Predstavlja nam se Florian Hajdu

Florian Hajdu prisutan je na stranicama Studija TiM i Književnosti uživo od samih početaka. Prva objavljena crtica bila je “Jelsa” kojom je ušao i u e-zbirku “Vrati mi ljeto”. Florianov je književni izračaj zapravo najbolje okarakterizirao Mladen Blažević rekavši kako Florian podjednako slika i kistom i riječima. S ovim samozatajnim umjetnikom razgovarali smo ovako, virtualno, premda bi zasigurno bilo ljepše da smo se udobno smjestili pod suncobranom kakve terase…

1. Za početak, osim što znamo da ste akademski slikar, možete li nam reći nešto više o svom profesionalnom djelovanju?

Imao sam dve mame, dva tate /dva oca/, brata sa kojim nisam odrastao, kontakte nije želeo, lažnog dedu, pravu Babu Terez. Plakao sam, smejao, smešne pokrete pravio, bez pelena, mađarski. Nešto vremena posle, kada me je bebonoseća ptica spustila na bikove sapi, u toku parenja sa bikicom pored Sive reke, na mekom baršunastom svetlookerastom pesku koje je zenitno žutolubeničnobojno sunce grejalo, okačeno bogoručnoradnom štipaljkom između dva merinobela ovcolika oblaka, namigujući zajebantski skelaru da ne voajerizira, već da bebonoseću stvar među nogama brzo nosi kući, skelaricu žudnotužnu uteši, naguščoježi, usreći, gde su neme tigraste patke pantomimično, mislima, u horu pored skele, grkljajući priobalsku, muljogustu, ogledalo mirnotekuću vodu sa Tiskim cvetovima koji umiru, lepršajući u seksozadovoljenju, pevale nečujnu Odu radosti neželjenoj pridošlici. Tako sam, od ništice, tabula raseći počeo skupljati Arhimedove krugove, u velikoj zemlji, da napunim tabula rasu…

A sada kako se to desilo… Rodio sam se u Bačkom Petrovom selu /Pétérréve/ u radničkoj porodici, od oca Hajdu Pala, soboslikara, i majke Hajdu Sági Iren, kuvarice. Osnovnu školu sam završio u Beogradu, a srednju za primenjenu umetnost u Novom Sadu /Ujvidék/. Akademiju za likovne umetnosti, slikarski odsek, završio sam 1976. godine, u klasi prof. Ljubice Sokić, na beogradskom Univerzitetu. Od 1967. godine radim u listu beogradskih studenata “Student” kao urednik, zatim u časopisu za književnost i umetnost “Vidici” kao urednik te u časopisu “Socijalističke teme” Radio sam u Novinsko-izdavačkom preduzeću “Politika”, u istoimenom listu, NIP “Borba”, Radio Beogradu i RTV Beogradu. Od 1974. godine radim u radnoj organizaciji “Beograd Publik” na organizovanju kulturnih i sportsko-političkih manifestacija i priredbi u Beogradu, kako domaćeg, tako i međunarodnog značaja. u RO “Sava Centar” prelazim u rukovodioce za kulturne manifestacije od 1979. godine. Od 1971. godine sam sekretar Festivala jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, od 1974. godine sam bio sekretar Sedmojulskih svečanosti u Beloj Crkvi i Krupnju, a od iste godine konstantno jedan sam od suorganizatora Međunarodnog filmskog festivala FEST. Od završetka Akademije dobijao sam nekoliko značajnih nagrada za slikarstvo: prva nagrada Likovne kolonije mladih 1970. godine, prva nagrada Akademije likovnih umetnosti u Beogradu 1969./70. godine i druge u Mađarskoj i Nemačkoj. Izlagao sam kolektivno i samostalno u nekim evropskim zemljama i gradovima, imao sam studijska putovanja po Italiji, Francuskoj, Španiji, Portugaliji, Nemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Holandiji i Švedskoj. Od 1986. godine dobijam jednogodišnju stipendiju Ministarstva kulture NR Mađarske za istraživanje i proširenje moga slikarskog opusa i upoznavanje slikarstva u Mađarskoj, koja se produžava na još jednu godinu. U vreme boravka u NR Mađarskoj priređujem veliki broj svojih samostalnih i kolektivnih izložbi u svim većim mestima u Mađarskoj, kao i u Fényés Adolf galeriji u Budimpešti te u Salonu mladih u istom gradu.

