sam što želi reći. Dok je pričao vrat mu je bio ispružen, brada malo podignuta. Prstima, kojima je držao cigaretu i mahao po zraku, bi svako toliko naglasio koju riječ. Da je kojim slučajem ton bio isključen, djelovalo bi kao da čovjek stvarno ima što značajnog za reći i da to govori iz srca. Taj njegov pristup je i jedini adut koji ima – počne blebetati o tko zna čemu, držeći govor tjela u kontradikciji s riječima. Jer, na kraju krajeva, tko ionako sluša političare? Tu i tamo se pojave na televiziji, izreže im se iz konteksta neka rečenica, laičkom uhu sve dobro zvuči, ako dobro izgleda …i potpomognuto ovakvim stavom čovjek bi mu čak i povjerovao. [9]

„Pa dobro, nego što onda s tom tvojom dijetom?“ vratio sam se na prošlu temu.

„Kako to misliš?“

„Pa rekao si da sljedeći tjedan ideš na janjetinu.“

„Ah, to. Pa od sljedećeg mjeseca ću početi.“

„A s pušenjem?“

„Pa evo, za početak pušim light. Prije sam pušio crveni…“ podignuo je kutiju sa stola i protresao je. „A i smanjio sam.“

„Na koliko?“

„Na kutiju“, bacio ju je na stol.

„Mislim da doktorica nije na to mislila kad je rekla da moraš smanjiti pušenje.“

„Da, znam, ali ne mogu. Preživčan sam kad ne pušim.“

Ugasio je cigaretu čiji se pepeo savijao pod vlastitom težinom.

„Dobro. A to s tom tvojom strankom i sve to…“

„Da?“

„Pa što ćeš s tim?“

„Pa ne znam.“

„Očito je da ćeš morati bar nešto raditi. A to…“ napravio sam gestu pružanja dlana prema njemu.

„A to nije opcija“, nadovezao se.

„Pa što ćeš?“

„Ne znam ni sam. Izgleda da na ovoj planeti ne postoji posao gdje možeš skoro pa ništa raditi i za to biti jebeno plaćen.“[10]

„Kuda ide ovaj svijet…“ Nakon što sam to rekao, oboje smo pogledali u neku neodređenu točku na vratima i klimali glavom lijevo-desno. I čudili se. Svako oko svoje stvari. On se uistinu čudio što na planeti ne postoji takav posao, a ja sam se čudio… [11]

Posegao je rukom za kutijom i izvadio cigaretu. Pogled mu je i dalje bio tamo negdje.

Zapalio je. Već nakon prvog dima žar se vrtio po rubu pepeljare.

„I dobro…“ rekao sam nešto tek tako da prekinem tišinu i vratim njegov pogled. „Na tim vašim sastancima… Što vi radite?“

„To ti ne smijem reći“, zauzeo je opet onaj politički stav.

„Ma dobro, ne moraš mi odavati političke tajne, nego ovako, inače. O čemu pričate na sastancima i to…“

„Pa evo, zadnji put smo pričali o tome gdje će tko sjediti na večeri s ministrom i o tome gdje ćemo i kada organizirati sljedeći sastanak.“

„I o tome ste pričali… koliko dugo?“

„Tri i pol sata.“

„Ti to meni ozbiljno?“

„Da. Sastanak prije toga smo bili u centru kod onog, kako se ono zove… nije bitno, i raspravljali kod kojeg mesara uzeti čevape za Prvi maj. I nešto sitno komentirali predstojeće lokalne izbore“, srknuo je gutljaj kave.

Osim sumanutosti njegovih riječi, pozornost mi je odvukla i njegova pojava. Ne bih htio ulaziti u njegove genetske predispozicije i izgled kao fizičku manifestaciju, ali očitost koincidencije sa stereotipom bila je na zavidnoj razini. Kratki, blijedi prsti po kojima se stalno motala cigareta, prorijeđena kosa gdje je frizura više skrivala proćelave dijelove, dobra količina sala oko pasa, stav koji je govorio sam za sebe, rečenice krcate kontradikcijama, osmijeh koji je bio sposoban nabaciti nakon što bi djetetu oteo slodoled… Sve je upućivalo da je on pravi političar.

Priča kao političar. Ponaša se kao političar. Izgleda kao političar. Druži se s političarima… Mora da je političar. Da ga jebeš. To što nije imao veze o politici, u užem smislu riječi, niti je imao namjeru saznati, nitko mu i nije mogao uzeti za zlo. Jer, on je ipak političar.[12]

„Znači da vi baš ništa ne radite?“

„Da bar. Uvijek se nađe neki pametnjaković koji je za akciju. I onda moraš ići raditi, jer bi inače ispao neradnik.“

„A to je daleko od istine?“

„Da…“ gledao je kroz prozor dok je odgovarao i nije bio ni svjestan što sam ga pitao.

„Imaš li kakve bilješke s tih sastanaka?“

Pogledao me je.

„Kakve bilješke?“

„Pa što ja znam, nešto u što pišeš o čemu ste pričali, što se dogodilo, nekakve planove…“

„Ne“, odmahnuo je rukom i nastavio gledati kroz prozor. Pripalio je cigaretu.

„Doduše, povremeno vodim dnevnik, tamo znam zapisivati neke stvari.“

„Dnevnik? Ti?“

„Da. Zašto ti je to čudno?“

„Ne, nije mi to čudno, nego me samo iznenadilo da ti vodiš dnevnik.“

„Pa, što te tu iznenađuje?“

„Ne znam, Zlatko, je li to sad bitno?“

„Nije.“

„Pa koliko dugo vodiš taj dnevnik.“

„Od… petog osnovne.“

„Daj ne seri!“

„Ne serem. Ne razumijem zašto ti je to tako čudno?“ izgledao je kao da mu je neugodno.

„Pa što ja znam. Ne znam nikoga naših godina da piše dnevnik. I to još od petog osnovne. Bez prekida?“

„Bez prekida.“

„Pa gdje su svi ti dnevnici. Mora da ih ima masu?“

„Neki u garaži, neki na tavanu s knjigama, neki u podrumu . Bitne držim u sobi, a ostale sam dao staroj da ih spakira u kutije.“

„Bitne?“ Pogledao me. „Ti… dnevnici koje držiš u sobi? Zašto i njih nisi spremio s ostalima?“

„A ne, to su vrlo osobne stvari. To je na sigurnome. U ovima ostalima sam ionako samo pizdarije pisao pa mi i nije bitno, makar završili u smeću.“

„Pa dobro, ‘oćeš mi reći više po čemu su oni posebni?“

„Neću“, zadovoljno je ispuhnuo dim cigarete.

„Znači cijela ova priča nizašto?“

„Izgleda.“

Imao je neki bahati mot dok mi je odgovarao. Kao da je tražio da ga molim. Gledao me tako par trenutaka, a onda se zaigrao žarom cigarete. Neko vrijeme smo šutijeli i gledali u vrt koji je venuo pored terase. Okrenuo se prema meni i kao da me odmjerio.

„Znaš, ipak ću ti reći.“

Da. Odmjerio me.

„Da?“

„U sobi držim prve dnevnike. Iz petog osnovne. Ti su mi najdraži…“

„Što je u njima tako posebno?“

„U njima sam otkrio svoj životni smisao. I dan danas se držim nekih stvari koje sam tamo napisao. To ti je meni nešto k’o ona, kako se zove… Biblija.“

„Kao, na primjer?“

„E, to ti neću reći. Stvari koje su tamo zapisane su moja privatna razmišljanja i ne djelim ih s nikim.“

Skrenuo je pogled. Gledao je kroz vrata kao da se vani vodi bitka epskih razmjera i potpuno me ignorirao.

„Pa kako to da si uopće počeo pisati dnevnik?“

„Molim?“ I dalje je gledao van.

„Pa kako to da si uopće počeo pisati dnevnik?“

„Bio je to kao neki izborni iz hrvatskog….“ pogledao me. „Došla je učiteljica i pitala da li bi netko vodio dnevnik. Kako se nitko nije javio, rekla je da onaj tko vodi dnevnik ne mora pisati ostale sastavke i diktate. Ja sam prvi digao ruku“, nalijevao si je još kave i gestom me ponudio. Odbio sam. „I tako sam počeo voditi dnevnik. Prvo mi je nona pomagala, a poslije sam čak morao nešto i sam pisati. I tako je krenulo…“

Riječi su mu zvučale uvježbano. Ovo nije prvi put da priča tu priču. Više uopće nije bilo bitno da li ga slušam ili ne. To je valjda u rangu kad djed priča unucima priču i oni bi trebali pozorno slušati. Samo što je ovo priča koja se priča prije radnje same priče i ja utjelovljujem unuke i pokušavam pozorno slušati. Kako bi mogao pričati svojim unucima o djetinjstvu i životnome putu velikana hrvatske politike.

Zagledao se kroz prozor i posegao za novom cigaretom. Zračio je nekom sjetnošću.

„Tada sam i prvi put…“ zadržao je dim pa tek onda nastavio, „…otkrio svoj životni poziv.“ Zastao je nakratko gledajući naprijed. „Morao sam napisati što ja mislim biti kad odrastem.“ Izgledalo je da više priča s oknom prozora nego sa mnom.

„I? Što si napisao?“

Trgnuo se lagano.

„A ne, ne. To ti neću reći.“

„Daj ne seri, pa ne možeš mi tako na pola sve govoriti?“

„Pa tada sam, zajedno s učiteljicom, došao do zaključka da ja želim biti političar.“

„Ali ti si prvo išao na ekonomski, pa si zapeo na drugoj godini, pa si išao na strojarstvo pa si… koliko si ispita dao?“

„Pet.“

„Znači nisi ni semestar očistio.“

„Pa što želiš reći?“

„Pa ako si htio biti političar, zašto si odustao od ekonomskog i uopće išao na stojarstvo?“

„A to“, odmahnuo je rukom. „To su bile želje staraca.“ Napravio je neki mot kojim je ukazivao na kat kuće.

„I? Zašto nisi završio?“

„Pa jer su to bile njihove želje. Stara je željela da idem na ekonomski faks jer me može ubaciti u posao da jednog dana preuzmem firmu… i ja sam išao.“

„Pa gdje je zapelo?“

„Pa išao sam na ekonomski faks. To je i htjela. Čak me natjerala da nešto i naučim. Ali kad sam skužio što me sve čeka ako diplomiram… A ne, ne.“ Mahao je prstima i poprimio prijeteći izražaj van ikakvog konteksta. Svako toliko bih si isključio ton i doživljavao ga samo u govoru tijela. Kad bi se ponovno vratio u priču doživio bi lagani šok. Njegove su riječi i govor tijela bili usklađeni samo u, hajdemo ih nazvati, opuštenim situacijama. Kad bi se pretvorio u političara, nestao bi bilo koji trag usklađenosti. Svaki od vrsta govora vodio je svoju politiku. Možda je zato on i bio političar. Što bi više laprdao to bi imao ozbiljniji stav.[13]

„Pa si išao na strojarstvo?“

„Da.“

„Odmah?“

„Ne, nakon dvije godine.“

„Čega?“

Pogledao me malo čudno.

