Ivana Kovačić: Outlet ruža

(ulomak iz romana Parabajka, ZIGO, Edicija Katapult 2013.)

Varja želi da se nađemo na kavi u kafiću na Trešnjevci. Od kada se Kos vratila, odjednom joj se čini da nije primjereno doći kod mene. Pomislim kako bi bilo dobro reći da nemam vremena i to od tog trena pa zauvijek nastavim govoriti, a onda ipak pristajem. Pojavila se dobro raspoložena. Pitala sam što ima novo, a ona je kazala kako se Kos s puta vratila puna dojmova, pričale su o tome što je vidjela i doživjela na putovanju i to je uglavnom sve. Nakon nekoliko rečenica na tu temu, Varja me značajno pogleda i kaže:
– A što bi ti htjela?
– Možda seks. Povremeno, kada se vidimo – kažem.
Ona se zaprepašteno i slavodobitno nasmijala, a meni je istom došlo da je pljunem posred lica.
– Pa kako?! Ne bih mogla paralelno – kaže.
Moj odgovor je neiskren na jednako glup način na koji je i njezino zaprepaštenje, ali u tom trenutku, i njoj i meni ono što govorimo izgleda najsmislenijim i najrazumljivijim izborom. Ipak ostajemo u tišini neko vrijeme.
Nagovori me da odem s njom do Outleta ruža, velikog trgovačkog kompleksa u okolici Zagreba. Morala je tamo nešto poslovno obaviti.
Volim gledati kako vozi. Odlučno a opet ne bezobrazno, suvereno ali ne pretenciozno, vrlo živahno ali nikada opasno. Ja sam tada polagala vozački ispit. Instruktor mi je govorio kako bih trebala doma na stolici vježbati vožnju. Dok se vozimo prema Outletu ruža, zamišljam Varju u toj situaciji. Dok je Kos na putu, navodno s nekom djevojkom koja joj se sviđa, i veza im je možda u krizi, Varja je doma. Sjedi na stolici i vozi. Prolazi kroz svoje emocije. Plače. Može li ona plakati? Nekada davno prije Kos, dok joj se raspadala veza s bivšom djevojkom, rekla mi je da nije sposobna za vezu sa mnom dok se emotivno ne oporavi od te veze. Činilo se tako logično. Zbog te njezine nesposobnosti da vozi stolicu u stanu, postaje mi iz minute u minutu sve iritantnije kako vozi automobil. Outlet ruža izgleda kao grad od papira. U dućanima nema ništa zanimljivo. Kažem kako bi to mjesto bilo dobro iskoristiti za snimanje filmova. Varja kaže kako bi bilo najbolje da tu naprave zatvor. Na štandu kupujem kuhano vino. Varja uzima čašu iz moje ruke i otpija gutljaj. Kad mi se zagleda u oči, vidim neku plahost iza koje nazirem da me osluškuje. Prepoznaje moje tragove i otiske, ali ono što je trebalo stajati na njihovom mjestu, uvijek se izmicalo. Ne osjećam da smo stranci dok se gledamo u oči, ali čim se odmaknem nekoliko koraka, iz svakog njezinog pokreta i riječi pokušavam otkriti nešto novo ili potvrdili nešto što već mislim da znam. Ulazimo u radnju u kojoj ona pregledava neku dokumentaciju i razgovara sa zaposlenicama. Sve nalikuje vožnji automobila, ne nalazim nijedan novi trag. Kad je završila, zaputile smo se prema parkiralištu.
– Jel ti bilo dosadno čekat? Skratila sam maksimalno – pita me obzirno.
– Nije. Samo neobično. Pitala sam se stalno što ja tu radim – kažem koketno, jer znam da je to nešto u čemu obje potajno uživamo. Sinoć dok je jela pizzu u mom stanu na Trešnjevci, na sličan je  način rekla: “Nisam mislila da ću ikada više jesti pizzu s tobom.”
– Marjane, koliko je sati? – tata bi viknuo s vrata restorana čistaču ulice iz Karakašica. Počelo je to jednoga dana kada je Marjan osvanuo sa satom od zelene fluorescentne plastike na ruci.
– Aj k vragu, vraže, tamo – promrmljao bi Marjan i nastavio s poslom.
– Što piše tamo na plakatu, tko svira večeras?
– Aj k vragu, vraže!
– Marjane, dođi na kavu, ne ljuti se, imam ti nešto ispričati – promijenio je tata ploču jedno jutro.
I tako je naučio Marjana gledati na sat. Bilo mu je najvažnije i najzabavnije komunicirati s likovima koji su na ovaj ili onaj način pripadali Otočkoj margini. Ono što me uvijek zbunjivalo, bilo je to što je pamtio tko je od svih stanovnika Otoka došao na sprovod njegovim roditeljima, a tko nije. Ako je neki sada pokojnik bio na pogrebu njegovoj majci ili ocu, tata je osjećao obavezu (koja mu je kao i svaka socijalna obaveza bila sama po sebi mrska) da ode tom pokojniku uzvratiti na isti način. I tu sintagmu “na isti način” često je koristio, ako bi mu netko poželio sretne blagdane i gdje god je to bilo moguće.
Na njegovom pogrebu stajali smo poredani jedni do drugih i primali sućut mirno, dostojanstveno i bez puno suza, kako već priliči pogrebu čovjeka koji je umro: nije bio mladić, ali je tek bio postao djed. Sva lica koja su se pojavljivala ispred nas bila su hiperrealistična. Postalo je jasno da takvu stvar nije teško upamtiti. Vjerovala sam do tada kako je tatino pamćenje ljudi s groblja neka njegova mračna opsesija, povezana s iščitavanjem osmrtnica.
Tada je kapelicu ispunio neki potpuno neočekivani glas koji je sam za sebe ali glasno, jecajući govorio: “Prijatelju moj, da me nisi naučio koliko je sati, kako bi ti Marjan došao…”
Varja me dovezla do zgrade. Nismo se pozdravile, rekle da ćemo se čuti ili vidjeti. Ja sam u sebi bila odlučila da ću napraviti sve da se ne vidimo više. Ona je rekla samo:
– Čuvaj se. Jedi.
Ja sam se istrgnula iz tog automobila divlje, bez da je pogledam i osvrnem se, uvjerena da nikada neću susresti moje prazno sjedalo kako samo vozi, ulazi u kružni tok u smjeru obrnutom od kazaljke i izletjevši na zelenu fluorescentnu livadu pretvara se u slap.

