Miloš Petronijević: Pasji život

Odavna je to vreme, kao nepostojanja ga se tek sećam, ostalo iza mene, kada sam obilazio tezge i ljudske noge na pijaci i s drugim štencima lunjao iza buregdžinice i kioska s pljeskavicama.
Čini mi se da je i tada nosio nekakav kačket, valjda me je pomilovao, i mašući repom zapristao sam iza njega, radoznao, do iza varoši, gde me je uzeo u ruke i poneo do šupe kraj građevine, gde sam ostao, vezan, i izrastao u kera i čuvara.
Sećanje, s kojim život počinje, bila je bol na vratu, ožiljak, frapantna jara s nebesa i zaustavljeno vreme u enormnoj žeđi, iskrivljeni kolac s lancem, i fantastično kapljanje česme kraj mešalice, namalo od mene; ostala je slika sablasne nemoći misli, i izvrnute šerpice, koju sam prosuo, nerazumno se igrajući, prethodno.
Život je dan, što traje, kretanje zvezda je tako usmereno, i tek je ponekad onako kako hoćemo. Retki doživljaji izdvajali su trenutke, kao kad sam se dva puta prejeo i dembelišući zaključio da je glad, kao permanentno stanje, ostala iza mene. Trpljenje je osnovni smisao čekanja – čekanja na izlazak sunca i dolazak vlasnika, na parče hleba i svežu vodu, blagoslovenu; čekanje jutra kada ću otići u daljine, terati kera i biti slobodan.
Jednom je i Ona prošla, riđodlaka, mirisala je i pre no što se na obzorju proplanka pojavila, na san, i nagradu, na radost koju sam čekao. Kerovi su ovijali za njom, i upirao sam sa sve četiri, grebao, otimao od lanca, lomeći kolac, i zaletao se kroz japiju i blokove, da podavim sitnuriju oko nje, da se probijem na čelo i udenem ga, i rascvetam se kao što niko nije. Ostao sam zapetljan u bodljikavu žicu, cvileći.
San je tek varka – „Izdržati još malo i biće bolje“ – opčinjava nas, i daje nam snagu da idemo dalje. Nikada nam ne može sve potaman biti. U danu koji je prolazio, kotrljao sam kamenčiće po prašini, i kiše i vetrovi odnosili su očekivanje radosnog jutra u kojem ću se probuditi na nekom drugom mestu.
Postajao sam drhtaviji, zimogrožljiviji. Češanje o dasku umirivalo je svrab, ali su mi kraste prokrvavile. Kroz izmaglicu sam sve manje nazirao proplanke i bregove s šumom, u koju neću kročiti. Jedno bedro sam pomalo vukao, od kada me je ono šutnuo nogom. Bilo je to kada sam postao strvina.
Pojavila se jedne noći, stajala preda mnom, spram punom mesecu, kao oličenje onoga što bi trebalo da bude. Njene mirne, bistre, prostrane oči sjale su razumevanjem i blagošću nedohvatnih tajni. Prolazila je, posle, noću, poljanom, kao san, i šapat, u kojem je sva bol ništa. Znao sam da će sve biti u redu, da su to samo ljudi i da nije uvek sve tako. U jednom jutru van vremena, s navučenim rukavicama, vlasnik me je odvezao. Sedeo sam kraj bureta, lenjo mrdajući repom, i nisam imao kud da idem.

Organizacija i sloboda kao dvije prve riječi

Ovaj su tjedan na našoj književnoj sceni dominirale dvije teme: prva je ona vidljiva, a tiče se organizacije, tiče se načina financiranja, preslagivanja same izdavačke industrije (eh, al’ volim taj izraz), a što je čak navelo i Ministarstvo kulture da se očituje o temi koja je dogorjela do noktiju, a to je financiranje nakladništva u 2014. godini: dakle, knjiga i časopisa. Sami procijenite o čemu se radi, a na nama je da vam dostavimo informaciju koja se tiče možda i vas. Jasno, sve to ostavlja brojna pitanja otvorenima, no stvar je jasna: počelo je ono što se godinama odlagalo. Možda će financiranje putem EU fondova biti alternativa, no iskreno, sumnjam da domaćoj književnoj produkciji može pomoći suplementarno financiranje EU fondova. Cijela je ta situacija pomalo bizarna i zaista se mnogo toga može iščitati iz Pavličićeve distopijske priče Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti.

Ipak, neke alternative stalno nastaju, možda se i izrodi neki dobar, sustavan prijedlog koji zaista može spojiti potrebu s mogućnostima, struku s publikom, možda zaista nastane kvalificirani menadžment u kulturi koji osobno uporno zazivam, a koji može odraditi ono što očito politike prema kulturi, pa samim time i knjizi, uglavnom nisu uspjele.

Ipak, naše autore kao da je više interesirala jedna druga tema, a ona je kratko i jasno sažeta u osvrtu Davora Šišovića Priče o tjelesnosti, izvorno objavljenom u Novom listu i nešto ranije Glasu Istre.

Tu se otvara ono najbitnije: pitanje slobode. Ovaj put ta sloboda nije oduzeta, ona nam nije zapriječena kaznama, niti je pitanje koje nas može stajati života. Ova je sloboda nešto drugo, nešto neimenovano, nešto čemu ne možemo ni sami naći zajednički nazivnik, nešto za čime čeznemo, što tražimo, a da nismo ni svjesni što tražimo, kao da smo zagubljeni u nekoj bajci prepunoj simbola koje ne znamo čitati, kao da smo u onoj parsifalskoj dvojbi dolaska pred sami graal, a da ne znamo uputiti pravo pitanje.

Samo alternativa nije odustajanje. Kao nešto što bi nas moglo odvratiti od polaganja prava na traženje te neimenovane slobode mogla bi biti baš ta organizacija koju spominjem ranije i koja je postala temeljno vanjsko pitanje cijele naše kulture (ne samo književne, da se razumijemo). O tome sam uostalom i govorio već ovaj tjedan u kolumni na Korzo.netu, ali ona predstavlja tek jednu distrakciju, jednu prepreku koja nas pokušava odvratiti od potrage za slobodom koju još nismo stigli locirati, ali za kojom uporno tragamo.

Sada su ta dva pitanja postala jedan veliki i težak zapleteni kompleks koji od nas traži beskrajne misaone petlje: kako nadvladati, nadrasti, prekoračiti, kako izaći iz petlje organizacijsko-sadržajnih dvojbi, kako sve te akcije, sve te pokušaje spojiti, pretopiti, preliti i u nešto smisaono i stvarno održivo, u živu scenu koja diše, daje, traži, uzdiše, živi svoj književni život punim plućima. Ne skrivam da je temeljni cilj Književnosti uživo upravo stvaranje žive književne scene, postavljene na najširim osnovama, koja je čitana, tražena i potrebna. Ako to predstavlja početak, neka je onda ovaj moj post upravo ona boca o brod uz želje za sretnom plovidbom.

Milan Zagorac

Ilustracija: Twin Peaks, preuzeta sa stranice Surrealism