„Kako misliš čega?

„Pa što si radio te dvije godine?“

„Ništa.“

„I onda na strojarstvo?“

„Da.“

„Pa nije strojarstvo nešto lakši faks.“

„Pa znam.“

„Ali..?“

„Što ali?“

„Nije ti se učilo na ekonomskom pa si išao na strojarstvo. Nema logike.“

„Stari je htio. Jer da me on može ubaciti u svoju firmu.“

„Ali?“

„Ali sam odmah namirisao rad…“ klimao je glavom u neodobravanju.

„I dobro. Na strojarstvu si bio onda, šta, pola godine, godinu?“

„Tri godine.“

„Pet ispita?“

„Da.“

„Dobar si.“ Osmijehnuo se. Je li moguće da nije primjetio ironiju? Je. Ili to njemu uopće nije ironija? „I onda?“

„I onda opet ništa. Dok nisam upoznao Tomija. On je nećak od nekog ministra.“ Bio je nekako sretan dok je to govorio. Čak je pustio cigaretu da se dimi na pepeljari. „Bake su nam bile susjede, tako da smo se i od prije znali, ali smo se tek onda službeno upoznali. Pričali smo malo o životu, bili par puta vani i on me je pozvao u stranku. Ogranak za mladež. Rekao je da me vidi kao političara i da ako se držim njega će mi biti dobro.“

„I kako je to u početku izgledalo?“

„Pa sastančići, domjenci, u početku su bila i neka predavanja…“

„O politici ili?“

„Ne bih znao. Nisam slušao. I tako malo, po malo…“ Uhvatio se cigarete.

„Što?“ Trgnuo se kad sam ga upitao.

„Što, šta?“

„Pa rekao si malo, po malo… Pa te pitam što malo po malo?“

„Aha, taj… politički život.“

„Ali nisi ni u jednom trenutku spomenuo politiku. Ni što bi ti tamo trebao raditi.“

„Pa ta dva pitanja me ne intreresiraju baš.“

„Kako te mogu ne interesirati, pa…“

„Vrlo jednostavno. Gledaj. Jednostavno me ne interesiraju“, raširio je ruke.

„I što Tomi kaže na to?“

„ Pa ni njega ne interesiraju. Zato i radimo sve to.“

„Što?“

„Pa to da ne radimo.“

„Buniš me malo. Ti mi želiš reći da vi imate posao kojemu je traženje što manje posla zapravo posao.“

„Moglo bi se i tako reći“, gledao me u čudu.

„Ali opet radite.“

„Da…“ osmjehnuo se i pripalio cigaretu. Jedna je već gorjela na pepeljari. „Ali je samo pitanje koliko i za koje pare.“

„Znači ti ipak možeš raditi.“

Ustuknuo je.

„Pa mogu si dozvoliti malo rada za pozamašnu nagradu“, zvučao je kao da se opravdava. Imao je nedefinirani osmijeh, ili više podsmijeh. Kao da zna nešto što ja ne znam, ili se bar pravi, i neće mi to reći.

„Pa dobro, je li možeš živjeti od politike?“

„Pa i ne baš. Zasad. Ovo je samo pripremanje terena.“

„Za što?“

Pravio se da me nije čuo.

„Za što?“ ponovio sam glasnije.

„Što za što?“

Stalno je to radio. Valjda profesionalna deformacija. Bubno bi nešto i onda se pravio blesav i morao sam mu sve ponovno prepričati. I onda me hvatao za riječ. Tu je valjda vrebao svoje političke sugovornike u zamku. Pustio ih da krenu prepričavati što je on upravo rekao i onda im ulijetao s politiziranjem. Hvatao sugovornika u verbalne besmislice vlastitih riječi.[14]

„Pa rekao si da je ovo samo pripremanje terena. Za što pripremaš teren?“

„Pa to ti je zapravo teško za objasniti. Ne možeš to shvatiti osim ako nisi u politici.“

„Isprobaj me.“

„Radije ne“, zagledao se opet u svoju nedefiniranu točku kroz prozor.

„Dobro…“

„Dobro. A ti? Čime se ti baviš u zadnje vrijeme?“ gledao je kroz prozor i vrtio žar po pepeljari.

„A znaš nas radnike, sa svime po malo.“

 

 

[1] Kao na filmu.

[2] Prvi zaključak bio bi da političari imaju dobro razrađene tehnike kako (po)pušiti.

 [3] Cigaretu.

 [4] Pod normalne je mislio na rukom ispletenu vrtnu garnituru napravljenu od tajlandskog bambusa koja je cijenom premašivala deset prosječnih plaća i koju su planirali kupiti. Samo boja koju su oni htjeli ne postoji, pa samim tim ne mogu kupiti ni garnituru. A kako ništa osim toga nije zadovoljavalo njihov profinjen ukus, privremeno su kupili najjeftinije plastične stolice na sklapanje i pripadajući stol. Privremeno traje i dan danas.

[5] Šok i nevjerica.

 [6] Oboje znamo da Zlatko nije baš nešto načitana osoba, a to je i potvrdio tako što ga uopće nije iznenadilo moje pitanje.

 [7] Tomi je inače, ni manje ni više, nego nećak od ministra i osoba koja je Zlatka uvela u političke vode.

 [8] Nevjerica. Ovaj put još veća.

 [9] Isto kao što mu i ja sad vjerujem… 

 [10] Ovako direktno ipak nisam očekivao.

[11] Mislim da je jasno čemu sam se ja čudio.

 [12] U širem smislu riječi.

 [13] Obrnuto proporcionalno, reklo bi se.

 [14] Nije loše za političara.

 

 

 

Fotografija: jppi @ morgue file free photos

(Ne)popularnost i (ne)razumijevanje

Danas sam listajući Novi list u Mediteranu naletio na članak Maje Hrgović o tome kako se Ivani Simić Bodrožić dogodilo nešto što bi se moglo podvesti pod kratku i jasnu frazu “imao pa nemao” (namjerno ispuštam onaj “dabogda”), odnosno to nelagodno “prokletstvo” da si posve nenamjerno, nesvjesno, nenadano, takoreći ničim izazvan ponesen na rukama ostrašćenih čitatelja, da si “popularan”, e da bi u drugom trenutku, iako si činio sve isto, ako ne i bolje nego do sada, bio pušten na tlo uz manje ili više zvučni udar. Otprilike bi se tako dalo sažeti sam meritum stvari, ali koji ne govori o Ivani Simić Bodrožić kao autorici (da se razumijemo, ja nisam njezin čitatelj, pa samim time ne želim biti ni osporavatelj niti apologet), nego govori o tome kako je, eto, “biti popularan” nešto vrlo vrlo fragilno, nešto uvjetovano s jako puno faktora, od kojih je najveći i najvažniji faktor mašinerija koja te učini “popularnim” e da bi te u drugom trenutku napustila. Zacijelo se radi o nelagodi koja ostaje potom, o gorčini u ustima, o osjećaju ostavljenosti, o osjećaju koji je teško prispodobiti jer su te “voljele” mase, da te drugom prilikom više “ne vole”, ne cijene, ne trebaju, nisi im više idol, ne cijene te ni suhu šljivu.

Malo je tu na stvari nešto što bi se moglo nazvati kvaliteta, nešto što govori o autorici Ivani Simić Bodrožić, a puno je više na stvari to da je ovdje riječ o tom ružnom, nelagodnom miješanju krušaka i jabuka, o podvođenju pod zajednički nazivnik stvari kao što je književnost i “popularnost” jer, iako laska, iako je ugodno iskustvo stajati na ramenima obožavatelja, iako je lijepo biti na vrhu, ono što potom dolazi je dugi spust koji uništava i najsmjelije i najvrlije, pa što ne bi i nas posve obične, ljude od krvi i mesa, opterećene taštinama, malim ljudskim arogancijama, napuhanostima, jasno, i onim dobrim stranama, ali koje će u trenutku pada biti uvijek i stalno u drugome planu. Ruke koje te ponesu nisu ni vjerne ni lojalne, nisu to ruke prijatelja, ljubavnika, čovjeka dio tebe, brata, sestre, to su ruke prolaznika koje, ponekad jer su značili tek lajk, a ponekad jer su povedeni licemjerni malograđani, uzmu i ostave, to su i naše ruke, naše misli, naši lajkovi na fejsu, naše “sviđanje”/”nesviđanje” ovisno od pumpanja mašinerije, rada protokola popularnosti, slučajnosti, potrebe samoga “stroja” za održavanjem iluzije koja se zove “xx minuta slave” za potrebe samoodržavanja.

Iako vjerujem da je Ivana dobra autorica koja ima i snage i volje i energije nadrasti sve pa tako i ovu banalnost, ipak je primjer kako se stvari ne bi trebale odvijati, kako “biti popularan” i “biti pisac” nije ni isto ni slično, kako zapravo, sve to skupa ni nije drugo nego poigravanje s našim sitnim taštinama koje će rado prihvatiti zov “crvenih tepiha”, “komentatora tjedna, mjeseca, dana, godine”, razgovore s predsjednicima na kavi, televizijsku banalnost, a sve u korist vlastite štete na onoj strani vage koja se zove “biti pisac”, a što znači biti osamljen sred mnoštva, onaj koji piše, a da ni ne zna zašto piše, onaj koji je sve to činio ne bi li ostao i dalje osamljen sred mnoštva, onaj koji je, pa iako ne posve, ali ono barem djelomično drugačiji od drugih, koji nije tu da bi bio popularan, nego da bi kazao nešto što ni sam ne umije prispodobiti pa tako ganja tu fantazmu do kraja. Jesam, u tom sam smislu romantičar, u to sam smislu možda i mističar i metafizičar, ali jedna je jedina stvar koju uvijek i stalno govorim svim svojim autorima, svim suradnicima, svima: budi prisutan, ali ne daj se prevariti od iluzije, od varljive i prevrtljive mašinerije, od lažljive industrije “popularnosti” s kojom nemaš i nećeš imati nikada ništa.