Fotografija: Alvimann @morguefile free photos

Milan Zagorac: 16.6.2013., Bloomsday, nema smisla citirati Joycea, ovo je ionako tršćanska priča

Jučer je bilo vruće i nije bio nimalo ugodan da za šetnju Trstom, ali što ćeš, kupujemo jeftiniju hranu u Coopu, zatim šetamo gradom, zatim malo uživamo u lijepim prizorima putničke luke i Piazza unita, Piazza borsa itd., da bi se skuhani vratili kući navečer, nas pet, u malom autu s klimom.
Bili smo u tom Trstu i prije nekoliko dana, počastio nas je professore M. s ručkom u Siora rosa na Piazza  Hortis, u blizini Svevova spomenika, uzeli smo: Tamara orecchiette s pestom genovese, sior professore, dragi naš prijatelj M. uzeo je punjeni patlidžan, a ja melanzane alla parmigiana (malo drugačiju od one kućne, puničine, ali dobru, u svakom slučaju, isplati se), jelo od patlidžana, sira i luka, naravno, nešto kao musaka, pravu vegetarijansku poslasticu za koju naši ljudi uglavnom ne znaju.
Koliko li je vremena prošlo od naše zadnje zajedničke šetnje Trstom, s kojim Tamara i ja imamo i nemamo veze (naime, tamo smo jednom mjesečno, kupujemo hranu, naravno, ponekad cipele, ali samo ponekad, zatim, ako trebaju neke stvari koje kod nas ne postoje, ali uglavnom to je posve nebitno, a valjda se zbog nepostojanja jezične barijere osjećamo tim kućnije, kao u nekom mentalnom produžetku Rijeke)… Bit će skoro tri godine, a sada više drage gđe V., supruge siora M. više nema, nakon duge, mučne i teške bolesti koja je trajala i trajala, tako da je naš današnji razgovor bio razgovor o toj boli, rastanka naravno, pa nije ni čudno da je M. tako zagrlio Tamaru i mene, kao da smo mu vlastita djeca ili, barem, dragi, dobri prijatelji kad je vidio našu HR registraciju nakon višetjednih putešestvija po Italiji.
Mi smo V. pustili da brodi oceanima, gdje je duša slobodnija.
Jasno, otvorila su se i pitanja o nama, kako smo, jesmo li bolje, i tako nešto, pa se ispostavilo da smo i mi u tom Trstu, dok je njegova V. nažalost umirala, imali susret s vlastitim strahovima od bolesti, od smrti, da, upoznali smo onu strašnu i veliku Cattinaru iznutra, bolnicu na 16 katova iznad zemlje i još pet ispod, ponad Trsta, u dva velika bloka, ali, eto, taj je naš susret s bolničkim Trstom srećom bio kratkotrajan, iako su naša hodočašća u riječke bolnice puno puno češća… možda sve povezano s uranovskim aspektima, s onim tehnološkim aspektima koji su nam nužni kako bismo nadvladali vlastita ograničenja (tijela)… i sve je to zanimalo M.-a, i nikako mu nije bilo jasno zašto o tome nismo govorili, zašto smo mu prešutjeli ove važne istine, a ja sam se pravdao, “da, stvar je u tome da je tvoja situacija daleko veća od naše, ti si izgubio ženu, izgubio si V., a mi smo se samo prestrašili, našli u teškoj situaciji, mi smo samo u programu…” Istina je negdje u sredini, kao da su između ta dva, posve osobna Trsta, naši životi ušli u jednu čudnu interferenciju, igru duša koje je jako teško objasniti racionalnim mehanizmima, no kao magija funkcionira sasvim dobro. Pa makar i s letalnim posljedicama, ali što je to u odnosu na… Ona živi zauvijek, pa se unaprijed možemo dogovoriti o susretu u vječnosti.
Kako god, M. nas je počastio, bogovski, popili smo i jedan espresso, on sa sladilom, ja gorki, Tamara Ness s okusom lješnjaka…