2. Pisanje je neka davna strast ili datira u novije vrijeme?

Od kada znam, crtao sam, slikao slova i pisao crtež, kroki, sliku… Dok su mogli, oduzimali su mi sveske, knjige, papiriće, da bi primerovali aljkavost, neurednost i šta sve ne treba činiti na stranicama lepih, čistih, urednih nastavnih i drugih učila pametnoj i urednoj deci i dobrim đacima velike voljene zemlje. Možda da nisu tako činili, ne bih ni radio sve što sam do sada u životu delao, možda bih postao stvoritelj vinograda, suncokreta, kukuruza, zaljubljenik mikrobiologije, strugar, pop, dobroćudni advokat, akrobat sa biciklom na žici ili odgajivač životinja u prašumama Amazonije, ali nisam, za sreću ili nesreću. Bio sam sâm, tako sam i odlučivao, imao sam i imam otpor prema svemu što je narudžbeno, nasilno, isključivo, jedino moralno, bezdijalogno, pa sam za sebe i sva dešavanja okolo mene zapisivao, crtao i čuvao dok kompletno nesrećno nije izgorelo u ognju… uništeno. Od tada pokušavam to tastaturisanje u glavi da činim i da odnedavno mozak sada virtualno otvorim i prstima tastaturu tipkam. Tako to odatle datira.

3. Vaš je izričaj uistinu specifičan i zahtijeva čitatelja koji će se u potpunosti posvetiti tekstu. Koliko je na vaše pisanje zapravo utjecalo slikarstvo?

Kad vidim crvenu, plavu, žutu ili bilo koju boju oko mene, oči mi kao skener razlože sastav. U njoj se, pojedinačno ili u zavisnosti, koja boja preovlađuje, nalaze, tj. zamešane su još žuta i bela boja ili crna i oker ili mnogo više drugih boja, tonova, nijansi, u manjoj ili većoj meri, količini, zavisi od tona, nijanse, boje koju gledam, zamislim, osetim… Rađa mi se osećaj boje kao crtice, priče, pripovetke, začetak nekoga futurističkog fantazmagoričnog romana, govora, besede u meni… Isto se odnosi na formu, kompoziciju ili bilo koju vizuelnu senzaciju. To sada pokušavam slovima da oformim, slično onome kao kada slikam pa hoću u jedan određen prostor da bojama ispričam sadržaj, oblik, kompoziciju, formu, jednu priču, osećaj, senzaciju, san, zbilju, fantaziju…

4. Gotovo da nema teksta u kojem se ne spominje vaš pas Csoki. Je li ta ljubav posebno nadahnuće?

Onoliko ima duša u njegovoj glavi, genima, što žive, kada je budan, spi, sanja, laje, trči, skače, da hrani osećanjima mene, moja slova, slike, oči, u parohiji hram otvara, meduzu ganja na bogosluženje ispred triptikona, ženama svilenotiho, govorom, lajem njegovim, šapuće, koje u Raj, urlikom Lady Chatterley, idu i vode vlasnike zaljubljenih životinja da i on ima jednog voljenog bika. Csoki, Slatkoimeni, Žgana umbra, Čokolada, Kukuli mukuli. Sva mu dosadašnja imena iz miloljubavi glase, prati me blizanački poslednjih dvanaest godina, četiri meseca, tri nedelje i nekoliko dana. On je nasledio i primio osećanja mojih dragih koji nisu više u životu – Aldona, Picura, Jalija, Akija, Atosa. Oni su sa šape na šapu prenosili jedan drugom osećanja prema meni i moja prema njima. Moj Kukuli mukuli i ja bogati smo uzajamnog osećanja i velikog uticaja jedan na drugoga… sijamske povezanosti.