Ova druga tema naizgled nema nikakve veze s prvom, ali mislim da je ipak ima, barem utoliko što se opet radi o (ne)razumijevanju ili reakciji na prvu loptu, ili možda nečemu drugome, naime u istom je tom listu, negdje prije tjedan ili dva jedna druga naša poznata autorica Tatjana Gromača rekla da se osjećala prevareno zbog svih onih napisa o Laszlu Krasznahorkaiju, o njegovoj knjizi Rat i rat, i na čemu joj zahvaljujem na hrabrosti kojom je barem nadrasla onu snobovsku laskavost neznalica koji bi se upuštali u opservacije o njegovom romanu a da nisu razumjeli ni jote. Ne zato što je Krasznahorkai nerazumljiv pisac, nego zato što se radi o nečemu drugome, o posve drugom registru književnosti od one na koju smo navikli u domaćim vodama ili na tsunamičnom valu prijevoda srednjoeuropskih pisaca koji glume angloameričke s (novo)povijesnim pseudoprozama, o nečemu što izlazi iz okvira mučnog premetanja po “banalnostima zla” ili literariziranja svakodnevice kulturoloških dosadnjakovića ili one predrasude s kojom smo same sebe prikovali uz “postjugoslavenski autor – postjugoslavenska tema” i tlapnju da “strani izdavači baš to žele od nas”.

Ne znam zašto Tatjana Gromača nije naišla na ništa zanimljivo u romanu Rat i rat, koji je, štono Jergović kaže, književnost za književnike, pa je samim time već prilično sužen prostor za njegovo razumijevanje. To je otprilike na onome fonu koju spominje Coelho kada govori da je Joyce “sam stil”, ili one što se u nas da čuti “da je Kamov zastario”. Ne bježim od mogućnosti različitih kvalifikacija nekoga djela, ali… Nerazumijevanje nije opravdanje. Tim više što od Tatjane Gromače očekujem da kaže nešto više, barem u stilu “ovaj roman ne funkcionira jer…” Je li iznevjereno očekivanje od romana koji je unaprijed znan kao vrlo teško, eshatološko-soteriološko metafikcijsko štivo ili je navika čitanja toliko snažna da se s drugačijim ne možemo nositi. Što bi tek onda bilo s nekim Bretonom, De Chiricom, nekim povijesnoavangardnim materijalom…

Dosada/zanimljivost nije mjera, popularnost nije istina, a vodiči za ljetnu lektiru su glupost koju ćete nadvladati tako da dođete na Tiskov kiosk i provjerite što ima nova.

Istinsko iskustvo čitanja sa svime time ima veze kao i ovo ljeto s lanjskim snijegom.

Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Vesna Krmpotić: Priče pjevice

Leptirov prah
Leptirov prah ostade lebdjeti u zraku poslije leptira. Više se ne zna kako je izgledao leptir – je li bio velik, žarko šaren, malen, blijedo jednobojan? Ne vrijedi pitati, jer i nema drugog svjedoka.
Leptirov prah, letni prah, ostao je časak u zraku, prelagan da bi pao. Prenestvaran da bi ostao kao trajan trag. Svejedno, mi smo zahvalni leptiru, božanskom poletniku, za njegov tanani potpis u zraku.
Prah bez leptira svjedoči leptira, sloboda bez osloboditelja, san bez sanjača, vijest bez vjesnika, trenutak bez vremena… svjedoče da jest ono čega za oko nema.

 

Bilo jedno takvo vrijeme
Bilo jedno takvo vrijeme kad su ljudi oslijepili za svjetlost sunca, a mogli su još samo malo vidjeti sjaj svijeće. Oni nisu ni primijetili da je tako, i da je nekada možda bilo drukčije. Suncu se to dalo nažao, pa je htjelo pomoći ljudima. Smišljalo je kako. Nije bilo druge: preobuklo se u svijeću i sišlo među ljude. Oni su ga vidjeli, i to je bilo u redu. Onda im sunce-svijeća poče sve jače svijetliti i govoriti im da ima jedna svijeća nad svijećama, i da će je njihove oči uskoro moći vidjeti.
Ostatak priče je poznat.
Opaska: I presamilost ne samo da može ne uroditi plodom, već i ohrabriti daljnje sljepilo.

 

Bio jedan dan
Bio jedan dan koji nije htio proći.
Nije se moglo sa sigurnošću utvrditi da li se radilo o najljepšemu ili najstrašnijem danu. Nitko od stanovnika toga dana nije to znao. Ni sam taj dan nije. Njemu je tek rečeno da učini sve, kako ne bi prošao. On je tako i učinio.
Ali utaman. Prošao je.
Najljepše i najstrašnije još se uvijek nadgornjavaju čiji je to bio dan.
Obično pitanje: Za što glasate?

Lada Vukić – Tri prozne minijature

Golub

Ptice

Poklepović je zbivanje pred vratima pratio kroz špijunku. Gospođa Dunić činila mu se posve izobličena kroz riblje oko. Usporedi li je s pticom, mogla bi proći za sovu; poduplane oči iza naočala s debelim minusom, te zgužvana i paperjasta kosa. Uporno je zvonila kao da podmuklo huče. Artritičnim je kandžama sjela na zvonce, trlja kljun o vrata i osluškuje krije li se Poklepović ili ne.
-Gospodine Poklepoviću, jeste li tu? Hitno je…
Buka na hodniku izvukla je van još jednu pticu.
-Dakle, da vidim o kojoj se tu vrsti radi… aha, o gavranu!
Sada je i ova druga zabila kljun u vrata, a oko u špijunku, pa je Poklepović od najezde ptičjih kreatura ustuknuo. Tiho se odmaknuo, te koraknuo prema balkonu gdje su samo deset minuta prije tu na rubu sjedila dva goluba. Na istom mjestu sada je ostala tek hrpica perja i obilje golubljeg izmeta.
-Pas, mater! – promrmljao je na glas, a zatim hitro okrenuo k ulaznim vratima. Tako ih je naglo otvorio da su obje posrnule, zabivši kljunove u njegova prsa označena ožiljcima kao neizbrisivom tetovažom iz rata.
-O! Gospodine Poklepoviću, malo ste nas iznenadili! Mislili smo da vas ipak nema, znate… zamucala je Dunićka skliznuvši papučama u ono što je on nazivao svojim teritorijalnim prostorom. Kako je Poklepović i dalje šutio, zbunjeno je nastavila:
-Jeste li vi čuli malo prije hice? Niste? Netko ovdje ima pušku i puca. Kako mislite gdje puca? Pa po golubovima. Tko? Da znam ne bih došla k vama! Dajte, pogledajte kroz prozor, još dva leže dolje pod našim balkonima. To je sve skupa deset mrtvih u zadnjih sedam dana.
-Zvuči kao da je rat u pitanju, gospođo!
-Gospodine Poklepoviću, netko je stvarno opasan i naoružan u našem ulazu ili u susjednoj zgradi. Teško je odrediti odakle meci stižu. Što vam to znači da je u pitanju vjerojatno zračna puška? Puška je puška moj Poklepoviću. Tko zna, danas golubovi, sutra ljudi…
Kad je nakon pet minuta ostao sam, najprije je očistio nered na balkonu, a zatim oprao ruke. Rastavio je pušku, te je dugo glancao, čistio, uljio, pa je obrnutim redoslijedom opet, kao da vraća film unazad, sastavio. Miris podmazanog oružja ispunio mu je nosnice donoseći spokoj poput sedativa. Uvaljen u fotelju, nakon dugo vremena je opet zaspao. Mljacnuo je u snu i progutao dobro poznati okus rata.

Pas

Dug

Zar je moguće da je umro, pitao se? Ako jest, kako bi se zvalo mjesto na kojem je završio? Pakao, rekla bi mama. Gorjet ćeš u paklu, kao da je čuje. Ali, nije mu bilo vruće već hladno. Došavši k sebi, činilo mu se da je iz njega izašao sav mulj i rijeka u koju je upao. Tada je začuo dahtanje i cvilež, osjetio balav jezik na licu.
Znači, tebi imam zahvaliti što sam živ, pomislio je i prešao mu smežuranim prstima preko rebara s kojih se objesilo mokro i olinjalo krzno.
-Dužan sam ti dlakavi…
Skinuo je dva broja veću odjeću, nabavljenu da što dulje traje, makar do škole, kako je objasnila mama. Nadao se da neće ništa primijetiti ako je povješa na obližnju vrbu i pusti da je zubato sunce pokuša osušiti. Ali, kako je privoljeti za psa! Sat vremena kasnije, doviknuo je nesigurnim glasom s kraja dvorišne tarabe:
-Mama!! Vidi! A da ovog ipak zadržimo?
-Na što to sličiš? – procijedila je stisnutih očiju praveći se da ne čuje postavljeno pitanje.
-Kao da te krava žvakala! Operi se, psa ostavi tu!
Bio je prepun nade, kad već nije kao inače još s vrata tiho posegnula za sačmaricom prijeteći da će njome napuniti psa. Taman je zagrizao u komad kruha s mašću i šećerom, kada je završila telefonski razgovor. Uhvatio je tek zadnje riječi… jer ja neću više obavljati vaš prljav posao!
Dugo je bez daha trčao za kombijem koji je za sobom u prašini, kao krvave tragove, ostavljao zgnječene makove. Ništa mu nije izlazilo na usta, samo rijekom natopljen zrak iz pluća. Kroz otvor na stražnjim vratima, još je jednom, prije no što je sve nestalo kao ružan san, ugledao dva klempava uha i par crnih očiju veličine dugmadi s kaputa. Duga, bijela cesta vodila je preko brda, stanjivala se u daljini i gubila u jednoj točki.

Nesanica

Nesanica

Gdje god je mogao nazivao ih je bučnim i napornim susjedima. S njima ni jedna večer nije prolazila mirno. U tri sata iza ponoći na repertoaru je moglo biti vođenje ljubavi ili psovanje i svađa. Vrisku njihove djece i rođendanska slavlja da ne spominjemo. Istina, i njega su zvali na jedan takav.
Začudio se jer tome je prethodio incident sa stablom u parku. Taman ga je zagrlio i… ništa drugo, kad je naišlo njih dvoje. Pitao se, što bi tek bilo da su ga, kao jučer, ugledali s uhom na klupi? S kažiprstom na sljepoočnici, susjed mu je dao do znanja što misli o tome. Nešto u vezi toga je htio i reći, ali ga je žena povukla za lakat i kazala mu neka ga ostavi na miru jer, nije li svatko na svoj način uvrnut?!
Kupio joj je i poklon za rođendan, dugo ga birao među parfemima vodeći računa o cvjetnoj noti koja bi joj odgovarala. A kada se našao na njihovom katu, vremena je bilo na pretek da prisloni uho na vrata, ne zbog kretanja s druge strane, već da ih osluhne.
Na kraju se vratio dolje u stan, odložio poklon na stol te nastavio osluškivati kako se izmiješani teški i laki koraci uspinju stepeništem, kako galama na gornjem katu u krešendu raste s noći, zamišljao sve ono što je upravo propuštao. U neko doba noći palo mu je na pamet da konačno pozove policiju, ali je kao i inače odustao.
A onda su jednom tiho iselili. Samo su se skupili, i kada se vratio s posla, njih već nije bilo. Vrata stana zjapila su širom rastvorena kao usta koja su iscrpila sve priče. Te je večeri do dugo u noć okretao jastuk, slušao ga s obje strane, ali i dalje nije mogao zaspati. Tišina je bila zaglušujuća.

