Alen Brabec: (Samo)

Bila je to prizemnica na brijegu. Do ulaza u ograđeno dvorište uspinjalo se ispucanim kamenim stepenicama obraslim u mahovinu. Kovana vrata bila su usađena u crveni cigleni zid koji se trusio kada god bi se s njima jače zalupilo. Tražio sam zvono ili zvekir, no nije ga bilo. Ušao sam i nosom otkrio jorgovan i divlje ruže s kojih se povremeno otkidala sinoćnja kiša i na bis padala po starim pločicama uraslim u travu.
Kasno jutro razmicalo je krošnje i suncem kucalo o okna prozora.
Oko kuće su bili posađeni grmovi šmrike i ružmarina, a timijan se herojski borio za primat s maslačcima na djetelinom posutoj tratini, gdje su mokra plava ljuljačka i crveni vrtuljak svjetlucali od, zasigurno, vilinske prašine.
Kroz prozore sam pokušao nazrijeti kakav pokret iz unutrašnjosti, ali odbljesak me zasljepljivao i mogao sam čuti samo lupanje posuđa kroz otvorena vrata kuhinje u polumraku.
– Šuljaš se poput tata – rekla je nasmiješena i spustila limenu kantu na stazu. Obrisala je ruke o bokove haljine s cvjetnim uzorkom.

– Mogao si bar malo jače zalupiti vratima, malo bih se dotjerala. Ovako si me ulovio na prepad, u radnoj odjeći.
Želio sam joj reći da nema potrebe za dotjerivanjem, da je prekrasna ovako odjevena i da je njen smiješak vredniji od svake formalnosti, ali samo sam zbunjeno zatreptao i zastao, gledajući ju kako stoji između grmova na stazi, nestvarna, kose nalik aureoli.

– Dugo te nije bilo, imao si posla? Pokazat ću ti što je sve izraslo u vrtu, ne stignem sve ni pobrati koliko je toga rodilo. Mahala je rukama pokazujući u kraj dvorišta.

Prišao sam mjestu gdje je stajala i nesigurnom rukom krenuo dotaknuti joj lice. I dalje se smiješila kada sam joj prstima prošao kroz obraz. Stajao sam na stazi držeći ruku u zraku, dok je njena slika treperila, otpuštajući lagan miris ozona i parfema.

– Bok mala… – tiho sam rekao. Nesigurno me pogledala, još uvijek se smiješeći, a zatim odmaknula i podigla kantu sa staze.
– Dođi, napravit ću ti nešto za doručak dok mi pričaš gdje si sve bio.

Krenuo sam za njom put kuhinje, nesiguran na nogama, očiju punih sinoćnje kiše. Dok sam prolazio kroz dovratak na ulazu, u mene je sitnim i okrutnim očima piljio grdelin koji je skakutao u kavezu.
Oči su mi se još privikavale na manjak svjetla kada sam začuo kako je upalila radio. Prostorijom se stao vrzmati stari hit, pokušavajući mi odgristi prste.
Sjeo sam i ruke položio na drveni stol.

– U stvari, nemoj se truditi s doručkom, radije bih nešto popio. Kavu, čaj, štogod… – rekao sam. – Sjedi, pa ćemo razgovarati. Nismo se dugo vidjeli.
Zastala je. – Sigurno nećeš ništa? Ispečem jaja za čas…
– Ne, ne, OK je. Nisam baš nešto ni gladan. Sjedi samo. Nema beda.
– Pa onda dobro. Odložila je tavu na štednjak i brišući ruke o krpu sjela meni nasuprot.
Pročistio sam grlo i upitao je: – Kako si? Kako ti je ovdje? Čini mi se da si stalno zaposlena s nečim?

Slušao sam je kako pripovijeda o sunčanim danima, posađenoj smokvi i bambusu koji je odbijao rasti samo na jednom mjestu. Gledao sam joj usnice dok su pridjevi lepršali polumrakom prostorije i slijetali na voće u košari koju je stavila na sredinu stola. Moj um je plesao na kiši i natjeravao se cvjetnim lijehama. Vodila me do gredica gdje je rastao mladi luk, pokazivala ličinke krumpirovih zlatica i pućila usne u negodovanju nad puževima koji su izjeli salatu.
Ostavila me u drvenoj ležaljci pored ljuljačke i vratila se u kuhinju. Sklopio sam oči i dozvolio suncu da mi crta oblike po kapcima, dok sam potpuno spokojan osluškivao lahor u krošnjama i pjev kosova. Nakon nekog vremena sa staze sam začuo lupkanje njenih natikača.