Kao i jučer, kad smo popili neku kavicu u svom uobičajenom bariću (da, zamisli, znaju nas pa čak ulazimo u one male razgovore, bla, bla, o svemu, zgodna mala Talijankica nas srdačno uslužuje, gazdaričina kći), mene je zabolio trbuh i bilo mi je istinski loše… Možda od vrućine. Kao i kada smo pola sada kasnije na Viale XX settembre pojeli sladoled. Sjeli smo pored Arapina, međutim Arapin se maknuo od mene, kao da sam kužan ili smrdim, mora da sam smrdio, ipak sam cijeli dan na vrućini, ali sam osjećao, zaista osjećao da sam malo diskriminiran, osjetio sam rasnu diskriminaciju na sebi, okružen Arapima, Indijcima, Afrikacima i Azijcima, gotovo da nije bilo ni prilike čuti talijanski, osim crnca koji je pitao Ho fame, da mi un euro… Čudno. Istresao sam mu šaku nekog sitniša i rekao forza e corraggio… Glupo, što njemu to znači, on je rob, bijeda iz neke zlikovačke satrapije u Africi gdje penise režu satarom za krivi pogled na ženu, a ovdje je u Italiji i dalje bijeda, ali barem ne sijeku ekstremitete, možda čak daju i euro. Tragedija, siva zona, sjena naše civilizacije, sramota s kojom se suočavamo tek danas, kasno, višestruko prekasno.
Leopold Bloom je bio Židov kao i Svevo. Vrte mi se po glavi. Priča o ničemu i svačemu, o ograničenjima, duše koja se mora sputati “ničim” da bi “odradila” “ništa”… Čini se kao tlapnja, ali nije, riječ je o ultimativnoj istini, o zrcaljenju sebe u patnji kojom se nadrasta vlastita ograničenja. Zamršeno.
Kaže Tamara, sličiš na Izraelca, izgledaš kao onaj na National Geographicu koji lovi zmije po Izraelu, možda je Arapin instinktivno otišao na drugu stranu, no pustimo nagađanja, sve je to u sferi subjektivnog koje se prelama kao jedna nova, začudna, posve neopisiva stvarnost tako prazna od događaja, a tako prepuna promjene, tako bizarna poput ove nove Europske unije, superdemokratske superdržave superfinancija i cijelih slojeva novih robova koji su zabavljeni tzv. kruženjem elita.
Valjda zato tako rado ljudi čitaju romane s radnjom, a tako preziru djela bez radnje, iako nam se život, kako god to izgledalo nevjerojatno, sastoji od ne-radnje. A ipak je u stalnoj mijeni. Eto, prije tri godine je V. bila s nama, a sada je nema s nama. A to je samo najveća promjena. One male ni ne nabrajamo.
Profesor M. prezire radnju, a obožava poeziju. On je stara škola, Montale, Ungaretti, Quasimodo, Gadda, to je njegovo društvo, a Tamara i ja ga razumijemo, razumijemo i koliko je njemu teško jer sve to skupa nestaje, nestala je V., svijet koji je stvorio iščezava naočigled, s gadgetima, internetskim grupama, društvenim mrežama, sve to mu je nepoznato more, mi mu ni to ne spominjemo kao što mu nismo spominjali detalje oko našeg ogleda o vlastitoj bolesti i smrtnosti… jednostavno, bilo je neumjesno. V. je bila draga, pogled na fotografije nam izmamljuje velike emocije. V. je bila tako mlada. Na fotografijama je zauvijek ostala djevojka. Mlada žena, kao Tamara danas.
Nećak, koji je taj drugi dan došao u Trst s nama, bio je presretan zato što su mu teta, dakle, Tamara i nona, dakle moja punica kupile sat, veliki, moderni, lijepi kao znak pažnje za uspješan završetak školske godine. Nismo se provozali onim tramvajem, na remontu je, pa su tako ostale kartice za neku sljedeću priliku, nema veze, Tamara ionako nije ponijela aparat, znači, ništa ni od slika.
Ostaju slike koje na kraju zrcale nas.
Trst je naša krajnja geografska ekstenzija doma, poput Zagreba ili Varaždina na drugoj strani; mjesto gdje ljudi govore, misle i izgledaju slično nama. A ova je priča hommage za ne-priču, ne-događanje, iza kojeg se krije stotine malih, strašnih, ali i one nekolicine lijepih stvari.
Život je tako strahotno mjesto. Opet, bez te strahote kao da se ne bi nikada naježili. A to bi značilo samo jedno: da više nismo.