Ilija Barišić: Sitne podvale (V)

Majstor u kući

Samo to se pitam; kad će više otići taj majstor? Vratio sam se s posla i zatekao ga u dnevnoj sobi s cimerom. Šutjeli su obojica, tupo gledali ispred sebe. Iznenadio sam se što ga ponovno vidim, mislio sam da će dosad obaviti posao. Počeo je raditi upravo kad sam ja odlazio na posao. Tu je dakle desetak sati, cijeli dan.

Kupili smo te police i dugo tražili nekoga tko će ih složiti. Nije tako jednostavno dovesti majstora u kuću, osobito za tako mali posao kao što je slaganje dviju polica.

Ovaj je došao tek na preporuku cimerove tete Mire. Njoj je slagao cijeli namještaj, tako da mu ovih nekoliko polica koje je nama trebao složiti stvarno nisu neki posao.

Pa zašto se onda toliko zadržao? Sjedi tu u sobi, pijucka pivu, šuti i ne pomišlja da ode. Cimer i ja pravimo mu društvo, moramo.

Prvo vrijeme, nakon što sam tek došao s posla, razgovor je još nekako išao. Pregledao sam montirane police, sa zadovoljstvom ustvrdio da je posao obavljen dobro, posebno onaj nezgodni izrez u šperploči za šalter koji ne radi i za kojeg moramo zvati električara. Sve je obavio odlično, samo ne znam zašto još uvijek tu sjedi i zašto pije već drugo pivo.

A naravno da nemamo o čemu pričati. Neobično brzo prošli smo sve ono tipično: što mu radi sin, što kći, za koga se udala, koliko joj muž zarađuje i kako je zadovoljan na novom poslu. Cimer je to odslušao barem drugi put.

Da bi onda, sasvim očekivano, razgovor stao. Šutio sam ne samo zato što nisam imao što za reći, nego i da majstor shvati da je vrijeme da ode.

No on nije odlazio. Šutio je i zamišljeno gledao u pod. Povremeno bi digao pogled, osvrnuo se po sobi, pogledao me u oči, pogledao cimera u oči, otpio gutljaj piva, i ponovno se zabuljio u prazno, u šare na tepihu, bjelinu zida, što već. Ostavljao je dojam kao da ni njemu nije previše ugodno. Pa zašto onda, pobogu, jednostavno ne ode!?

 

“Jeste li gledali utakmicu?” pitam nakon nekog vremena i tako odustajem od taktike diskretnog tjeranja mûkom. Ne da mi se više, nisam ja šutljivi tip. Uostalom, cimer tu taktiku ne-govorenja bezuspješno primjenjuje vjerojatno cijeli dan. Kad bismo razgovarali, moglo bi se činiti da taj čovjek ima razloga da ostane. Ne bi stvar djelovala ovako bolesno.

“Kak da ne, odlična tekma. Baš sam bil sretan kaj smo dobili,” rekao je majstor.

“Ali… izgubili smo.”

“Kak izgubili? Pa dobili smo Španjolce pet razlike”, začudio se majstor.

“A ne ne, nisam mislio na tu utakmicu. Nogomet, jučer, prijateljska.”

“Aha… ne, to ne znam”, rekao je nezainteresirano.

“To sa Španjolcima bilo je prije pet-šest dana. Rukomet”, objasnio sam, da opravdam njegovu zabunu, da mu ne bude neugodno. Ali baš njega briga.

“A da, može bit”, rekao je i potegnuo kratki gutljaj piva. Sad to pivo neće taknuti sljedećih pet minuta, minimalno.

 

Mogu reći da smo dobro odgojeni, i cimer i ja. Imamo osjećaj za pristojnost. Ja umoran s posla, ne pada mi napamet da odem i ostavim cimera samog s majstorom. Uostalom, cimer bi mi sigurno zamjerio. Cimera drži isti bonton; makar je ovako izgubio cijeli dan, zna da ne bi bilo pristojno sad me ostaviti samog s majstorom. I zna da bih ga kasnije vjerojatno zadavio.

“Mogu li vas nečim drugim ponuditi?” pitao sam, možda pomalo gladan. “Hoćete li još nešto popiti? Možda malo pregristi?”

“Ne hvala. Jeli smo ćevape. A imam još piva.”

“Aha. Dobro.”

“Davno je to bilo kad smo jeli ćevape”, javio se cimer, a zvučao je malo nepristojno, onako, ironično. “Sigurno nećete ništa?” pitao je, vjerojatno i sam gladan.

“Ne, stvarno, hvala, dobro sam”, rekao je majstor. “Drugo nešto bi meni trebalo”, dodao je tiho i zagonetno, više za sebe.

“A jel vam dobro pivo?” pitao sam i dodirnuo mlaku, dopola punu bocu. Tko zna kakve se to perverzne misli motaju tom majstoru po glavi, pomislio sam. Svakako sam htio izbjeći da ga glupi cimer pita što bi mu to trebalo, a ovaj mu izvali neku prostotu. Stvarno nisam raspoložen, sve ovo je dovoljno neugodno. “Nije bilo hladnih?” pitao sam cimera.

“Dobro je,” rekao je majstor.

“U frižideru je bila po jedna za svakoga. Ovu sam morao s balkona”, pojasnio je cimer.

“Dobro je, nema veze”, rekao je majstor.

“Ja nikako ne mogu toplo piti”, rekao sam. “Ne znam kako se dogodilo da ih ne staviš više u frižider”, prekorio sam cimera.

“Meni stvarno nije problem”, rekao je majstor. “Zapravo sam navikao. U ribičiju kad idemo uvijek tak bude. Prve budu hladne, pa onda toplije.”

“Što ih ne hladite u vodi?”

“Ma ne da nam se to. Navikli smo ovak, malo topliju pit. A kaj, i dok su hladne, pijemo polako pa se zgriju u ruci. Budu baš ovak.”

“A da, sporo pijete”, rekao je cimer, a ja sam ga odmah ošinuo prijekornim pogledom. Istina, već je vrijeme da majstor ode, dobrano nas je ugnjavio, ali nećemo valjda tjerati gosta tako napadno. Neka popije čovjek na miru, ne moramo i mi biti nepristojni ako je već on.

“Je, kad mi je ovak druga-treća piva. Onda sporije pijem. Guštam”, objasnio je majstor.

“A dakle, rekli ste, idete na ribičiju?” pitao sam. To se činilo kao dobra tema; i cimer je imao nekakav štap.

“Da, odem s dečkima prek vikenda i tak.”

“Jel pojedete ulovljenu ribu il je vratite?” nastojao sam razviti razgovor.

“A ne, ne. Poslikamo se i sve vratimo.”

“Jel plaćate to ribanje?”

“Da, neš sitno.”

“E, i cimer je nekad pecao, jel rekao?”

“Je, je, pričali smo o tome.”

“A jel vam pokazao štap, i onaj kolut koji ima?”

“Štap?” rekao je majstor, ne previše oduševljeno, ali meni dovoljno da odjurim u drugu sobu; po štap naravno. Zadržao sam se malo duže, usput provjerio mail i Facebook. U međuvremenu, iz sobe se ništa nije čulo; nisu ni riječi prozborili dok me nije bilo. Kako i bi, skupa su cijeli dan. Tek cimer nije imao što s njim razgovarati.

Donio sam štap i pitao za stručno mišljenje: “Evo, jel to dobro.”

“Da, to je to”, rekao je majstor nezainteresirano promotrivši štap.

Gledali smo štap neko vrijeme. Pa onda opet šutjeli gledajući u ništa. Cimer se prvi sjetio da odnese štap u drugu sobu. S velikim nezadovoljstvom primijetio sam kako se nije vratio tako brzo. Vjerojatno je iskoristio priliku da malo prosurfa, gad jedan.

 

 

***

 

Sjene su se produžavale, mi smo šutjeli. Nitko ništa nije govorio. Pao je mrak a nismo ni primijetili. Cimer je upalio svjetla i sjeo natrag na svoje mjesto preko puta majstora, bez riječi. Šutnja je trajala. Pogledao sam na sat… ne samo pogledao, promatrao sam sat, gladio ga na ruci. Morao sam tako, jer činilo se da zadnjih par puta kad sam provjeravao vrijeme majstor to nije primijetio. Znam da nije uzorna domaćinska gesta, ali taj čovjek je ovdje već jako dugo. Ovo je zadnji diskretni pokušaj. Iza toga, čvrsto sam odlučio, uzimam cimera za ruku, i majstoru govorim kako mi sad idemo van na piće. Imamo dogovoreno, a on neka ostane prespavati ako hoće. To je sljedeći korak, ne mogu još dugo ovdje s njim šutjeti.

A onda, mislio sam da sanjam, majstor je ispio svoje bljutave ostatke piva i ustao da izvadi mobitel iz džepa.

“Sina, moram…” rekao je kao da se ispričava. “Kad ćeš? Evo, pred ulazom ću te čekati…” govorio je u mobitel. “Znam, idem svejedno. Neću dugo čekat jer ćeš ti brzo doć… Ma ne znaš ti, ja znam da ćeš brzo.” Završio je mobiteliranje. “Evo, sin će sad doći po mene, idem ja”, rekao je kao da se ispričava što tako rano odlazi.

Dok smo se rukovali za oproštaj, nastojao sam suspregnuti nepristojni izraz olakšanja na svome licu. No sumnjam da sam uspio; cimer sigurno nije.

“Dobro, velika hvala na svemu. Sve ste odlično obavili”, rekao sam.

“Nema na čemu”, rekao je majstor, učinilo mi se pomalo ironično. Vrlo sporo krenuo je prema izlazu. Zastao je u hodniku. “Samo još da vidim jesam li zaboravio što od alata.” Načas se vratio i provirio u dnevnu sobu. Ali nije djelovao kao da traži zaboravljeni alat, više kao da kupuje još vremena. “Ništa, sve je tu valjda”, drmnuo je kutijom. “Hvala i vama, doviđenja.” Krenuo je prema izlazu jako polako. Tom čovjeku se stvarno nije žurilo.

“Eto onda, to bi bilo to”, rekao sam dok se ovaj vukao sitnim koracima kroz ne tako dugi hodnik. “Vidimo se dok će trebati druge police… Cimer, jesi platio čovjeku?” pitao sam reda radi, onako, da ne ispratimo čovjeka u nelagodnoj tišini, više retorički.

“Hm, platio”, zamislio se cimer.

“Nije”, požurio je majstor cimerovo prisjećanje.