– Skuhala sam ti čaj. Zeleni s jasminom. Znam da ga voliš…

Pridigao sam se s ležaljke da prihvatim pruženu šalicu, i iznenadio se kada su mi ruke napipale vrelinu i oblik.
Otpio sam oklijevajući. Okus jasmina i trpkost zelenog čaja bili su poput pribadanja čavlom za stvarnost. Pažljivo sam otpio još jedan gutljaj.
Sjela je do mene na susjednu ležaljku i nalakćena na koljena promatrala kako zbunjeno gledam u šalicu.

– Čaj još uvijek kupujem. Nisam baš luda da ga sama radim. Imam posla preko glave i sa paradajzom i paprikama. Treba to sve pobrati i spremiti ujesen. Nasmijala se. – A njih dvoje su još mali i više mi odmažu nego pomažu kada smo zajedno u vrtu.

Naježio sam se i prateći njen pogled ugledao dvoje djece kako bosa tapkaju po pragu ispred kuće. Dječak mi se učinio poznat.
Čaj koji se iz razbijene šalice širio tlom pod mojim nogama, izgledao je poput krvi.
Gledala me.

– Oprosti. Oprosti na svemu – izdahnuo sam.
Nasmiješila se i pružila mi ruku.
– Dođi, ručak se neće napraviti sam.
Ustao sam u svjetlo.

Fotografija: jdurham @ morgueFile free photos

Slaven Posavac: Takav ovdje u podrumu

dakle želim biti „rebel“
u punom smislu te riječi
nešto tipa han solo
ili nedajbože che
(ako se moram ograničiti na ovu galaksiju)
želim skakati s mjesta na mjesto
tjerati sile zla i vijoriti
zastave slobode
a kada dođe vrijeme da idem dalje
pjevat ću samo
bella ciao! bella ciao! bella ciao! ciao! ciao!
znat će bella da se neću vratiti
ali onda se sjetim tko sam
i da sam takav ovdje u podrumu

brzo poželim postati gusar
ali onakav kakav je errol flynn bio
neki dobri, znate
malo kradem, malo pijem rum
malo bacam neke subverzije na mornaricu
„loveable rascal“ rekli bi oni koji bi me poznavali
zavodio bih djeve iz visokog društva
obećavajući im zabavu i bijeg od dnevnog života
bio bih slobodan oceanima,
na ti sa scilom i haribdom
a na usnama samo „And there they lay, all good dead men
Like break o’day in a boozing ken
Yo ho ho and a bottle of rum“
ali onda se sjetim tko sam
i da sam takav ovdje u podrumu

pa poželim biti nešto… stvarnije
prilično vječiti student,
dio inventara službe za korisnike,
prijatelje vidim na pogrebima,
napijem se jednog godišnje, nered u sobi,
gladovanje, nesanica, sati odlaze na serije i filmove,
zgužvana roba, tri sloja prašine, strgan krevet,
kontrola me tjera iz tramvaja,
nisam pao godinu, nego sam „apsolvent“,
roditelji ne zovu, trava više ne čini svoje,
pas mi ima tumor, hlače se uvijek podrapaju nekako,
majice su premale,
NIKAD DOSTA WC-PAPIRA,
knjige stoje nepročitane, ali čine lijep stup,
šest dana u tjednu, jedan dan u vikendu,
računi za amex, računi za net, računi za struju
računi za račune
i mislim si: dobro je što sam taj koji jesam
jer si me takvog ti upravo nazvala
ovdje u podrumu
nisi zvala hana, ni chea ni errola
nego mene
ovakvog kakav jesam u podrumu
i sve je nekako u redu igrom slučaja

Fotografija: xenia @ morgueFile free photos

Mladen Blažević: Tragovi goveda (izvadak iz romana)

U gostionicu je ušao nepoznati čovjek prerano ostarjelih brkova. Namjestio se na šanku između Šuljovana i Dudala.
– Rakijicu.
Istresao ju je u sebe, kao da je to neka mrska dužnost. Vrtio je praznu čašicu u rukama. Činilo se da želi otkriti jesu li to na njoj neoprane muzge, ili je izglodana od prevelike uporabe.
– Još jednu?
Gnjaco ga je gledao u oči, kako se gleda da bi otkrio ima li novac za piće u džepu. Umjesto odgovora stranac je digao pogled.
– Zna li tko gdje je pokopan moj sin?… Bio je kaderaš… Čuo sam da se ovdje motao… mislim ubili ga… da su ga tu zakopali.
– Ovdje koliko znam nije bilo kaderaša… i nije niko ubijen.
– Bogato ću platit … onaj ko mi pokaže grob… dat ću novaca.
Čovjek sa sijedim brkovima se uhvatio ispod miške nesvjesno pokazujući gdje drži vrećicu s bogatom nagradom.
– Kako se zvao?
Dudalo se iznenada uključio u razgovor.
– Matko… Jel znate nešto?
Nije izgledalo da je stranac promijenio izraz lica. Činilo se da ga ne može promijeniti ni radost ni tuga, ni lažna nada.
– Kad bi vam ga pokazo… grob… što bi… što bi s njim?
– Odnio kosti da ga zakopam… u obiteljsku grobnicu, a tebe bi nagradio… bogato bi te nagradio.
– Koliko bogato?
Ničim osim riječima, Dudalo nije odavao pohlepu.
– Da ne brineš ti i tvoja porodica za narednih… pet… deset godina.
Dudalo je zamišljeno gledao ispred sebe, otpuhivao smrdljive dimove i čudno pomicao lijevu nadlakticu, kao da je onim dijelom ruke koji mu nedostaje listao novčanice.
– Ajd sa mnom.
Gnjaco i Šuljovan su ih začuđenim pogledom ispraćali iz gostionice.
– Jel zna on?
– Izgleda.
Dudalo i stranac su zajedno iskopali raku i ukrcali veliki kovčeg na kola. Pritom su ga umotali u vojničke deke. Sjedobrki je bio zadovoljan.– Lijepo je što ste ga sahranili… i kovčeg… i zabili križ… rijetko su kad kaderaši ovako zakopani.
– Jebi ga, ljudi smo… A i on je bio čovjek… ako i kaderaš.
– Pošteno! Evo majstore.
Pružio je Dudalu zavežljaj s novcem. Dudalo nije brojao. Brzo je spremio onaj zavežljaj u vanjski džep kaputa. Kod Gnjace se nije pojavljivao nekoliko dana. Kad je došao, osjetio je da je do tad veselo društvo u gostionici odjednom zašutjelo. Dok mu je pružao čašu vina preko šanka, Gnjaco se nije mogao suzdržati:
– Jebote, ajd sad reci… kako si mrtvog ćaću mogao prodat… za pare? Mrtvog si oca prodo za pare.
Dudalo je najprije izgledao uvrijeđen i iznenađen, kao da je čuo najveću objedu na svoj račun. Zatim je usne nakrivio do granice osmijeha.
– A što bi mu ja?… Znaš kakav sam… Nisam mu… jebi ga ni cvijeće nosio… ime na krstu nema… mati umrla… a ona moja ženetina… jebe se Marici… a tamo će mu bit lijepo… Onaj brko… neki fin čovjek. Reko mi da ima pravu ozidanu grobnicu… i mramornu ploču… Nosit će mu cvijeće… on i žena. Bit će mu bolje nego na brdu iznad moje kuće.

Fotografija: gojo23 @ morgueFile free photos

Liba Peršinović Levi: Slika jednog jutra

Razuzdana rijeka para
zemlju suhu,
jalovu.
Tijelo žene napaja se
rosom mladom pri svitanju dana.
Urlici strasti
valovima prijete;
polegnuta trava
pod nogama kosca;
zlatna mreža u rukama talasa;
prasak svijetla prelomi se
ispod mosta
što razdvaja.
Prasak svijetla oboji se
zemljom,
ženom,
rukama.

Razuzdana rijeka
koritom se valja;
žena
jutru ljubav daje
jutro
ženu obljubljuje.

Fotografija: Lebewesen @ morgueFile free photo

Andrija Crnković: Rezervirano za dužnosnike blagozvučna naslova

Osrednjaški nakladnik
specijaliziran za književno ambalažiranje
mariniranih vrabaca

ukipio se službouljudno
pod platinastim bonitetom orla

dok golub selac na izdanku
provodi eksperimentalnu logoterapiju
sabirući samoljepive sličice
jugoslovenskih fudbalera.

390 kilometara južnije
oštrodlaki arivist u agitpropu županije
s najvećim udjelom strastvenih lovaca
među klerom

izbija nove konceptualne strategije
balotama od prepečene kozletine

vidno zgađen
eksplozivnim rastom broja performera
u globalnom selu.

Što ih povezuje? Averzija prema izostanku
blagozvučnih naslova.

Fotografija: Jusben @ morgueFile free photos