5. Živite, koliko mi je poznato, na relaciji Lakitelek-Njemačka. Vjerojatno vas podjednako inspiriraju prirodni i urbani motivi. No, imam osjećaj da ipak prevladavaju boje, zvukovi i mirisi Panonske ravnice.

Moralno sam dana D otišao iz velike zemlje, veče pre mobilizacije. Posle toga su me u raznim vremenima, danima, godinama pozivali, vojnom policijom tražili, još sedam puta na adresi na kojoj sam živeo u Velegradu, iako sam zbog godina iz rezervista bio otpao. Mene su kao petogodišnjaka, samog, deportovali u Velegrad – o tome sam pisao i pišem – iz miljea, okruženja, spoznaje mog dolaska na svet, gde se izlasak sunca vidi kao u Japanu, tlo je ravno i mekano, toplo, prigrli poput majke prilikom prvog dojenja, kada se padne na zemlju, glava se ne razbije, peščani prah greje, dezinficira, podglavački meki jastuk za ljubav je idealni Raj, Siva reka, ravna kao staklo, mirno šumi, tek kada se sasvim blizu površine vode uvo prisloni, čuje se, ko sluša genetski zov, da tiho žvrgolji, ćukće, mukće, nosi priču, teče, peva, dahće, jauče, moli, oprašta, nikada se ne naljuti… Da živim večno, nikada ne bih mogao da iživim dušu, toplotu, očaranost, zov, prigrljaj tla koje me je iznedrilo. Ostali urbani delovi, gde se nemnogorado iz potrebe krećem, kraće su ili duže senzacije u meni u zavisnosti od količine osećanja koja prema njima gajim i osećam ili one meni pružaju.

6. Roman “Frančesko” je u pripremi…

Mislim, osećam, verujem da se začetak i ovoga pokušaja rodio zajedno samnom, kao i sve ostalo što se genetski oformi u živom biću prilikom stvaranja. Pitanje je samo da li će to što je stvoreno i čuči u živom biću uspeti da se uspravi i kada ili će zauvek nestati u nepovrat prestankom bitisanja. Odavno mi se u genima razapinje nešto što ganja um na javu da osećanja, fabula, likovi, radnje, slova, rečenice, priča, romani lepršaju slobodno. Trudio sam se i trudim da naslikam samo jednu, onu pravu sliku u životu. Još nisam uspeo. To ću pokušati i sa slovima, rečima, romanom, iako u pratnji “Frančeska” paralelno žive još tri pokušaja. Možda će se na kraju negde stopiti u onaj za čim težim ili će, ako zasluže, nezavisni život živeti. Sada su trenutno svi u leru, čekaju novi start i zalet iz mene gde se nešto koprca, lomi, trilemuje, polako ustaje pa opet brzo čučne, koleba, nesiguruje… Verujem, želim, da ću kajase ponovo brzo držati u rukama i da čilaši u osmopregu krenu galopom kako sam ih i do sada terao.

7. Što najradije čitate u slobodno vrijeme?

Po drugi put u kratkom vremenskom razmaku, ne znam zašto, čitam roman “Aprilske veštice” od Majgull Axelsson, švedske književnice u srpskom prevodu, i neverovatno me relaksira. Ni to ne mogu da objasnim, ali je izuzetno prijatan osećaj, mogu ga rado preporučiti, možda će se i drugi u njemu osećati. Pratim rado, redovno i sa pažnjom portale Studija TIM, Književnosti uživo, kao i razne književne blogove te privatne ili grupne stranice na netu. Priznajem da je veoma raznovrsno i zanimljivo…

8. Možete li nešto preporučiti našim čitateljima tijekom ovih ljetnih dana?

Edgar Allan Poe, Kratke priče. Ako je već sve pročitano onomad, veliko je uživanje čitati iznova, svaki put je doživljaj smirujuće uzbuđujući, guščoježujuće nadahnjujući, a nije loše poneku kraću priču i odkrajačke pročitati, pa ponovo u isti tren od početka; dobijaju se sasvim nove slike i drugačiji doživljaji. Ephraim Kishon, “Jabuka je svemu kriva”. Prema motivima Deset Božjih zapovesti Kishon ispisuje priče koje navode na smeh i na – razmišljanja. A uveče je uvek pri virtu i magnetu Književnost uživo sa neverovatno raznovrsnom ponudom svega što je pisana reč.