“Nisi?” Prvo sam pomislio da me njih dvojica možda zezaju. Poznat sam po naivnosti u ovakvim situacija. “Nisi platio?”

“Pa nisam, to smo rekli da ćemo kasnije”, rekao je cimer opušteno.

“Nisi!” glasno sam rekao, kao eureka. “Pa što, što, kako…”

“He da, kasnije…” smješkao se majstor.

“Mislio sam, da ćemo, to s e-le-ktričarom!” rekao mi je cimer polako i bahato, kao da nešto objašnjava maloumnom djetetu. Potom se obratio majstoru: “Pitao sam vas: jel to sad sve gotovo, i kolko će nas sve ovo koštati. Vi ste rekli da moramo još to s električarom riješiti i da će onda sve biti gotovo, i da ćemo onda vidjeti koliko će nas sve to skupa doći. E, i onda sam nam otišao po pive.”

“S električarom to svjetlo koje vam ne radi, ovaj šalter iza police koju sam složil”, objasnio je majstor. “Hehe, a ne ovo. Nemam ja veze s električarom. Ja samo namještaj slažem.”

“Ahaa”, rekao je cimer prosvijećeno dok sam ja vadio novčanik. “A tako ste mislili… A ja mislio… Ja mislio da ste htjeli da vam platim kad i električaru, kad se sve riješi… Vidiš, vidiš.”

“Koliko?” pitao sam. I na majstorovom je licu najzad zablistalo olakšanje.

“Dvjesta kuna.”

“Pa stvarno malo. A cijeli dan ste radili”, rekao sam, ali nisam ni pomišljao da mu dam više od onog što je tražio, napojnicu ili slično. Previše nas je ovo sve izmorilo za neke velikodušne geste. Izvadio sam točno dvjesto kuna.

Na vratima, morao sam ga pitati: “Zašto ste šutjeli?  Zašto prije niste tražili da vam plati, ovaj cimer… dobar je on, ali malo…” zavrtio sam dlanom u visini glave. “Zašto?!”

“Sina sam čekal da dođe po mene, evo, sad mi je javil da je brzo sim… A fino smo se družili, ne?” rekao je majstor i požurio dodati: “Uostalom, došel sam na preporuku. Njegovoj teti sam radio velki posel, ja nju znam jako dugo, stari prijateli smo mi. Pa i mi smo prijateli, kaj ne? Dogovoril sam ribičiju s tvojim cimerom i… na preporuku sam došel. A nije ovo puno nofca.”

Zatvorio sam vrata, pa se izmoždeno i zapanjeno zabuljio u cimera. On je samo slegnuo ramenima.

“Šta ćeš. Dobro se završilo na kraju”, rekao je mirno. “Čovjek čekao da mu platimo. A ja već mislio da je neki manijak.”

“Panjino”, rekao sam i otišao po pidžamu. Bilo je vrijeme za spavanje.

 

iz zbirke priča „Sitne podvale“, Edicija Katapult, ZIGO 2012.

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

Ilija Barišić: Sitne podvale (IV)

Sudačka nadoknada 

 

U takvom su ozračju česti odlasci na WC samo odraz dosade i nemoći. Da se malo prošeta, a da nije potpuno besciljno.

U gužvi kraj WC-a Baggio će još jednom okušati sreću, s djevojkom koja se slučajno našla odmah kraj njega. Sudbina opet.

“Jel se zabavljaš?” pokušao je sa standardnom neutralnom uletnom formacijom.

“Aha”, rekla je. “S dečkom.”

“Imaš dečka?”

“Da.”

“Ja ću ti napraviti curicu.” I tako je Baggio učas promijenio formaciju u oštru napadačku, ali nije pomoglo. Kolutanje očima i ubrzani odlazak, dečku u naručje.

To je bio potez za publiku, rekao je u sebi Baggio.

 

Nešto neobično dogodilo mu se na povratku iz WC-a. Neka nepoznata djevojka opalila mu je šamar. Tek tako, nikad nije vidio tu curu, a ni od večeras mu nije bila poznata, lupila mu šljagu i nastavila u suprotnom smjeru, na podij. Gledajući za njom s rukom na užeglom obrazu, imao je osjećaj da to ima nekog smisla. Zašto je dobio pljusku nije znao, nije uletavao agresivno šlatalački večeras, nije se trljao ni o koju, nije bio brutalan, nije vrijeđao, ali sve skupa ima nekog višeg smisla. Možda je neka iz prijašnjih ligaških pohoda koja ga nije zaboravila. Možda se upucavao njezinoj malo-maloljetnoj sestri ili nešto, a možda jednostavno ima takvu facu. No ako bi inače takvo nešto bilo zabavan dodatak izlasku, zgodan detalj s utakmice, nešto čemu bi se smijao s društvom, sad mu nije leglo. Došlo je do toga da dobiva pljuske i prije nego što je uletio, tako mu se činilo.

 

Roberto se vratio društvu za šankom.

“Kakav je rezultat ovdje?” pitao je.

“Ništa novo. Jedno zaleđe za upucavanje konobarici ”, kaže Berkamp.

“Same kuje ovdje, nema normalne cure”, dodaje Inzaghi.

“Koliko onda imaš ukupno uleta večeras?”

“Ako računaš sad i ovu drolju za šankom, pet.”

“Pet? Taman toliko imam i ja”, kaže Baggio. “Neriješeno je.”

“Ne, nije, gotov sam za večeras, kraj večeri za mene”, kaže Inzaghi. “Baggio, uzmi si kup, uletavaj koliko hoćeš, dobiješ bod za ulete i to je jedan-nula pobjeda, gotovo.”

“Daj nemoj tako, Pippo”, kaže Baggio. “Ne želim tako do naslova.”

“Fakat je sranje večeras. Muzika ne valja, tri puta više frajera, a ovo nešto cura same kuje ili gabori. I odmah sam rekao, nije ovo naš đir.”

“Nije, i ja sam to mislio. Mogli smo odabrati neki drugi teren, možda bi bilo bolje.”

“Možda, ne znam, sumnjam.”

“Znaš šta? I ja sam gotov s uletima, gotov sam za večeras”, odlučio je Baggio. Kako je i njemu bilo svega preko glave, učinilo mu se zgodno da imaju isti broj uleta i da je izjednačeno. Nula-nula, mislio je, dobro će stajati u sutrašnjem izvještaju, i dobro odražavati lošu noć za barenje te slabu, neatraktivnu igru iscrpljenih finalista. Sva sreća da se sezona bliži kraju, dobro bi im svima došao odmor. Vidi se to na njihovoj igri.

 

Još se trebaju dogovoriti hoće li igrati ponovljeno finale, nakon ovog vrlo neizvjesnog, ili će penalima odlučiti pobjednika kupa. Problem je samo što još ne znaju kako bi penali trebali izgledati, s obzirom da kup utakmica dosad nikad nije završila neriješeno. Uvijek bi netko uzeo taj jedan bod na račun većeg broja uleta.

Dileme su ostavili za ligaški forum. Večer je ranije završila, krenuli su doma.

 

Produžeci

 

U glavi je Baggio već smišljao izvještaj finala za sajt i za svoj blog. Spomenut će Inzaghijevu očekivanu dominaciju u posjedu lopte koju nije uspio konkretizirati zbog nervozne završnice. Razlog slabe igre naći će i u ozljedama koje su uništile obojicu protivnika, iscrpljenost zbog duge sezone, medijski pritisak, a i loš teren.

 

Dok su de Boer i Collina smišljali kako rezultatski riješiti situaciju, a Baggio novinarske izvještaje iz prve ruke, na tramvajskoj stanici ukazala se djevojka u visokim čizmama i minici, dobro građena ali prosječna u faci. Pogled na njezina koljena svakako je poticao smišljanje uleta, pa nije ni čudno da je Baggio vrlo brzo imao rješenje kako joj prići. Nije računao da će to biti dio finala, rezonirat će kasnije, a kako uglavnom nema inspiracije kad su uleti u pitanju, bilo bi šteta ne probati.

“Ej, mi se znamo odnekud”, rekao je djevojci dok joj se ležernim hodom približavao.

“Ne, ne bih rekla”, odgovorila je očekivano, i sve je nalikovalo na standardan Baggiov ulet. I najpreciznija štoperica teško bi zabilježila milisekundu koliko je trebalo djevojci da baci i skrene pogled s Baggia. No onda slijedi Baggiov preokret, finta u potpuno neočekivanom smjeru.

“Ma znamo se, vidio sam te na stadionu.” Djevojka ništa na to nije odgovorila, ali grimasom mu je jasno dala do znanja da gnjavi i da nema ni najmanje volje razgovarati te da bi ovo moglo za nju biti samo neugodno. “Ti si mažoretkinja, sad znam. Tamo na stadionu.”

Čudno ga je pogledala, možda koju milisekundu dulje ovaj put, ali još uvijek s onim neobećavajućim iskrivljenim izrazom lica.

“Ne, nisam, zabunio si se.”

“Ma jesi, jesi. Znam ja, e, Dinamo.”

“Ne, nisam”, rekla je.

“E, prepoznajem te po koljenima, po suknji. Mažoretkinja si. Samo je tad bila plava.”

“Ne, nisam”, ponovila je ona, još uvijek ozbiljna i reklo bi se, malo preplašena. No to da uopće govori, makar samo “ne”, Baggio je shvatio kao dobar znak.

Nastavio je spiku u stilu, znaju se sa stadiona, mažoretkinja je, siguran je. Ona je u početku bila uporna u negiranju, a onda još upornija u ignoriranju. Djelovala je prilično sretno kad je njezina noćna linija napokon došla, a nešto kao smiješak zatitralo joj je na licu kad je vidjela da Baggio ne ulazi u isti tramvaj.

Baggio je to shvatio kao priznanje svom uletu. Sve skupa mogao je biti zadovoljan, i sa smiješkom je promatrao tramvaj koji odlazi.

“Legendo, koji dobar ulet”, rekao je Berkamp i potapšao Baggia po ramenu. “E, buraz, pravi si.”

“Misliš? Ulet? Nisam mislio…” izvlačio se Baggio, tobože skromno i iznenađeno.

“Kako je uletio, nisam čuo?” pitao je Giggs pijano.

“E, si mažoretkinja, znam te sa stadiona. Dinamo!” odgovorio je Berkamp glasno kroz cerek.

“Koji smijeh, haha, moram to i sam isprobat”, kaže Giggs.

“Ej, jel se to računa pod ulet za tekmu?” pita de Boer iznenada.

“Ne znam, nisam o tome razmišljao”, rekao je Baggio.

“Ha, Inzaghi, jel se računa ovo kao ulet?”

“A?” odgovorio je Pippo pospano, naslonjen na stupić tramvajske stanice.

“Ona mala tamo dole, što je sad ušla u tramvaj, uletio joj Baggio.”