Malo o ženskoj erotskoj prozi

Sandra i Andreja dvije su autorice koje pišu, između ostalog, i priče erotskog sadržaja. Da napomenem odmah na početku, ukoliko mislite da je riječ o vulgarnim ili neprimjerenim sadržajima, u krivu ste. Njihove su priče “s pravom mjerom” – propošne, lagane, zabavne, na trenutke čak i komične – a svakako predstavljaju i dobro došlo osvježenje u novijoj književnosti koja je, ponekad, opterećena određenim ponavljajućim temama. One su onaj pravi chick-lit koji slijedi sva pravila žanrovske proze.
Andreja nam se već predstavila svojim Minuit socolate, Karlina tajna, Zobene pahuljice, Zdravo, fino, Čokolino… mljac!, Loše vino, Fotografija, O Humbertu u meni, a Sandra ima zbirku u nastajanju.
Eto, uistinu ne moramo baš uvijek posezati za stranom literaturom. Svaka čast Helen Fielding, Sophiji Kinselli, Melissi Banks, Emmi McLaughlin & Nicole Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman… i da ne nabrajamo dalje. Ali imamo i mi Sandru-Aninu Klarić i Andreju Maltu!

1. Prvo što vas moram pitati – otkud ideja za takvom vrstom proze?

Andreja: Ha, ha, ha, moram priznati da sam oduvijek bila “crna ovca” na svim područjima. Kažu da sam otvorena i iskrena, nekad i previše. Zato i u temama o kojima pišem tražim nešto o čemu se baš i ne piše, a ako se već piše, piše se nedorečeno, sramežljivo, tajnovito ili previše klišejski, ako mogu to tako nazvati. Oduvijek su me privlačile zabranjene teme poput incesta, koje su uistinu strašne, ali se, nažalost, tako vješto prikrivaju, kako u privatnim životima, tako i u medijima. Mislim da se ta tema konačno mora otvoriti s više hrabrosti. Tu sam temu i podrobno opisala u “Karlinoj tajni”. To je naša tužna prošlost, sadašnjost i budućnost. Jako su mi interesantne i teme muško-ženskih odnosa, pogotovo odnosa između mlađih muškaraca i starijih žena, ima tu nekog šuga, nečeg opasnog u zraku. Ljudi to još uvijek ne prihvaćaju u cijelosti. I tu se opet radi o zataškavanju, o “zabranjenom voću”, osuđivanju, ha, ha, ha, ali tako smo odgojeni, tako su nam postavljene granice u glavama. Što se tiče opisivanja samog seksa, u većini slučajeva u pričama ili romanima (svaka čast izuzecima) “vodi se ljubav”. Wauuu! Istina, ne volim prostačenje, ali sam apsolutno za malo više otvorenosti u opisivanju takvih činova. Pa to je život, zar ne?