9. Kako namjeravate provesti ljeto?

Ako uspem neke od ličnih stvari da sredim, zbog čega sam se obreo u Nemačkoj, i ako to bude sa uspehom, onda ću se razapeti kao INRI na Sivoj reci kod četiri duda na mekom prašnjavom mravostazućem pesku i čitati davno usnule snove zatvorenih očiju na zenitu lakitelečkog sunca. Možda će vremena i sredstava biti i za slanu vodu, kamene gradove i sunce Mediterana…

Želim vam puno uspjeha u daljnjem radu i… ugodno ljeto!

Preneseno sa www.studiotim.hr

Doris Pandžić: Ghandijev petak

(iz romana xx)

Mamurluk. Znala je da nije bilo pametno izaći u četvrtak navečer. Prošlo je podne. Ona stoji u školskom hodniku i pokušava natjerati aparat za kavu da proradi. Jedan profesor prolazi kraj nje i kaže joj: „Aparat je u kvaru.“ U prolazu pokazuje prstom na neko neodređeno mjesto na aparatu. Ona diže pogled u smjeru njegovog prsta. Veliki natpis na bijelom papiru: „U KVARU“. Kako to nije vidjela? Pita se je li njen kolega primijetio da je mamurna. Najvjerojatnije jest. Kako inače ne bi vidjela ogroman natpis koji joj je bio zalijepljen ispred nosa? Krasno. Zvuk zvona. Kraj sata. Dakle, neće stići popiti kavu. Učenici prolaze kraj nje. Ne pozdravljaju je. Ona se osjeća kao fantom u hodniku. Možda i izgleda kao fantom. Možda su ona i aparat za kavu u nekoj bijeloj nevidljivoj međudimenziji. Ona je možda zauvijek zarobljena tamo s tim prokletim aparatom koji guta novac, a ne daje zauzvrat kavu. Trzne se. Gleda oko sebe. Najvjerojatnije izgleda čudno stojeći ispred aparata i zureći u jednu točku. Valjda to nitko nije primijetio?

Polako kreće do zbornice. Pokušava se povući neprimjetno i taktički, kao mačak gubitnik u veljači. Polako, s noge na nogu. Laganim, sporim okretom… Čistačica joj se smiješi. Nedostaje joj jedan zub. Ona se isto nasmiješi čistačici. Za razliku od čistačice, njeni zubi su svi na broju. Eto, prva dobra činjenica danas… fantastičan poticaj za samopouzdanje… Ulazi u zbornicu. Osjeća se kao Kafka u „Procesu“. Ni tu je nitko ne primjećuje. Nasmiješila se najbližem profesoru. On ju je nekako čudno pogledao, kao psa koji mu se opasno iskezio. Koji kurac…? Samo se nasmiješila. Odustaje od komunikacije. Ona je valjda ovdje stvarno nekakav pas koji nepotrebno pokazuje zube i zastrašuje svoje kolege. Totalna vještica. Čudakinja. Životinja. Mamurna životinja koja još k tome najvjerojatnije ne zna ni čitati pa ne vidi veliki natpis na aparatu za kavu. U podne. Sramota… Uzima dnevnik i ključ od učionice. Izlazi prva iz zbornice.