Inzaghi je buljio u prazno neko vrijeme, kao da nije čuo, a onda se malo trgnuo iz drijemeža i požurio reći: “Da, naravno. Računa se. Zašto ne.”

“Onda je 6-5 za Baggia po broju uleta, i to je bod za najviše uleta u jednoj noći. To je jedan-nula za Baggia?” računao je de Boer.

“Da, tako je. Baggio je pobijedio”, rekao je Inzaghi s prijateljskim smiješkom na licu.

“Pobjeda…” razmišljao je o tome Roberto.

“Pobjeda! U produžeeecima!” uzvikne komentatorskim glasom Djorkaeff. Nisu ni znali da postoje produžeci, ali nakon ovoga očito postoje.

“A je li možda bio ofsajd? Prilično me brzo odjebala”, htio je Baggio nekako naglasiti da nije namjerno i da možda nije gotovo.

“Granična situacija, ali mislim da si bio u liniji”, reče Giggs.

“Ma nije ofsajd, frende, ipak ste izmijenili par riječi, čista situacija ako mene pitaš,” prosudi Collina.

“A svejedno, i da je ofsajd, ulet je ulet”, kaže Djorkaeff.

“Ma pobijedio si, frende, pusti”, zijevnuo je Inzaghi. “Osvojio si kup, u produžecima, svaka čast.”

“Produžeci? Haha. Pobijedio sam! Kup je naš!” omakao se Baggiu uzvik.

“Stani malo Baggio, još Inzaghi stigne uletjet u tramvaju”, kaže Berkamp. “U drugom produžetku.”

“Ma zajebi ti to”, požurio je presjeći tu opciju Inzaghi. “Pun mi je kurac za večeras. A Baggio je zaslužio.”

“Pa ako je tako… onda je i službeno”, kaže Berkamp.

“Da to podebljamo”, kaže Inzaghi, “ovako, majstore, nek ti bude još jedan bod za provalu večeri. Tako si siguran.”

“Dva-nula u produžecima, haha, koja smijurija.”

“To, Baggio, znao sam da to… to imaš, u sebi, to!” De Boer je djelovao najsretnije.

“Care, tako treba”, zagrli ga Inzaghi i nježno poljubi u obraz. “Dva-nula protiv Kralja Mufova, impresivno.”

 

U tom trenutku bratskog slavljenja pobjedničkog uleta sa suparnikom iz finala, Baggio je bio siguran da će projekt Lige mufova ići dalje, da će medijska hajka vrlo brzo biti zaboravljena. Natjecateljsko se barenje nastavlja, a uopće nema sumnje da će igrači do nove sezone nadvladati privremenu blokadu koju je odrazilo i ovo slabo finale. Baš takvo, mučno, naporno i neatraktivno, na kraju se uklapa i ima smisla u ukupnoj priči. I loše su utakmice sastavni dio igre, sastavni dio života.

 

 

Zajednička facebook-fotografija

 

 

Oktobar 1990. god. Treci ”C” razred Osnovne škole Pazar. Generacija ’81. godište.

 

Kraj svih obaveza i poslova, i kraj svježijih uspomena i datuma, na taj dio djetinjstva skoro sam zaboravio i ne znam da bih ga se ikad sjetio, osim onako u letu, usput i na trenutak, da nije tih društvenih mreža, da me nije odjednom samo označilo tamo na fotografiji, mene a i skoro sve ostale. Tako lako, u roku od svega tjedan dana, nađe se cijeli jedan izgubljeni razred. Makar virtualno, makar samo preko ekrana, okupi se jedna ratom rastavljana generacija, označena na fotografiji i poredana po imenima ispod fotografije istim redoslijedom kojim nas je nekad učiteljica poredala pred stepeništem osnovne škole.

Tako pomno i uredno, bez preskakanja ijednog imena, Denis nas je sve redom nabrojao a većinu i pooznačavao. Što nije on mogao, odradili su prijatelji prijatelja, pa je tako i mene zapravo označila Hana, koja me na Fejsu nekako našla preko rodice s kojom je njena starija sestra išla u srednju.

Denis je ipak tagao većinu. On je i skenirao fotografiju i postavio je na svom facebook-profilu, na kojemu se preziva Fotograf, mada se time bavi samo amaterski, kako sam kasnije doznao preko chata, nakon kojeg se još uvijek nisam mogao točno sjetiti nijedne uspomene na njega iz razreda. No što se njega tiče, jako sam dobro pamtio neke detalje, a ne znam je li primijetio da su to samo oni koje je on spomenuo.

Općenito, nisam se mogao sjetiti većine od dvadesetak označenih na izblijedjeloj i, ako se pogleda izbliza, pomalo ispikseliziranoj staroj fotografiji snimljenoj pred stražnjim ulazom škole. Do kraja tjedna skoro su svima imena plavo označena, znači njihovi pravi profili tu su negdje, tek klik ili dva udaljen je njihov sadašnji lik, nove fotografije i možda pokoja stara, tek klik ili dva dovoljan je za uspostaviti kontakt, od instant chat-razgovora, poruke ili makar bockanja. Mršavo crno otisnutih i praznih ostalo je tek sedam ili osam imena, što je, složit će se mnogi, i više nego dobar rezultat kad rastavlja punih dvadeset godina i jedan rat.

Nama plavo označenima crvene se gore notifikacije, što od komentara na fotografiji, što od novih zahtjeva za prijateljstvo i potvrda. Više ni ne znaš tko je koga pitao, tko koga dodao, svi su opet prijatelji, svi opet tu, i svima je drago, svi su sretni usred ovog virtualnog reuniona, barem po komentarima.

 

Denis Fotograf u 15:37 23. siječanj

Kako smo slatki bili, hihihi

 

Amir Sehic u 1:40 24. siječanj

heheeh mocno :))

 

Zeljana Belojevic u 15:20 24. siječanj

jaoo, preslatki

 

Jelena Kovacevic u 20:13 24. siječanj

hahaha, vidite nas samo kakvi smo,

 

Denis Fotograf u 21:13 24. siječanj

ma to su bila vremena samo zalim sto nas je napustio Edo, rahmet mu dushi zauvjek jaro nas 🙁

 

Jelena Kovacevic u 21:22 24. siječanj

jaoo, pa ja to ne znam. Kad se to desilo

 

Branka Jankovic ex Martic u 12:01 25. siječanj

ovo je predivno ljudi… kad smo bili bezbrizni i ruzni ha ha ha… jako mi je zao edija… 🙁

 

Branka Jankovic ex Martic u 12:06 25. siječanj

imam i ja neke slike ali ne znam iz kojeg razreda … cim ih nadjem kacim ih… juhu!

 

Lejla Delibegović u 14:24 27. siječanj

Pozz IV. C jesmo li bili to odjeljenje…ja malo pozaboravljala:))

 

Denis Fotograf u 14:56 27. siječanj

III ”C” heheheh ovo je Oktobar 1990 god. hehehehe

 

Jelena Nikolic u 16:12 27. siječanj

jao prosto nemoguce………….svaka cast za fotografiju …….

 

Zeljana Markovic u 16:51 27. siječanj

bravo denise, trebalo je ovo staviti 🙂

 

Denis Fotograf u 17:20 27. siječanj

heheeh hvala hvala

 

Vanja Acimovic u 10:51 27. veljača

svaka cast fotografe 😉

sto mi je drago da vas vidim ovako, tarcukovic itd ta ekipa amir…alisa…………

samo kad se sjetim .ima nekog svijeta sta mislite kad bi se mi okupili.jao ljudiiiiiiiiii to bi fenomenalno bilo ..pa makar nas i 7 bilo haha

 

Denis Fotograf u 11:36 27. veljača

to bi bilo fino jako fino samo dajte da to bude okupljanje a ne da kazu svi ocemo doci cemo i nista od toga

 

Denis Fotograf u 11:30 28. veljača

063 722 253 ko prvi dodje u carsiju nek se javi bilo bi dobro hehehe eto !!!

 

Branka Jankovic ex Martic u 13:48 28. veljača

bas vas briga… dajte da to okupljanje bude na ljeto kad mi beba bude veca pa da i ja mogu doci… obavezno mi javite

 

Lejla Delibegović  u 15:52 28. veljača

Kad god bilo, ideja odlicna samo ranije datum odabrat da se obaveze usklade…pozz svima 🙂

 

Cijeli siječanj i veljaču, pa i dobar dio ožujka izmjenjuju se takvi pozdravi, sretni emotikoni, dječja sjećanja i planovi za nalaženje uživo, pa koliko nas se okupi, makar sedam, kako reče Vanja u komentaru. Ni ne znaš tko je ta Vanja, po slici profila nisi siguran ni je li muško ili žensko, ali veseliš se da ćeš je upoznati.

Jedina sjenka na svemu je to što je Edi poginuo, ali da ga je usmrtila srpska granata doznajem preko privatne poruke, o tome se šuti i ne komentira ispod fotografije. Makar je to dobar prosjek, pomislim, da od tridesetoro djece u tri godine rata strada samo jedno. Ali da, mnogi su otišli iz grada na vrijeme, tako i ja, a neke drugarice iz razreda, Srpkinje, sigurno nisu krive za to, premda se Željani možda i može naći tag na nekoj fotografiji kraj natpisa CCCC, ili kraj slike njihovog odbjeglog oficira. Pravimo se da to ne vidimo, barem ja, odnosno, to me se ne tiče, svejedno bih ih sve rado vidio. Naše djetinjstvo nema veze s tim, i drago mi je da i ostali tako misle.

Rano je proljeće, i nekako se podrazumijeva da se za okupljanje uživo čekaju godišnji, no duboko u sebi, sve to skupa baš mi se i ne da.

I tako, zaboravi se na to, usred drugih reuniona, kvartovskih, srednjoškolskih, sportskih, fakultetskih, ljetovalačkih, usred hrpe drugih notifikacija i taganja i fotografija, starih i novih, zahtjeva i bockanja i poruka i chatanja i youtube-spotova, cool-aplikacija, statusa i komentara, lajkanja i poziva na događaje i koncerte, posao i obitelj da ne spominjem, smetnuh s uma zajedničku facebook-fotografiju svog prvog razreda i sve vezano uz to, staru školu, stari grad, djetinjstvo. I nije da samo o tom dijelu svoje prošlosti nisam uopće mislio, puno toga se zaboravi. Ponovno okupljanje, koliko god zanimljivo i primamljivo bilo, uslijed drugih obaveza i kilometara koji su me dijelili od stare varoši, djelovalo je i pomalo kao gnjavaža. Vjerujem i drugima tako, nekima možda i više nego meni. Novorođeno dijete, završavanje studija, stručnog ispita, ili čega već, nije teško naći preče stvari od uspomena, ne u ovoj dobi.