Sandra: Ideja se nametnula sama od sebe. Zapravo, oduvijek je negdje prisutna u meni, samo do sada nisam imala hrabrosti izaći na vidjelo. I kroz moju poeziju provlače se na trenutke erotske misli “upakirane” ponekad u dvosmislene stihove. Mene uvijek treba čitati između redaka. Da ne biste sad pomislili da pišem samo takvu poeziju i prozu, imam među svojim radovima i sasvim drugačije pjesme (što se već moglo vidjeti kroz objave na ovim stranicama) i priče potpuno drugačijeg žanra. Zašto baš ova proza? Možda zato što mi zbog trenutne situacije u mom privatnom životu najviše odgovara i privlači me, a i primijetila sam, prema reakcijama svojih kolegica, da je to ono što u ovim ružnim vremenima ljudima treba. Jer što nam ostaje na kraju nego ljubav?

2. Jeste li možda uzore pronašle u popularnim serijama poput “Seksa i grada” ili “Kućanica”?

Andreja: Televizijski program konzumiram u malim količinama, obično pogledam koju BBC-jevu kriminalistički seriju. Nešto poput “Seksa i grada” ili “Kućanica” ne pratim, možda sam pogledala nekoliko nastavaka, ali nisu me se previše dojmile, a kamoli inspirirale. Srećom pa imam bujnu maštu, ponekad nešto čujem ili pročitam i poslije sve to zajedno “skuham” po svom receptu.

Sandra: Sada ću vas možda šokirati, ali “Kućanice” uopće nisam gledala, možda tek dio koje epizode, a “Seks i grad” samo par epizoda, i to one gdje se pojavljivao Faca. Natjerala sam se pogledati i film iz istog razloga. Zapravo, nikad nisam preferirala čitati ljubiće, nemam ni jednog u svojoj kućnoj biblioteci, tek sam jednog davnog ljeta s kojih 14 godina progutala punu kutiju bakinih ljubića i shvatila već tada da svi počinju i završavaju isto, te da bih mogla takvih napisati hrpu. Uzor bi mi možda eventualno bila Jackie Collins čije sam knjige voljela čitati kao tinejdžerica. Samo, ona je znala biti prilično “žestoka”, a ja osobno više volim taj umjetnički “touch”, ne volim otvoreno i vulgarno, nego pomalo samozatajno zagolicati maštu i ostaviti čitatelje negdje “u zraku” s mislima. Kao što je npr. moja kolegica, čitajući “Vruće ljeto”, uskliknula: “A gdje je dalje, na najboljem si stala?!” To je to što želim, kada zatvore stranicu, da još neko vrijeme razmišljaju o kraju, da ih malo ponesem u mašti…

3. Proza kojom se bavite baš nije uobičajena u hrvatskoj književnosti. Kako gledate na taj žanr i vaše literarno djelovanje? Smatrate li ga “škakljivim”?

Andreja: Da, proza te vrste nije baš svakidašnja. Meni je taj žanr jako interesantan, možda i zbog toga što je tako malo promoviran. Vjerujem da toga ima, ali, nažalost, po nekakvim ladicama, na sigurnome, jer tema je svakako škakljiva, pogotovo za naš mentalitet.

Sandra: Naravno da je ovo “škakljiv” žanr i treba paziti da se čovjek ne zanese (što mi se ponekad i događa dok pišem pa onda prepravljam neke “prevruće” scene) jer se lako prijeđe granica, znate što mislim. Što se tiče mog literarnog djelovanja, pa voljela bih jednog dana vidjeti svoju zbirku u rukama čitatelja, onih mladih koji će sanjariti uz priče i onih starijih koji će se prisjećati svoje mladosti ili proživljavati kroz njih ono za što možda nikad nisu imali prilike. Mislim da je današnje društvo sve otvorenije i sa sve više zanimanja prihvaća ovaj žanr baš zato što je nekad bio tabu. Osobno sam vrlo otvorena što se toga tiče, dijelom zahvaljujući svojim dragim roditeljima koji su mi uvijek davali slobodu i odgajali me bez tabua, a dijelom možda zahvaljujući svom horoskopu, ha, ha ha, ipak sam vatrena Ovnica, još k tome s podznakom u Škorpionu.

4. Kakve su reakcije čitatelja?

Andreja: Ha, ha, ha, reakcije čitatelja su svakako različite. Neki su oduševljeni, neki neutralni, a drugi pak kažu: “Ma jesi li ti luda što ovo pišeš?” Mene osobno jako veseli ako naiđem na pozitivne komentare. To znači da “ima nade za nas”. Ne mislim samo na pisce nego cijelu naciju koja polako shvaća da je istina takva kakva je, ma koliko god je uljepšavali. Onima kojima se to ne sviđa ne zamjeram, zašto i bih, neka i dalje žive u svom svijetu za koji misle da je savršeno moralan. Ponekada se pitam što je danas zapravo moralno.