Otključava učionicu. Ulazi. Ostavlja stvari na stol. Sjeda na stolicu. Sama je u toj praznoj prostoriji. Ona i klupe. Fantomski razred. Ona se savršeno uklapa. Možda je ona zapravo umrla jučer. Možda ju je udario auto. Ovo je možda samo njen duh koji je došao na posao, još uvijek ne znajući da mu je tijelo mrtvo. Ali, ipak… otključala je vrata… Učenici ulaze i pozdravljaju je s „dobar dan“. Ona isto kaže „dobar dan“, ali tiho. Najvjerojatnije je nisu ni čuli. Možda misle da im uopće nije odgovorila. To se savršeno uklapa u odnose moći. Ona je ipak profesorica. Ona ima moć. Tko su oni da njih pozdravlja? To je neprilično. Ona im odmah treba pokazati disciplinu. Treba im pokazati gdje im je mjesto. Pokazivanje moći je osnova svakog držanja discipline. Nema veze ako je mrze. To joj je i posao, zar ne? Oni su zapravo njeni neprijatelji. I ona je njihov neprijatelj. To je prirodan društveni poredak. Tko je ona da to pokuša promijeniti? Što si to ona umišlja? Da je Ghandi? Ne… ovo je rat. Kao u američkom hollywoodskom filmu. Kao da čuje glas svojih nadređenih dok drže svečani govor bodrenja kao američki pukovnik svojim marincima. A možda je ovo danas spaghetti western. Točno u podne. Ili taj film nije uopće bio spaghetti western? Čuje se zvono. Kad bolje razmisli, uopće je ne zanima je li taj film bio spaghetti western ili ne, ali zna da ona ne želi sudjelovati u spaghetti westernu. Još uvijek nije krenula toliko komično gledati na svoj život. Ne želi igrati tu ulogu. Uopće ne želi poslušati upute redatelja. Da, bit će Ghandi. Pasivni otpor.

Ona započinje predavanje. Mirno, kao Ghandi. Svijet je okrutan, ali ima nade. Slušaju je. Da, Ghandi je bio mudar čovjek. Nema veze što njen govor danas nije nadahnjujuć. Ona sluša svoj glas. Je li Ghandi govorio o gramatici? Čuje glas iz stražnje klupe. Čuje još jedan. Diže svoj glas. Je li Ghandi govorio toliko glasno? Možda jest. Ovo je već histerično glasan Ghandi. Malo živčan. Samo malo živčan. Zapravo, oni njoj pružaju otpor. Samo, ona nije sigurna je li taj otpor pasivan ili aktivan. Oni uopće ne shvaćaju da je ona Ghandi. Kako mogu pružati otpor Ghandiju? To je neljudski. Ona nastavlja govoriti. Primjećuje da je preskočila jedan dio gradiva. Možda bi se mogla vratiti na njega. Ili ne? Možda da njih pita za mišljenje…? To bi bila briljantna ideja! Gleda na sat. Nije uopće bitno. Dat će im da prepišu sve s grafo-folije. Eto, neka prepisuju… Ona sjedi i gleda kroz prozor. Vidi svoje lice u odrazu. Gleda na sat. Opet diže pogled na svoj odraz. Danas, otprilike u jedan popodne, Ghandi u njoj je svečano umro. Nitko to nije primijetio.

Fotografija: lisasolonynko @ morguefile free photos

Goran Vrhunc: Potraga (ciklus o samoći)

 Izbor iz nezavršene zbirke

5. BUNAR TRAŽI VODU

Nema ništa
osim mraka
u bilo koje
doba dana
vedro ili tmurno
nebitno je
jer nema ništa.

Prolaznik namjernik
ne može znati
ima li
života na dnu
sve dok se
ne spusti
a silazak nije lak.

Dole je hladno
ima mnogo đubriva
oglođenih kostiju
i glas
što tiho govori
“ne treba mi
još jedan leš.

 

6. MREŽA TRAŽI PAUKA

Ona zna šta je samoća
al‘ da je izrekne
ne umije,
vjetar je nije dodirnuo
niti vrijeme presudilo,
njene tanke niti
slobodno vise
pod težinom prašine
i mrtvih insekata

 

9. SLIKA TRAŽI RAM

Savila je uši
ali ništa ne čuje,
a nema ni glasova
utihnule su sve buke
ušutkao ih lom.