Da je fotografija zamrla, kao i uspomene, te moj interes za stare drugare, primijetio sam tek par mjeseci kasnije, kad su mi Fejs iznenada opet zacrvenile Denisove notifikacije:

 

Denis Fotograf u 16:46 15. svibanj

eto ljudi moji sto nam se fino javi Markovic Zeljana koja je na status napisala kako brise ljude iz raje koja slavi 15. maj kao dan odbrane grada i uz to je rekla da smo je mi muslimani koji smo ostali otjerali odavdje sramota koja je isla sa nama u osnovnu skolu cccc !!!

 

Branka Janković ex Martic u 18:52 16. svibanj

Denise ne znam sta bih ti rekla na ovaj tvoj komentar… mislim da je apsurdno evocirati ruzne stvari koje nikog od nas nisu usrecile a pogotovo sad posle toliko godina… meni je to jako glupo…ne postoji pobjednik, svi smo izgubili, svi smo osteceni za najvrjedniji period nasih zivota, nebitno ko smo i sta smo, bitno je da taj period vise ne postoji a to je bezbrizno djetinjstvo za koje smo ostali uskraceni, i ti kao Denis i ja kao Branka.i zbog toga svi imamo posljedice, vjeruj mi nimalo lijepe, ni krivi duzni, sa 11 godina tad i sad sa 28.. u citavoj ovoj prici je bitno i kakav si covjek… dobar ili los… ja se pronalazim u ovom prvom i gajim nadu da smo nas vecina ovih sto su na slici takvi a za neke sam i sigurna…

 

Denis Fotograf u 0:42 17. svibanj

vjeruj mi branka da mi je zao toga sto nam se svima dogodilo i jako drago mi je bilo kad sam tebe i ostale nasao makar na fejsu i saznao da ste zivi da ste postali mame ili tate to mi je srce jos vise povecalo ali me je pogodilo to sto mi je rekla da sam musliman koji je nju otjerao a nije rekla da je sama otisla i onda mi pridikuje za 15 maj. kao u stilu kako NAS nije sramota sto mi slavimo 15.maj. Pa carice sta treba da zaboravim 15 maj. NIkad u zivotu mi takva glupost nece pasti na pamet ja sam tu dje jesam dje sam se rodio tu cu i umrjeti. ali carice da ona to svjesno pise na fejsbuku i da ce da kaze kako ce da izbrise sve nas koji se sjecamo 15. maja pa kako je nije sramota godina svojih. Takvu stvar moze da kaze samo cetnik jer njemu nije stalo. Opet cu da ponovim niko je nije otjero sama je otisla…. a ja kad je vidim u MOJOJ CARSIJI pljunut cu je u lice sa ponosom i otjerat odavdje ovo vise nije njen grad !!!

 

Jelena Nikolic u 1:00 17. svibanj

Mislim da JE GLUPA PRICA TOTALNO ZA FEJZBUKA………..dajte ljudi da se volimo i druzimo….mi smo samo pijuni cijim zivotima su drugi upravljali…. svako ima svoju stranu price……….. istina se nemoze sakriti kad tad isplovi….mislim da treba bit i covjeki imati obraza svakog od nas pogledati u oci tj mi jedni drugima i nestiditi se niceg…. pa ni toga ko smo ni sta smo……….ja sam ostala u ovom gradu i nezamjerim nikom ko je otisao …..niko nikog ninasta nije natjerao..svako je imaopravoizbora…..a svakom svacije pa takoi svima onim koji mene neprihvataju o kao prijatelja…….

 

Denis Fotograf u 1:10 17. svibanj

potpuno se slazem sa tobom Jelena jako ruzno je to govoriti preko FB. A ja nikad nisam gledao kako se ko zove svi smo tu i ostat cemo tu niko vise nikog nepita sta si i ko si glavno je da se moze druzit izac na kafu na pivu dobar provod …. toliko od mene ….

 

Aida Spahic u 20:26 17. svibanj

zao mi je sto je jako mnogo mladih ljudi, kao sto je denis. sam si sebi jako kontradiktoran, cim imas potrebu da ljudsko bice pljunes u facu, te da ga/je nazivas pogrbnim imenima (npr, chetnikusha), povrh svega da slavis tudju smrt- care, ne zasluzujes se nazvat ljudskim bicem.

mislim da su tvoji postovi dosta rekli o tome kakav si covjek. ko je mudar, procitace izmedju redova.

 

Denis Fotograf u 20:50 17. svibanj

jeste ja sam kriv sto su meni pobili pola familije u ratu ajde nemoj da pricas gluposti nego pamet u glavu da si samo vidila sta mije ta curra pisala nebi ni ti ravnodusna ostala prema njoj a ja necu zaboravit ni 15.maj kao dan odbrane grada niti 25. maj da se razumijemo. a ti dusho moja ako si imalo pametna skontat ces izmedju redova sta si napisala moj otac se borio za ovaj grad kao i pola moje familije dok je ta cura rodjena ovdje a blati ovaj grad. prema tome sum sumare ja kad je vidim ja cu je pljunut u lice jer nema potrebe da mi se vraca u grad!!!

 

Aida Spahic u 9:26 18. svibanj

ja,ja,ja- ti si centar svijeta! uporno se ukopavas, odgovaras na pitanja koja nisu postavljena, te komentarises recenice koje ne postoje. ona tebe prozvala (ili cim god te iznervirala), a ti ko kakva nana odmah poletio napisat da cijela grupa zna, iako to nije nasa stvar.

svi smo mi izgubili nekog, i moj se babo borio- ostao invalid, pa to ne smatram izgovorom za mrznju, niti razlogom za promovisanje!

nakon takvih izjava, zatvori se care u kutiju, pokrij se po usima,nije li to cemu “vi” tezite ,svojim stavovima

 

Jelena Nikolic u 9:30 18. svibanj

mi vi oni nasi vasi……….kako neke nije sramota………………. dajte nekvarite nam komemtarima sliku. i djetinjstvo koje smomakar imali cisto………….vi za vi svih nas na slici……………koji vam je….

 

Denis Fotograf u 9:31 18. svibanj

a ko si ti ba da ti ostavljas svoje komentare na mojim slikama ajde ba zdravo !!!

 

Aida Spahic u 9:32 18. svibanj

onda cu te uputit na 36 komentar… pa se zahvali drugu Denisu sto je sve poceo

 

Jelena Nikolic u 9:34 18. svibanj

a ja neznam uopste izvini ako se nesjecam…..jesi ti dioove slike mislim jesmol isili u razred zajedno……

 

Jelena Nikolic u 9:35 18. svibanj

dio ja se izvinjavam na greskama pri kucanju nevaljami tastatura hahahah

 

Aida Spahic u 9:36 18. svibanj

ma,ne… ja sam 1977. isla sam prije vas…

 

Jelena Nikolic u 9:37 18. svibanj

aha ok znam da mije nepoznato ali davno jetobilo…..ali opet rekomozda se nesjecam..a slike nemas pa zato…

 

Aida Spahic u 9:42 18. svibanj

tek sam se prikljucila fejsu, da ih nasla raje

 

Jelena Nikolic u 9:48 18. svibanj

kako dode do nase slike i komentara…….. bas si nas nasla…..al steta nikog neznas…. pa ti tako ni neznaci vjerovatno nista ovo…

 

Aida Spahic u 11:24 20. svibanj

vrlo slucajno… uclanila se u grupu svoje osnovne skole, i gledala slike… da mi ne znachi, cutala bih. ljudska glupost me jednako pogadja, u kojoj god formi bila

 

Denis Fotograf u 11:46 20. svibanj

aha znaci ja sam glup sto nisam zaboravio 15. maj nego ga se sjecam i danas dan. fakat bi te volio upoznat da cujem u lice kad mi kazes te stvari pa da ti kazem sta mi je sve rekla a izmedju ostalog evo samo 1 stvar koja je mene pogodila a ti prosudi kako oces. muslimanka si ili barem imas takvo ime a nasa takozvana prijateljica je rekla da je sve muslimane trebalo istrijebit u ratu …. itd itd…

 

Aida Spahic u 12:13 20. svibanj

brate dragi, kako te nije sramota slagat takve recenice…

nikako da te skontam, k’o dijete si…

ti si sa skolskih dana presaltan na 15. maj, koji nikakve veze nema sa skolom, i postovima drugih ljudi iz vaseg razreda. znaci, toliku si zelju imao da posijes klicu mrznje, da nisi mogao kao odrasla osoba izdignut se iznad te tvoje drugarice i ne komentarisat. ako je ona zatrovana, njena stvar- bog dragi vidi sve!

Isti si k’o ona! ali isti…

Ja jesam muslimanka, al ne mrzim vala nikog i lijepo mi je. Sta drugi pricaju, na njihovu dusu- ima ko ce da im sudi….

A taj 15. maj… moje najbolje drugarice je otac tu pogin’o, i ja ga nikad necu slavit, upravo zbog toga.Kako da slavim oslobodjenje, kad je nju zavilo u crno?

Zelis li da izmedju tvojih uspomena iz djetinjstva, izmedju tebe i tvojih (nadam se) dragih prijatelja stoji jedan datum koji je politicki izmanipulisan?

 

Pratim to neko vrijeme, a onda mi je dosta. Počinju nestajati pojedini komentari, ljudi s liste prijatelja, oznake sa same fotografije. Branka je tu, ali sad samo Janković, ne više ex Martić kao na početku, kad je dodala staro prezime samo da je se mi “školski” znamo sjetiti. Premda ništa nisam komentirao, otkrivam da je i mene Denis izbrisao kao prijatelja, ali nije mi maknuo oznaku s fotografije. Tu je ionako sve manje ljudi, a sve više obavijesti o nastavku rasprave.

Naposljetku uklanjam oznaku sa slike, tako je najjednostavnije. Nisu to jedine notifikacije i jedine poruke koje mi se ne daju čitati. Pretrpan sam, nemam vremena za sjećanja.

 

 

 

Portir

 

 

Gledao sam prijepodnevni dokumentarac o jazavcima, a zazvonilo je baš u najnapetijem trenutku.

“Da?” javim se na portafon.

“Poštar!” čujem iz zvučnika.

“Što ne možete nekome drugome zazvoniti? Radio sam nešto bitno”, pokušavam ga odvratiti od neugodnog običaja da stalno meni zvoni.

“Žao mi je, ima i za vas pošte, a drugi ne odgovaraju.”

Zzzzzzz.

Mogao bi reći hvala koji put.

 

Bio sam usred duboke meditacije kad je zazvonilo.

“Molim?” javljam se na portafon.

“Siti ekspres. Može vrata?”

“Jel za mene?” ponadao sam se.

“Ne. Za susjeda. Ali on ne odgovara.”

“Dobro ajde”, opet popuštam i stišćem onaj gumb.

Zzzzzzzzz.