Sandra: Već sam napomenula da sam se pomalo bojala “izaći” s tim pričama, ali nakon što sam dobila “blagoslov” svojih prijateljica i kolegica svih dobnih skupina i imala prilike vidjeti njihove pozitivne reakcije, pa čak dobivala i poticaj da idem naprijed, otkrila sam se mojem prijatelju da vidim mušku reakciju. Tek kada mi je i on rekao da je izvrsno, skupila sam hrabrost i odlučila se na objavu, prvo na jednom zatvorenom portalu (gdje sam također dobila dosta dobre kritike), a onda je istovremeno došao vaš poziv pa sam, eto, zahvaljujući upravo vama, krenula u javnost. Hvala vam od srca na tome. Ja osobno uživam pišući te priče, oživljavam kroz njih neke uspomene, utapam se u svojoj mašti bježeći tako od ove dosadne sive stvarnosti, i sanjarim o nekim boljim budućim vremenima. Zapravo, kroz ispisane redove iscrtavam sebe samu jer ja sam ta vrckava, otkačena, ponekad pomalo smušena plavuša, što su oni koji me poznaju i primijetili pa iskomentirali: “Da, to je naša Sandra”. Kritike su za sada, na moje veliko iznenađenje, i više nego dobre, mnogi se uz smijeh pronalaze u nekim dijelovima, kao npr. ona epizoda s toplesom, tu su se mnoge pronašle i prisjetile se svojih iskustava s “galebima”. Neke mi daju i prijedloge inspiriravši me nekim svojim iskustvom, pa sam tako poštara pretvorila u teklića, radnju smjestila u supermarket, dodala puricu i priča je tekla sama od sebe na valovima moje mašte.

5. Ljudi često vole u romanima ili pričama tražiti neke autobiografske podatke ili pak stvarne osobe, ne polazeći od pretpostavke da književnost stvara svoje originalne literarne svjetove. Jeste li možda imale kakvih neugodnosti?

Andreja: Da, ljudi su takvi. Vole tražiti dlaku u jajetu. Radoznali su, možda misle da će takvim traženjem saznati nekakve privatne tajne samog autora ili će možda prepoznati sebe među recima, misleći da je pisac pisao upravo o njima. Iskreno, do sada nisam imala nikakvih neugodnosti, osim možda čuđenja nekih koji me dobro ne poznaju, nego me mjere po vanjskom izgledu. Izgledam poprilično nježno i nevino, ha, ha, ha! Onda slijede komentari u stilu: “Isuse, ti si to napisala? Hmmm… Dobra si što se usuđuješ!” Neki dan sam na erotskoj večeri koju su na Filozofskom fakultetu u Zadru organizirali studenti čitala svoju “Minuit socolate” i dobila popriličan aplauz.

Sandra: Za sada nisam imala nikakvih neugodnosti, tek ćemo vidjeti u budućnosti što me čeka. Inače, likovi mojih priča baziraju se, uglavnom, na stvarnim osobama koje su mi na ovaj ili onaj način prošle ili prolaze kroz život, koje su mi inspiracija i bude mi maštu. Npr., ruka na volanu u “Metalik Hondi” koju opisujem ruka je jednog mog bivšeg dečka, a opisala sam upravo ono što mi je u tom trenutku prolazilo glavom dok sam gledala iz prikrajka u njegovu ruku na volanu još u ono slatko vrijeme zavođenja. Ideja za naslovnu priču “U ženskoj glavi” nastala je jedno jutro kad sam dolazila na posao i u daljini, ovako “ćorava”, ispod naočala vidjela obrise svog kolege na kraju hodnika, na vratima sobe, kako mi sa smiješkom maše i pozdravlja me. Tako je zapravo i nastala ideja za ovu zbirku jer su uglavnom sve priče pisane kroz pogled žene i što im se mota po glavi u susretu s nekim zgodnim likom. A da sam na pravom putu, potvrdila mi je moja kolegica (kad je pročitala baš tu priču) rekavši: “Ajde, nek digne ruku ona kojoj bar jednom nije prolazilo ovo kroz glavu”, a ostale su se složile s odobravanjem.

6. Koja vrsta literature, po vašem mišljenju, zapravo odgovara suvremenoj ženi?

Andreja: Suvremenoj ženi, po mom mišljenju, još uvijek odgovaraju sve vrste literature. Ovisi o raspoloženju i situaciji u kojoj se žene nalaze. Iako nije na odmet malo suvremene, otvorenije erotike, poput ovog chick-lita. Priznale to ili ne, svaka bi se našla u toj vrsti žanra.

Sandra: Ovo je teško pitanje, mislim da sve ovisi o afinitetu pojedine žene. Osobno, najviše volim trilere i uvijek će mi ruka prvo posegnuti za takvim naslovom, ali slušajući sve ove divne žene oko mene, čini se da sam u manjini i da one traže upravo ovakve žanrove: lagane, prpošne ljubavne priče škakljivog sadržaja protkane humorom.

7. Vaša je proza namijenjena ženskoj čitateljskoj publici ili i muškoj…

Andreja: Proza ove vrste, bar što se mene tiče, namijenjena je i ženskoj i muškoj publici, bez obzira na starosnu dob i obrazovanje. Ono o čemu govori taj žanr naš je stvaran život. To nisu ljubići. Ili romantične ispovijesti. To je realnost, istina. To je to.

Sandra: Nisam je nikome posebno namijenila, ali drago mi je da ju je ženska publika prihvatila, jer ona je zahtjevnija i teže ju je pridobiti, ali moja je želja privući i muške čitatelje jer ipak su oni okosnica i glavni likovi svih mojih priča i bez njih ne bi ih ni bilo. A ovo im je i dobra prilika da zavire u žensku glavu.

Nadam se da cijela stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Do neke buduće zbirke možda… hvala vam na “slalomu”.

Andreja: I ja se nadam da stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Vremena su teška, pogotovo u kulturi, teško se probiti. Ja osobno ne odustajem od takve vrste pisanja, poprilično sam tvrdoglava, kad nešto naumim, kad nešto volim, to i ostvarim. Dakle, kad skupim dovoljno materijala za jednu takvu proznu zbirku, krećem u lov za izdavačem. Nadam se da ću uspjeti!

(fotografija: by fashionavecpassion.com)

Preneseno sa www.studiotim.hr

Dulce et decorum est… Zbirka pripovjedaka o Prvom svjetskom ratu kroz pet intimnih sudbina

Uskoro, povodom 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata riječki autor Neven Lukačević objavit će zbirku pripovjedaka Dulce et decorum est…
Zbirka od točno pet pripovjedaka Nevena Lukačevića (Kako je Leopold Lojka srušio Monarhiju, U povlačenju, Over the TopMamma son tanto felice i Zastave) tematski okupljenih oko Prvog svjetskog rata već samim naslovom priziva ironiju, i to ne bilo kakvu, već upravo onu koju je na istu temu započeo Miroslav Krleža još u svojem pripovjednom ciklusu posvećenom bogu Marsu. Riječ je o ironijskom odmaku od fraze o “ljepoti umiranja za domovinu” koja se na kraju od vojno-političke avanture (aneksija Bosne, balkanski ratovi kao uvertira i vježba, Sarajevski atentat, srpanjski napad Austro-Ugarske na Srbiju, ostalo znamo) pretvorila u stroj za masovno ubijanje i konačno završila ne svršetkom rata (tek predah), nego svršetkom onog drugog, većeg, koji je bio logična posljedica nesvedenih računa iz prvog, u još monstruoznijem obliku, svođenjem čovjeka na ništa više no obično meso koje služi za hranjenje (ratnog) moloha. Stoga je naslov upravo to: opomena. Naslov znači sve suprotno od onoga što originalni Horacijevi stihovi govore: nije ni časno ni slatko umrijeti za domovinu jer domovina nije više nešto blisko, a to potvrđuju stihovi Wilfrieda Owena na početku ove knjige.
Danas, stotinu godina po početku toga rata imamo odmak i ne osjećamo pretjerani emocionalni angažman i znamo da je taj rat bio, na ovoj ili onoj strani, užas koji je otvorio vrata pakla i svakako možemo jasnije vidjeti cjelinu.
Pet pripovjedaka Nevena Lukačevića predstavljaju upravo to: kroz pet običnih, svakodnevnih sudbina glavnih junaka zaglavljenih u okolnostima, zrcali se sva slika, zrcali se sva složenost osobnih sudbina koje su požderane od neke velike “povijesti” gonjene nuždom takozvanog višeg smisla. Ostaje samo jedno pitanje. Koji je to smisao?
Neven Lukačević (1969.) rođen u Rijeci.Ondje završio Filozofski fakultet. Objavljivao priče i putopise po časopisima. Radio na nekoliko Sveučilišta po Europi i Aziji kao profesor i predavač hrvatskog jezika. Trenutno radi na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Torunju u Poljskoj.

Milan Zagorac

Daniel Radočaj: Djed Mraz

Spadam među one ljude koji se nikada neće moći pomiriti s činjenicom da je Djed Mraz izmišljen. I time, da su mi vlastiti roditelji svjesno lagali o tom, nekad najvažnijem životnom pitanju, nesvjesno gradeći virtualni temelj za, ne želim reći nesretno, ali u najmanju ruku nestabilno djetinjstvo.
Ja bih da mi Djed Mraz donese bicikl! – povjerio sam roditeljima svoju iskrenu želju, kao nagradu za godišnju poslušnost, od tog dobroćudnog laponskog djedice.
– Što je tebi?! – graknula je stara, zbrajajući račune za struju. – Zar još vjeruješ u takve bajke?! – i moju zatečenost šokantnim saznanjem, ogradila od neminovnih krokodilskih suza, s dvije, tri odgojne pljuske.
Oni isti roditelji, kojima sam toliko vjerovao, beskrupulozno su mi podvalili takvu laž. Kao da njima, primjerice, nakon neizostavnog odlaženja na nedjeljnu misu, svih izmoljenih kućnih očenaša, korizmenog posta, subotnjih krunica, milodara i skrušenih ispovijedi, svećenik, umjesto očekivane propovjedi, bahato izjavi:
– Bog ne postoji! Molim vas da mi oprostite što sam se tolike godine na taj račun samo šalio s vama. Pođite sada kući, sutra će na mjestu crkve započeti izgradnja kockarnice…
Tog sam dana, po povratku kući s podjele darova u školi, po drugi put sreo svog Djeda Mraza. Bez brkova i brade, naginjao je bocu vina u parku, s lokalnim pijancima. Bio je to Ljubo, otac male Mirele s drugog kata. Uvjeren da je proćelavi pripiti debeljko ubio Laponca (budući da je živio u njegovom tijelu), prizor me u trenutku ispunio mržnjom. Ne sjećam se točno jesu li odselili iz naše zgrade iduće, ili one godine poslije, no svoj sam još uvijek neraspakirani čovječe ne ljuti se ubacio inkognito u njihovu prikolicu s pokućstvom, i time stao na kraj velikoj obmani. U međuvremenu, prestao sam misliti na Djeda Mraza, a roditeljima ipak nekako oprostio. Doduše, ne i zaboravio. Dok se par anđeoskih očiju, u gradskoj biblioteci, nije trunčicu predugo zagledao u mene i kroz relativno kratko vrijeme, sve se razvilo u bajnu romancu. Onda nas je, vrativši se ranije s posla, zbog rapidne influence zatekao u nimalo zavidnom položaju, nitko drugi nego njen otac – Ljubo Djed Mraz. I ja sam ga, na svoje veliko zaprepaštenje, kao takvog i prihvatio. S vremenom i zavolio. Mislim, nije mi ni bilo druge.
– Mirela? – pitao sam je, navodno začuđen, tijekom jedne od uobičajenih nedjeljnih šetnji. U vašoj sam špajzi nehotice primijetio nešto što strašno liči na odijelo Djeda Mraza…
– Ne mogu vjerovati da ga još čuva… – rekla je raznježeno. Znaš odat ću ti tajnu – dodala je, te prislonila usne na moje lijevo uho, šapnuvši: Moj je otac bio školski Djed Mraz. Ali sad je sve gotovo…
– Kako misliš gotovo? – Mamio sam odgovor, dobro tajeći da mi je taj slučaj jako dobro poznat.
– Pa gotovo… došao je Sveti Nikola…
– Ah, da… – odgovorih suosjećajno, poljubivši je u čelo. Sirota djeca…

Fotografija: cheriedurbin @ morguefile free photos

Alen Brabec: Sothis

padavičari
na podovima muzeja
grče se od strasti
psuju na aramejskom
želja im ostavlja tragove zubi
u jeziku
likantropi zavijaju na mjesec
jecaju
sline
čeznu za rukom
i okusom prstiju
kojima su prokleti
ostavio sam se u hodniku
pod bijelim svjetlom
izložen poput tibetanske instalacije
kostiju i žica
da sviram
u podlozi

 

 

Fotografija: embalu @ morgueFile free photos