Ne zna
da joj boje blijede
i da je vlaga
izjeda
i nestaje
jer za Umjetnika
bagra nije našla ram.

 

10. OLOVKA TRAŽI SRCE

Krv joj više
nije viskozna
pa ne ostavlja
mrlje i škrabotine
po bjelilu
kopir papira,
život joj stvrdnut
u mekom
plastičnom tijelu
ili onom metalnom
zavisi od tvorca,
i srce svoje traži
da ispiše one riječi
koje igraju u mislima.

 

12. GLOBALNO ZAGRIJAVANJE TRAŽI PROSTOR

Malo je prostora
na ovoj stijeni,
trećoj od sunca,
smetaju mu
oni veliki gradovi
na obalama
ali u pravi čas
progutat će ih,
a neće zaboraviti
ni ljude
bez čije pomoći
ne bi dosegao
najviši stupanja moći
polako preuzimavši vlast,
a govorilo je,
vrištalo,
poslalo glasnika Katrinu,
poslalo poruku po Tsunamiju,
ali niko nije slušao
i u toj nijemosti
konačno za sebe
pronašlo je mjesto…

Arktik!

 

13. PISAC TRAŽI RIJEČ

Misli lebde
odbijaju se o zidove,
mastan papir
blješti pod petrolejom,
i gavran došao po svoje

Pero.

Pisac pada
na trule
abonosove daske,
antidot
nije stigao do srca
brže od olova,
a sve da nađe zadnju

Riječ.

 

14. MISAO TRAŽI RUKU

Utrnula ruka
teška k’o malj,
zglobovi prstiju
nepomićni su,
dotok misli
zgrušao se
u veni kod lakta,
razlivena tinta
kapa sa stola
i kroz pukotine
tavanskog poda
odzvanja u sudoperi,
a misao
i dalje se trga
bez ijednog slova
na papiru.

 

16. ULICA TRAŽI ČISTAČA
Oronula, zapuštena,
obrasla, napuštena
ulica bez broja
i imena.

Bezbroj stopala
gazilo je
njeno lice,
pljuvalo, mokrilo,
izmetom pokrilo
rupe u asfaltu.

Bezbroj stopala
gazilo je
njene žice.

Sama
beživotna
tišinom traži
svog čistača.

Deniz Adam: Dio razgovora sa neznanim

zato što sam pripitomio

vukove svoga jezika

 

i zato što sam zatvorio

lopove svojih ruku

 

zato što moje špijune

zanima jedino svemir

 

zato što je moja odjeća tkana

u noćima dok su gradovi spavali

 

zato što ni krojač, ni političar

novac ni položaj ne mogu je prekrojiti

 

zato što je moja brada ružičnjak

nikako reklama

 

zato što i potpuni stranac

zavrjeđuje poklon kod mene

 

zato što svojim prezimenom ne pomažem

samo rodbinu i prijatelje

 

zato što ne vučem stepenice za razgovor

kao što vidiš

 

za ovaj svijet radim ko da ću vječno živjeti

a za onaj se spremam ko da mi je sutra mrijeti

 

zato dragi prijatelju

nema čega da se stidim

 

Fotografija: nitpix @ morguefile free photos

Nada Topić: Budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo

budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo

ili sagraditi dvorac od praznih kartonskih kutija

koje čuvam za povremene selidbe u ništa

budi goli zid

koji čeka revoluciju

da ga prošara mecima i grafitima

prije nego se sruši od praznine

budi košnica za poludjele misli

prozor koji ne gleda ni na jednu stranu svijeta

jutro koje se ne da obrisati iz zjenica

prostor koji se ne može ispuniti rukama

cesta koja jedino u sebi završava

budi kamen

koji leži u zemlji i čeka

riječ koja se ne može izgovoriti glasno

 

 

Fotografija: RoganJosh @morguefile free photos