“Hvala”, kaže mi. Što mi vrijedi njegovo hvala? Bolje da ništa nije rekao, manje bi me ponizilo.

 

“Izvolite”, javljam se na portafon.

“E sused, može vrata? Ključeve sam zaboravio.”

Dobrosusjedski odnosi su najvažniji, naravno, i ja, zzzzz, spremno otvaram vrata. Negdje duboko u meni ostaje zatomljeno pitanje zašto je od svih stanara baš meni pozvonio.

 

Što se tiče raspačavača letaka, mislim da znam kako je počelo.

“Reklame! Može vrata?”, rekao je umilni glas djevojke nešto iza podne.

“Žao mi je, ali ne smijemo vam otvarati.”

“A daajte”, cvilila je simpatično. “Nitko mi ne želi otvooriiti.”

Zvučala je kao da će se rasplakati pa sam se odlučio smilovati jadnoj djevojci. Otad, čini mi se, svi gradski raspačavači letaka, reklamnih prospekata i besplatnih novina zvone isključivo meni.

Što se tiče poštara, nemam pojma kako su me nanjušili. Onaj tren kad sam se zaposlio u programerskoj firmi kojoj je odgovaralo da radim kod kuće, prvi dan, u ponedjeljak, zvonilo je i zvonilo na portafonu. Nisam odmah ni reagirao, bio sam se koncentrirao na posao, no zvonjava nije popuštala. Bio je poštar, naravno.  I kako onda da radim normalno? Sasvim prirodno da se posvećujem drugim stvarima, a ne poslu. Televiziji, meditiranju, piću…

 

Iz sna me prenula zvonjava portafona. Nisam reagirao, sinoć sam previše popio i nije mi bilo ni do čega. No ovo je zvonilo i zvonilo.

 

“Zijeev”, javljam se na portafon.

“Halo, dobar dan? Prodajem jastučnice, možete mi otvoriti vrata?”

“Čekajte, ne znam…” Trljam snene oči, a pada mi na pamet nešto kao osvetnički plan za ostale stanare. “Otvorit ću, ali obećajte da ćete zvoniti svima na vrata osim meni. Ja ne kupujem posteljinu tako da vam je to ionako uzalud. Može?”

“Pa valjda…” kaže neodlučno glas gospođe.

“Zapamtite moje prezime, ja sam na trećem katu. Zvonite svima, samo ne meni.”

Zzzzzzzzzzzz.

Nedugo potom netko je pokucao na vrata.

“A da vam bar pokažem koju jastučnicu?”

 

Nebrojeno puta donio sam odluku da više nikome neću otvarati vrata, da ću jednostavno ignorirati zvonjavu i da će to proći. Ali to nije bilo tako lako, i scenarij je uvijek bivao sličan.

Oko pola 12 zazvonilo bi dvaput i ja bih pretpostavio da je poštar. Nisam se dizao, nastavio sam raditi svoj posao. Nakon desetak sekundi zazvonilo bi ponovno. Naravno da ne bih reagirao. Očekivao sam da odustane i da mu netko drugi otvori. No zvonilo bi ponovno i ponovno. Kao da je kraj svijeta, kao da je pitanje života i smrti, kao da će silovati osobu pred vratima. Za poštara mi ne bi bilo krivo, no što ako je netko zaista u nevolji? Dakle nije tako lako ignorirati tu zvonjavu, pa bih u jednom trenutku dolazio na pomisao da bi, kad već tako uporno zvoni, stvarno moglo biti za mene.

“Da!” povikao bih u portafon.

“Poštaar”, pjevušio bi bezbrižno kao i uvijek.

Zzzzzzzz.

 

Treba imati razumijevanja i za sve te razne dostavljače i prodavače. Imaju posao za obaviti, a svugdje ih dočekuju zatvorena vrata, kao da su ne znam kakve lopuže. Sigurno da nije ugodno zvoniti, čekati i nadati se… čemu? Da te netko kune zašto baš njemu zvoniš, da ti ponekad ni ne otvori, a ti tu samo radiš svoj posao.

Jednom sam se i sam našao s druge strane zaključanih vrata, pa znam kako im je. S novinama i kruhom došao sam pred haustor, a poštar je tamo stajao i stiskao gumb zvona. Onaj kraj mojeg prezimena, naravno. Instinktivno sam posegnuo za ključevima, ali zabili su mi se među kovanice, i nisam ih isti tren mogao izvaditi. Pogledao sam poštara, koji je sladostrasno stiskao to zvonce, pa sam odustao od ključeva, izvadio ruku iz džepa i uzdahnuo. Poštar me promotrio i kad je vidio da ne vadim ključeve, uputio mi smiješak pun razumijevanja i zazvonio ponovno na moje prezime. Nije me prepoznao, a nije ni čudno – ne znam kad sam zadnji put dobio pošiljku koju je trebalo potpisati.

“Sad će on. Malo je spor, ali otvori”, rekao je poštar kao da me tješi.

“Mm, ne bih rekao da je spor. Uvijek se javi, uvijek otvori”, kažem u svoju obranu. “Jako dobar čovjek.”

“Ma kreten”, odmahne poštar glavom i ponovo stisne gumb. Nije ga puštao nekoliko sekundi.

“Ma okej je tip”, nastavljam se braniti. “Znate, ljudi samo njemu zvone. A mogli bi i drugima, ima i drugih stanara u ovoj kući, mislim, možda nije u redu.”

Poštar je šutke buljio u vrata, kao da govorim ne znam kakve gluposti, a on iz pristojnosti ne želi komentirati.

“Ajde budalo, otvaraj…” rekao je tiho nakon par sekundi i počeo manijakalno stiskati gumb.

“Možda ga nema doma”, kažem ja.

“Ma budala lijena…”, kaže poštar. “Sad moramo ovako.”

Pozvonio je na nekoliko zvona istovremeno.

“Ne volim kad moram tako”, reče i prodrma vrata kao da će ih nasilu uspjeti otvoriti. Uskoro je brava zazujala, a vrata se otvorila.

“Dobro da ga nema”, rekao mi je dok smo ulazili. “Sad mu se ne moram penjati, ima preporučeno za njega. Baš volim kad im samo ovaj papirić ubacim u kaslić, hehe.”

“Mmmm, dajte mi, to je na mene.”

“A vi ste…? Hahaha”, nasmijao mi se u lice i iz one svoje torbetine izvadio blok za potpisivanje. “Hahaha”, smijao se dalje dok je raspoređivao ostalu poštu po sandučićima. Meni bi bilo neugodno na njegovom mjestu, kao što mi je neugodno ne otvarati ta vrata jednom kad se javim na portafon i kad me lijepo zamole.

 

Naravno, postojala je opcija da, barem poštaru, lijepo ili manje lijepo kažem da ode kvragu, da mu neću otvoriti, nikad više. Problem je bio u tome što bi mi poštar nakon toga mogao slučajno zagubiti neku pošiljku, račun ili slično. Ne valja se svađati s ljudima na svakom koraku, uvijek su spremni za svakojake sitne podvale, koje mogu stvarno biti nezgodne, a to mi ne treba.

 

“Halo?” javljam se na portafon (naivno).

“Dostava pice!” čujem glas iz slušalice.

“Ali nisam naručio picu!” kažem ljuto dok mi kruli u želucu.

“Nije za vas, za susjeda, ne radi mu portafon.”

Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz.

Tako sam dobio ideju da probam riješiti glavni problem.

“Poštar!” reklo je veselo iz slušalice.

“Joj, čujte, rado bih vam otvorio”, kažem tužno. “Ali gumb je pokvaren. Nešto mi ne radi s portafonom, stvarno.”

“A ne radi, ha? Pa kako se onda sad čujemo ako ne radi?”

“E, radi to, nego ne radi taj gumb.”

“Pa probajte stisnuti!”

Tap tap, tapkam po plastici pored tipke s ugraviranim ključićem. “Evo, stišćem, što jače mogu. Jel se otvorilo?”

“Nije!” čujem ga potmulo skupa s drmanjem vrata. “Slušajte, imam nešto preporučeno na vaše ime. Možete li doći otvoriti i potpisati?”

Spustio sam se s trećeg kata stepenicama. Naravno da mu nisam mogao otvoriti preko portafona, pa da pomisli da ga muljam.

“Što sam dobio?” pitao sam znatiželjno.

“Evo”, pružio mi je račun za plin.

“Ali to nije…”

“A nije preporučeno?! Oprostite, zabunio sam se. Mislio sam da osim računa ima još nešto”, rekao je taj bezobrazni gad i nastavio spremati račune po kaslićima. Ne treba napomenuti kako mi je sutradan pozvonio, i kako sam ja samo otvorio, nemajući živaca za igru pokvarenih portafona.

 

Pokušavao sam se riješiti zvonjave i na druge načine, jednostavnije rekli bi. Svaki put kad bih ulazio u haustor obavezno bih namještao bravu da se vrata ne zaključavaju.

“Sused, jeste normalni! Pa oćete da nas pokradu, da nam se ne znam kakvi lopovi motaju po zgradi?” uzrujano mi je objašnjavao stariji susjed koji mi uvijek zvoni kad zaboravi ključeve, namještajući bravu da bude zaključana. “Tak su pravila kućnog reda, sused, kaj niste bili na sastanku stanara prošli put? I o tom smo govorili. Na broju 36 bila je provala pred neki dan.”

No nije bilo potrebe da mi sve to govori jer koliko god ja to radio, vrata su se uvijek zaključavala. Vjerojatno bi prvi susjed koji bi se pojavio panično uglavljivao vrata po starom.

 

Došao sam na genijalnu ideju da isključim zvono portafona. Bar u ovom razdoblju od devet do pet, kad mi je stvarno potrebna koncentracija za posao i kad, uostalom, najviše zvone ti nepozvani ljudi, a najmanje netko tko baš mene traži.

Od spokojne tišine odustao sam nakon nekoliko dana, nakon što sam u kasliću našao obavijest o prispijeću pošiljke, preporučene, po koju moram ići osobno u poštu, koja nije tako blizu i u kojoj se uvijek čeka u redu. Poštar je to namjerno napravio, zaključio sam ne bez srdžbe, zato što mu nisam otvorio. Znao je on da sam gore.

 

Probao sam se praviti glup.

“Reklame”, rekao je glas, a ja sam samo poklopio.

Nakon toga poštanski mi je sandučić bio pretrpan prospektima. A učinilo mi se kao da mi još i više zvone ti prospektdžije.

 

Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da se pomirim sa svojom sudbinom. Poštar zvoni između 11 i 13 sati, susjed bez ključeva oko 15, a City Express, dileri reklamnih prospekata, besplatnih novina i sličnog – variraju.

Ponekad se ni ne javim, kad čujem zvono portafona samo stišćem gumb i otvaram. Tako najviše vole, bez suvišnih pitanja.

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos